Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-555/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nemanji Nožinić odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po odvjetnicima u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 29. kolovoza 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno sa punomoćnikom i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 557,04 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 5,28 € počevši od 16.11.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,14 € počevši od 15.12.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,27 € počevši od 15.01.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,23 € počevši od 15.02.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,94 € počevši od 15.03.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,81 € počevši od 15.04.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,43 € počevši od 15.05.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,48 € počevši od 15.06.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,32 € počevši od 15.07.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,21 € počevši od 10.08.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,16 € počevši od 15.09.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,44 € počevši od 15.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,57 € počevši od 15.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,83 € počevši od 09.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,93 € počevši od 16.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,85 € počevši od 15.02.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,50 € počevši od 18.03.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,86 € počevši od 11.05.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,19 € počevši od 16.06.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,23 € počevši od 17.08.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,27 € počevši od 03.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,99 € počevši od 15.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,15 € počevši od 15.01.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,21 € počevši od 15.02.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,05 € počevši od 15.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,01 € počevši od 31.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,97 € počevši od 15.04.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,90 € počevši od 06.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,02 € počevši od 15.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,95 € počevši od 15.06.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,16 € počevši od 15.07.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,01 € počevši od 15.08.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,56 € počevši od 15.09.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,02 € počevši od 15.10.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,97 € počevši od 15.11.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,30 € počevši od 15.12.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,28 € počevši od 15.01.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,05 € počevši od 15.02.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,01 € počevši od 15.03.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 6,91 € počevši od 26.04.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 6,97 € počevši od 15.05.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,20 € počevši od 15.06.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,11 € počevši od 24.09.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,83 € počevši od 15.10.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,38 € počevši od 02.11.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,51 € počevši od 28.12.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,22 € počevši od 23.01.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,14 € počevši od 15.02.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,01 € počevši od 15.03.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,91 € počevši od 15.04.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,87 € počevši od 01.06.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,74 € počevši od 25.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,65 € počevši od 27.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,55 € počevši od 28.08.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 59,49 € počevši od 06.05.2014. godine do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.183,73 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 2,87 € počevši od 09.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,84 € počevši od 16.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,89 € počevši od 15.02.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,65 € počevši od 18.03.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,68 € počevši od 11.05.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,84 € počevši od 16.06.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,21 € počevši od 17.08.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,98 € počevši od 03.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,24 € počevši od 15.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 3,77 € počevši od 15.01.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,39 € počevši od 15.02.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,04 € počevši od 15.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,91 € počevši od 31.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 6,65 € počevši od 15.04.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,12 € počevši od 06.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,60 € počevši od 15.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,23 € počevši od 15.06.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 13,70 € počevši od 15.07.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 13,58 € počevši od 15.08.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,77 € počevši od 15.09.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 16,58 € počevši od 15.10.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 17,55 € počevši od 15.11.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,09 € počevši od 15.12.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,47 € počevši od 15.01.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,88 € počevši od 15.02.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,86 € počevši od 15.03.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,94 € počevši od 26.04.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,90 € počevši od 15.05.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 31,25 € počevši od 15.06.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 31,77 € počevši od 24.09.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 59,44 € počevši od 15.10.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 31,99 € počevši od 02.11.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 64,58 € počevši od 28.12.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,86 € počevši od 23.01.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 35,28 € počevši od 15.02.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,10 € počevši od 15.03.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 33,92 € počevši od 15.04.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 35,48 € počevši od 01.06.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,35 € počevši od 25.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,51 € počevši od 27.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,15 € počevši od 28.08.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.167,27 € počevši od 06.05.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 225,55 € počevši od 28.05.2015. godine do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.775,00€ sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 10. listopada 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog tužiteljica se odbija.

V Tužiteljica CO je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi kao C.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je tužbom od 10. lipnja 2019. utužila tuženu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 109/05 kreditna partija 7102899011 od 15. studenog 2005. koji je solemniziran dana 16. studenog 2005. kod javnog bilježnika Dražena Zima iz [adresa] pod brojem OU-431/2005 sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita je odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta te je isti isplaćen u iznosu od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita. U citiranom Ugovoru o kreditu ugovoren je način otplate kredita i to tako da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina a kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 175,45 CHF. Stranke su dogovorile da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.

Nakon sklapanja ugovora o namjenskom kreditu tužitelj je nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope pa se zbog promjene kamatnih stopa mijenjala i visina anuiteta.

Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.

Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate narečenog kredita od 15. studenog 2005. Dana 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Također, dana 13. lipnja 2014. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu „Potrošač“ sudjelovao kao tuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca studenog 2005. godine do zaključno mjeseca rujna 2015. godine nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu od 15.11.2005.

Tužitelj ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 04. travnja 2012. godine kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu od studenog 2005. godine do zaključno rujna 2015. godine tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu.

Ukupno preplaćeni iznos prema naprijed navedenom, (s osnova kamata i primijenjene valutne klauzule), a po korištenom kreditu tužitelja kod tuženika od studenog 2005. do rujna 2015. iznosi 28.457,00kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana 16. studenog 2005. pa do konačne isplate, a koji iznos se potražuje tužbom.

Sukladno čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u skladu s čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima iz ugovora o kreditu mjesno je nadležan sud prema prebivalištu tužitelja. Tuženik odbija dobrovoljno izvršiti tužitelju isplatu, pa tužitelj predlaže da se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 28.457,00kn usvoji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine kao i iz razloga kojim tužitelj obrazlaže tužbeni zahtjev. Ističe se prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmetom tužbenog zahtjeva a koji su dospjeli prije 10.6.2014.

Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja treće osobe uplaćivale obveze po kreditu te da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od koga je nešto bez osnove stekao.

2.1. U pogledu valutne klauzule smatra da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom jer da je kredit sklopljen u CHF što je navedeno u čl. 1 ugovora a što je korisnik kredita potvrdio potpisom ugovora. Tuženik smatra da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te da ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa jer kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te se tako ugovorena valutna klauzula ne može naknadno učiniti ništetnim. Banka nije znala niti je mogla ili morala znati za rast tečaja CHF u budućnosti u ugovorenom razdoblju trajanja sklopljenih kredita a što je prema tuženiku i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) iz rješenja Revt 575/16. Presuda Visokog trgovačkog suda (dalje VTS) je u suprotnosti sa uputom iz navedene revizijske odluke. Tužena nije znala niti imala razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute a obzirom na dugotrajnu stabilnost tečaja CHF prema Euru niti da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj CHF prema Euru. Tužena tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu pružila sve potrebne informacije jer da Hrvatska narodna banka (dalje HNB) ne utječe na tečaj franka a cilj i uloga HNB je da održi stabilnost tečaja kune prema Euru a HNB ne štiti tečaj kune prema CHF već se isti posredno formira preko Eura. Tužena je u svoju ponudu uvela kredite u CHF a koje nije ništa više nudila nego kredite u Eurima i kunama te su u istim kreditima kamatne stope bile i više u odnosu na takve kredite kod konkurencije. Tužena da nije mogla informirati tužitelja kao klijenta o nečemu o čemu ni sama nema saznanja pa tako nije mogla predvidjeti budući smjer kretanja tečaja CHF. Tuženik je predložio da se tužba odbaci ili odbije uz obvezu tužitelja da mu naknadi trošak ovog postupka.

2.2. U ugovoru o kreditu ugovorena je redovna kamata gdje je početna iznosila 4,50% a osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021 ZOO-a je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Tuženik navodi da je promjena kamatne stope učinjena u skladu sa Zakonom i Ugovorom te je odredbom čl. 2 st. 1 Ugovora o kreditu navedeno da će se kamatna stopa obračunavati sukladno važećoj odluci o kamatnim stopama kreditora u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. Člankom 23 J Ugovora o kreditu navedeno je da su Opći uvjeti tuženika sastavni dio ugovora o kreditu te da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja banke od 6.7.1999. koji su primjenjivani od 1.10.1999. kojim se tuženik obvezao da će kamatnu stopu mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta a kako ga na to obvezuje odluka o kamatnim stopama. Ta odredba je bila u skladu s tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine 96/03) a istovjetna je i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača iz 2017. a zatim i Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. u čl. 50 (Narodne novine 41/14) koji vrijedi u vrijeme podnošenja odgovora na tužbu 26.9.2019.

3. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da se iz prometa po kreditu ne može zaključiti tko je plaćao pojedine anuitete kredita do konačne otplate pa je na tužitelju da dokaže da je iste platio. Stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao te je samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno legitimiran zahtijevati povrat.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženik navodi da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer da tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima, čak niti kao umješač prema odredbi 502 d. ZPP.

Tuženik je u podnesku od 29.4.2020. stavio prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač jer iz čl. 6. predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije stambenog objekta te tužitelj nije dokazao da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Prema članku 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloge uz tužbu, rješenje HZZO o statusu HRVI, uvidom u sudski registar za tuženika, u promet po kreditu tuženika, u ugovor o namjenskom kreditu od 15.11.2005., u odgovor na tužbu i priloge uz odgovor na tužbu, u opće uvjete poslovanja tuženika, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka Filipa Tolić od 31.3.2025. zaprimljenog u sudu sa 1.4.2025., u iskaz saslušane tužiteljice, u usmeno očitovanje financijskog vještaka.

5. Tužiteljica CO iskazala je da je kredit podigla 2005. radi adaptacije stambenog objekta u kojem stanuje sa rokom otplate od 10 godina. To je bio namjenski kredit u iznosu od 17.000,00CHF. Tužiteljica je klijent Zagrebačke banke i u istoj se raspitala o uvjetima kredita. Kredit je dogovorila odmah kada je isti zatražila u banci i nije se raspitivala u drugim bankama za kredit.

Na pitanje suca zna li što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula iskazuje da o tome nisu pričali. Po struci je viša medicinska sestra te ne raspolaže sa nekim financijskim znanjem. Nije razgovarala sa djelatnicom banke o drugim vrstama kredita. Rečeno joj je kolika će biti mjesečna rata koju je mogla otplaćivati pa je zbog toga taj kredit podigla i to je bio povoljan kredit u to vrijeme.

Poslije je došlo do promjene visine mjesečnog iznosa u otplati kredita jer je CHF narastao. Kredit je ipak redovno otplaćivala kroz tih 10 godina i nije pravila konverziju. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu ne sjeća se da li ga je čitala a vjerovala je djelatniku banke i samo je gledala koliko iznosi mjesečna rata za otplatu kredita i odmah je u banci ugovorila da joj skidaju sa njenih primanja mjesečnu ratu trajnim nalogom. Na svom imenu nije imala ni obrt niti firmu jer je C. Problem je bio kada je rata kredita porasla jer je istu jedva mogla otplaćivati. Kod javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora ugovor nije čitan. Ugovor o kreditu nije čitala već je suprug isti letimično pregledao a bilo joj je bitno da dobije novac kako bi adaptirala kuću i bilo je sve u redu dok rata nije porasla. Kredit je sama otplaćivala jer se skidao sa njene mirovine.

6. U daljnjim podnescima tuženik pored već istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, da je podneskom od 19. svibnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev kojoj preinaci se tuženik protivi a ukoliko sud dopusti preinaku ističe se prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom navodne preplate uz navod da je cjelokupna tražbina tužitelja zastarjela obzirom da je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., stoga da zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti navedene presude zastarjeli, a što da je i u konkretnom slučaju jer da je preinačeni tužbeni zahtjev podnesen 19. svibnja 2025. te da je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe.

7. Točni su navodi tuženika da je odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

Tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.

Odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit prava tužitelja na pristup sudu. Sud nije raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenog kao u podnesku tužitelja od 19. svibnja 2025. a obzirom da se kod tužiteljice ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer sniženjem ukupnih zahtjeva nije izmijenjena struktura potraživanja po mjesecima, razdvajanjem osnova u izreci tužbenog zahtjeva i izmjenom tijeka zakonskih zateznih kamata nije izvršena preinaka tužbenog zahtjeva već je tužbeni zahtjev preciziran prema nalazu financijskog vještaka a već je u tužbi navedeno da se traži preplata po osnovi ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu otplate kredita u razdoblju otplate kredita.

8. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 19. svibnja 2025., u cijelosti osnovan.

9. Nakon provedenih dokaza tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15.11.2005. Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta (str. 24-28 spisa) pod brojem ugovora 109/2005, šifra namjene 758-19, partija broj 7102899011 u iznosu od 17.000,00 CHF, na rok otplate od 10 godina, uz mjesečnu otplatu anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) za CHF za kune na dan plasmana kredita

-temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje ( čl.2. Ugovora), uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 175,45 CHF (čl. 7. Ugovora), a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika.

10. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i

- 1 0 -

obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

11. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 133/09 ,78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

- 1 1 -

15. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: ,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača"

16. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 2. Ugovora prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

17. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11,78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

18. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga je tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

19. Sud smatra da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

- 1 2 -

20. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika a sve to bez preciznog određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

21. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno, ističe se da sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

22. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4 .ZOO –a a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati. spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

23. Tuženik nije dokazao, da je u predugovornoj fazi (oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara) te u samim ugovorima ( ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu) da je , osim izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. Dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Pri tome je potrebno istaći da se kao nepotrebno predlaže saslušanje i osobnih bankara i javnih bilježnika obzirom na njihovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno niti to tuženik tvrdi da bi tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, dok je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ocijeniti je su li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što je javni bilježnik koji je ovjeravao ugovor i učinio.

- 1 3 -

24. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužiteljicu na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti joj sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo jednake vrijednosti činidaba.

Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

26. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

27. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti

- 1 4 -

svakom pojedinom potrošaču, tako i tužiteljici i pomoći joj da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužiteljice.

28. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

29. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

30. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 15.11.2005. (čl.2.) u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.. , u dijelu kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak (čl.7.), nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

31. Vezano uz prigovore tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer da tužitelj nije u kolektivnom sporu sudjelovao kao umješač ističe se, pored već u tom kontekstu naprijed navedenog, da je i odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju

- 1 5 -

pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

32. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača jer je odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Iz sadržaja spornog ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita kao što je izvjesno da je namjena kredita je adaptacija stambenog objekta ( čl.6. ugovora o namjenskom kreditu, str. 25 spisa) te je iz samog ugovora razvidno u kojem svojstvu ga tužitelj zaključuje, a tuženik nije dokazao suprotno. Vrhovni sud u odluci broj Rev18/18-2 od 26. svibnja 2020. je naveo: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…" dakle ako tuženik tvrdi da tužiteljica nije potrošač to je teret dokaza, u smislu odredbe čl.219.st.1.ZPP-a, na tuženiku.

33. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a,u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2 Ugovora) te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl.7. Ugovora ) ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada

- 1 6 -

pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) – dalje ZOO.

36. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

37. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Točni su navodi tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 10. lipnja 2019.

38. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 je izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Iz prednje navedenog izvjesno je da protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja te isti nije trebao ovom tužbom tražiti donošenje presude kojom bi se utvrdila ništetnost ugovornih odredbi kojom je određena promjenjiva kamatna stopa te kojom je ugovorena valutna klauzula jer ne postoji zastara podnesenog restitucijskog zahtjeva niti u pogledu preplate uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope a niti zbog ugovorene valutne klauzule u ugovoru o kreditu.

39. Vezano uz prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja zahtijevati isplatu u slučaju uplate anuiteta od strane trećih osoba a ne osobno tužitelja, ističe se

- 1 7 -

da ako je u ime i za račun tužitelja neki anuitet tuženiku uplaćen od strane treće osobe da je izvjesno je da su sva sredstva uplaćena tuženiku u ime i za račun tužitelja, te je irelevantno tko je tehnički izvršio plaćanje budući je tužitelj bio nositelj obveze jer u protivnom da tome nije tako tuženik bi odbio primiti uplatu, a što nije, niti to tvrdi.

40. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da mu tuženik isplati razliku redovne kamate između stvarno plaćenih redovnih kamata po primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu da je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa te razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita.

41. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene stope redovne kamate u odnosu na ugovorenu stopu redovne kamate te uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Filipu Tolić, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije.

U svom pisanom nalazu i mišljenju od 1. travnja 2025., a koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja, pa ga sud u cijelosti prihvaća, vještak između ostalog i u bitnom navodi da je ukupno više plaćeno redovne kamate u periodu otplate kredita u razdoblju od 16.11.2007. do 6.5.2014. u iznosu od 557,04€ dok je razlika više plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune tijekom otplate kredita za razdoblje od 9.1.2009. do 28.5.2015. nastala zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune i razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan isplate kredita te iznosi 2.183,73€ odnosno ukupna preplata zbrojeno daje iznos od 2.740,77€.

Na ročištu od 29. kolovoza 2025. financijski vještak iskazao je da ostaje u cijelosti kod svog pismenog nalaza od 31.3.2025. zaprimljenog u sudu sa 1. travnja 2025. Iskazao je da je u tablici br. 3 iskazao preplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi te istu utvrdio u ukupnom iznosu 4.196,85kn ili 557,04€ u tablici br. 4 je iskazao preplatu po primijenjenom tečaju CHF tj. valutnoj klauzuli i iste iznose 16.453,26kn ili 2.183,73€. U tablici br. 8 je prikazao skupni pregled prethodno utvrđenih uplata te iste ukupno iznose 20.650,11kn ili 2.740,77€. U pismenom nalazu je izvještačio i potplate tj. negativne razlike po primijenjenoj valutnoj klauzuli te iste prikazao u tablici br. 7. navedene potplate tj. negativne razlike iznose ukupno 1.304,18kn ili 173,09€.

42. Tužiteljska strana nije imala primjedbi na nalaz vještaka te je sukladno istome precizirala tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci presude. Pri utuženju tužiteljica je utužila samo više plaćeno po osnovi povećanja kamate u iznosu od 557,04€ te više plaćeno po osnovi valutnog utjecaja u iznosu od 2.183,73€ ili ukupno 2.740,77€. Tužiteljska strana nije umanjivala učinjene preplate s izvještačenim potplatama u ukupnom iznosu od 173,09€ a imajući u vidu najnoviju sudsku praksu Vrhovnog suda u odluci Rev 549/2023 te imajući u vidu da tuženik nije istakao odgovarajući procesno pravni ili materijalno pravni zahtjev kojem bi se moglo udovoljiti pa slijedom istoga da nema mjesta umanjenju više plaćenog za iznose učinjenih potplata.

- 1 8 -

43. Tužena strana se protivila preinačenju tužbenog zahtjeva navodeći da je preciziranjem istoga unatoč sniženju ukupnih zahtjeva tužitelj izmijenio strukturu potraživanja, razložio je po mjesecima i razdvojio osnove te izmijenio tijek zakonske zatezne kamate, te je istakla prigovor zastare na sve preinačene iznose iako je već ranijim odgovorom na tužbu istaknut prigovor zastare na cjelokupni utuženi iznos.

44. Sud smatra da preciziranjem tužbenog zahtjeva na način kako je to učinio tužitelj kada je došlo do sniženja istoga sa iznosa od 28.457,00kn / 3.776,89€ koji iznos je naveden u tužbi na iznos od 2.740,77€ / 20.650,11kn, nije učinjena preinaka tužbenog zahtjeva niti je izmijenjena struktura potraživanja a obzirom da se ovako preciziranim tužbenim zahtjevom potražuju preplate s osnova promjenjive kamatne stope i primijenjene valutne klauzule pri otplati kredita. Tužitelj nije mogao precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka i bez provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

Sud ne smatra ispravnim navod tuženika da zakonske zatezne kamate na utužene mjesečne iznose preplate trebaju teći od dana podnošenja tužbe jer ugovorne strane za svoja potraživanja isplaćena temeljem pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi ugovora i to u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope te valutne klauzule teku od dana stjecanja tih iznosa pa se i zatezna kamata računa od dana stjecanja a ne od dana podnošenja tužbe sa zahtjevom za isplatom takvih preplata. Tuženik nije dokazao da je savjestan stjecatelj takvih preplata čija visina je izvještačena u ovom predmetu jer savjesnost stjecatelja utječe na početak tijeka zakonske zatezne kamate.

45. Tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe jer je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta te je ovlašten da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

46. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog namjenskog ugovora o kreditu od 15.11.2005. gdje je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu a kao korisnik kredita za adaptaciju stambenog objekta. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni

- 1 9 -

posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

47. Prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavak 2. istoga članka navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

48. Tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.740,77€ stečenog bez osnove a što je razlika više plaćenog po kreditu uslijed ugovorene valutne klauzule i zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita za utuženi period kako je to navedeno u izreci presude.

49. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na isplatu novčanog iznosa stečenog temeljem stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare i u ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok.

50. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

51. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule)

- 2 0 -

kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 10.6.2019. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

52. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Protivno tvrdnjama tuženika za tužitelja ne bi nastupila zastara podnošenja tužbe niti da je istu podnio nakon proteka roka od 5 godina po pravomoćnosti donesene presude u slučaju "Franak" pod uvjetom da tužitelj u tužbenom zahtjevu traži i utvrđenje ništetnosti pravnog posla temeljem kojeg potražuje vraćanje stečenog bez osnove.

53. Sud je nakon provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog utuženog razdoblja a kako je to navedeno u pismenom nalazu financijskog vještaka od 1.4.2025. a prema kojem nalazu je tužbeni zahtjev i preciziran. Sud smatra da je nalaz je dan stručno i objektivno te da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja.

54. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od ukupno 2.740,77€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen a kako je to navedeno u izreci ove presude.

55. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a ), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa).

S obzirom na visinu vrijednosti spora 2.740,77€, priloženi troškovnik (str. 248 spisa), tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00€ (Tbr.7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 24.5.2021., 29.8.2025. u iznosu od po 200,00€ za svako ročište (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 15.11.2019. i 20.5.2025. u iznosu od po 200,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke 10.10.2025. u iznosu od 100,00 (Tbr.9/3 Tarife) a što zbrojeno daje iznos od 1.100,00€ na koji tužitelju pripada PDV u iznosu od 275,00€.

- 2 1 -

Tužitelju je priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00€, a što ukupno daje iznos od 1.775,00€ koji parnični trošak je tužena dužna naknaditi tužiteljici.

56. Tužitelj je odbijen sa zatraženim troškom na ime konferencije sa strankom u iznosu od 100,00€ (Tbr. 35 Tarife), te troškom pribave isprava temeljem tbr. 36 OT u iznosu od 100,00€ kao i sa zatraženim troškom sastava podnesaka od 10.3.2021. (str. 118 – 119 spisa) i podneska od 27.3.2025. (str. 194-195 spisa) od po 200,00€ za svaki podnesak a obzirom da se u istom ponavljaju navodi iz podnesaka za koje je tužitelju priznat trošak sastava.

57. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi kao C sve temeljem čl. 10 st. 5. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023), a koji status je dokazala rješenjem dostavljenim u spis.

58. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 10. listopada 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Nemanja Nožinić

2. OD O & O