REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-549/2024-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene Republike Hrvatske, koju zastupa EM zamjenica ODO-a Novi Zagreb, protiv tuženika-protutužitelja ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i predaje u posjed, te isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnice tužiteljice-protutužene EM, zamjenice ODO Novi Zagreb i zamjenika punomoćnika tuženika-protutužitelja UM, odvjetnika, dana 10. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što je Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti uknjižbu ČM i upis brisanja prava vlasništva Republike Hrvatske na istoj nekretnini.

Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Samobor Općinskog suda u Novom Zagrebu po pravomoćnosti ove presude izvršiti upis prava vlasništva ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na nekretnini iz oč. I. ove presude, uz istovremeni upis brisanja prava vlasništva Republike Hrvatske na istoj nekretnini.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1.„Nalaže se tuženiku-protutužitelju ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici-protutuženoj Republici Hrvatskoj preda u posjed slobodnu od osoba i stvari kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku-protutužitelju ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici Republici Hrvatskoj plati iznos od ukupno 25.893,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos:

- 441,58 eura od 31.1.2013. do isplate

- 441,58 eura od 28.2.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.3.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.4.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.5.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.6.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.7.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.8.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.9.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.10.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.11.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.12.2013. do isplate

- 439,19 eura od 31.1.2014. do isplate

- 439,19 eura od 28.2.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.3.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.4.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.5.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.6.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.7.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.8.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.9.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.10.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.11.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.12.2014. do isplate

- 427,23 eura od 31.1.2015. do isplate

- 427,23 eura od 28.2.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.3.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.4.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.5.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.6.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.7.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.8.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.9.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.10.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.11.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.12.2015. do isplate

- 423,72 eura od 31.1.2016. do isplate

- 423,72 eura od 28.2.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.3.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.4.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.5.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.6.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.7.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.8.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.9.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.10.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.11.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.12.2016. do isplate

- 426,07 eura od 31.1.2017. do isplate

- 426,07 eura od 28.2.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.3.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.4.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.5.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.6.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.7.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.8.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.9.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.10.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.11.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.12.2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku 15 dana“

V. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 11.899,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 10. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je vlasnik nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica], kuća br. 40, dvorište i voćnjak, površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navodi da predmetnu nekretninu bez valjane pravne osnove koristi tuženik pa temeljem odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima traži da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju preda u posjed slobodnu od osoba i stvari predmetnu nekretninu. Također, temeljem čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima traži da tuženik naknadi tužitelju iznos od 126.391,20 kn, kao naknadu za korištenje njegove nekretnine za razdoblje od siječnja 2013. do prosinca 2017. i to sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Potražuje i naknadu parničnog troška također sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.1.Tužitelj je podneskom od 2.4.2021., nakon provedenog građevinskog vještačenje povisio tužbeni zahtjev za isplatom naknade za korištenje, na način da potražuje isplatu iznosa od 223.844,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa od 3.730,74 kn do isplate, za razdoblje od siječnja 2013. do prosinca 2017. godine. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je ostao neizmijenjen.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava da bi tužitelj bio vlasnik predmetne nekretnine bez obzira što je isti upisan u zemljišnim knjigama, već tvrdi da je stvarni vlasnik predmetne nekretnine tuženik. Osporava da bi tuženik predmetnu nekretninu koristio bez valjane pravne osnove, jer tvrdi da su njegovi prednici nesmetano i mirno uživali tu nekretninu i prije 1940. godine, jer iako je ista formalno kupljena na ime NM, predmeta nekretnina je kupoprodajnim ugovorom od 13.7.1946. prenijeta na ČM (Mišu) Broza kao kupca. Tuženik navodi da je on nizom kupoprodajnih ugovora iz 1946. godine stekao nekretnine koje su vezane na izvorno stečene nekretnine, a neke su stečene i temeljem rješenja tadašnjeg Narodnog odbora Gradska općine Samobor 1953. godine u kojem rješenju je navedeno "da je LM iz [adresa] zemljišni vlasnik reprezentativne vile u [adresa]". Nadalje tuženik navodi da je od njega dana 8.5.1964. godine iznuđena izjava kojom se on odriče prava vlasništava na čitavom nizu nekretnina, pa tako i na kčbr. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 700 m2, kčbr. [katastarska čestica], voćnjak 1111 m2, i kčbr. [katastarska čestica], kuća 300 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te je u zemljišnim knjigama upisano društveno vlasništvo s organom upravljanja Direkcija zajedničkih službi republičkih organa. Međutim, i nakon te uknjižbe je on predmetne nekretnine uživao kao i do tada te je snosio i troškove održavanja istih. Tuženik navodi da je 1990. godine Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske donijelo Zaključak o prijenosu zemljišta i objekata sa SR Hrvatske na nove korisnike, tako da priznaje pravo vlasništva ČM na dijelu nekretnina (prema priloženoj skici) u [adresa] i to na osnovu dokaza da su te nekretnine kupljene prije II svjetskog rata zajedno sa kućom sagrađenom na mjestu ranije stojeće kuće. Godine 1998. je Vladin ured za upravljanje imovinom RH sačinio prijedlog odluke o dodjeli dijela nekretnine rezidencijalnog prostora vlasništava RH u [adresa] u ukupnoj površini od 9921 m2 u trajno vlasništvo tuženika. Tuženik ne osporava da je 26.9.2000. godine njemu upućen dopis Državnog pravobraniteljstva RH broj P-4327/00, na koji se oglušio i nastavio predmetne nekretnine i dalje uživati kao i njegovi prednici. Navodi da ga nitko do zahtjeva za mirno rješenje spora od 16.1.2018. nije tražio nikakvu predaju u posjed predmetnih nekretnina niti upozoravao na stjecanje bez osnove. Ističe i prigovor zastare.

3. Tuženik u podnesku od 19.10.2018. godine podnosi protutužbu kojom traži da se utvrdi da je on vlasnik nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što je tužena- protutužiteljica RH dužna priznati i trpjeti uknjižbu ČM i brisanje prava vlasništva RH na predmetnoj nekretnini. Također potražuje i parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3.1. Svoj zahtjev iz protutužbe tuženik temelji na tvrdnji da je stvarni vlasnik predmetne nekretnine u čijem je zakonitom, istinitom i poštenom posjedu zajedno sa svojim prednicima neprekidno od 1940 godine (kada je ista kupljena na ime OM putem disimuliranog pravnog posla sukladno paragrafu 916 tada važećeg Općeg austrijskog zakonika iz 1812/1853. -dalje OGZ) do 13.7.1946. kada istu stječe tuženik kupoprodajnim ugovorom te se upisuje kao zemljišnoknjižni vlasnik do 8.5.1964. kada se upisuje društveno vlasništvo, sve do 1998. kada ista upisuje kao vlasništvo RH, ali je cijelo to vrijeme zakoniti, istinit i pošten posjednik predmetne nekretnine tuženik, koji podmiruje i sve režijske troškove za istu, te ju održava. Tuženik ponavlja da sve do 2000., odnosno 2018. godine tužitelj nije poduzimao pravne i faktične radnje kojima bi osporio kvalitetu i sadržaj tuženikovog posjeda. Posebno se poziva na Zaključak Izvršnog vijeća Sabora RH od 19.4.1990. kojim je tuženiku priznato pravo vlasništva predmetne nekretnine. Tuženik smatra da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem zakona-dosjelošću. Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 388. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi sa paragrafom 1468 OGZ-a. Poziva se na mišljenje Opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4.4.1960. izraženo u stavu Vrhovnog suda u odluci Rev-2358/1994 od 3.12.1996. godine, iz kojeg proizlazi da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu paragrafa 1468 OGZ-a potreban tek savjestan posjed koji traje neprekinuto 20 godina, pri čemu posjednik ne mora dokazivati zakonitost posjeda. Tuženik navodi da je nesporno da Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima od 1.9.1980. nije dopuštao na nekretninama u društvenom vlasništvu stjecanje vlasništva dosjelošću, ali da je stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to odredbom čl. 388 st. 1. propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8.10.1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma. Iako je ta odredba ukinuta Odlukom Ustavnog suda od 17.11.1999. godine, što ne može ići na štetu tuženika i njegovih legitimnih očekivanja sukladno recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (Radomilja i dr. protiv Hrvatske), naloženo je RH osigurati poštivanje ustavnih i konvencijskih jamstava zaštite imovine i nepovredivosti vlasništva iz čl. 48. Ustava RH i čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa se u rok nužan za stjecanje vlasništva dosjelošću i na nekretninama u društvenom vlasništvu (vlasništvu RH), mora uračunati i vrijeme posjedovanja prije 8.10.1991., a svakako od 8.10.1991. do 14.12.1999. godine.

5. U odnosu na protutužbeni zahtjev, tužitelj smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZV) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini upisanoj kao vlasništvo RH, jer nije protekao niti rok od 20, a niti od 40 godina koji je propisan navedenom zakonskom odredbom. Smatra da tuženikov posjed nema kvalitetu zakonitosti, istinitosti niti poštenja. Stoga predlaže odbiti protutužbeni zahtjev.

6. Ovaj sud je dana 31.1.2024. donio presudu P-381/2018, kojom je odbio protutužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tuženik-protutužitelj vlasnik predmetne nekretnine (toč. I), dok je prihvatio tužbeni zahtjev za predajom u posjed iste nekretnine tužitelju-protutuženiku (toč. II), te tužbeni zahtjev za isplatom naknade za korištenje predmetne nekretnine od strane tuženika-protutužitelja i to u iznosu od 25.893,44 eura, sa kamatom za period korištenja od siječnja 2013. do prosinca 2017. godine (toč. III) , dok je isti odbio u iznosu od 3.815,82 eura, sa pripadajućom kamatom (toč. IV).

6.1. Međutim, odlukom Županijskog suda u Splitu Gž-756/2021 od 8.5.2024., a povodom žalbe tuženika-protutužitelja ukinuta je prvostupanjska presuda (zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) i to pod toč. I izreke, zatim pod toč. II i III izreke, kao i odluka o parničnom trošku (toč. V. izreke prvostupanjske presude) i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

6.2. Viši sud je u svojoj uputi naveo da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi od kada je tužitelj sa svojim prednicima u posjedu predmetne nekretnine, a potom jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ili nisu i to primjenom propisa koji su bili na snazi u vrijeme izvršavanja tog posjeda od strane tuženika i njegovih prednika, a imajući u vidu i stav Vrhovnog suda RH izražen u odlukama Rev-291/14-2 od 17.4.2018., Rev-3014/2019 od 12.5.2020., Rev-1424/2021- 2 od 4.1.2022. godine u odnosu na stjecanje vlasništva dospjelošću koje su do 8.10.1991. bile u društvenom vlasništvu. Također prema uputi višeg suda potrebno je utvrditi i osnovanost navoda tuženika da je Izjavu od 8.5.1964. kojom se odriče prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dao pod iznudom i da je drži prividnom, sve imajući u vidu činjenicu da je tuženik ostao u posjedu predmetne nekretnine, kao i da je Zaključkom Izvršnog vijeća Sabora (prednika Vlade RH) od 19.4.1990. priznato pravo vlasništva ČM na dijelu nekretnina u [adresa], među kojima se nalazi i predmetna nekretnina. Pri tome će imati u vidu odredbe Općeg građanskog zakonika koji propis je bio na snazi u vrijeme potpisivanja Izjave od 8.5.1964. godine.

6. U ponovljenom dokaznom postupku sud je pročitao ZK povijesni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list 6-11 i 190-194 spisa), dopis Državnog pravobraniteljstva RH P-4327/00 od 26.9.2000. g. upućen tuženiku (list 12 spisa), očitovanje o procjeni tržišne vrijednosti nekretnina od 8.12.2017. sa elaboratom Vještak d.o.o. (list 13-35 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 16.1.2018. g. sa povratnicom i očitovanje tuženika na isti (list 36-40 spisa), rješenje Narodnog odbora gradske općine Samobor od 10.4.1953. (list 43 spisa), zaključak Izvršnog vijeća Sabora o prijenosu zemljišta i objekata sa SR Hrvatske na nove korisnike od 19.4.1990. g. (list 44, 56-57 spisa), prijedlog odluke i dopis (list 45-46 spisa), izjava NM od 16.3.1996. (list 53- 54 spisa), prijepis ZK izvatka (list 70-71 spisa), zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 17.7.1985. g. (list 72 spisa), dopis Sabora i Vlade RH HEP-u (list 73 spisa), kopija katastarskog plana (list 74 spisa), iskaz čestica (list 91-92 i 196-199 spisa), potvrda geodetskog elaborata (list 200 spisa), prijedlog za uknjižbu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list 202 spisa), proveden je očevid na licu mjesta (list 213-215 spisa), izjavu LM (list 216-217), povijest promjena na kčbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (list 227-232 spisa), nalaz i mišljenje vještaka geodete Ivice Pendića, dipl. ing. geod. (list 237-250 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mladena Ožića, dipl. ing. arh. (list 260-278 spisa), saslušan je tuženik (list 306-307 i 508-510 spisa), te pročitani su iskazi svjedoka KM, HM (list 314-315 spisa), SM, JM (list 325-326 spisa), PM i IM (list 361-362 spisa), GM i AM (list 369-371 spisa), a saslušani su i svjedoci EMV (list 504-505 spisa) i ZM (list 507-508 spisa), kao i vještak Mladen Ožić, koji se usmeno očitovao i obrazložio svoj pisani nalaz (list 511-512 spisa), pročitan je i spis DORH-a br. P-435/2002 (P-4327/00).

7. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan, dok je protutužbeni zahtjev osnovan.

8. Prvenstveno valja reći da je tužitelj preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva (u odnosu na onaj istaknut u tužbi), izvršio nakon provedenog građevinskog vještačenja kojim je utvrđena visina naknade za korištenje predmetne nekretnine, pa je takva preinaka dopuštena, bez obzira na zaključenje prethodnog postupka prije preinake, a sve to sukladno čl. 191. st. 1. i 2. ZPP-a.

9. Dakle, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za predajom u posjed kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] slobodne od osoba i stvari i isplatom naknade za korištenje predmetne nekretnine od strane tuženika i to za razdoblje od siječnja 2013. do prosinca 2017. godine, te zahtjev tuženika-protutužitelja za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravno vlasništva na navedenoj nekretnini.

10. Prvenstveno valja odlučiti o protutužbenom zahtjevu, jer isti predstavlja prethodno pitanje za odluku o tužbenom zahtjevu za predaju u posjed predmetne nekretnine i isplatu naknade.

11. Sporno je među strankama je li tužitelj kvalificirani posjednik predmetne nekretnine ili barem pošten i od kada i sukladno tome je li dosjelošću stekao pravo vlasništva iste, pa time i osnov zahtjeva za predaju u posjed i isplatu.

12. Nesporno je među stranaka da je RH upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

Isto tako je nesporno da se ista nekretnina nalazi u posjedu tuženika.

13. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ivice Pendića geodeta koji je izrađen za potrebe ovog postupka je utvrđeno da je kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] identična katastarskoj čestici kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a sastoji se od kuće br. 40, dvorišta, pristupnog puta, a granica iste nije omeđena vidljivim trajnim oznakama, već je u nalazu i mišljenju vještaka dana skica u kojoj je označena površina čestice unutar točaka 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 1, u faktičnom posjedu tuženika. Vještačenjem je također utvrđeno da kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] svojim položajem površinom i oblikom odgovara dijelovima arhivskih katastarskih čestica [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

14. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka (list 70-71 spisa) utvrđeno je da je LM 1946. bio upisan kao vlasnik zemljišnoknjižnih čestica od kojih je nastala sporna kčbr. [katastarska čestica].

15. Nesporno je da je tuženik dana 8. svibnja 1964. dao pisanu Izjavu, kojom se odriče prava vlasništva nekretnina u [adresa] među kojima je i sporna kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 700 m2 i voćnjak površine 1111 m2 i to u korist društvene zajednice s tim da organ upravljanja tim nekretninama bude Direkcija zajedničkih službi republičkih organa, te pristaje da se provede upis društvenog vlasništva na navedenim nekretninama s organom upravljanja Direkcija zajedničkih službi republičkih organa.

16. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi da je 8. svibnja 1964. godine upravo temeljem Izjave tuženika od 8. svibnja 1964. godine na predmetnim česticama upisano Društveno vlasništvo sa organom upravljanja Direkcija zajedničkih službi republičkih organa. Navedeno nije niti sporno među strankama.

17. Nije sporno da je tuženik ostao posjednik predmetne nekretnine, iako je formalno 1964. godine kao posjednik upisana Direkcija zajedničkih službi republičkih organa, a potom 2000. godine Vlada RH.

18. Nije sporno da je temeljem čl. 360 ZV-a 1998. godine upisano vlasništvo RH na predmetnoj nekretnini, te je iste godine temeljem zahtjeva RH izrađen i geodetski elaborat u odnosu na predmetnu česticu, te ostale čestice (3351, 3354, 3372 i sl), te je istim sporna čestica promijenila površinu i kulturu (kuća br. 410, pov. 172 m2, dvorište 500 m2 i voćnjak 347 m2, što je ukupno 1019 m2).

19. Iz Zaključka Izvršnog vijeća Sabora (prednika Vlade RH) od 19. travnja 1990. godine (donošenje kojeg niti tuženik ne osporava), proizlazi da je navedeno tijelo na sjednici održanoj 17. travnja 1990. na prijedlog Republičkog protokola donijelo zaključak između ostalog da se prizna pravo vlasništva ČM na djelu nekretnina (prema priloženoj skici) u [adresa] na osnovu dokaza da su te nekretnine kupljene prije II svjetskog rata zajedno sa kućom sagrađenom na mjestu ranije stojeće kuće, dok se ostale nekretnine (prema priloženoj skici) prenose bez naknade na općinu [adresa].

Temeljem tog Zaključka je zadužen Republički protokol da u suradnji s Javnim pravobraniteljstvom RH i novim korisnicima izrade i dostave Izvršnom vijeću Sabora na verifikaciju potrebne akte za prijenos nekretnina u skladu sa tim zaključkom.

20. Iz iskaza tuženika u bitnom proizlazi da je predmetna nekretnina samo jedna čestica, odnosno dio jedne veće nekretnine koju su još njegovi roditelji kupili prije II svjetskog rata. S obzirom da je njegov otac bio ČMV (predsjednik SFRJ), cijeli taj posjed je bio pod nadzorom tadašnje policije i osiguranja. Tuženik je na tu nekretninu u [adresa] počeo dolaziti tek kada je 1960. godine došao na fakultet u Zagrebu i s obzirom da je ta nekretnina bila pod nadzorom, zbog sigurnosti svaki svoj dolazak je morao najaviti. U jednom trenutku je njegov otac na njega prenio tu nekretninu u [adresa], ali je 1964. godine na zahtjev šefa protokola TM potpisao Izjavu da se odriče prava vlasništva na toj nekretnini iz razloga što država ne može osiguravati privatnu imovinu. Rečeno mu je da je u to uključen i ĐM, koji je bio tada predsjednik Sabora i dobar prijatelj njegova oca i mislio je da je to sve tako dogovoreno i da se u suštini ništa ne mijenja. Bilo mu je naređeno da potpiše tu izjavu, a on je bio poslušan jer je odgajan sa vojničkom disciplinom i bez ikakve sumnje je tu izjavu potpisao, jer je mislio da je njegov otac sa time bio upoznat. Odbija mogućnost da bi ta izjava bila darovanje te nekretnine. Kada je nakon nekog vremena spomenuo svom ocu tu izjavu, on je to prvi put tada čuo i nikada ga nije vidio tako ljutog. Njegov otac je pokušao to riješiti, ali nije uspio, a 1980. godine je umro i to osiguranje je maknuto sa te nekretnine. Tuženik je u to vrijeme bio dužnosnik Vlade i kao takav nije htio postavljati to pitanje, jer je smatrao da je to neetično. Nakon što se zaposlio u INI odlučio je početi rješavati to pitanje vlasništva i tada 1990. godine je donesen Zaključak Izvršnog vijeća gdje je rečeno da će mu se vratiti kuća sa okućnicom od kapije prema unutra do pola puta prema šumi i pol vinograda, što je bilo i naznačeno u skici uz taj zaključak i to je više od onog što uživa i traži u ovom postupku. U tom smislu je donesen i prijedlog odluke iz Ureda za upravljanje državnom imovinom koju je dobio od HM i koji je bio predstojnik tog ureda, a on je sa tim bio suglasan. S E je postignut dogovor da se cijela nekretnina rasparcelira i da tuženik dobije kuću i zemljište oko kuće, a da ostalo bude državno. HM je taj prijedlog dostavio Č, a on CM, ali je CM razriješen sa mjesta predstojnika Ureda predsjednika Tuđmana i tu je sve stalo. U tom smislu je napravljana i parcelacija cijele te nekretnine sa svrhom da bi se te nekretnine podijelile između njega i države. Ustraje na tvrdnji da je tu Izjavu potpisao samo iz razloga što mu je objašnjeno da je to potrebno kako bi se ta nekretnina osiguravala, a kada je njegov otac umro 1980., to osiguranje je maknuto. Nije postavljao pitanje kada će mu se vlasništvo vratiti, niti se o tome razgovaralo, već samo da je to potrebno radi osiguranja te nekretnine. Napominje da je cijelo vrijeme on imao ključeve kuće i brinuo se o toj kući, uređivao ju i nitko ju drugi nije koristio osim oca i njegove obitelji i nitko ga nije u tom posjedu na bilo koji način sprečavao, sve dok u jednom trenutku nije dobio dopis Pravobraniteljstva da vrati tu nekretninu državi, na što se oglušio i nikada do predmetne tužbe nije protiv njega vođen bilo kakav postupak.

20.1 Tvrdnju tuženika o posjedovanju predmetne nekretnine potvrdila je svjedokinja KM, koja je od 1969. godine do 2005. živjela na posjedu u sklopu kojeg je i predmetna nekretnina i koja je sa suprugom radila kao domar i upravitelj tog cijelog imanja (zaposlena u protokolu Ureda predsjednika), na raspolaganju od 0-24 sata, a koja je uvjerljivo iskazivala da je predmetnu vilu i vinograd koristio predsjednik ČMV sve do smrti, a sa njim i supruga, a uz njega je dolazila pratnja, te kompletan politički vrh i osiguranje u jednodnevne posjete. Nakon smrti UMV državni protokol nije više vodio brigu o toj vili, već samo o vinogradu i voćnjaku, tako da ona nakon smrti DM nije više niti ulazila u tu vilu, već je o toj vili i okućnici oko nje brinuo LM sa suprugom i održavao je, popravljao krov i sl. Sječa se da je jedne zgode vodila ZM po posjedu, jer je on bio zainteresiran za taj posjed, odnosno vinograd. Za kuću nije bio zainteresiran jer ju je koristio LM.

20.2. Svjedok HM koji je od 1992/93. pa sve do smrti predsjednika Č bio Predstojnik Ureda za upravljanje državnom imovinom, sječa se da je taj ured vodio brigu o nekretnini u [adresa] koja je bila vlasništvo DM, ali da je postojao dokument još iz SFRJ da sve troškove održavanja snosi država osim jedne kuće desno od ulaza u posjed i komada zemlje koji su bila izuzeti i koju je netko koristio, a misli da je to DM kupio.

20.3. Svjedok SM koji je u razdoblju od 2000. do 2003. bio zamjenik premijera i predsjednik Povjerenstva za upravljanje državnom imovinom, je iskazivao o tome da ga je tuženik kontaktirao vezano za rješavanje pitanja vlasništva nekretnine u [adresa], tako da je bio s njim na toj lokaciji, a bila je prisutna i ŽM tada predstojnica ureda za upravljanje državnom imovinom. Rješenje tog vlasničkog pitanja nije bilo u nadležnosti tog povjerenstva kojem je on bio na čelu. Iz njegovog iskaza je utvrđeno da je LM bio u posjedu kuće s desne strane od ulaza u posjed, imao je ključ i koristio ju je, a te zgode im je bio i domaćin. Govorio je o tome da je tadašnji predsjednik [adresa] ŠM za potrebe Ureda predsjednika RH koristio vinograd koji se nalazio s druge strane od kuće, ali tu kuću u posjedu koje je bio LM nije imao namjeru koristiti, niti ju je koristio. Država tada tu kuću nije održavala. Kada je svjedoku predočena fotografija predmetne nekretnine koja prileži na listu 244 spisa, svjedok je prepoznao da se radi o kući u kojoj je bio sa LM.

20.4. Svjedokinja GM u svom iskazu je potvrdila da je jedne zgode 2001. godine bila sa SM na nekretnini u [adresa] u ulozi predstojnice Ureda za upravljanje državnom imovinom i to vezano za zahtjev iz Ureda predsjednika da se odvoje parcela na kojoj je vinograd od parcele na kojoj je kuća, a kako bi se vinograd dao u koncesiju. Navodi da se s lijeve strane posjeda gledajući prema ulazu u posjed nalazila kuća, a s desne strane vinograd i da je sve bilo pod upravljanjem Ureda predsjednika. Kada joj je predočena skica lica mjesta koja prileži na listu 241 spisa, prepoznala je posjed na koje je te zgode bila, te je pokazala vinograd i kuću o kojoj je govorila, ali se nije sjećala izgleda kuće. Izjavila je da o vlasničkom i posjedničkom statusu kuće nisu razgovarali.

20.5. Svjedokinja RM je u svom iskazu rekla da je kao načelnica Službe za upravljanje imovinom i tehničke poslove u Uredu predsjednika RH, 2001. godine bila na nekretnini u [adresa], u svrhu popis imovine, jer je tom nekretninom upravljao Ured predsjednika. Opisala je cijeli posjed koji su pregledavali i to jednu glavnu zgradu, pomoćni objekt, drvenu kućicu i vinograd. Kada joj je predočena skica lica mjesta na listu 241 spisa je pokazala s desne strane od ulaza glavnu zgradu, s lijeve strane od ulaza vinograd i u podnožju vinograda pomoćni objekt i drvenu kućicu. Kada su joj predočene fotografije na listu 244 spisa, prepoznala je glavnu zgradu desno od ulaza u kojoj su popisivali inventar, s tim da su od svih objekata imali ključeve osim od te glavne zgrade. Ulazak u tu glavnu kuću su dogovarali sa sinom LM, VM, koji je uvijek bio prisutan. Inventar su popisivali jednom godišnje, sve do 2016. godine, kada je cijeli taj posjed predan Ministarstvu državne imovine. Prilikom primopredaje tog posjeda su predali sve ključeve, osim ključeve tog glavnog objekta. Također je ova svjedokinja izjavila da je prije funkcije u Uredu predsjednika od 1992. bila zaposlena u Uredu za rezidencijalne potrebe, sve do ukidanja tog ureda 2001. i sječa se da su se za rezidencijalne potrebe koristili vinograd i pomoćne objekte i da je to sve održavano od strane njihovog osoblja, ali glavni objekt nisu održavali, niti je taj glavni objekt korišten od njih. Sječa se KM koja je bila zaposlena u tom uredu i koja je radila na održavanju tog posjeda, osim tog glavnoj objekta koji nije održavala. Nije znala tko je održavao taj glavni objekt, ali se sječa da je bio održavan i da joj je to izgledalo kao vikendica.

20.6. Saslušana je i svjedokinja EMV koja je u svom iskazu u bitnom navela da je 1987. godina došla raditi u službu za rezidencijalne objekte Izvršnog vijeća Sabora. U to vrijeme je rezidencijalnim objektima, među kojima je bila navedena i predmetna nekretnina u [adresa], upravljao republički protokol. Sječa se da je ona obišla tu nekretninu i da je tamo bio veliki vinograd i jedna tradicionalno uređena kuća, a upraviteljica te nekretnine je bila KM koja je bila zaposlenica Republičkog protokola. Svjedokinja je iskazivala da je obišla tu kuću, nikoga od obitelji VM nije vidjela, ne sječa se da bi se ta kuća koristila za rezidencijalne potrebe, ali je sve bilo uređeno. Nakon 1990. godine su svi rezidencijalni objekti pripali Uredu predsjednika, a svjedokinja je bila savjetnica predsjednika Č i zamjenica predstojnika ureda predsjednika CM. Tada su se ti rezidencijalni objekti. Sječa se da se 1990. -tih godina LM obraćao predsjedniku RH vezano za status tog objekta u [adresa], ali su tada rezidencijalni objekti bili u nadležnosti Vlade RH, pa je predsjednik to njima proslijedio na rješavanje. Navela je da su se u svim rezidencijalnim objektima vršile inventure i da su svi rezidencijalni objekti bili održavani iz državnog proračuna iz kojeg su se plaćale i režije, s tim da to govori načelno, ne i za kuću u [adresa]. Svjedokinja se sječa da 90-tih godina kada je tamo prolazila ta nekretnina nije bila održavana kao što je to bilo ranije. Svjedokinji je predočen dopis i bilješka sa tekstom „ CM i predsjednik Vlade U suglasan je da se nađe prihvatljivo rješenje za obje strane“, te je ona izjavila da prepoznaje rukopis Predsjednika Č i njegov način obraćanja FM.

20.7. Svjedok ZM u svom iskazu navodi da LM ne poznaje osobno, niti je s njim kontaktirao. Što se tiče nekretnine u [adresa], tamo je bio možda dva puta u periodu 1997., 1998. ili 1999. godine nije mogao točno reći i to u vinogradu u kojem je bila jedna kućica. To iz razloga što je Agrokor kupio tvrtku koja se bavila vinogradarstvom i koja je sa Uredom predsjednika imala sklopljen ugovor oko održavanja tog vinograda. Iza jedne zelene ograde vidio je jednu veću kuću i djelatnici te tvrtke su mu rekli da je to kuća, odnosno posjed LM, sina DM. Zna da su se u tom vinogradu održavale berbe, da su dolazili ambasadori sa predsjednicima države i sl. Parcela na kojoj je bio vinograd je njemu izgledala kao posebna parcela, odvojena od parcele gdje je ta kuća za koju su mu rekli da je od LM, imala je i svoj kolni ulaz. Ta parcela je bila uređena, a pitao je i svoje ljude kakav je susjed, a oni su odgovorili da je jako ugodan, da sve održava, a sjetio se i zgode kada je kuhar iz Agrokora kuhao u tom vinogradu za rezidencijalne potrebe dok je predsjednik države bio ŠM, i rekao je da je vidio „Titovog sina“ u susjedstvu i da je jako fin čovjek. Izjavio je da je dobio dojam da on tu parcelu koristi i da je to njegova parcela.

20.8. Svjedok JM u je svojstvu glavnog tajnika Ministarstva državne imovine bio na primopredaji rezidencijalnog objekta u [adresa] od Ureda predsjednika. Tada su od osoba iz Ureda predsjednice dobili šifru lokota od ulaza u imanje, i ključeve jedne male kućice, a s desne strane od ulaza je bila jedna veća kuća i ključeve od nje nisu dobili, već im je rečeno da ključeve ima LM i da on koristi tu nekretninu. On je pozvao LM koji te zgode nije bio prisutan na primopredaji, već je došao k njemu u ured i donio hrpu dokumentacije tvrdeći da je vlasnik tog imanja. Govorio je o tome da je 60tih godina to imanje dao državi i to zato što mu je ĐM govorio da je sve dogovoreno sa njegovim ocem i da je to potrebno zbog osiguranja, te da ga je prevario. Svjedok mu je rekao da ga razumije, ali da je upisana RH kao vlasnik i tražio je da mu preda posjed te nekretnine, što on nije učinio, pa su sve predali na DORH. Sječa se da je postojala dokumentacija o popravljanju krova na toj kući, ali ne može reći niti tko je ulagao, niti kada, niti koliko. Sjeća se da su iz proračuna plaćali račune, komunalnu naknadu i sl., a postojao je i ugovor za održavanje vinograda.

21. Svi ovi svjedoci su uvjerljivo iskazivali temeljem neposrednih saznanja, jer su bili na predmetnoj nekretnini u obavljanju svojih dužnosti i nisu zainteresirani za ishod ovog spora. Njihovi iskazi su u bitnom međusobno sukladni, kako međusobno tako i sa iskazom tuženika, čiji je iskaz također uvjerljiv, životan i logičan.

22. Dakle, iz iskaza tuženika i svih saslušanih svjedoka bi proizlazilo da je tuženik u kontinuitetu, zajedno sa svojom obitelji u posjedu predmetne nekretnine od 1940-tih godina prošlog stoljeća, a što nije niti sporno.

Što se tiče prigovora tužitelja da taj posjed nije bio samostalan, valja reći da iz provedenog dokazanog postupka proizlazi da je predmetna nekretnina s obzirom na položaj, odnosno ulogu tuženikovog pok. oca UMV u SFRJ (koji je tu nekretninu koristio za osobne i predsjedničke potrebe), imala poseban status u pogledu načina korištenja, osiguranja i sl. Stoga okolnost na koju upire tužitelj da se tuženik morao najavljivati osiguranju prilikom dolaska u predmetnu nekretninu, ne utječe na samostalnost i kvalitetu njegova posjeda.

23. Nadalje, što se tiče Izjave koju je tuženik potpisao 1964. o odricanju od vlasništva na predmetnoj i ostalim nekretninama u njegovom vlasništvu, sud vjeruje tuženiku da njegova volja nije bila odreći se od vlasništva na predmetnoj i ostalim nekretninama, već da mu je to prezentirao kao jedino moguće radi osiguranja cijelog tog posjeda koji je tada za osobne, ali i za predsjedničke potrebe koristio njegov pok. otac DM. Sud vjeruje tuženiku da on nije sumnjao u te razloge koji su mu dani, pogotovo kada mu je prezentirano da je to u dogovoru sa njegovim ocem i ĐM, prijateljem njegova oca koji je tada bio na visokoj državnoj funkciji. Nije logično da bi se bilo tko, pa tako niti tuženik odrekao od vlasništva svojih nekretnina bez nekog valjanog i objektivnog razloga, a to je u konkretnom slučaju očito bila ta potreba za osiguranjem tadašnjeg predsjednika UMV. Tužitelj neki drugi razlog nije niti navodio, niti bi se to moglo zaključiti iz ovog spisa. Bez obzira što se u zemljišnim knjigama upisala temeljem te Izjave Direkcija zajedničkih službi republičkih organa, a potom 2000. godine Vlada RH, ta predmetna nekretnina nikada nije korištena za državne ili rezidencijalne potrebe, niti se država brinula o istoj i uređivala ju (osim formalno provodila inventuru, jer je RH bila upisana kao vlasnik), dok je susjedni vinograd sa pratećim objektima uređivala, odnosno dala u koncesiju i isti je korišten za rezidencijalne potrebe, a čak je provedena i parcelacija u odnosu na predmetnu i okolne čestice, tako da je ta sporna čestica obuhvatila kuću i dvorište oko kuće, upravo onako kako je tuženik tu parcelu i posjedovao. Dakle, niti država sve do 2000. godine nije vezano za predmetnu nekretninu pokretala bilo kakve postupke vezano za predaju u posjed i sl. Stoga je sud stava da prava volja niti tadašnje države nije bila lišiti vlasništva tuženika, već je to bio način da se omogući osiguranje te nekretnine koju je koristio DM. Prema tome, može se zaključiti da je ta izjava prividna, pa je ista po tadašnjim propisima, odnosno st. 1. paragrafa 916. Općeg građanskog zakonika (OGZ), isto kao i sadašnjih propisa (Zakona o obveznim odnosima), ništava, odnosno ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Da je to tako proizlazi i iz Zaključka Izvršnog vijeća Sabora (prednika Vlade RH) od 19. travnja 1990. godine, kojim je navedeno tijelo priznalo pravo vlasništva ČM na predmetnoj nekretnini na osnovu dokaza da su te nekretnine kupljene prije II svjetskog rata zajedno sa kućom sagrađenom na mjestu ranije stojeće kuće, a isto tako i iz Odluke (prijedloga odluke) iz Ureda za upravljanje imovinom RH iz 1998. godine (list 46 spisa) u kojoj stoji da se u skladu sa zahtjevom gosp. ČM donosi odluka o dodjeli dijela nekretnina rezidencijalnog vlasništva RH u [adresa] i to kčbr. [katastarska čestica] ukupne površine 9921 m2 u trajno vlasništvo tuženiku.

24. Prema tome, kako je sud predmetnu Izjavu iz 1964. godine ocijenio ništavom, to ona ne proizvodi pravne učinke, pa temeljem iste tuženik nije niti mogao steći pravo vlasništva, odnosno nema titulus za stjecanje vlasništva, pa stoga upis tuženika nije pravno valjan, već je tuženik vlasnik predmetne nekretnine (kako je to bilo do sporne izjave), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod I.

25. Što se tiče tužbenog zahtjeva za predajom u posjed predmetne nekretnine, koji tužitelj temelji na odredbi čl. 161 ZV-a, valja reći da navedena zakonska odredba propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari (st. 1.).

Kako je utvrđeno da upis tužitelja nije pravno valjan, pa tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, nije osnovan njegov zahtjev za predajom u posjed od tuženika, a isto tako niti za plaćanjem naknade za korištenje, jer tuženik nije u posjedu tužiteljeve nekretnine. Stoga je valjalo odbiti tužitelja-protutuženika sa tužbenim zahtjevom kao pod II.

26. Što se tiče parničnog troška, tuženik-protutužitelj je u cijelosti uspio i u odnosu na tužbeni i u odnosu na protutužbeni zahtjev, pa mu u cijelosti pripada parnični trošak u smislu čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, imajući u vidu VPS od 29.709,26 eura (tužbeni zahtjev) i 1.327,23 eura (protutužbeni zahtjev), kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Tako je tuženiku priznat trošak (VPS od 29.709,26 eura):

- sastava odgovora na tužbu u visini 250 bodova, odnosno 500,00 eura (Tbr. 8/1);

- zastupanja na ročištu 4.10.2018. u visini 250,00 bodova, odnosno 500,00 eura (Tbr. 9/1);

- sastava protutužbe u visini 100,00 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 7/1);

Nadalje je tuženiku priznat trošak (VPS iz tužbe i protutužbe-ukupno 31.036,49 eura)

- zastupanja na ročištu 22.11.2018. u visini 125,00 eura (Tbr. 9/2);

- za sastav podnesaka 5.12.2018. u visini 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 6.4.2021., 5.10.2023. u visini 250 bodova, odnosno

500,00 eura za svako (Tbr. 9/1);

- za zastupanje na ročištu 23.1.2019., 21.10.2022., 28.11.2022., 4.4.2023., 17.10.2023., 14.11.2023., 27.2.2025., 8.4.2025., 12.6.2025., 11.9.2025. u visini 250 bodova, odnosno 500,00 eura za svako (Tbr. 9/1);

- za očevid 11.10.2019. u visini 250 bodova, odnosno 500,00 eura (Tbr. 9/1);

- za sastav žalbe u iznosu od 312,50 bodova, odnosno 625,00 eura.

34.1 Dakle, tuženiku pripada naknada za zastupanje u iznosu od 8.650,00 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 2.162,50 eura, trošak geodetskog vještačenja i očevida u iznosu od 422,90 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 euro, što je ukupno 11.899,01 eura.

34.2. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 19.10.2018., 11.1.2019., u kojim ponavlja iznesene navode. Podneska od 3.4.2019. ne prileži spisu. Podnesci od 29.9.2020. 12.10.2021. i 15.9.2022. su požurnice za postupanje suda. Podnesak od 28.4.2021. nije bio potreban, jer je navode iz istog mogao iznijeti i u podnesku od 6.4.2021., za koje mu je priznata naknada. Nije mu priznat niti trošak sastava odgovora na žalbu, jer odgovor na žalbu tuženik nije niti podnio. Trošak sastava podneska od 11.3.2024. je sud odbio kao nepotreban s obzirom na sadržaj i ponavljanje već iznesenih navoda kao i trošak za sastav podneska od 10.7.2024. kojim traži dopunu drugostupanjske odluke koja je odbijena. Sadržaj podneska od 17.2.2025. je tuženik mogao iznijeti već na ročištu 27.2.2025., za koje mu je priznata naknada.

35. Kamata na parnični trošak je dosuđena tužitelju sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 10. listopada 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja-protutuženika

2. Punomoćniku tuženika-protutužitelja