Poslovni broj: I Kž-Us-3/2023-18

Poslovni broj: I Kž-Us-3/2023-18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 343. stavak 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje u tekstu: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2022., broj K-Us-3/2019., u sjednici održanoj 20. rujna 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. T., branitelja optuženika odvjetnika G. B. i N. Š., branitelja optuženog A. P., odvjetnice D. K.i odvjetnika A. N. te branitelja optuženog D. V., odvjetnika M. I.

 

 

  p r e s u d i o   j e   i  r i j e š i o j e :

 

 

I Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. dalje: ZKP/08.), obustavlja se kazneni postupak protiv optuženog H. S., zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.), opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude te zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – primanja mita, iz članka 347. stavak 1. KZ/97. i kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanih pod točkom II. izreke pobijane presude.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08., te nužni izdaci tog optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke, žalba USKOK-a u odnosu na ovog optuženika i žalba optuženog H. S. su bespredmetne.

 

II Prihvaćaju se djelomično žalbe optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V., preinačava se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi A. P. za kazneno djelo iz članka 343. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. i člankom 61. KZ/97., opisano pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, za koje je proglašen krivim, na temelju članka 343. stavak 3. KZ/97., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, optuženom D. T. za kaznena djela za koja je tom presudom proglašen krivim prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo iz članka 343. stavak 5. u vezi sa člankom 61. KZ/97., opisano pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. stavak 1. KZ/11., opisano pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, u trajanju od 2 (dvije) godine i za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11., opisano pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, u trajanju od 3 (tri) godine te se optuženi D. T. na temelju članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a optuženi D. V. se, za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1., člankom 38. i člankom 52. KZ/11, za koje je proglašen krivim pod točkom III. izreke te presude, na temelju članka 246. stavak 2. u vezi sa člankom 38. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

Na temelju odredbe članka 54. KZ/11., u izrečenu kaznu zatvora optuženicima se uračunava vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru i to optuženom A. P. od 23. ožujka 2016. do 13. travnja 2016. i optuženom D. T. od 22. ožujka 2016. do 6. svibnja 2016. te od 16. svibnja 2022. pa nadalje. 

 

III Odbijaju se u preostalom dijelu žalba USKOK-a te žalbe optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V., kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi A. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – protuzakonitog posredovanja iz članka 343. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. i člankom 61. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude, pa je optuženi A. P., temeljem članka 343. stavak 3. KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Istom presudom optuženi H. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude te zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – primanja mita, iz članka 347. stavak 1. KZ/97. i kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanima pod točkom II. izreke pobijane presude, pa je optuženom H. S. za kazneno djelo pod točkom I., na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo pod točkom II., na temelju članka 347. stavak 1. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo pod točkom II., na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine te je na temelju članka 51. KZ/11., optuženi H. S. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina. Optuženi D. T., prvostupanjskom presudom proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – protuzakonitog posredovanja iz članka 343. stavak 5. u vezi sa člankom 61. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude, zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – poticanjem na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisaniog pod točkom II. izreke pobijane presude te zbog kaznenog djela protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom III. izreke pobijane presude, pa je optuženom D. T. na temelju članka 343. stavak 5. KZ/97., za kazneno djelo opisano pod točkom I. izreke presude, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo pod točkom II. izreke presude, na temelju članka 246. stavak 2. u vezi sa člankom 37. stavak 1. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo pod točkom III. izreke presude, na temelju 246. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11., optuženi D. T. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina. Istom presudom optuženi D. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – pomaganjem u počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1., člankom 38. i člankom 52. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom III. izreke pobijane presude te je na temelju članka 246. stavak 2. u vezi sa člankom 38. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

 

1.1. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11., u izrečene kazne zatvora optuženicima je uračunato vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru i to optuženom A. P. od 23. ožujka 2016. do 13. travnja 2016., optuženom H. S. od 22. ožujka 2016. do 8. travnja 2016. te optuženom D. T. od 22. ožujka 2016. do 6. svibnja 2016. 

 

1.2. Na temelju članka 77. i 78. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. u vezi s člankom 557. i 560. ZKP/08. utvrđeno je da novčani iznos od 52.469,95 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi A. P. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz točke I. izreke pobijane presude, protuzakonitim posredovanjem iz članka 343. stavak 3. KZ/97., a 5.867.376,37 kuna predstavlja razliku od iznosa pribavljene imovinske koristi i utvrđenog nesrazmjera u imovini u visini od 5.919.846,32 kuna, a koji nesrazmjer predstavlja ukupnu imovinu stečenu protupravnom radnjom i imovinsku korist od kaznenog djela za koju optuženi i članovi njegove obitelji nemaju pokriće u zakonitim prihodima. Na temelju članka 77. i 78. stavak 1., 2. i 3. KZ/11., u vezi s člankom 557. i 560. ZKP/08., na ime oduzimanja imovinske koristi i imovine stečene kao imovinske koristi od kaznenog djela za koju optuženi i članovi njegove obitelji nemaju pokriće u zakonitim prihodima, po osnovi proširenog oduzimanja, oduzeta je imovinska korist od optuženog A. P. u iznosu od 5.919.846,32 kuna te je utvrđeno da je iznos od 5.919.846,32 kuna imovina Republike Hrvatske.

 

1.3. Na temelju članka 181. stavak 6. ZKP/08., radi naplate imovinske koristi, naloženo je Ministarstvu … da iznos od 25.000,00 € oduzet od optuženog A. P. uz izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj … od 22. ožujka 2016. i položen na račun kojim upravlja Ministarstvo …, a koji preračunat u kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan oduzimanja ukupno iznosi 188.250,00 kuna prenese na stavku trajno oduzete imovinske koristi u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

1.4. Naloženo je optuženom A. P. uplatiti 5.731.596,32 kuna (iznos koji predstavlja razliku između ukupnog nerazmjera od 5.919.846,32 kuna i iznosa položenog kod Ministarstva … u visini od 188.250,00 kuna) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe

 

1.5. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11., u vezi s člankom 560. ZKP/08., utvrđeno je da novčani iznos od 446.550,50 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi H. S. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz točke II.izreke pobijane presude, primanja mita iz članka 347. stavak 1. KZ/97., te je utvrđeno da je iznos od 446.550,50 kuna imovina Republike Hrvatske.

 

1.6. Na temelju članka 181. stavak 6. ZKP/08., radi naplate imovinske koristi, naloženo je Ministarstvu … da iznos od 250,00 € i 7.200,00 kuna oduzet od optuženog H. S. uz izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj … od 22. ožujka 2016. i položen na račun kojim upravlja Ministarstvo …, a koji preračunat u kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan oduzimanja ukupno iznosi 9.082,50 kuna prenese na stavku trajno oduzete imovinske koristi u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

1.7. Naloženo je optuženom H. S. uplatiti 437.468,00 kuna (iznos koji predstavlja razliku između ukupnog iznosa imovinske koristi od 446.550,50 kuna i iznosa 9.082,50 kuna položenog kod Ministarstva …) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.8. Na temelju odredbe članka 158. stavak 2. ZKP/08., oštećeniku Gradu Z., Z., Trg …, OIB: …, dosuđen je u cijelosti imovinskopravni zahtjev u iznosu od 4.801.825,82 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. siječnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te je naloženo optuženom H. S. i optuženom D. T. da solidarno plate navedeni iznos oštećeniku u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

 

1.9. Na temelju odredbe članka 158. stavak 2. ZKP/08., oštećeniku D. G. d.o.o. u stečaju, Z., …, OIB: …, ST-…/…, dosuđen je u cijelosti imovinskopravni zahtjev u iznosu od 13.675.947,72 kuna, te je naoženo  optuženom D. T. i optuženom D. V. da solidarno plate navedeni iznos oštećeniku u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude

 

1.10. Na temelju članka 77. KZ/11., u vezi s člankom 560. ZKP/08., utvrđeno je da novčani iznos od 500.000,00 kuna predstavlja dio imovinske koristi koju je optuženi D. T. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz točke III. izreke prvostupanjske presude, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. te je utvrđeno da je iznos od 500.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske. Naloženo je optuženom D. T. da iznos od 500.000,00 kuna (iznos ½ razlike između dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku D. G. d.o.o. u stečaju i utvrđene visine štete nastale društvu D. G. d.o.o. u stečaju) uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.11. Na temelju članka 77. KZ/11., u vezi s člankom 560. ZKP/08., utvrđeno je da novčani iznos od 1.186.818,62 kuna predstavlja dio imovinske koristi koju je optuženi D. V. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz točke III. izreke prvostupanjske presude, pomaganjem u počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi sa člankom 38. KZ/11. te je utvrđeno da je iznos od 1.186.818,62 kuna imovina Republike Hrvatske. Naloženo je optuženom D. V. da iznos od 1.186.818,62 kuna (zbroj ½ razlike između dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku D. G. d.o.o. u stečaju i utvrđene visine štete nastale društvu D. G. d.o.o. u stečaju u iznosu od 500.000,00 kuna i iznosa koji prelazi visinu štete nastale društvu D. G. d.o.o. u stečaju od 14.675.947,72 kuna do iznosa imovinske koristi koju je IV optuženi V. ostvario u iznosu od 15.362.766,34  kuna, a što iznosi 686.818,62 kuna; 500.000,00 + 686.818,62 = 1.186.818,62) uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.12. Na temelju članka 145. stavak 2. točke 1. do 8. ZKP/08., optuženicima je naloženo plaćanje troškove kaznenog postupka i to:

 

-optuženom A. P., optuženom H. S., optuženom D. T. i optuženom D. V. da solidarno, na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08., podmire troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu 219.856,75 kuna, građevinskog vještačenja u iznosu od 200.733,50 kuna, troškove svjedoka 53.177,67 kuna, troškove tumača za prevođenje na raspravi u iznosu 10.800,00 kuna i za prevođenje tijekom istrage u iznosu od 308.323,12 kuna, a što ukupno iznosi 792,891,04 kuna u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

-na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08., optuženom A. P. da podmiri troškove tumača (prijevoda dokumentacije dostavljene iz Republike Nj. i Republike A.) u iznosu 114.093,75 kuna i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja nesrazmjera imovine u iznosu od 110.148,00 kuna, a što ukupno iznosi  224.241,75 kuna u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

-na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08., optuženom H. S. da podmiri troškove informatičkog vještačenja u iznosu od 7.962,50 kuna u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

-na temelju članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08., optuženom D. T. i optuženom D. V. da naknadi troškove branitelja po službenoj dužnosti, a visina tih troškova biti će određena, na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08, posebnim rješenjem kada se pribave podaci.

 

-na temelju članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08., optuženom A. P., optuženom H. S. i optuženom D. T. da solidarno naknade nužne izdatke oštećenika te nagradu i nužne izdatke njihovih opunomoćenika, a visina tih troškova biti će određena, na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08, posebnim rješenjem kada se pribave podaci.

 

-na temelju članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08., optuženom A. P., optuženom H. S., optuženom D. T. i optuženi D. V. da podmire troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna svaki u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK, optuženi A. P., optuženi H. S., optuženi D. T. i optuženi D. V..

 

2.1. USKOK se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se "pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda."

 

2.2. Optuženi A. P. podnio je žalbe protiv prvostupanjske presude po braniteljima odvjetniku M. M., odvjetnici D. K.i odvjetniku A. N.. S obzirom da se žalbe sadržajno nadopunjavaju razmatrati će se kao jedinstvena žalba. Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. i 3. ZKP/08., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona, zbog odluke o kazni i zbog odluke suda o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske, da "obustavi postupak zbog zastare, a podredno da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe za kazneno djelo pod točkom I. pobijane presude te podredno da se istome izrekne blaža kazna, sve sukladno žalbenim navodima."

 

2.3. Optuženi H. S., žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je po braniteljima, odvjetnicima R. Č. i Š. M., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. i 3. ZKP/08., zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točka 1. ZKP/08., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 2. i 3. ZKP/08., i zbog odluke o kazni iz članka 471. stavak 1. ZKP/08., s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjenim vijećem.

 

2.4. Optuženi D. T. žali se po braniteljima, odvjetniku G. B. i odvjetniku N. Š.. S obzirom da se žalbe sadržajno nadopunjavaju razmatrati će se kao jedinstvena žalba. Optuženik se žali zbog "bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, troškovima kaznenog postupka i oduzimanju imovinske koristi." Predlaže Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske "žalbu usvojiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće odnosno da pobijanu presudu preinači na način da optuženog D. T. oslobodi od optužbe."

 

2.5. Optuženi D. V. žali se po braniteljima, odvjetniku I. M. i odvjetniku M. I.. S obzirom da se žalbe sadržajno nadopunjavaju razmatrati će se kao jedinstvena žalba. Optuženik se žali zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi", s prijedlogom da se "pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovnu odluku i raspravljanje te podredno da se pobijana presuda preinači na način da se izrečena kazna zatvora i oduzimanje imovinske koristi umanje do zakonskog minimuma."

 

3. USKOK je podnio odgovore na žalbe optuženog A. P., optuženog H. S., optuženog D. T. i optuženog D. V., s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.

 

3.1. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi D. T. osobno i po branitelju odvjetniku G. B., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

3.2. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je i optuženi D. V., po branitelju odvjetniku I. M., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Javni dio sjednice vijeća održan je u prisutnosti optuženog D. T., branitelja optuženika odvjetnika G. B. i N. Š., branitelja optuženog A. P., odvjetnice D. K.i odvjetnika A. N. te branitelja optuženog D. V., odvjetnika M. I.a na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti državnog odvjetnika, optuženog A. P. i optuženog D. V., koji su o sjednici uredno izvješteni.

 

6. Žalba optuženog H. S. i žalba USKOK-a u odnosu na ovog optuženika su bespredmetne, žalbe optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V. su djelomično osnovane, dok je žalba USKOK-a u preostalom dijelu neosnovana.

 

U odnosu na odluku pod točkom I izreke

 

7. U tijeku žalbenog postupka predsjednica raspravnog vijeća prvostupanjskog suda dostavila je ovom sudu presliku smrtnog lista za optuženog H. S. izdanog od strane Upravnog odjela za poslove Skupštine, pravne i opće poslove S.-m. županije, Matičnog ureda S., iz kojeg proizlazi da je u maticu umrlih matičnog područja S., za godinu 2023., pod rednim brojem …, dana 27. veljače 2023., izvršen upis činjenice smrti za H. S., koji je umro dana 22. veljače 2023. u S..

 

7.1. Budući da je odredbom članka 199. ZKP/08., propisano da će se, kad se u tijeku postupka utvrdi da je optuženik umro, rješenjem obustaviti kazneni postupak, ovaj kazneni postupak u odnosu na optuženog H. S. i kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. Kaznenog zakona KZ/11., opisano pod točkom I. izreke pobijane presude te kaznena djela iz članka 347. stavak 1. KZ/97., i članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisana pod točkom II. izreke pobijane presude, trebalo je obustaviti. Uslijed toga su žalba optuženog H. S. i žalba USKOK-a u odnosu na ovog optuženika, postale bespredmetne.

 

7.2. Slijedom toga je odlučeno da, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08., te nužni izdaci optuženog H. S., kao i nužni izdaci i nagrada njegovih branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na odluku pod točkom II izreke

 

8. Prije nego što se u ovom obrazloženju iznese očitovanje o žalbama optuženika potrebno je ukazati da je, unatoč obustavi ovog kaznenog postupka protiv pok. H. S. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 52. KZ/11., u ovom drugostupanjskom postupku bilo nužno u odnosu na optuženog D. T., kojega se tereti kao poticatelja u kaznenom djelu iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., utvrditi sadrže li radnje za koje se teretio optuženi H. S. u pogledu kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., u vezi s člankom 52. KZ/11., obilježja tog kaznenog djela tj. jesu li protupravne i kažnjive. Naime, u kontekstu principa tzv. limitirane akcesornosti koji proizlazi iz članka 39. stavak 1. KZ/11., krivnja sudionika (pomagača i poticatelja) ovisi o kaznenom djelu počinitelja osnovnog kaznenog djela, ali i kada iz određenih razloga (kao u konkretnom slučaju zbog smrti) počinitelj ne bude kaznenopravno odgovoran, pomagač i poticatelj odgovaraju u granicama svoje krivnje.

 

9. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženi A. P., optuženi D. T. i optuženi D. V., nalaze u navodu da je obrazloženje pobijane presude, glede odlučnih činjenica u znatnoj mjeri proturječno samom sebi, odnosno, da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama te je nejasno i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

9.1. Suprotno tim žalbenim prigovorima, između izreke presude kao i obrazloženja prvostupanjske presude, te unutar obrazloženja presude nema proturječnosti u pogledu odlučnih činjenica, a niti onih koje se žalbom nastoje dovesti u pitanje. Naprotiv, prvostupanjski je sud za sve činjenice koje neposredno utječu na primjenu zakona, tj. odlučne činjenice, potpuno i određeno naveo iz kojih razloga ih uzima kao dokazane dajući valjane i dostatne razloge kojima se rukovodio pri rješavanju svih relevantnih pitanja, a što je sve jasno i razumljivo obrazložio. Tako utvrđene odlučne činjenice su izložene bez ikakve proturječnosti u činjeničnom i zakonskom opisu izreke, te u obrazloženju presude što je sve utemeljeno na, po sudu prvog stupnja pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, pa istaknuta bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., u ovom obliku nije ostvarena.

 

9.1.1. Stoga nije u pravu optuženi T. kada smatra da se proturječnost razloga presude ogleda u citiranju iskaza svjedoka Z. M., jer da navod prvostupanjskog suda na listu 371., da je taj svjedok naveo da su se optuženi T. i optuženi P. "konspirativno sastajali" ne proizlazi iz iskaza svjedoka danog na raspravi. Naime, taj navod prvostupanjskog suda predstavlja zaključak suda u odnosu na taj dio iskaza, a ne dio iskaza tog svjedoka, jer prvostupanjski sud kod iznošenje iskaza svih svjedoka iste povezuje sa materijalnim dokazima te ujedno daje i ocjenu tih iskaza i iznosi svoje zaključke o utvrđenim činjenicama.  

 

9.1.2. Nije u pravu ni optuženi V., kada smatra da prvostupanjski sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama, navodeći da optuženi V. nikada nije bio registriran kao direktor i osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke V. d.o.o., već J. B. koji nikada nije saslušan na te okolnosti, kao i da prvostupanjski sud nije priklopio spis Općinskog suda u Novom Zagrebu te izvršio uvid u provedene materijalne i personalne dokaze, već je samo izvršio uvid u nepravomoćnu presudu. Naime, prvostupanjski sud nije bio dužan u obrazloženju presude iznositi razloge u odnosu na navedeni status optuženog V., s obzirom da se njemu niti ne stavlja na teret da bi djelo počinio kao direktor i osoba ovlaštena za zastupanje, već kao stvarni voditelj poslovanja. Nadalje, materijalni i personalni dokazi iz drugih kaznenih predmeta ne mogu se kao dokazi koristiti u kaznenom postupku, već pojedini mogu snagom svoje uvjerljivosti provoditi određene učinke (npr. nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao dokaz ispravom), pa stoga nije dužnost prvostupanjskog suda da pribavlja predmete drugih sudova te analizira dokaze iz tih predmeta, već je stranka ovlaštena pojedini dokaz koji smatra prikladnim (npr. nalaz i mišljenje sudskog vještaka), po pribavljanju, predložiti da se izvede u dokaznom postupku, o čemu će tada sud odlučiti. U slučaju prihvaćanja toga dokaza, sud je o njemu dužan iznijeti razloge i ocjenu, međutim u slučaju odbijanja, sud je samo dužan navesti razloge odbijanja prijedloga. S obzirom da je prijedlog žalitelja (priklop predmeta) bio neprikladan, to ga je sud osnovano odbio, dok izostanak razloga u odnosu na dokaze navedene u nepravomoćnoj presudi donesenoj u tom predmetu, u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, zasigurno ne predstavljaju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer je to u nadležnosti višeg suda u žalbenom postupku iz tog predmeta.   

 

9.2. U pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., optuženi A. P. smatra da je prvostupanjski sud postupio suprotno "načelu neposrednosti i konfrontacijskom pravu", jer da je presudu temeljio na dokazima koji nisu pročitani na raspravi 5. listopada 2020., odnosno da "dokumentacija i iskazi nisu mogli biti pročitani, niti je zapisnik od 303 stranice mogao biti napisan u 75 minuta trajanja rasprave." Također smatra, kao i optuženi T., da je prvostupanjski sud presudu temeljio na nekonfronitranim iskazima svjedoka iz istrage (M. Đ., G. M., B. M.) s obzirom da prilikom predočavanja iskaza iz istrage svjedocima koji su iskazivali na raspravi, taj iskaz iz istrage, u dijelovima koji nisu predočavani, ni prethodno ni naknadno nije pročitan, a stranke ga u istrazi nisu imale mogućnost konfrontirati. 

 

9.3. Međutim, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije prekršio načelo neposrednosti na raspravi 5. listopada 2020., koja je zbog proteka vremena krenula ispočetka, jer je ispravno u dokaznom postupku, uz suglasnost stranaka, riješio da će se pročitati materijalni i personalni dokazi kao na zapisniku od 8. svibnja 2020., dakle dokazi sa čijim su sadržajem stranke upoznate jer su prethodno izvedeni na toj raspravi, pri čemu na zapisnik stranke nisu imale prigovora. Nadalje, iskaz svjedoka iz istrage u dijelu koji nije predočavan svjedoku koji iskazuje na raspravi, pretpostavlja se da nije u suprotnosti sa iskazivanjem svjedoka, jer bi u protivnom i u tom dijelu bio predočavan. Stoga, iskaz iz istrage u dijelu koji nije bio predočavan ne predstavlja nekonfrontirani iskaz svjedoka, niti je bilo potrebno isti čitati, s obzirom da je svjedok dosljedno ranijem iskazu svjedočio i na raspravi. Isto tako, s obzirom da su stranke sudjelovale na raspravama na kojoj su svjedoci iskazivali, imale su mogućnost ispitati svjedoka te predočiti sve dijelove iskaza za koje su smatrale da odstupaju od iskaza u istrazi, pa ukoliko su to propustile učiniti, evidentno nisu smatrale da postoje odstupanja u iskazima, slijedom čega nije povrijeđeno ni konfrontacijsko načelo.  

 

9.4. Optuženi A. P. i optuženi D. T., smatraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., kada je na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08., pročitao iskaz svjedoka S. S., utvrđujući da svjedok zbog starosti, zdravstvenog stanja i pandemije nije u mogućnosti pristupiti na raspravu, bez da je provjerio navode svjedoka pribavljanjem njegove medicinske dokumentacije. 

 

9.4.1. Iako su u pravu optuženici da je pri utvrđivanju opravdanih razloga za čitanje iskaza svjedoka iz članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08., zbog zdravstvenog stanja svjedoka, potrebno pribaviti medicinsku dokumentaciju, u konkretnom slučaju, respektirajući visoku životnu dob svjedoka koji živi u drugoj državi te općih restrikcija povodom tada proglašene pandemije, prvostupanjski sud bi imao opravdan razlog za čitanje tog iskaza i bez dokaza o lošem zdravstvenom stanju svjedoka. Stoga, ovaj propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na presudu.

 

9.5. Nije u pravu optuženi T. da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., jer da je povrijedio odredbu članka 342. ZKP/08., smatrajući da je povrijedio identitet optužbe kada je iz izreke presude ispustio riječi "početka mjeseca travnja 2006., odnosno mjeseca ožujka 2006.", koje određuju početak inkriminiranog perioda. Naime, prvostupanjski sud je u točki 20.5. obrazloženja presude jasno naveo da je samo ispustio riječ "početka", jer da iz izvedenih dokaza proizlazi početak inkriminiranog razdoblja od mjeseca travnja 2006. odnosno mjeseca ožujka 2006., a što predstavlja usklađivanje činjeničnog opisa sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pri čemu je vremenski period izmijenjen u korist optuženika, pa se ne radi o prekoračenju optužbe, a zasigurno niti o povredi identiteta optužbe.   

 

10. Dakle, istaknute bitne povrede iz žalbe optuženika nisu počinjene, a ovaj sud drugog stupnja ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., utvrdio je da nisu ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Točka I izreke prvostupanjske presude

 

11. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, u odnosu na točku I izreke presude, optuženi A. P. smatra da "relevantne činjenice o krivnji nisu utvrđene sa dovoljno dokaza, već sud svoj pogrešan zaključak izvodi iz indicija u odnosu na koje nema zatvoreni krug, temeljeći zaključak na dojmu.“ Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da građevinski radovi od oko 54.000,00 kuna nisu provedeni kroz knjige te da je to dokaz da oni nisu niti plaćeni te da nema direktnog dokaza koji bi na navedeno upućivao, dok iskaze svjedoka radnika smatra nepouzdanima. U odnosu na „stolne mape“ optuženog T., smatra je da prvostupanjski sud ponovo pogrešno zaključio da bi one bile dokaz o koruptivnim radnjama, već da je njihovo tumačenje dao III optuženik, čiju obranu prvostupanjski sud neosnovano ne prihvaća. Nadalje, optuženik smatra da ne postoje dokazi o njegovoj društvenoj moći i utjecaju u odnosu na II optuženog H. S., jer da je njemačka rukovodeća vertikala upravljala poslovnim odlukama S… d.o.o. te da II optuženi H. S. nije niti donosio odluku o odabiru izvođača, već je P. S. vodio postupak izbora izvođača radova, dok su odluke o konačnom izboru izvođača donosili članovi uprave S… d.o.o.. Dodaje da S… d.o.o. nije obveznik javne nabave te, ako su sva tijela toga društva prihvatila ugovore (pri čemu prvostupanjski sud ne navodi koji bi pravilnik i odredbe time bili prekršeni), država nema pravnog osnova da ih dovede u pitanje. Tim više što su ponude D. g. d.o.o. bile financijski najpovoljnije, što prvostupanjski sud i sam priznaje. Stoga smatra da šteta za S… d.o.o. nije nastupila, jer cijena i po Pravilniku dobavljača i narudžbe S… d.o.o. nigdje nije istaknuta kao jedini i vrhovni kriterij (već i rokovi u kojima se radovi moraju obaviti), pa razlika u visini ponuda D. g. d.o.o. i H. d.o.o., ne može biti osnov za utvrđivanje štete, niti biti obuhvaćena namjerom I optuženika. Isto tako smatra da šteta u odnosu na radove koji su ugovoreni i naplaćeni, a nisu izvedeni, također ne može biti obuhvaćena namjerom I optuženika, dok dio štete koji se odnosi na okolnost da je III optuženik našao podizvođače koji su mu po bitno jeftinijoj cijeni od naplaćene obavili radove, ne dokazuje involviranost I optuženika, pri čemu smatra i da građevinski vještak nije izračunao tržišnu vrijednost radova, već da je umjetno konstruirao štetu, a što sve da je sud prvog stupnja nekritički prihvatio.

 

11.1. Optuženi D. T. žalbom pobija nalaz i mišljenje sudskog vještaka V. E., smatrajući da iskazima svjedoka (M., M., M. i P.) nisu potvrđeni svi radovi koji su utvrđeni vještačenjem te pobija iskaz svjedokinje G. M., smatrajući da ista nema neposrednih saznanja te da je iskazivala „o svom dojmu“. Stoga smatra da nije postojala konspirativnost kod sastajanja optuženog P. i optuženog T., jer se optuženi T. sastajao i sa drugim ljudima povezanima s projektom C…, čija su se imena također nalazila na „stolnim mapama“. Nadalje smatra da društva S… d.o.o. i D. g. d.o.o. ne podliježu Zakonu o javnoj nabavi te da ništa inkriminirajuće ne postoji u sastancima i pregovorima, jer to predstavlja borbu tvrtki na tržištu, naglašavajući da najniža cijena ne znači i najkvalitetniju ponudu. Također, smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da građevinski radovi, jer nisu provedeni kroz knjige društva, nisu uopće plaćeni, već drži da bi se tu radilo o poreznom prekršaju. Osporava iskaz svjedoka Z. M., navodeći da je zlonamjeran, neživotan i neistinit te da je posljedica loših odnosa sa optuženim T. koji mu je ostao dužan na ime dijela neisplaćene plaće. Također, iz iskaza svjedoka Z. M., smatra da se utvrđuje samo da su se optuženi P. i optuženi T. često sastajali, te da natuknice koje se nalaze na stolnim mapama ne mogu predstavljati dokaz da je optuženi T. isplaćivao bilo kakvu novčanu naknadu optuženom P.. Smatra da je prvostupanjski sud neosnovano obranu optuženog T. ocijenio nevjerodostojnom, pozivajući se na iskaz svjedoka P. Z., jer da je izmijenjen u odnosu na iskaz iz istrage, te s obzirom da obrana optuženika potvrđena iskazom svjedoka D. J..

 

11.2. Ispitujući u tom smislu razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud i istaknute prigovore u žalbi optuženog A. P. i optuženog D. T., ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženici žalbenim navodima nisu doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

 

11.3. Suprotno navodima žalbi, prvostupanjski je sud, na temelju pravilne ocjene obrana optuženog A. P., optuženog H. S. te optuženog D. T., sadržaja bilješki „stolnih mapa“, iskaza svjedoka koje je prihvatio kao vjerodostojne, kao i ostalih dokaza navedenih u pobijanoj presudi, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice kaznenih djela opisanih u točki 1. izreke presude za koje su optuženici A. P. i D. T. s pravom proglašen krivima. Za takva svoja utvrđenja u obrazloženju presude iznio je valjane i uvjerljive razloge utemeljene na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

11.4. Naime, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da radovi u stanu optuženog A. P. nisu plaćeni optuženom T. te svoj zaključak temelji na utvrđenju sudskog vještaka V. E. da isti nisu bili zavedeni u poslovnim knjigama tog društva, niti je za njih bio izdan račun, a što proizlazi iz građevinskog vještačenja vještaka dipl. ing. V. E., iskaza radnika Z. M., D. P., J. M., S. S. i M. Đ. te građevinske i poslovne dokumentacije društva D. G. d.o.o. Žalbeni navod optuženog P. koji iskaze ovih svjedoka smatra nepouzdanima, bez argumetacije kojom bi isto potkrijepio, nije doveo u sumnju ispravan zaključak prvostupanjskog suda, a to nisu ni navodi optuženog P. i optuženog T. da to što radovi nisu zavedeni u poslovnim knjigama ne može predstavljati dokaz da oni nisu plaćeni. Naime, okolnost nezavođenja radova u poslovne knjige sama za sebe nužno ne mora dokazivati da radovi nisu plaćeni, međutim povezujući ovu indiciju sa iskazima prethodno navedenih svjedoka, kao i time da niti jedan dokaz o isplati radova (osim obrana optuženih A. P. i D. T., koje prvostupanjski sud ispravno ne prihvaća kao vjerodostojne) nije izveden, zatvara krug indicija te upućuje da radovi nisu plaćeni, već su izvršeni u direktnoj vezi s dodjelom poslova društvu D. G. d.o.o. u okviru projekta C…, a što proizlazi iz iskaza svjedoka J. M., svjedoka Z. M. i iskaza svjedoka M. Đ..

11.5. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka V. E. po provedenom građevinskom vještačenju, protivno žalbenim navodima optuženog T., nije sačinjen samo na temelju iskaza djelatnika društva D. G. d.o.o. koji su u stanu izvodili radove, već i prema podacima koje je vještak prikupio osobnim uvidom u stanu na navedenoj lokaciji, kojom prilikom je izvršio potrebna mjerenja.

 

11.6. Nadalje, u odnosu na „stolne mape“, ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio obrane optuženog P. i optuženog T. da se upisi u stolne mape  optuženog T. odnose na zajednički posao kojim su se njih dvojica bavili, a zbog različitosti u obranama optuženika o tim okolnostima, pa ispravno zaključuje prvostupanjski sud da se ti događaji nisu niti dogodili, pri čemu žalbeni navodi optuženog T. da su se u tim mapama nalazila i imena drugih ljudi iz projekta C…, kao i da se s njima sastajao, ne isključuje ispravna utvrđenja prvostupanjskog suda o odnosu optuženog P. i optuženog T..  Isto tako, ispravno prvostupanjski sud, a protivno žalbenim navodima, iskaze svjedoka M. i M. i upise u stolne mape povezuje sa iskazom svjedokinje G. M. u zatvoreni krug indicija, kojim smatra dokazanim da je optuženi A. P. u vrijeme dok je društvo D. G. d.o.o. izvodilo radove na projektu C… od  optuženog T. dobivalo neutvrđenu novčanu naknadu. Upravo zbog sadržaja iskaza G. M., koji je ispravno prihvaćen kao vjerodostojan, isti predstavlja indiciju, a ne dokaz, i kao takav je prikladan s ostalim prethodno navedenim indicijama činiti zatvoreni krug kojim je utvrđena i prethodno navedena odlučna činjenica. Osporavanje iskaza M. od strane optuženog T., navodima da je zlonamjeran i zbog toga neistinit ne predstavlja valjanu potkrijepljenu argumentaciju koja bi dovela u pitanje ispravnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka od strane prvostupanjskog suda.

 

11.7. Suprotno navodima žalbe optuženog A. P., ispravno prvostupanjski sud prihvaća iskaze svjedoka W., V., W. i G., koji su svi suglasno iskazivali da je voditelj svakog projekta bio zadužen provesti cijeli postupak pozivnog natječaja i onda dati preporuku o tome kome se predlaže dodjela posla o čemu su odlučivali direktori S… d.o.o., pri čemu ispravno zaključuje da je upravo optuženi H. S., a ne P. S., bio zadužen za inkriminirane projekte, a što proizlazi i iz okolnosti da optuženi T. iznoseći svoju obranu niti na jednom mjestu ne govori da je u vezi dodjele bilo kojeg posla na C…-u pisano ili usmeno komunicirao sa P. S., njegovo ime nije pronađeno u nekom od zapisa stolne mape optuženog T., niti je isti sastavljač bilo kojeg od inkriminiranih A… koji se odnosi za dodjelu poslova na R… kanalu - Dio 2 i P… kanalu - Dio 1.

 

11.8. Točno je da S… d.o.o. nije obveznik javne nabave, međutim postupak izbora izvođača radova na projektu C… provodio se sukladno Pravilniku društva S… d.o.o. broj … naziva „O. dobavljača i narudžbe“ u kojem je kao obvezno propisano prikupljanje većeg broja ponuda, zatim izdvajanje manjeg broja ponuda radi provedbe pregovora s podnositeljima istih i u konačnici izrada prijedloga da se izvođenje radova dodjeli jednom ponuditelju čija se ponuda pokazala najpovoljnijom i tehnički najkvalitetnijom, a što prvostupanjski sud ispravno utvrđuje iz sadržaja Pravilnika te iskaza svjedoka T. W., R. W., G. M., D. J. i P. S.. Dakle, tražila su se dva kumulativno ispunjena uvjeta da ponuda bude najpovoljnija i tehnički najkvalitetnija, a ne alternativno postavljena uvjeta kako to žalitelj prikazuje navodeći da visina ponude nije bila od značaja. Samim time i žalbeni navodi optuženog P., koji su usmjereni na osporavanje nastanka štete, nisu osnovani. 

 

11.9. Ispravno prvostupanjski sud, a protivno žalbenim navodima, nije prihvatio obranu optuženog T., što je obrazložio u točki 20. razloga presude, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, pa nisu osnovani žalbeni navodi optuženog T. da njegova obrana nije prihvaćena zbog iskaza svjedoka P. Z., niti da je obrana optuženog T. potvrđena iskazom svjedoka D. J., što je prvostupanjski sud ispravno zaključio i obrazložio pod točkom 20.4., koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

11.10. Stoga su žalbe optuženog P. i optuženog T., kojima se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku I. izreke presude, ocijenjene kao neosnovane.

 

Točka II izreke presude

 

12. Prvenstveno valja navesti, a nastavno na točku 8. ove presude, da je razmatrajući pobijanu presudu povodom žalbi, a po službenoj dužnosti, utvrđeno da radnje za koje se teretio optuženi H. S. u pogledu kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., u vezi s člankom 52. KZ/11., sadrže obilježja tog kaznenog djela, odnosno da su iste protupravne i kažnjive. Naime, ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, o čemu je iznio razloge u točkama 22.60. i 22.73. koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te ispravno zaključio da one sadrže obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., u vezi s člankom 52. KZ/11., o čemu je naveo razloge pod točkom 22.78., a koje također prihvaća ovaj sud. Stoga će se u daljnjem tekstu razmatrati radnje optuženog T., u okviru njegove krivnje, kao poticatelja optuženog H. S..

 

13. Optuženi T. pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je preko svog trgovačkog društva D. g. d.o.o. besplatno izveo radove na kući H. S., jer da je navedeno vidljivo iz stolnih mapa te iskaza svjedoka M. Đ. i B. M.. Također smatra da je prvostupanjski sud izveo netočan zaključak da je nelogično da bi H. S. D. g. d.o.o. uplatio isti iznos novaca, koji je ovo društvo uplatilo društvu T. d.o.o., jer da nema uračunatih manipulativnih troškova, već da se ta uplata odnosi na ovjeravanje situacija za izvedene radove na projektima iz točke I. izreke pobijane presude. Smatra da time prvostupanjski sud pogoduje optužbi, jer da taj iznos ne odgovara niti jednoj situaciji za izvedene radove. Također, smatra nelogičnim i nejasnim obrazloženje suda prvog stupnja kojim utvrđuje da radovi u Južnom kanalu nikada nisu bili obavljeni, jer da suprotno proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka V. S., D. N. i G. Đ..

 

13.1. Međutim, protivno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud zaključio da su radovi na kući H. S. izvršeni besplatno, a što je potkrijepio materijalnim i personalnim dokazima i to iskazima svjedoka Z. M., M. Đ., obrane H. S., svjedokinje G. M. te poslovne dokumentacije društva D. g. d.o.o., o čemu je naveo razloge u točki 22.73. koje prihvaća i ovaj sud. Isto tako, ovaj sud prihvaća i zaključak suda prvog stupnja da račun R1 br. …, izdan H. S., nije plaćen, jer je izrađen retroaktivno, nije evidentiran u kartici partnera društva D. g. d.o.o., u knjizi izlaznih računa odnosno poslovnim knjigama toga društva, dok svjedok M. Đ. iskazuje da je račun izradio na traženje supruge optuženog T. „jer nije imao izbora“, iako u radovima nije sudjelovao, a sastavljen je u vrijeme policijskih izvida poslovanja društva D. g. d.o.o. Dakle, ova ispravna utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u pitanje iskazom svjedoka B. M., čiji izmijenjeni iskaz na raspravi ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio kao vjerodostojan, pri čemu na taj ispravan zaključak suda prvog stupnja nije od utjecaja žalbeno polemiziranje da iznos naveden u računu ne odgovara izdanim situacijama, da nije od utjecaja što nisu uključeni manipulativni troškovi, kao i polemiziranje sa tumačenjima ispisa stolnih mapa, jer ti žalbeni navodi, u nedostatku dokaza o isplati, sami za sebe ne dokazuju da bi iznos na računu bio plaćen. Nadalje, protivno žalbenim navodima, nije nelogično obrazloženje prvostupanjskog suda da radovi čišćenja Južnog kanala nisu obavljeni, jer navedenu činjenicu utvrđuje iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka V. E., iskaza svjedoka Z. M., A. O., Z. M., V. S., H. B. te iskazima svjedoka povezanih s društvom G. d.o.o., D.-M. … d.o.o. i A. p. d.o.o. Stoga, ispravno prvostupanjski sud iskaze svjedoka D. N. i G. Đ. nije prihvatio kao vjerodostojne navodeći razloge u točki 22.46., koje prihvaća i ovaj sud, dok je u svom iskazu svjedok V. S., na koji iskaz se poziva žalitelj, a koji je bio djelatnik društva Z. U. d.o.o. i sudjelovao je na inspekciji Južnog kanala, iskazivao o provođenju inspekcije te naveo da nema saznanja o radovima čišćenja tog kanala, pa stoga iskaz ovog svjedoka zasigurno ne potvrđuje činjenicu da su radovi čišćenja Južnog kanala bili izvedeni.

 

13.2. Stoga je žalba optuženog T., kojom se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku II. izreke presude, ocijenjena kao neosnovana.

 

Točka III izreke presude

 

14. Optuženi D. T. žalbom pobija i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku III. izreke pobijane presude, smatrajući da opisane radnje  optuženog T. i optuženog V. ne predstavljaju kazneno djelo, kao i da utvrđenje prvostupanjskog suda da je društvo D. g. d.o.o. oštećeno pretpostavlja da su novčani iznosi koje je to društvo steklo izvođenjem radova za S… d.o.o. potpuno legalni, a što da je u suprotnosti sa utvrđenjima prvostupanjskog suda pod točkama I. i II. izreke presude. Međutim, optuženi T. ne uzima u obzir da je pod točkom III. izreke presude od ukupno utvrđenog iznosa štete izuzet iznos u visini 8.687.096,77 kuna, koji predstavlja protupravnu imovinsku korist ostvarenu djelima opisanim pod točkama I. i II. izreke presude, pa su stoga ovi žalbeni navodi neosnovani.

 

14.1. Nadalje, optuženi T. smatra da ne postoje personalni dokazi da bi optuženi D. V. njemu vraćao iznose novca, pa da se ne može zaključiti da bi počinili kazneno djelo kako ih se tereti, međutim ponovo ne uzima u obzir materijalne dokaze koji navedeno utvrđuju, a koji su opisani pod točkom 26.76. razloga presude, a koje prihvaća i ovaj sud. Također, pozivanje optuženika na iskaz svjedokinje D. K., za koji smatra da demantira navode optužbe, iskazujući „da su većinom svi računi imali otpremnice, a samo neki nisu pa se ista kasnije pribavljala“, po stavu ovog suda nije od utjecaja na ispravan zaključak prvostupanjskog suda da su računi fiktivni, s obzirom da je utvrđeno da društva koja su navedena u otpremnicama priloženim računima kao dobavljači građevinskog materijala, materijal nisu isporučili nikome, što je utvrđeno u točki 26.34. te navodima svjedoka G. S., Đ. B., zaposlenika društva S.S.P. d.o.o. navedenih u točki 26.44. presude, djelatnika zaposlenika O. f. d.o.o. navedenih u točki 26.59. presude, svjedoka J. M. (F. d.o.o.), svjedoka Z. M. (C. t. d.o.o.) te svjedoka M. Đ., N. B., H. B., Z. M. i M. B..

 

14.2. Isto tako, optuženi T. smatra nedokazanom tvrdnju da bi postojao fiktivni poslovni odnos između društva D. g. d.o.o. i društva V. d.o.o., osporavajući zaključak prvostupanjskog suda pod točkom 27.24., gdje prvostupanjski sud fiktivnost računa utvrđuje jednim od dokaza i to iskazom svjedoka R. A., koji je iskazao da su strojevi bili korišteni na području Z., a ne na gradilištima R. i P. kanala. Žalitelj smatra da je za potrebe najma strojeva moguće navesti bilo koju lokaciju, što nužno ne znači da su strojevi korišteni upravo na toj lokaciji. Međutim, uz ovaj dokaz, prvostupanjski sud svoj zaključak temelji i na iskazu svjedoka H. B., potpisnika „Dnevnika rada stroja“, koji je iskazao da potpisi na navedenom Dnevniku, koji potvrđuju da bi strojevi radili na lokacijama „pročistača“, nisu njegovi, što je i potvrđeno provedenim grafološkim vještačenjem. Naposljetku, neargumentirani žalbeni navodi optuženika kojima osporava zaključke prvostupanjskog suda u točkama 27.31. i 27.62., navodeći da okolnost da je društvo V. d.o.o. imalo malo zaposlenika i zapisi stolnih mapa ne mogu predstavljati dokaz o nevjerodostojnosti računa između društva D. g. d.o.o. i društva V. d.o.o., sami za sebe ne dovode u pitanje ispravnost zaključaka suda prvog stupnja.

 

15. Optuženi D. V. osporava iskaz svjedoka Đ. B. na koji se prvostupanjski sud poziva kada utvrđuje da trgovačko društvo V. d.o.o. „nije obavljalo baš nikakvu djelatnost“, ističući iskaz svjedokinje B. V. i svjedoka A. V., djelatnika društva S.S.P. d.o.o., međutim žalitelj zaključak prvostupanjskog suda izvlači iz konteksta, s obzirom da se zaključak odnosi na utvrđivanje činjenica fiktivnosti izdanih računa uz otpremnice, u odnosu na djelatnosti koje su konkretizirane u izdanim računima, za koje je ispravno utvrđeno da nisu izvršene na način kako je u računima navedeno, a sto je sve obrazloženo u točkama 27.39.-27.41., a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

15.1. Optuženi D. V. nadalje žalbom ističe da nije počinio kazneno djelo te da nije imao nikakvih saznanja o počinjenju istog, već je bio samo posrednik u pronalaženju podizvođača, niti jedan posao nije izveo on osobni niti društvo V. d.o.o., već podizvođači kojima je uredno plaćeno. Da je tome tako, poziva se na kazneni postupak koji se protiv njega vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu broj K-386/15, gdje je nepravomoćno oslobođen, zbog „odnosa dvaju trgovačkih društava i to A. d.o.o. i S.S. P. d.o.o. sa društvom V. d.o.o. uz još neka druga društva“. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se u navedenom kaznenom postupku (u kojem je, osim toga predmetna presuda ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje) ne radi o istovjetnim računima koji su predmet optužbe u ovom kaznenom predmetu, a o čemu je iznio razloge u točkama 29.6. i 29.7., koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa su žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanima.

 

15.2. Stoga su žalbe optuženog D. T. i optuženog D. V., kojima se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku III. izreke presude, ocijenjene kao neosnovane.

 

16. Optuženi A. P., optuženi D. T. i  optuženi D. V. ističu žalbene osnove pobijanja odluke o oduzimanju imovinske koristi te imovinskopravnog zahtjeva, međutim tim žalbenim navodima optuženici pobijaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega su žalbeni navodi razmatrani u okviru ove žalbene osnove.

 

16.1. Optuženi A. P. žali se i na odluku o oduzimanju imovinske koristi smatrajući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve legalne prihode optuženika i obitelji, da na ispravan način nisu utvrđeni troškovi života u Nj. za oca optuženika, kao ni troškovi života optuženika u A.. Isto tako pobija nalaz i mišljenje sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Z. R., smatrajući da nije utvrđivao stvarne troškove života optuženika već se služio podacima D. zavoda …, kao i prosječnim troškom njemačke obitelji iskazanim u statističkim podacima.

 

16.2. Nije u pravu žalitelj kada smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi. Prvenstveno se napominje da je člankom 78. stavak 2. KZ/11. propisano da ako počinitelj kaznenog djela ima ili je imao imovinu koja je nerazmjerna njegovim zakonitim prihodima, pretpostavlja se da ta imovina predstavlja imovinsku korist od kaznenog djela, osim ako počinitelj učini vjerojatnim da je njezino podrijetlo zakonito.

 

16.3. Dakle, pretpostavka, iz gore navedenog članka, da imovina predstavlja imovinsku korist od kaznenog djela, može se oboriti samo ako počinitelj učini vjerojatnim da je njezino podrijetlo zakonito, što znači da mora dokazati da je imovina koju posjeduje stečena zakonito. Stoga, svi žalbeni navodi kojima žalitelj prigovara neprihvaćanju vrijednosti imovine koja je stečena „na crno“ (radom u inozemstvu, najmom ugostiteljskog objekta, neprijavljivanjem poreznoj upravi, izgradnjom objekata), ne dokazuju zakonitost porijekla te imovine, već upravo suprotno, pa je ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio.

 

16.4. Nadalje, žalbeni navodi kojima se pobija nalaz i mišljenje sudskog vještaka R., jer da nisu obračunati stvarni troškovi života optuženika i njegovog oca u inozemstvu, koji su bili puno skromniji, nego troškovi prosječnog državljanina te države, predstavlja žalbenu tvrdnju na štetu optuženika, jer u osnovi smatra da su optuženiku trebali biti priznati manji životni troškovi. Međutim, ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje u odnosu na oduzimanje imovinske koristi od optuženika te ispravno prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka R. kao vjerodostojne, a o čemu je naveo iscrpne razloge u točkama 31.-31.30., a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, slijedom čega se žalba optuženika ocjenjuje neosnovanom.

 

16.5. Optuženi D. T. pobija odluku o oduzimanju imovinske koristi i odluku o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio imovinskopravni zahtjev Gradu Z., jer nanošenje štete nije bilo obuhvaćeno namjerom optuženika u kaznenom djelu opisanom pod točkom II. izreke presude, dok u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom III. presude, smatra da dosuđivanjem imovinskopravnog zahtjeva trgovačkom društvu D. g. d.o.o., prvostupanjski sud utvrđuje da „je ova tvrtka legalno stekla novčani iznos te da u prijašnjim radnjama nisu postojali nikakvi elementi kaznenih djela niti su računi bili fiktivni.“ Smatra da je nerazumljivo obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na oduzimanje imovinske koristi, jer da je optuženi T. za sav iznos koji nije obuhvaćen štetom za Grad Z. i trgovačko društvo Z… d.o.o., imao pravo na taj iznos, umanjen za porez, pa da stoga nema protupravnosti niti predstavlja protupravnu imovinsku korist.

 

16.6. Međutim, nije u pravu žalitelj kada smatra da mu se za kazneno djelo opisano pod točkom II. izreke presude, stavlja na teret nanošenje štete Gradu Z., već je on optužen i proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. te u vezi članka 37. KZ/11., pri čemu je nastala šteta, ostvarivanjem protupravnih radnji od strane optuženog H. S. i optuženog T., neposredno za trgovačko društvo S… d.o.o., a posredno za Grad Z., na koji je prefakturiran trošak društva S… d.o.o. Stoga je ispravno prvostupanjski sud dosudio imovinskopravni zahtjev Gradu Z. u visini 4.801.825,82 kune.

 

16.7. Nadalje, u odnosu na točku III. izreke presude, okolnost da je sav iznos novca  koji nije obuhvaćen štetom za Grad Z. i trgovačko društvo Z… d.o.o., novac trgovačkog društva D. g. d.o.o., protivno žalbenim navodima, ne znači da je optuženi T. ima „pravo na taj iznos“, jer je to imovina društva. Upravo poduzimanjem protupravnih radnji optuženog T. i optuženog V. ostvarena su obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., a ne kaznenog djela iz članka 256. KZ/11., pri čemu je oštećeno trgovačko društvo D. g. d.o.o., pa je ispravno prvostupanjski sud tom društvu dosudio imovinskopravni zahtjev. Žalbeni navod da to predstavlja dokaz da u prijašnjim radnjama nisu postojali nikakvi elementi kaznenih djela niti su računi bili fiktivni, nije osnovan, jer je iz ukupno počinjenje štete izuzet iznos koji se odnosi na nepripadnu imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelima opisanim u točkama I. i II. izreke presude,dok je upravo plaćanjem fiktivnih računa oštećeno trgovačko društvo D. g. d.o.o., što je utvrđeno provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, a što je detaljno obrazloženo u točkama 27.64.-27.66., koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, pa se žalba optuženika ocjenjuje neosnovanom.

 

16.8. Optuženi D. V. pobijajući odluku o oduzimanju imovinske koristi, polemizira sa utvrđenjem da je „od dijela novca protupravna imovinska korist gotovo u cijelosti završila u rukama IV.optuženika i njegove tvrtke“, pa postavlja pitanje s obzirom da kod optuženika nije utvrđen nerazmjer u imovini, gdje bi se nalazio taj novac. Međutim, radi izbjegavanja ponavljanja navoda prvostupanjske presude, optuženik se upućuje u razloge navedene pod točkom 27.61., koje prihvaća i ovaj sud, pa se žalba optuženika ocjenjuje neosnovanom i u ovom dijelu.         

 

17. Stoga, suprotno prigovorima iz žalbi optuženika, prvostupanjski je sud proveo sve dokaze koje je trebao izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica što neposredno utječu na primjenu materijalnopravnih odredbi, te na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza dovodeći ih u vezi s obranama optuženika izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenih djela od strane optuženika opisanih u točkama I., II. i III. izreke presude, kao i njihovoj kaznenoj odgovornosti. Za to je u obrazloženju presude, dao u svemu iscrpne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji žalbom optuženika nisu dovedeni u sumnju. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je pravilno primijenio i kazneni zakon kada je zaključio da se u ponašanju i postupanju optuženika stječu sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela opisanih u točkama I., II. i III. izreke pobijane presude, za koja ih je s pravom oglasio krivima. Stoga žalbe optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu osnovane.

 

18. Optuženi A. P. prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da je u odnosu na njega nastupila zastara kaznenog progona, jer „da su se prema činjeničnom opisu inkriminirani poslovi na koje je navodno utjecao I optuženi P. odvijali u periodu od 2005. do najkasnije 13. veljače 2007., dok se u optužnici samo nominalno navodi datum do listopada 2008.“

 

18.1. Međutim, protivno žalbenim navodima u odnosu na optuženog A. P., nije nastupila zastara kaznenog progona za kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz članka 343. stavak 3. u vezi sa stavka 2. KZ/97., jer je, protivno žalbenim navodima, ispravno utvrđen vremenski period počinjenja ovog kaznenog djela, opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude, i to od početka 2005. do listopada 2008., slijedom čega, a sukladno članku 81. stavak 1. alineja 4. u vezi stavka 3. KZ/11., zastara kaznenog progona nije nastupila prije donošenja pobijane presude, koja je produljila zastaru kaznenog progona za dvije godine.

 

18.2. Naime, žalitelj neosnovano relativizira upis stolne mape optuženog T. od 26. svibnja 2008., koji se odnosi i na optuženog P., ali isto tako i da se optuženom P. stavlja na teret primanje mita od optuženog T. za protuzakonito posredovanje prema optuženom S., i to ne samo za osiguravanje poslova za D. g. d.o.o., nego i za odobravanje plaćanja neosnovano uvećanih računa toga društva, a koji su se odobravali od optuženog S. sve do listopada 2008., kako ispravno navodi državni odvjetnik u odgovoru na žalbu. Stoga se žalbeni prigovori optuženog P. ocjenjuju neosnovanima.

 

18.3. Povredu kaznenog zakona optuženi T. također vidi u nastupu zastare kaznenog progona za kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz članka 343. stavak 5. KZ/97., jer smatra da su se u odnosu na ovo kazneno djelo trebali primijeniti zastarni rokovi koji su vrijedili u vrijeme počinjenja kaznenog djela te navodi da je u vrijeme pokretanja kaznenog postupka protiv optuženika već nastupila „relativna“ zastara kaznenog progona 2014. godine., a koja vrsta zastare je postojala u vrijeme počinjenja kaznenog djela.  

 

18.4. Međutim nije u pravu optuženi T. s pravnim tumačenjem primjene rokova relativne zastare iz KZ/97., s obzirom da je čak i prije nastupa relativne zastare kaznenog progona, u odnosu na ovo kazneno djelo, stupio na snagu KZ/11., koji je u članku 86. propisao da, ako se prije nastupa zastare promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona. Stoga, s obzirom da je KZ/11., produljio rokove zastare kaznenog progona za ovo kazneno djelo, ukinuo institut „relativne zastare“, uz ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se članak 86. KZ/11. tumači na način da se odnosi na nastup „apsolutne zastare“ (koju žalitelj neosnovano ne prihvaća te tumači na svoj način), novi rokovi zastare ispravno su primijenjeni od strane prvostupanjskog suda te se žalbeni navodi optuženog T. u cijelosti ocjenjuju neosnovanima.

 

18.5. Iako optuženi V. u uvodu žalbe naznačuje i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, sadržajno tu osnovu ne obrazlaže, nego je posredno veže uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

18.6. Stoga žalbe optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V., zbog povrede kaznenog zakona, nisu osnovane.

 

19. U odnosu na odluku o kazni žale se USKOK te optuženi A. P., D. T. i D. V..

 

19.1. USKOK smatra da je prvostupanjski sud podcijenio značaj otegotnih okolnosti, jer da u konkretnom slučaju egzistiraju posebne okolnosti koje izazivaju potrebu strožeg kažnjavanja u odnosu na sve optuženike.

 

19.2. Optuženi A. P., suprotno USKOK-u, smatra da su otegotne okolnosti precijenjene, jer da istaknute predstavljaju obilježja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim te da prvostupanjski sud optuženiku nije olakotnim cijenio visoku životnu dob, narušeno zdravlje, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, da ni nakon inkriminiranog događaja nije došao u sukob sa zakonom, visinu ostvarene imovinske koristi u iznosu 52.469,95 kuna te neutvrđeni iznos mita za koje ga se tereti da bi periodično primao, pri čemu izrečena kazna blizu zakonskog maksimuma upućuje da prvostupanjski sud smatra da se optuženik okoristio u daleko većem iznosu od onoga koji sud nalazi utvrđenim.

 

19.3. Optuženi D. T. također smatra da je prvostupanjski sud propustio kao olakotno cijeniti životnu dob optuženika od 72 godine, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, u kojem vremenu nije dolazio u sukob sa zakonom, da je postao djed, da je tijelima kaznenog progona predao dokaze koji su ga inkriminirali, dok otegotne okolnosti koje prvostupanjski sud uzima u obzir predstavljaju obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Otegotnu okolnost da je bio bezobrazan na suđenju te ometao raspravu, optuženik pobija navodima da je bio povrijeđen načinom vođenja postupka, smatra da je nepravedno optužen, pri čemu svojim ponašanjem nije opstruirao kazneni postupak, uredno je pristupao sudu, dok je „poneka teže izgovorena riječ izrečena u trenucima povišenih emocija, polemiziranjem i prigovaranjem svjedocima“, a što smatra da nije pravedno da mu se uzima otegotnim i izriče veća kazna.

 

19.4. Optuženi D. V. žalbom prigovara visini izrečene kazne, navodeći da je za neka kaznena djela za koja je optuženik pravomoćno osuđen nastupila rehabilitacija te se ti podaci ne mogu koristiti. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud optuženiku nedovoljno cijenio njegovo zdravstveno stanje i dob te činjenicu da je umirovljenik, kao i njegov status pomagača, s obzirom da mu je izrečena kazna gotovo istovjetna kaznama drugih optuženika.

 

19.5. Žalba USKOK-a nije osnovana, dok su žalbe optuženog A. P., optuženog D. T. i optuženog D. V. u tom dijelu osnovane.

 

19.6. Naime, suprotno izloženim tvrdnjama USKOK-a, stav je ovog suda da u konkretnom slučaju ne egzistiraju posebne okolnosti koje izazivaju potrebu strožeg kažnjavanja u odnosu na sve optuženike, štoviše, prihvaćanjem žalbi optuženika i ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi priličan broj olakotnih okolnosti svim optuženicima, dok je pojedinim okolnostima neopravdano dao značaj otegotnih okolnosti.

 

19.7. Tako je u odnosu na optuženog P., prvostupanjski sud ispravno olakotnim cijenio njegovu neosuđivanost, te otegotnim njegovu ulogu u kaznenom djelu, kao i svijest o postupanju na štetu javnog interesa. Međutim, prvostupanjski sud je propustio olakotnim ocijeniti, kako optuženik i navodi u svojoj žalbi, visoku životnu dob optuženika, narušeno zdravlje, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, da ni nakon inkriminiranog događaja nije došao u sukob sa zakonom, visinu ostvarene imovinske koristi u iznosu 52.469,95 kuna, kao i okolnost neutvrđenog iznosa mita za koje ga se tereti da bi periodično primao, u kojem se slučaju ta utvrđena okolnost treba cijeniti in favorem optuženika odnosno da bi primio najmanji mogući iznos novca. Utvrđene otegotne okolnosti stupnja krivnje predstavljaju obilježje djela, kao i ostale opisane u točki 32.2. koje se odnose na opis poduzetih radnji optuženika, za koje je optuženik proglašen krivim, pa se ne mogu cijeniti otegotnim okolnostima u smislu odmjeravanja kazne, osim ako uvelike nadmašuju postupanje svojstveno počiniteljima ovakvih kaznenih djela, a što ovdje nije slučaj. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu težinu počinjenog kaznenog djela i njegovu društvenu opasnost, sud drugog stupnja je stajališta da se u ovom slučaju, s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine, mogu ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja. Stoga je u ovom dijelu valjalo prihvatiti žalbu optuženog A. P. kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način opisan u izreci presude.

 

19.8. Optuženom D. T., prvostupanjski sud ispravno je olakotnim utvrdio dosadašnju neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu i odlikovanje Spomenicom te otegotnim kriminalnu količinu i upornost pri počinjenju tri kaznena djela u duljem vremenskom periodu te svijest o šteti javnom interesu. Međutim, i ovom optuženiku prvostupanjski sud propušta olakotnim vrednovati visoku životnu dob, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, od kojeg vremena nije došao u sukob sa zakonom, njegovu kooperativnost s tijelima progona, predajom za njega inkriminirajućih dokaza, dok mu je neopravdano otegotnom okolnošću cijenjeno da nema uvid u vlastito ponašanje, ne pokazuje spremnost za naknadu štete, kao i poduzete radnje opisane činjeničnim opisima kaznenih djela, koje predstavljaju obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Naime, članak 47. KZ/11., propisuje neke od okolnosti važne za odmjeravanje kazne i to „ponašanje nakon počinjenog djela“ i „trud da naknadi štetu“, pa je iste potrebno staviti u odnos sa pretpostavkom nevinosti optuženika do pravomoćnosti kaznenog postupka.  Dakle, iz subjektivnog stava optuženika koji negira krivnju, a što predstavlja njegovo procesno pravo, logično proizlazi da time ne prihvaća ni posljedicu krivnje odnosno nastanak štete, pa time ni reparaciju štete, pa se navedeno ne može uzeti u konkretnom slučaju kao otegotna okolnost u ovom stadiju postupka. Međutim, neovisno o prethodno navedenom, utvrđene olakotne i otegotne okolnosti opravdavaju upravo po prvostupanjskom sudu pojedinačno utvrđene kazne zatvora, dok je ocjenjujući počiniteljevu ličnost, koja između ostalog proizlazi iz prethodno utvrđenih okolnosti, te počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, a koja su sva počinjena u istom vremenskom periodu do 2008.g. valjalo izreći blažu jedinstvenu kaznu zatvora i to u trajanju od 5 (pet) godina, a koja kazna zatvora će u potpunosti ostvariti svrhu kažnjavanja.

 

19.9. Optuženom D. V. prvostupanjski sud ispravno je olakotnim cijenio sudjelovanje u Domovinskom ratu, odlikovanje Spomenicom te pomagačku ulogu u djelu, dok mu je ispravno otegotnim cijenio upornost u činjenju kaznenog djela, visinu štete, kao i da je višekratno osuđivana osoba. U odnosu na žalbene navode optuženika da je za neka djela nastupila rehabilitacija, a koji navodi su neargumentirani i nedokumentirani, ističe se da je prvostupanjski sud svoja utvrđenja crpio iz važećeg izvatka iz kaznene evidencije za optuženika koji u dokaznom postupku nije osporen.

 

19.10. Međutim, u pravu je optuženik kada ističe da mu je neopravdano izrečena stroža kazna za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. te u vezi stavka 38. KZ/11., uzimajući u obzir njegov status pomagača, budući da je prvostupanjski sud optuženom D. T. za isto kazneno djelo opisano pod točkom III., kao počinitelju djela izrekao blažu kaznu. Stoga je stav drugostupanjskog suda, da se u ovom slučaju, s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine, mogu ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

20. Optuženi D. T. i optuženi D. V. žalbom ističu žalbenu osnovu pobijanja odluke o troškovima kaznenog postupka, međutim s obzirom da je dodatno ne argumentiraju, ista nije razmatrana, jer ovaj sud postupajući po službenoj dužnosti, postupa sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., koji članak ne uključuje ovu žalbenu osnovu.

 

21. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

22. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju članka 486. stavak 1. i članak 482. ZKP/08., presuditi te na temelju članka 199. ZKP/08., riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 20. rujna 2023.