REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2901/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u pravnoj stvari Suvlasnici stambene zgrade u [adresa] i to: SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], PD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po upravitelju Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o., OIB: 03744272526, Zagreb, Savska cesta 1, zastupano po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri iz Zagreba, protiv tuženice MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi izdavanja platnog naloga, u Zagrebu, 6. ožujka 2025., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog ovog suda poslovni broj Pl-739/2025 od 6. ožujka 2025. te se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Suvlasnici stambene zgrade u [adresa], i to: SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], PD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana naknade tuženici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 eura (sto eura).

Obrazloženje

1. Tužitelji su pred ovim sudom podnijeli prijedlog za izdavanje platnog naloga u kojem navode kako im tuženica temeljem vjerodostojne isprave – Izvatka iz poslovnih knjiga, duguje ukupno 160,38 eura. Sud je temeljem čl. 446. Zakona o parničnom postupku izdao platni nalog, a kojim je tuženom naloženo tužitelju isplatiti navedeni iznos zajedno sa zateznim kamatama te nadoknadi troškove postupka.

2. Tuženica je pravovremeno podnijela prigovor u kojim navodi da osporava tražbinu ovrhovoditelja u cijelosti kako s osnova tako i visine navodnog potraživanja.

Ističe da je sporna visina potraživanja budući iz dostavljene vjerodostojne isprave ne proizlazi na koji je način uopće utvrđeno navedeno potraživanje niti temeljem kojih radnji je isto uopće nastalo pa isprava kao takva nije vjerodostojna jer se iz nje ne može razaznati poslovni događaj na kojem bi nastala. Navodi da nema nikakvu pravnu vezu s predmetnom nekretninom niti je korisnica bilo kakve usluge. Nejasno je zašto je upravo podnositeljica prigovora zavedena u evidencije tužitelja kao korisnica usluge budući tužitelj ne dostavlja dokaze da bi ona bila korisnik predmetnog stana. Stoga podnosi prigovor promašene pasivne legitimacije. Nadalje, izvadak iz poslovnih knjiga, kao vjerodostojna isprava, nije javna isprava pa nema dokaznu snagu javne isprave u smislu članka 230. Zakona o parničnom postupku. Također ističe prigovor zastare te osporava dosuđeni trošak, pa stoga predlaže ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Povodom prigovora tuženika, temeljem čl. 451. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje; ZPP-a) postupak je nastavljen te je provedena glavna rasprava.

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u podnesku od 15. travnja 2025. naznačio da se potraživanje tužitelja odnosi na neplaćena sredstva zajedničke pričuve za stambeni prostor u [adresa], sistemski broj nekretnine 02934809, površine 13,49 m2, a koji je u vlasništvu tuženice, a kako proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji stana, kao i Naloga za unošenje vlasnika stana u evidencije naplate.

Tužitelj ističe da je zajednička pričuva odredbom članka 90. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZV-a) definirana kao namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova, dok je stavkom 2. istog članka određeno da zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekog suvlasnika donio sud. Odredbom članka 89. st. 2. gore citiranog zakona, određeno je da doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno. S obzirom na to da je upravo tuženica u utuženom periodu bili vlasnica navedenog stambenog prostora, u skladu sa zakonom dužna je doprinositi za zajedničku pričuvu.

Tužitelj nadalje ističe kako je društvo Gradsko Stambeno Komunalno Gospodarstvo d.o.o. imenovano prinudnim upraviteljem stambene zgrade u [adresa], sukladno odluci Gradske skupštine Grada Zagreba od dana 23. prosinca 1997. godine, temeljem odredbe članka 385. ZV-a.

Sukladno navedenom, a budući da suvlasnici zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan nisu sklopili međuvlasnički ugovor, kao ni ugovor o upravljanju zgradom, mjesečna pričuva određena je u minimalnom iznosu propisanom odredbom članka 380. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao 0,54 % vrijednosti njihovog posebnog dijela u vlasništvu nekretnine godišnje, točnije kn 1,53 po kvadratnom metru mjesečno, odnosno: etalonska vrijednost po četvornom metru kn 3.400,00 * 0,54% = 18,36 / 12 mj. = 1,53 kn/m2.

Slijedom navedenog, razvidno je da utuženo redovno zaduženje odgovara obračunu dobivenom na način da se umnožak pričuve po četvornome metru pomnoži s koeficijentom za navedeni objekt, a tako dobiveni iznos pomnoži s površinom objekta u četvornim metrima.

Redovno zaduženje u iznosu od 2,74 EUR odnosi se na stambeni prostor u [adresa], sistemski broj nekretnine 02934809, površine 13,49 m2 te se s obzirom na gore navedeno izračunava na sljedeći način: 1,53 kn/m2 x koeficijent 1,00 x 13,49 m2 = kn 20,64 (2,74 EUR).

Redovno zaduženje u iznosu od 2,70 eura naveden u izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga odnosi se na običnu prinudnu pričuvu proizašao iz konverzije mjesečnog iznosa na ime zajedničke pričuve iz kuna u eure, dakle 1,53 kn : 7,53450 iznosi 0,20 eura.

Redovno zaduženje u iznosu od 7,96 EUR odnosi se stambeni prostor u [adresa], sistemski broj nekretnine 02934809, površine 13,49 m2, te se od 1.4.2023. do 31.8.2028. obračunava prema povećanom iznosu zajedničke pričuve za zgradu koja se nalazi pod prinudnom upravom po iznosu od 0,59 eura, te se s obzirom na gore navedeno izračunava na sljedeći način: 0,59 eur/m2 x koeficijent 1,00 x 13,49 m2 = EUR 7,96

Dodatno, tužitelj ukazuje na stav koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u svom rješenju, posl. br. Rev-x 30/12-4 od dana 6. lipnja 2012. godine, u kojem izrijekom navodi kako je upravitelj zgrade, neovisno o tome je li on imenovan ugovorom ili se pak radi o prinudnom upravitelju, ovlašten ex lege pokretati sudske postupke, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju, osim ako međuvlasničkim ugovorom nije što drugo određeno.

Također, tužitelj obavještava sud kako do dana pisanja ovog podneska nije evidentirao niti jednu uplatu tuženika na ime utuženih mjesečnih zaduženja po osnovi zajedničke pričuve.

Tužitelj nadalje ističe da su navodi tuženika da GSKG d.o.o. nije ovlašten podnijeti ovršni prijedlog protiv njih u cijelosti neosnovani. Naime, sukladno čl. 375. ZV-a uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju se ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku. Čl. 378. određeno je da su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju. Prema čl. 384. ZV-a suvlasnici su dužni međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju zgradom zaključiti u roku od dvanaest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona. Čl. 385. ZV-a određeno je da će jedinice lokalne samouprave odrediti fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove uprave tom nekretninom, pri čemu prinudni upravitelj ima sve ovlasti upravitelja nekretninom propisane odredbama Glave 3. ZV-a. Prema čl. 379. st. 1. upravitelj je dužan osobito utvrditi visinu sredstava zajedničke pričuve koju snosi pojedini suvlasnik.

Tužitelj pritom posebice ukazuje na odredbu čl. 380. ZV-a kojom je određeno da su sredstva zajedničke pričuve suvlasnici dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihova posebnog dijela, godišnje, pri čemu su navedena sredstva dužni uplaćivati mjesečno. Dakle, obveza uplate doprinosa za zajedničku pričuvu zakonska je obveza suvlasnika nekretnine uređena kogentnim zakonskim normama, mogućnost izvršenja koje nije ostavljena suvlasnicima na dispoziciju. Suvlasnici su ovlašteni utvrđivati visinu iznosa mjesečnog doprinosa, međutim pritom ne smiju utvrditi navedenu obvezu u iznosu koji je niži od zakonom propisanog minimuma (određenog čl. 380. st. 2. ZV-a), a posebice ne smiju uopće ne udovoljiti navedenoj obvezi.

Privremeno neizdvajanje sredstava zajedničke pričuve sukladno čl. 380. ZV-a moguće je samo ako suvlasnici prikupe sredstva zajedničke pričuve u iznosu većem od 10% vrijednosti nekretnine, sve dok se njihov iznos ne smanji ispod navedenog minimuma.

Tuženici također ne dostavljaju niti jedan dokaz da su suvlasnici predmetne stambene zgrade imali zaključen međuvlasnički ugovor koji je bio na snazi u utuženom razdoblju.

Nadalje, tužitelj ističe kako izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, na temelju kojeg je doneseno rješenje o ovrsi, predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu čl. 31. Ovršnog zakona te sadrži sve podatke propisane prethodno navedenom zakonskom odredbom.

Prigovor zastare tužiteljeve tražbine je neosnovan budući da od dospijeća tužiteljeve tražbine pa do dana pokretanja ovog postupka nije protekao opći zastarni rok, u smislu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

Stoga tužitelj predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti usvojiti, zajedno sa kamatama i troškovima postupka.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (l. 29. spisa), preslik računa (l. 30.-31. spisa), preslik naloga za unošenje vlasnika stana u evidenciju naplate od 6. ožujka 1996. (l. 85. spisa), preslik zaključka o određivanju prinudnog upravitelja zagrada od 23. prosinca 1997. (l. 86. - 87. spisa), preslik knjigovodstvenog stanja obveznika od 15. travnja 2025. (l. 90. spisa), preslik dopisa GSKG-a od 5. travnja 2023. sa godišnjim programom upravljanja i zapisnikom o pregledu stambene zgrade (l. 95.-101. spisa), preslika ugovora o kupoprodaji stana od 22. siječnja 1996. (l. 102.-105. spisa) i saslušanje svjedoka ŽD.

7. Tuženik se na pripremnom ročištu dana 19. rujna 2025. očitovao na način da je naveo da tužitelj nije dostavio izvadak iz zemljišnih knjiga kao dokaz da je tuženik vlasnik te nekretnine za koju zahtjeva naplatu pričuve slijedom čega tuženik nije obveznik plaćanja zajedničke pričuve jer tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženika. I kad bi bio osnovan tužbeni zahtjev tužitelja tužena kao vanknjižna suvlasnica predmetne nekretnine u jednoj polovici bila bi dužna plaćati samo pola mjesečnog iznosa pričuve a ne u cijelosti kako to traži tužitelj.

Tuženik je također na pripremnom ročištu dana 19. rujna 2025. predložio saslušati svjedoka ŽD, supruga tuženice i drugog vanknjižnog vlasnika sporne nekretnine.

8. ŽD, suprug tuženice, naveo je da je on i vanknjižni vlasnik te nekretnine u pola dijela. Ta zgrada ima nelegalno spojenu kanalizaciju i vodovod, u tom stanu nema ni vode ni kanalizacije a misli na stan koji je predmet ovog postupka. Naime u tom stanu nema funkcionalni wc tako da je on morao, kao i drugi suvlasnici u zgradi, dugi niz godina koristiti zajednički wc. Ne protivi se plaćanju ali želi da se uredi wc, a nekretninu ne koristi od 1985. godine.

Navedeni dokaz sud nije uzeo u obzir, obzirom je stava da je tuženica bila prekludirana u iznošenju novih dokaznih prijedloga, a nije iznijela opravdani razlog zašto dokaz nije ranije predložen odnosno bez svoje krivnje, u smislu odredbe čl. 461.a. st. 9. ZPP-a.

9. Stoga, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet spora je isplata temeljem Izvatka iz poslovnih knjiga, s osnove zajedničke pričuve, za sistemski broj: ovršenika: 903401135922, sistemski broj nekretnine: 02934809, na adresi: [adresa].

11. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, pasivna legitimacija, zastara potraživanja, kao i visina troškova.

12. Među strankama nije sporno da suvlasnici predmetne zgrade nisu sklopili međuvlasnički ugovor, da je Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo prinudni upravitelj zgrade, na koju se situaciju primjenjuju odredbe glave 3. prijelaznih i završnih odredbi ZV-a, kojim je i propisana mogućnost prinudne uprave u situacijama izostanka međuvlasničkog ugovora koji su prema članku 384. ZV-a suvlasnici trebali sklopiti u roku 12 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96. tj. od 1. siječnja 1997.). Zbog toga se ovlaštenje GSGK-a i temelji na zaključku o određivanju prinudnog upravitelja zgrada, dakle svih zgrada čiji suvlasnici nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor, ne samo zgrade u pitanju, a koji zaključak se primjenjuje od 1. siječnja 1998., u skladu s člankom 385. stavkom 1. ZV-a.

13. U odnosu na prigovor pasivne legitimacije, valja napomenuti da uvidom u presliku Ugovora o kupoprodaji stana od 22. siječnja 1996. utvrđeno je da je tuženica suvlasnik stana na adresi u [adresa], površine 13,49 m2. Unatoč tome što nije izvršen modus stjecanja prava vlasništva upisom u zemljišne knjige isto tuženicu ne oslobađa od zakonske obveze plaćanja zajedničke pričuve. U odnosu na prigovor tuženika da ista nema pravnu vezu s nekretninom niti je korisnica usluge, sud je utvrdio takav prigovor neosnovanim. Tuženica je postala izvanknjižni vlasnik temeljem kupoprodajnog ugovora od dana 22. siječnja 1996., te je bila izvanknjižni vlasnik u čitavom utuženom razdoblju, a koja činjenica sama po sebi obvezuje tuženicu na plaćanje zajedničke pričuve, na temelju čl. 89. st. 2. ZV-a. Osim što činjenica izvanknjižnog vlasništva tuženice proizlazi iz ugovora o kupoprodaji, tuženik u postupku nije niti osporio tu činjenicu kao niti vjerodostojnost ugovora o kupoprodaji. Ovakav stav zauzeli su i Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi (presuda od 28. studenog 2011., poslovni broj: Gžx-105/2011), kao i Županijski sud u Osijeku (presuda od 5. siječnja 2018., poslovni broj: Gž-2492/2017).

14. Nadalje, tužitelj temelji svoj zahtjev na činjenici da je tužena kao jedan od izvanvanknjižnjih suvlasnika zgrade u obvezi plaćati pričuvu, do uspostavljanja posebnog vlasništva, prema odredbama glave 4. trećeg dijela ZV-a propisane su u člancima 380. – 381. ZV-a.

Člankom 380. stavak 1. ZV-a propisano je da su sredstva zajedničke pričuve suvlasnici dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu.

Članakom 381. ZV-a je propisano da dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnoga dijela nekretnine u troškovima upravljanja odredit će se na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili na druge samostalne prostorije koja je u njegovu vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini. Dakle, tužena je na temelju odredbe članka 380. ZV-a doista dužna plaćati pričuvu koja se određuje prema članku 381. ZV-a. Osnovna pretpostavka za takvo utvrđenje jest utvrđenje o korisnoj površini njezinog stanja.

15. Tužitelj navodi da je visinu pričuve za razdoblje od mjeseca veljače 2022. do mjeseca srpnja 2024. godine izračunao prema 0,54% vrijednosti njihovog (tuženičnog i njenog supruga) posebnog dijela u vlasništvu nekretnine godišnje, točnije kn 1,53 po kvadratnom metru mjesečno, odnosno: etalonska vrijednost po četvornom metru - kn 3.400,00 * 0,54% = 18,36 / 12 mj. = 1,53 kn/m2 (a što odgovara obračunu dobivenom na način da se umnožak pričuve po četvornome metru pomnoži s koeficijentom za navedeni objekt, a tako dobiveni iznos pomnoži s površinom objekta u četvornim metrima).

Redovno zaduženje u iznosu od 2,74 EUR odnosi se na stambeni prostor u [adresa], sistemski broj nekretnine 02934809, površine 13,49 m2 te se s obzirom na gore navedeno izračunava na sljedeći način: 1,53 kn/m2 x koeficijent 1,00 x 13,49 m2 = kn 20,64 (2,74 EUR).

Redovno zaduženje u iznosu od 2,70 eura naveden u izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga odnosi se na običnu prinudnu pričuvu proizašao iz konverzije mjesečnog iznosa na ime zajedničke pričuve iz kuna u eure, dakle 1,53 kn : 7,53450 iznosi 0,20 eura.

Redovno zaduženje u iznosu od 7,96 EUR odnosi se stambeni prostor u [adresa], sistemski broj nekretnine 02934809, površine 13,49 m2, te se od 1.4.2023. do 31.8.2028. obračunava prema povećanom iznosu zajedničke pričuve za zgradu koja se nalazi pod prinudnom upravom po iznosu od 0,59 eura, te se s obzirom na gore navedeno izračunava na sljedeći način: 0,59 eur/m2 x koeficijent 1,00 x 13,49 m2 = EUR 7,96

15. Prema ranije navedenom, u ovom predmetu utemeljenost zahtjeva tužitelja ovisi o utvrđivanju okolnosti korisne vrijednosti tuženičinog stana, a upravo tu činjenicu tužitelj nije dokazao.

Osim toga, iz podataka koje je dostavio tužitelj proizlazi da se u zgradi nalazi više stanova, međutim nije ponudio nikakav dokaz za broj ostalih stanova i njihovu korisnu površinu.

16. Način obračuna pričuve propisan je u članku 380. ZV-a koji glasi:

Sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu. Sredstva iz stavka 1. ovoga članka suvlasnici su dužni uplaćivati najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihova posebnoga dijela, godišnje. Ako suvlasnici prikupe sredstva zajedničke pričuve u iznosu većem od 10% vrijednosti nekretnine, ta sredstva privremeno nisu dužni izdvajati sve dok se njihov iznos smanji ispod propisanoga minimuma iz stavka 3. ovoga članka. Sredstva iz stavka 1. ovoga članka suvlasnici su dužni uplaćivati mjesečno.

Iz navedenog je razvidno da ZV ne propisuje etalonsku vrijednost nekretnine kao jedan od parametara za obračun pričuve (a odluke o visini etalonske vrijednosti se u ostalom donosi na temelju Zakona o društveno poticajnog stanogradnji, a ne ZV-a). Sud prihvaća da odluka o etalonskoj vrijednosti može biti parametar za utvrđivanje pričuve, ali samo na temelju odluke bilo suvlasnika (iz međuvlasničkog ugovora, u smislu članka 375. ZV-a) ili prinudnog upravitelja, a upravo takva odluka ovdje izostaje.

Naime, u odnosu na utvrđeni godišnji program upravljanja, valja napomenuti da tužitelj nije dostavio godišnji program upravljanja do 2023. godine, odnosno nije poznato niti da li je isti uopće donesen, dok iako je iz priležećeg godišnjeg programa upravljanja za godinu 2023. -2028., vidljivo da je utvrđena visina mjesečne pričuve u iznosu od 0,59 eur/m2/mj, da i dalje nedostaje odluka o načinu utvrđivanja konačne visine pričuve po pojedinom suvlasniku, za cijelo predmetno razdoblje.

Osim toga, treba reći, doista je točno da je tužena kao jedna od suvlasnica, nakon stupanja na snagu ZV-a trebala pristupiti sklapanju međuvlasničkog ugovora, ali u konačnici njegovo sklapanje ne ovisi samo od volje tužene, a u razloge izostanka sklapanja takvog ugovora sud u ovom postupku niti nije trebalo ulaziti. Točno je i da je ZV-om propisan rok za sklapanje međuvlasničkog ugovora i posljedica propuštanja u vidu postavljanja prinudne uprave. Zbog toga činjenica da je u ovom predmetu postavljen prinudni upravitelj na temelju zaključka iz 1997. uopće nije upitna, i tužena je o tome kao dobar vlasnik trebala voditi računa, jer je kao suvlasnica na temelju odredbi ZV-a znala da mora sudjelovati u troškovima upravljanja zgradom.

17. Prema odredbi članka 219. ZPP-a. svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom članka 221.a ZPP-a. propisano da će sud postojanje činjenice, koju ne može sa sigurnošću utvrditi na temelju izvedenih dokaza, utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja. U ovom postupku tužitelj nije dokazao kolika je korisna površina tuženičinog stana, kolike su korisne površine svih stanova (članak 381. ZV-a) niti kako je prinudni upravitelj točno utvrdio visinu pričuve u smislu članka 380. ZV-a niti da je prinudni upravitelj donio odluku o načinu određivanja visine pričuve u pogledu predmetne zgrade sukladno Zaključku o određivanju prinudnog upravitelja zgrada.

18. Zbog toga je sud u smislu članka 451. stavka 3. ZPP-a, platni nalog u cijelosti ukinuo, a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio.

19. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sud je isti ocijenio kao neosnovan.

Potraživanje zajedničke pričuve predstavlja periodično povremeno davanje koje dospijeva mjesečno, u kojem slučaju se primjenjuje zastarni rok u trajanju od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja sukladno članku 226. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO-a). Najstarije potraživanje pričuve u ovom postupku dospjelo je 16. veljače 2022. dok je ovršni prijedlog podnesen 13. siječnja 2025. iz čega je razvidno da nije protekao zastarni rok od tri godine.

20. Glede troškova postupka odmjerenih i sadržanih u platnom nalogu, kao i zateznih kamata na iste, valja istaknuti da se o istom trošku odlučuje presudom, kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim tijekom parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđene troškove teku od donošenja prvostupanjske presude (Zaključak br. 3. sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-204/17, održanog u Zagrebu 2. lipnja 2017.). Stoga je valjalo ukinuti platni nalog u dijelu odluke o troškovima postupka, a kako je odlučeno u toč. II. izreke presude.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a u svezi sa odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora. Trošak zastupanja tuženice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 - dalje: Tarifa).

Tuženici je stoga priznat trošak koji se sastoji od sastava prigovora protiv platnog naloga u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i zastupanja na ročištu dana 19. rujna 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), uzimajući u obzir da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura, što ukupno iznosi 100,00 eura, pa je stoga odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 10. listopada 2025.

Sutkinja:

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz Rj. o pristojbi na presudu

2. Tuženoj, po punomoćniku