Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-391/2019-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari 1. tužitelja GC, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 3. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 10. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu br. 136 - 198/2004 sklopljenog 17. studenog 2004., solemniziranog kod Javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek 19. studenog 2004. pod br. OU 1321/2004 -1, između prvotužitelja GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, drugotužiteljice RC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika, te tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj kreditora za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da prvotužitelju GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.645,88 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja do 30.06.2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. teče po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
- na iznos od 1,67 EUR sa kamatom od 1.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 64,01 EUR sa kamatom od 1.3.2011. do plaćanja;
- na iznos od 58,73 EUR sa kamatom od 1.4.2011. do plaćanja;
- na iznos od 59,69 EUR sa kamatom od 1.5.2011. do plaćanja;
- na iznos od 82,00 EUR sa kamatom od 1.6.2011. do plaćanja;
- na iznos od 84,17 EUR sa kamatom od 1.7.2011. do plaćanja;
- na iznos od 102,81 EUR sa kamatom od 2.8.2011. do plaćanja;
- na iznos od 93,24 EUR sa kamatom od 1.9.2011. do plaćanja;
- na iznos od 82,76 EUR sa kamatom od 1.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 72,32 EUR sa kamatom od 1.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 71,53 EUR sa kamatom od 1.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 76,39 EUR sa kamatom od 1.1.2012. do plaćanja;
- na iznos od 80,63 EUR sa kamatom od 1.2.2012. do plaćanja;
- na iznos od 81,19 EUR sa kamatom od 1.3.2012. do plaćanja;
- na iznos od 78,27 EUR sa kamatom od 1.4.2012. do plaćanja;
- na iznos od 80,24 EUR sa kamatom od 1.5.2012. do plaćanja;
- na iznos od 81,60 EUR sa kamatom od 1.6.2012. do plaćanja;
- na iznos od 79,32 EUR sa kamatom od 1.7.2012. do plaćanja;
- na iznos od 79,92 EUR sa kamatom od 1.8.2012. do plaćanja;
- na iznos od 78,21 EUR sa kamatom od 1.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 74,58 EUR sa kamatom od 2.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 78,51 EUR sa kamatom od 1.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 80,39 EUR sa kamatom od 1.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 79,02 EUR sa kamatom od 1.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 71,60 EUR sa kamatom od 1.2.2013. do plaćanja;
- na iznos od 77,90 EUR sa kamatom od 1.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 78,45 EUR sa kamatom od 3.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 75,98 EUR sa kamatom od 1.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 68,30 EUR sa kamatom od 1.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 68,11 EUR sa kamatom od 2.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 69,99 EUR sa kamatom od 1.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 73,02 EUR sa kamatom od 1.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 77,21 EUR sa kamatom od 1.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 75,05 EUR sa kamatom od 1.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 76,58 EUR sa kamatom od 1.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 78,31 EUR sa kamatom od 1.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 41,95 EUR sa kamatom od 1.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 43,97 EUR sa kamatom od 1.3.2014. do plaćanja;
- na iznos od 43,31 EUR sa kamatom od 1.4.2014. do plaćanja;
- na iznos od 41,08 EUR sa kamatom od 1.5.2014. do plaćanja;
- na iznos od 40,36 EUR sa kamatom od 1.6.2014. do plaćanja;
- na iznos od 40,68 EUR sa kamatom od 1.7.2014. do plaćanja;
- na iznos od 43,22 EUR sa kamatom od 1.8.2014. do plaćanja;
- na iznos od 45,35 EUR sa kamatom od 2.9.2014. do plaćanja;
- na iznos od 44,91 EUR sa kamatom od 1.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 46,76 EUR sa kamatom od 1.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 48,01 EUR sa kamatom od 2.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 47,27 EUR sa kamatom od 1.1.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.2.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.3.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.4.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.5.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 2.6.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.7.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,47 EUR sa kamatom od 1.8.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.9.2015. do plaćanja;
- na iznos od 47,48 EUR sa kamatom od 1.10.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.477,24 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o je
Dopušta se preinaka tužbe podneskom od 3. srpnja 2025., kojim su tužitelji povisili tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu.
Obrazloženje
1. Tužitelji su 20. svibnja 2019. podnijeli ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 23.161,69 kn protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb. U tužbi su naveli da su sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. 17. studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-198/2004, a koji je solemniziran po javnoj bilježnici Jagodi Vajdić Sevšek pod brojem OU 1321/2004 -1. Predmetnim ugovorom tuženik je tužiteljima stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznos od 56.200,00 CHF. Nadalje su naveli da ugovor u čl.6. regulira redovnu kamatnu stopu na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Tvrde da je tuženik u više navrata jednokratno povećao redovnu kamatnu stopu, od početne stope od 4,99% godišnje, koja je prve tri godine akcijski umanjena za 0,26%, o čemu je tužitelj GC obaviješten dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je tužitelj GC otplaćivao. Tužitelji tvrde da je postupajući na taj način tuženik jednostrano i protivno načelu savjesnosti i poštenja utvrđenim čl.4. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05 s izmjenama i dopunama) temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je plaćao tužitelj GC, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naveli su da se osporavanje tuženikovog prava da samovoljno mijenja kamatne stope, temelji se između ostalog i na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.". Što bi značilo da se tužiteljima prilikom sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti pod kojim uvjetima i okolnostima, te na koji način dolazi do promjene kamatne stope, te odnos te odredbe ugovora s ostalima tako a tužitelj može jasno previdjeti koje ekonomske posljedice vuče sklapanje takvog ugovora. Naveli su da je predmetna sporna ugovorna odredba ovisila isključivo o odluci jedne strane, banke, bez preciznog navođenja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Takva odredba predstavlja neravnotežu u pravima i ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji tu istu promjenu ne može ni na koji način predvidjeti, niti provjeriti okolnosti pod kojima je došlo do te promjene jer ne postoje precizni mehan izmi kontrole. Unošenje u ugovor o kreditu potpune neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno je svim navedenim načelima obveznog prava, jer su time tužitelji kao potrošači dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, s obzirom da je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok ni približno nije znao ni mogao znati kako i u kojem smislu će se ta kamatna stopa tijekom otplate kredita kretati. Pozvali su se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9.4.2015. i Rev.1172/2018 od 19.3.2019. Tvrde da dio odredbe čl.6. Ugovora kojom se kamatna stopa određuje kao "sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d." temeljem čl.81. Zakona o potrošačkom kreditiranju, predstavlja nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl.87. ZZP/03, te čl.296., 322. i 323. ZOO-a ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene. Naveli su da su u čl.3. Ugovora sadržane odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) te da je tužitelj GC temeljem čl.3. Ugovora bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema uručenom otplatnom planu. Tužitelji tvrde da ih tijekom pregovora oko sklapanja ugovora kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke. Naveli su da ih tako nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske, niti je domicilna valuta stranaka, već naprotiv, kako tužitelje tako i brojne druge korisnike kredita je kroz reklame i prilikom razgovora poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegove korisnike. Tvrde da je tuženik rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelje, naročito na GC, koji je anuitete, dakle glavnicu i kamate zajedno, otplać ivao u hrvatskim kunama, čime je učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelji su naveli da nisu ekonomski stručnjaci, pa čak ni osobe koje bi imale neki oblik formalnog ekonomskog obrazovanja, te da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na njih, kao potrošača. Stoga tvrde da se i kod odredba čl.3. Ugovora u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu također tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima niti im je pružao dostatne podatke radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Tužitelji su se pozvali na pravna utvrđenja temeljem odredbe čl.502.c Zakona o parničnom postupku. Naveli su da je posljedica nepoštenih ugovornih odredaba znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da se to očituje u činjenici da je ukupna obveza tužitelja GC do 30.9.2015. po tom kreditu zajedno sa ugovorenom kamatom od 4,99% godišnje i po tečaju na dan korištenja kredita trebala iznositi 245.608,52 kn, a da je do toga dana isplatio tuženiku iznos od 268.770,20. odnosno čak 23.161,69 kn više nego što je bilo ugovoreno. Nadalje su naveli da je 15.2.2016. na poziv tuženika, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, tzv. konverzija kredita u EUR, kojom je na dan 30.9.2015. ustanovljen manjak u iznosu od 732,79 EUR, a kojeg je tuženik naplatio u roku 30 dana od tužitelja GC. Nadalje su naveli da tužitelj GC ne posjeduje karticu prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno ne posjeduje nikakve dokaze o vlastitim uplatama anuiteta, a tuženik mu ne želi iste dostaviti, stoga su predložili da sud sukladno čl.186.b Zakona o parničnom postupku naloži tuženiku da dostavi knjigovodstvenu karticu prometa po računu tužitelja sa zaduženjima anuiteta razdvojenima na redovnu kamatu, glavnicu kao i ona eventualne druge troškove, i to za razdoblje od puštanja navedenog kredita u otplatu pa do danas. Naveli su da je o pitanju postojanja pravnog interesa tužitelja da nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravno je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2868/2018 od 12.2.2019. Tvrde da je tuženik iznos od 23.161,69 kn tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, te da je tuženik kao nepošten stjecatelj temeljem čl.1111. i 1115. ZOO-a dužan vratiti tužitelju cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Naveo je da ne spori da je s tužiteljima sklopio Ugovor o kreditu broj 136-198/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Međutim, tužitelji su predmetni ugovor izmijenili u dijelu valutne obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Tuženik je naveo da je bio obvezan ponuditi tužiteljima sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) te da sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019 , tužitelji nemaju pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelj ima sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako su tužitelji sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenili odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Naveo je da je stoga za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Naveo je da su neosnovani navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Predložio je saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze, kao i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je navro da Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a, nego da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom te da odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Pozvao se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. navodeći da je tužitelj stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu te da je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu te da tužitelji nemaju interesa voditi ovaj postupak, niti pravo na bilo kakvo obeštećenje. Tuženik je naveo da budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdob lju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Tuženik je naveo i da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelje pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule te da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da je postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Istaknuo je kako je sklapanjem Aneksa tužitelj u cijelosti obeštećen. Prigovorio je postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Naveo je da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Istaknuo je i prigovor zastare te da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da ih obveže da naknadi troškove postupka..
3. Tijekom postupka tužitelji su predlagali pribaviti od tuženika otplatnu tablicu od 4. kolovoza 2006. i predlagali da se vještačenje provede na okolnost izračuna visine preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu na način da se utvrdi razlika između mjesečnih iznosa koji su stvarno isplaćivani tuženiku i iznosa anuiteta koji su trebali biti isplaćeni prema početnom otplatnom planu uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu od 4,99% godišnje i srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate, odnosno korištenja kredita, pritom uzimajući u obzir preplatu, ako je preplata uopće konverzijom utvrđena, a sve prema pravilima o uračunavanju iz Zakona o obveznim odnosima. Tuženik se nije protivio vještačenju i predložio je da se vještak očituje je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja valute CHF i kamatne stope iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu te da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u hrvatskim kunama u predmetnom periodu. Tuženik je ukazao da bi vještak trebao izračunati preplatu tj. pozitivne razlike ali i tzv. negativne razlike, kako bi se utvrdilo stvarno stanje uplata od strane tužitelja. Obvezao se dostaviti pregled kamatnih stopa na hrvatske kune, kao i otplatne tablice sukladno traženju tužitelja.
4. Tužitelji su podneskom od 3. svibnja 2025. postavili tužbeni zahtjev za isplatu u valuti EUR s obzirom na promjenu nacionalne valute u Republici Hrvatskoj, a podneskom od 3. srpnja 2025. (list 248-250 spisa), nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja su isti uskladili s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Tim podneskom su povisili tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu za iznos od 571,80 EUR, odnosno postavili su zahtjev za isplatu iznosa od 3.645,88 EUR (ranije je tužitelj GC potraživao isplatu iznosa od 3.074,08 EUR). Tuženik se podneskom od 18.8.2025. usprotivio preinaci tužbe.
5. Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje , odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je ocijenio da tužitelji bez svoje krivnje nisu mogli preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, barem u dijelu kojim je tužitelj GC uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, te je u konačnici dopustio preinaku tužbe, s obzirom da smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužitelj GC, odnosno tužitelji su preinačili tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem te je stoga odlučeno kao u izreci rješenja sadržanoj u ovoj odluci.
7. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su -IV- 123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
8. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelji prema stajalištu suda imaju pravni interes za vođenje ovog postupka.
9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu broj: 136-198/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, s izvatkom iz knjige položenih ugovora, solemniziran po javnoj bilježnici Jagodi Vajdić-Sevšek po brojem OU-1321/2004 (list 11-22 spisa), odgovor na prigovor od 5.3.2019. (list 23 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-198/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, izvatkom iz položenih ugovora, solemniziran kod javne bilježnice Koraljke Mađarić pod brojem OV-1194/2016 od 17.2.2016. (list 24-29 spisa), obavijest o provedenoj konverziji od 18.2.2016. (list 30 spisa), otplatni plan (list 31 spisa), obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 2.12.2004. (list 32 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 53101618 (list 33 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 53101618 od 12.3.2008. (list 34 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 53101618 od 4.12.2008. (list 35 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4.11.2010. (list 36 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 12.9.2011. (list 37 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope od 30.12.2013. (list 38 spisa), obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 7.3.2016. (list 39 spisa), izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2016. do 31.12.2016. (list 40 spisa), izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2016. do 31.12.2016. (list 41 spisa), naloge za uplatu (list 42 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 6.11.2015. (list 55-57 spisa), podnesak Potrošač od 1.12.2012. (list 58-59 spisa), mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13.11.2015. (list 60 spisa), dokumentaciju tuženika u kuverti predanu uz podnesak od 23.9.2020. (list 124-145 spisa), pregled prometa za klijenta od 10.7.2020. (list 184 spisa), specifikacije uplata od 10.7.2020. (list 185-190 spisa), preglede prometa za klijenta od 10.7.2020. (list 191-203 spisa). Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, te saslušao 1. tužitelja, kao stranku. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedokinja SC (sada G), GCE i EC. Pročitana je izjava RCE (list 350-354 spisa).
10. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
11. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i 1. tužitelj GC, kao korisnik kredita i založni dužnik, te 2. tužiteljica RC, kao sudužnik 17. studenog 2004. zaključili predmetni ugovor o kreditu broj 136-198/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je pravni prednik tuženika odobrio 1.tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to za refinanciranje kredita kod Zagrebačke banke d.d. Nije bilo sporno da je bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,99% dekurzivno godišnje, odnosno da je čl.6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Članak 3. ugovora sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojim se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 370,59 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan dospijeća. Bilo je ugovoreno i da anuiteti dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu. Također nije sporno ni to da su stranke, odnosno tužitelji i pravni prednik tuženika sklopili Aneks uz ugovor o kreditu broj 136-198/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 15. veljače 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Iz tog Aneksa uz ugovor proizlazi da su ugovorne strane utvrdile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. iznosi 23.135,08 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. za EUR. Nadalje proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da nema preplate na dan 30.9.2015., odnosno da su ugovorne strane utvrdile manjak na dan 30.9.2015. u iznosu od 732,79 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koji dospijeva u cijelosti s danom isteka tridesetog dana od dana provedbe tog Aneksa.
12. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 136-198/20084od 17. studenoga 2004. i imaju li tužitelji pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovoru o kreditu, a sporno je ima li tužitelj GC pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te jesu li sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu tužitelji ostvarili pravnu zaštitu koju traže u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno preciziranog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i od kada eventualno tužitelj GC ima pravo na isplatu zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
13. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
14. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik, odnosno njegov pravni prednik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
15. Tu valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu , teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku uopće nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu tužitelji ostvarili pravnu zaštitu koju traže u ovom postupku.
16.Izjavu RCE (list 350-354 spisa) sud nije cijenio odlučnom za ishod ovog postupka s obzirom da iz Ugovora o kreditu broj 136-198/2004 i Aneksa tom Ugovoru o kreditu proizlazi da GCE nije neposredno sudjelovala u sklapanju istih, odnosno sud je ocijenio da ista nema nikakvih neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa tom Ugovoru o kreditu.
17. Iz iskaza tužitelja GC proizlazi da nije pregovarao s bankom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iskazao je mu je trebao kredit u iznosu od 35.000,00 eura i otišao je razgovarati u banku sa bankaricom. Bankarica mu je ponudila kredit u CHF koji mu je izgledao jako povoljno, jer mu je pokazala otplatni plan, te je pristao na to, no vrlo brzo se pokazalo da je to jako loše za njega. Radilo se o stambenom kreditu, odnosno kreditnim sredstvima je kupovao stan u kojem živi sa suprugom i sinom. Do sklapanja ugovora o konverziji je došlo kada je CHF došao na nivo Eura, te mu je situacija bila neizdrživa jer je rata kredita od početne porasla za 50% i odlučio se za manje zlo. Odgovorio je da mu bankarica nije nudila drugi kredit u EUR ili kunama. Bankarica mu je decidirano nudila kredit u CHF, kao najpovoljniji. Način otplate bio je takav da je imao trajni nalog. Ugovorio je kamatu po stopi od 4,99%, te mu nitko nije nagovijestio da bi kamata mogla rasti, već je dobio otplatni plan u kojem su bile prikazane rate u istom iznosu. Supruga nije išla sa njim u banku na pregovore. Odgovorio je da je pročitao ugovor o kreditu, no bilo je puno odredbi koje mu nisu bile razumljive, no nije tražio pojašnjenje od banke. Na pitanje da opiše proceduru kod bilježnika na solemnizaciji odgovorio je da je bilježnik protrčao kroz ugovor, odnosno pročitao je koja je kamata i koju svotu će dobiti i da ima hipoteku, nije se čitalo od riječi do riječi. Nije pitao za pojedine odredbe ugovora i mogu li se iste mijenjati. Što se tiče aneksa ugovora isti je pročitao, no isti je još manje razumio jer je bilo više stručnih termina, no nije tražio pojašnjenje i nije prigovorio izračunu preplate.
18. Analizirajući iskaz tužitelja GC valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu broj 136-198/2004 predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelje prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem ČC nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja GC sud je zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).
19. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljima pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužitelji nisu imali utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast pravnog prednika tuženika iz čl. 6. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik, odnosno njegov pravni prednik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja GC, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelje je jedina kamatna stopa s kojom su bili upoznati te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,99% godišnje, slijedom čega je tuženik, odnosno njegov pravni prednik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj GC platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,99% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
20. U vrijeme podnošenja ove tužbe 20. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
21. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju GC bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2004. , kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,99% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja GC proizlazi iz čl. 104. st. 1. u vezi s čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji se primjenjuju u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05).
22. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
23. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
24. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
25. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu od 15. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2. Aneksa mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita, odnosno stranke su utvrdile da stanje glavnice na dan 30.rujna 2015. iznosi 23.135,08 EUR, da preplate nema, odnosno da ista na taj dan iznosi 0,00 EUR, odnosno stranke su utvrdile da manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 732,79 EUR. Aneks uz Ugovora o kreditu br. 136-198/2004 od 15. veljače 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/91 i ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR.U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 R protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.Tužitelji ne osporavaju da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju GC vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
26. Sud je u postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa na okolnost izračuna visine preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu na način da se utvrdi razlika između mjesečnih iznosa koji su stvarno isplaćivani tuženiku i iznosa anuiteta koji su trebali biti isplaćeni prema početnom otplatnom planu uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu od 4,99% godišnje i srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate, odnosno korištenja kredita, pritom uzimajući u obzir preplatu ako je konverzijom utvrđena, a sve prema pravilima o uračunavanju iz ZOO-a. Vještakinja je pozvana očitovati se na okolnost je li konverzija izvršena sukladno ZIDZPK, te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanog tečaja valute CHF i kamatne stope iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
27. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je nalaz izrađen na osnovu podataka u spisu te da je Ugovor o kreditu broj 136-198/2004 zaključen 17.11.2004. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i GC kao korisnika kredita i založnog dužnika. Kredit je odobren na iznos od 56.200,00 CHF, uz redovnu kamatnu stopu od 4,99% godišnje na rok otplate od 20 godina, odnosno 240 mjeseci, koji se treba otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima. Vještakinja je prikazala promjene visine kamatne stope iz kojeg proizlazi da je do 31. 8.2007. kamatna stopa bila 4,99% godišnje, od 1.9.2007. do 29.2.2008. 5,24% godišnje, od 1.3.2008. do 30.11.2008. 5,94% godišnje, od 1.12.2008. do 30.11.2010. 6,40 % godišnje, od 1.12.2010. do 30.9.2011. 6,15% godišnje, od 1.10.2011. do 31.12.2013. 5,65% godišnje, a od 1.1.2014. do 30.9.2015. 3,23% godišnje. Navela je da je razlika radi promjene kamatnih stopa izračunata na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope po odlukama tuženika odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF početno ugovorena kamatna stopa od 4.99% godišnje specificirano po datumima uplata, i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj s osnova promjena kamatne stopa od strane tuženika više platio 1.594,12 CHF, odnosno 7.989,87 kuna, i to kad je stopa bila viša od ugovorene 10.508,61 kuna i kada je bila niža -2.518,74 kuna. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelju isplaćen kredit 30.11.2004. po tečaju 1 CHF= 5,01209 kuna. Iz kredita je naplaćena jednokratna naknada 0,63% kredita, odnosno 354,06 CHF (1.774,58 kuna). Ukupne uplate tužitelja za glavnicu i redovnu kamatu su 268.929,29 kuna. Razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i taj iznos odbijen od stvarno izvršenih uplata u kunama. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj radi promjene tečaja CHF platio više 19.479,98 kuna i to po anuitetima više od obveza 27.741,82 kuna i manje
-8.261,84 kuna. Vještakinja je izračunala preplatu uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,99% godišnje i preračunala obveze po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015. i ako se primjeni ta kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,99% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita tuž itelj je do 30.9.2015. platio 27.469,85 kuna više, odnosno 3.645,88 EUR više. Vještakinja je prikazala dane više plaćenog i više plaćene iznose po pojedinim mjesecima. Nadalje je vještakinja navela da je 15.2.2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu broj 136-198/2004 radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica na dan 30.9.2015. nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR iznosi 23.135,08 EUR, a manjak 732,79 EUR za koji je navedeno da će se naplatiti u roku 30 dana. Vještakinja je navela da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015).
28.Tužitelji nisu imali nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje Vlaste Santo - Olđa i precizirali su tužbeni zahtjev u skladu s istim na način da su povisili tužbeni zahtjev za iznos od 571,80 EUR. Tuženik je u podnesku od 18.8.2025. naveo da osporava metodologiju koju je vještakinja koristila prilikom izračuna budući da je isti izvršen kao da su stranke ugovorile kunski kredit te je naveo da ostaje kod prijedloga da vještakinja napravi dopunu nalaza i mišljenja na način da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu, prema podacima iz tablice HNB-a dostavljene ranije u postupku. Naveo je i da smatra se u obzir može uzeti sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako tzv. negativne razlike. Tu valja napomenuti da je vještakinja i uzela u obzir tzv. negativne razlike i u skladu s tim su tužitelji konačno precizirali tužbeni zahtjev.
29. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Na primjedbu tuženika da u nalazu nisu uzete negativne tečajne razlike istaknula je da je u točki 5. nalaza, a prema kojoj je sređen tužbeni zahtjev od strane tužitelja vidljivo da su negativne i pozitivne tečajne razlike i prebijene kao i negativne i pozitivne razlike kamata.
30. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te je prihvatio i obrazloženje vještakinje na primjedbu tuženika i ocijenio da se prigovori tuženika odnose na zadatak vještakinji, a zadatak vještakinji je odredio sud. Također sud je ocijenio da nema potrebe za dopunom vještačenja na način kako je to predložio tuženik primjenom kamatnih stopa koje su vrijedile za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu.
31. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužitelj GC do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,99% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. više uplatio 27.469,85 kuna, odnosno 3.645,88 EUR, uz uzimanje u obzir tzv. negativnih razlika (po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja) te da u konverziji nije utvrđen iznos preplate, već manjak u iznosu od 732,79 EUR, sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju GC navedeni iznos od 3.645,88 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 214. ZOO/91( istovjetna čl.1115. ZOO/05), koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja GC za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, ocijenio osnovanim i to iz razloga što je tuženik, odnosno njegov pravni prednik sam uvrstio ništetne ugovorne odredbe u ugovor o kreditu i utuženi iznos je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO /05.
32. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih po jedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev.
33. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecan ja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 20. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.
34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju su tužitelji podneskom od 3.7.2025. preinačili tužbu, na način da su povisili tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosio je 23.161,69 kn (3.074,08 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosi 3.645,88 EUR i tužitelji su s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjeli u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljima nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljima kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 220,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 40. t.1. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 16.9.2019. kojim su se tužitelji očitovali na odgovor na tužbu i od 3.7.2025. kojima su se očitovali na nalaz i mišljenje vještakinje, sud je tužiteljima priznao trošak u iznosu od 220,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.40.t.1. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 22.9.2020., 3.5.2023., 12.10.2023., 18.3.2024. i 3.9.2025. tužiteljima je priznat trošak u iznosu od 220,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.40.t.1. Tarife i tbr. 54. Tarife. Tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 3.5.2023. s obzirom da je tog dana u ovom predmetu održano pripremno ročište pa su se tužitelji o svemu navedenom u tom podnesku mogli očitovati i na pripremnom ročištu. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljima je priznato ukupno 1.760,00 EUR, na što valja obračunati i PDV po stopi od 25%, sukladno tbr.46. Tarife, u ukupnom iznosu od 440,00 EUR. Tužiteljima je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 582,00 kune, odnosno 77,24 EUR, kao i trošak plaćenog predujma za vještačenje u zatraženom iznosu od 200,00 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.477,24 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljima sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
35. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 10. listopada 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Rok za žalbu ne teče od 1. do 15 kolovoza.
Dostaviti:
1. Tužiteljima po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu
