Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-346/2024-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivani Jurčević, odvj.u Vinkovcima, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić odvj. iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 22.rujna 2025. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvj. u Vinkovcima, te punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvj. iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 10.listopada 2025. godine, dana 10.listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 48654/06 sklopljenog 07.8.2006. između tužitelja i tuženika, solemniziranog po javnom bilježniku Želimiru Mirić, Vinkovci, Duga ulica 10/I, 08.8.2006. pod brojem: OU-21/2006, u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika.
II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 10. d) 1.Ugovora o kreditu broj 48654/06 sklopljenog 07.8.2006. između tužitelja i tuženika, solemniziranog po javnom bilježniku Želimiru Mirić, Vinkovci, Duga ulica 10/I, 08.8.2006. pod brojem: OU-21/2006, u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju SF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu iznos od 5.676,51 EUR (slovima: petitisućašestosedamdesetšest eura i pedesetjedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 isplatiti tužitelju SF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata umanjenih za iznos preplate temeljem konverzije iznos od 1.560,43 eura (slovima: tisućupetstošezdeset eura i četrdesettri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 5.3. Ugovora o kreditu broj 48654/06 sklopljenog 07.8.2006. između tužitelja i tuženika, solemniziranog po javnom bilježniku Želimiru Mirić, Vinkovci, Duga ulica 10/I, 08.8.2006. pod brojem: OU-21/2006 u dijelu gdje je ugovorena naknada 1,00 %, od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno, prije korištenja kredita.
VI. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 520508873833, Split,
Domovinskog rata 61 isplatiti tužitelju SF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime tzv. ulazne naknade iznos od 253,59 EUR (slovima: dvjestopedesettri eura i pedesetdevet centi) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja navedene naknade tj. od 11.8.2006. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja je do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
VII. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 2.207,27 kn/ 292,96 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 29.03.2016.g. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
VIII. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da naknadi tužitelju SF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 eura (slovima: dvije tisuće tristo eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.listopada 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IX. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 2.300,00 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je kod ovog suda dana 13. lipnja 2023.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi je kao korisnik kredita pravnim prednikom tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditorom dana 07.8.2006. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 48654/06, solemniziran po javnom bilježniku Želimiru Mirić, Vinkovci, Duga ulica 10/I pod brojem: OU-621/2006 od 08.8.2006., u visini novčanog iznosa od 42.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi , a koja kamata je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,30 %, a što je regulirano člankom 11.1., kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutu u CHF, a što je regulirano člankom 10. d) na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, a što je regulirano člankom 5.3. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna/izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tijekom trajanja ugovorne obveze tužena banka je u više navrata jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu odnosno značajno je povećavala bez da je omogućila tužiteljici da pregovara o visini iste. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita.
1.1. Nadalje navodi, da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja.
1.2. U odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.7.2013. godine, koja je nakon dugotrajne pravne borbe potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu promjenjive kamatne stope), a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 od 09.4.2015.g., te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/18, tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.
1.4. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jednostranu promjenu kamatne stope, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točka I., II. i III tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a).
1.5. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.6. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.7. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužitelju i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjevitu tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP).
1.8. Iz svega gore navedenog jasno je da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope, kao i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (točka IV. tužbenog zahtjeva).
1.9. Tužitelj je tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj također predlaže da se sudski vještak očituje o tome koliki iznos je tužitelj platio tuženiku kao jednokratnu naknadu (ulaznu) i kojeg datuma. Tužitelj zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.
1.10. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 26. svibnja 2025. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 22. travnja 2025.g. i dopune od 13. svibnja 2025.g. Tuženik se u podnesku od 12. rujna 2025.g. i na ročištu održanom kod ovog suda dana 22.rujna 2025 g. protivio preinaci tužbenog zahtjeva, budući smatra da tužitelj vrši preinaku istoga, uvećanjem kondemnatornog zahtjeva od prvotno postavljenog u tužbi. Međutim, tužitelj je u konkretnom slučaju postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni iznos, što je i učinio podneskom od 26. svibnja 2025. Važno je naglasiti da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Ovakvom tužbom se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Smatra da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja smatrajući da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).troška.
2.1.Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga predlaže da sud utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.
2.2. Nadalje ističe, kako je u konkretnom ugovornom odnosu tužitelja i tuženika bilo dopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu čiji se visina određuje odlukom tuženika, te da su među ugovornim stranama bili ugovoreni kriteriji promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sve to odlukom Kreditora. Štoviše, odredbom čl. 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Slijedom navoda iznesenih prethodnoj točki ovog podneska, očito je da je osnovana teza tuženika da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 42.700,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama Ugovora predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U okviru odgovora na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim te predlaže odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom.
2.3. Nadalje, tuženik ističe bitnu činjenicu za ovaj parnični postupak, a to je da je 29.03.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu br.1 48654/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (tzv. Konverzija), dalje u tekstu (Dodatak Ugovora). Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana i valutna klauzula. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Stoga, tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „preplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu.
2.4. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna i odredba o naknadi za korištenje kredita jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Završno ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
2.5. U podnesku od dana 27.10.2023 .g. tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja po osnovi preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te potražuje iznos od 2.207,27 kn/ 292,96 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 29.03.2016.g.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u zahtjev i potvrdu o primitku (list 7-8 spisa), ugovor o kreditu (list 9-17 spisa), dodatak ugovoru (list 125-133 spisa), otplatni plan (list 425-spisa), dodatak ugovoru sa prilozima (list 426-435 spisa), račun (list 438 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 22.travnja 2025. (list 440-520 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika od 30. travnja 2025. (list 530-531 spisa), vrši se uvid u očitovanje vještaka od 13.svibnja 2025. (list 577-579 spisa).
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 48654/06 dana 07.08.2006.g. godine, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 42.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan korištenja kredita i na rok vraćanja od 180 mjeseci, uz redovnu kamatu koja je čl.5 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa posebnom odlukom kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30 % godišnje. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan korištenja kredita. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu. Nesporno je da je člankom 5 točkom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita.
4.2. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.
4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
4.4. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.
4.5. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, pitanje ništetnosti odredbi o ulaznoj naknadi, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te je li potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.
6. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni Ugovor sklopio 2007.godine, kredit je bio namjenski, stambeni za kupnju kuće, hipotekarni a tužena banka u to doba nije bila njegova banka. U tuženoj banci sklopio je ugovor o kreditu, i to iz razloga što je kredit u valuti CHF kod tužene banke bio najpovoljniji, odnosno objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno, s najpovoljnijom kamatom, pa je i sklopio ovaj ugovor budući je imao povjerenja u banku. Bankarica s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnila rizike vezane za sam ugovor, termini valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nisu mu u potpunosti poznati, smatrao je da bi moglo doći do manjih odstupanja u visini anuiteta, u to vrijeme nije imao znanja vezano za ove termine, to je tada po riječima bankara bio najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Ne može se sjetiti da li mu je netko prilikom sklapanja ugovora objasnio da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu. Kredit je otplaćen. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u Unior Vinkovci. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Završno, ističe da je ovaj kredit konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u euru a ne može se sjetiti iznosa koji mu je priznat na ime pretplate u konverziji, sjeća se da mu banka nije isplatila nikakav iznos. Ističe da smatra da nije obeštećen iznosom koji mu je priznat prilikom konverzije. Na ime ulazne naknade platio je određeni iznos čije visine se zbog proteka vremena ne sjeća, a sjeća se da je sve svoje obaveze prema banci platio on na šalteru. Nadalje ističe da se ne sjeća da mu je u banci objašnjena struktura troškova koji ulaze u pojam tzv. ulazne kamate.
6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da isti kredit služi isključivo za kupnju nekretnine.
6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
7. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 VF i EF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
7.1. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
7.2. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
7.3. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
7.4. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
7.5. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
7.6. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 5. 10. i 11. unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 5.3. 10. d 1. i 11.1. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.
7.7. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 5.3. Ugovora, budući da su ta odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača.
7.8. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
8. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).
8.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ŠF protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.
8.2. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.
8.3. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
8.4. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
8.5. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
8.6. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
8.7. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
8.8. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
8.9. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
8.10. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu S protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
8.11. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.
9. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili kredit za kupnju nekretnine i adaptaciju u iznosu od 42.700,00 CHF prema prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita i rok otplate 180 mjeseci i to u 179 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu 323,64 CHF i jednog (preostalog) mjesečnog anuiteta u iznosu 322,12 CHF. Tužitelj i tuženik su sukladno čl. 10. st. d) Ugovora o kreditu broj 48654/06 ugovorili plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora, odnosno Banke na dan dospijeća. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 11. kolovoza 2006. godine tuženik, odnosno Kreditor je naplatio tužitelju, odnosno Korisniku kredita naknadu koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, a sukladno Članku 5. Ugovora o kreditu i to u iznosu od 1.910,67 kuna, odnosno 253,59 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.
9.1. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 29. ožujka 2016. godine Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu broj 48654/06, kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, kao i definiranje korištenja preplate nastale temeljem konverzije i to posebnim sporazumom koji je zaključen 25. ožujka 2016. godine kojim je tužitelju priznata preplata u iznosu od 2.207,24 kuna, odnosno 292,96 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen u odnosu na promjenu tečaja i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, budući je provedenom konverzijom uspoređivan otplatni plan u EUR i uplate.
9.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 29. ožujka 2016. godine, predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 42.769,56 kuna, odnosno 5.676,51 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.
9.3. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 29. ožujka 2016. godine, predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -759,29 kuna, odnosno -100,78 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.
9.4. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene (povećanja i smanjenja) tečaja CHF-a, odnosno tzv. pozitivne i negativne razlike u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 29. ožujka 2016. godine iznosi 42.010,27 kuna, odnosno
5.575,73 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije
10. Vještak nadalje, u dopuni nalaza i mišljenja od 13. svibnja 2025.g., vezano za primjedbe tužitelja, odnosno utvrđenje iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose zbog povećanja tečaja do dana konverzije, navodi da je u nalazu i mišljenju od 22. travnja 2025. godine utvrdio ukupnu razliku u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a u razdoblju od početka otplate kredita do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu dana 29. ožujka 2016. godine u iznosu od 42.769,56 kuna, odnosno 5.676,51 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose zbog povećanja tečaja CHF-a koji ukupno iznose 42.769,56 kuna, odnosno 5.676,51 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije i to od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do konverzije, odnosno 25. ožujka 2016. godine iznosi 13.964,10 kuna, odnosno 1.853,39 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Za izračun zakonskih zateznih kamata korištene su stope zateznih kamata od početka primjene kune, koje su se utvrđivale na razini godine odgovarajućim Odlukama, a od 1.1.2008. primjenom Zakona o obveznim odnosima, te od 30.6.2013. primjenom Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.
11. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 26. svibnja 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.
11.1. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva budući je tužitelj povećao tužbeni zahtjev.
11.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je iznos nepodmirene obračunate zakonske zatezne kamate iznosi 1.560,43 eura (1.853,39 eur- 292,96 eur - iznos priznat u konverziji), a tzv. glavni dug, odnosno razlike zbog promjene tečaja CHF-a iznosi 5.676,51 EUR.
12.1. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, po osnovi preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije isto nije osnovano. Eventualno potraživanje tuženika je u zastari, a osim toga tužitelj je umanjio svoje potraživanje za iznos pretplate priznat u konverziji (1.853,39 eur- 292,96 eur - iznos priznat u konverziji).
13. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da nepodmirene obračunate zakonske zatezne kamate iznose 1.560,43 eura, a tzv. glavni dug, odnosno razlike zbog promjene tečaja CHF-a iznose 5.676,51 EUR, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.
14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina). Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina po osnovi negativnih razlika, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).
15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 13. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom. Za napomenuti je da je tužba u sudu zaprimljena 03. kolovoza 2023. zbog štrajka službenika.
15.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
15.3. Kako je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu radi obrade kredita utvrđena ovom presudom, to proizlazi da nije protekao zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe ugovora, zbog čega je isti prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.
16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 950,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda (13.02.2025., 30.04.2025. i 22.09.2025.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 4 obrazložena podneska (od 21.01.2025, 12.02.2025., 25.04.2025., i 26.05.2025) svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav podneska od 02.05.2025.g. po 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4 OT), zastupanje na ročištu održanom dana 29.05.2025.g. po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 900 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.800,00 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.300,00 eura.
17.1. Tužitelj je odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troška pristupa na ročište održano kod ovog suda 29.05.2025.g, budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja, pa mu je trošak pristupa na ovo ročište priznat po Tbr. 9. toč. 5 OT. 17.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 10.listopada 2025.godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima
2. tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvj. iz Osijeka
