Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-121/2025-11

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marko Cvrković, protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split zastupana po odvjetniku Belizar Tomaić iz Osijeka, radi obvezno ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 6. listopada 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 5. točke 2. Ugovora o kreditu broj: 56336/06 od 18.11.2006. godine zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Splitska banka d.d. kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB 53056966535, Split, Domovinskog rata 61, da isplati tužitelju OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 149,19 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. studenog 2006. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB 53056966535, Split, Domovinskog rata 61, da isplati tužitelju OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovoga parničnog postupka u iznosu 281,25 eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13. veljače 2025. navodi se da je tužitelji je s prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu broj: 56336/06 na iznos od 48.300,00 CHF.

1. 1. Odredbom čl.5. navedenog ugovora, određeno je; „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kredita iznosi 0,50 %. od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita…“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 0,50 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-

III3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

2.1. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu.

2.2. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5, stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovor o kreditu broj 56336/06 od 18. studenog 2006., solemniziran po javnom bilježniku 27. studenog 2006., potvrda tuženika o visini naplaćene naknade od 4.2.2025., iskaz tužitelja kao stranke u postupku.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 5. Ugovora o kreditu broj: 56336/06 od 18. studenog 2006., solemniziran po javnom bilježniku 27. studenog 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 0,50 % od iznosa kredita, i isplate iznosa od 149,19 eura koje je tuženik naplatio na ime obrade kredita.

5. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu jasne i razumljive, da li je došlo do značajne neravnoteže, da li je nepoštena i ništetna odredba čl. 5. ugovora o kreditu temeljem koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, i da li je osnovan prigovor zastare na potraživanje tužitelja.

6. Među strankama nije sporno, što proizlazi iz odgovora na tužbu da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor18. studeni 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 56336/06 na iznos od 48.300,00 CHF, a da je u čl. 5. t.2. ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prilikom isplate kreditnih sredstava i da je naknada iznosila 241,50 CHF odnosno 149,19 eura koji iznos je tuženik naplatio prilikom isplate kredita.

7. Saslušanjem tužitelja kao stranke postupku sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila kupovina kuće za potrebe stanovanja tužiteljeve obitelji, da mu je rečeno da naknadu za obradu kredita mora platiti i da se o toj ugovornoj odredbi nije moglo raspravljati i kako mu je kredit bio nužan za rješavanje stambenog pitanja da je prihvatio ugovor. Osim toga sud je utvrdio da tužitelju nije objašnjeno što plaća navedenim iznosom naknade i da je banka naplatila 0,50% od ugovorenog iznosa kredita, te da je ugovor o kreditu pročitao kao i spornu ugovornu odredbu. Sud je iskaz tužitelja prihvatio jer je dat na logičan i uvjerljiv način.

8. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina kuće za potrebe stanovanja tužitelja i njegove obitelji, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za domom.

9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. Iz čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa kredita. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da tužitelj nije upoznat od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita i koje to troškove ona pokriva jer tuženik – banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezane za sklapanje ugovora o kreditu kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja ugovora.

11. Tuženik je kao trgovac bio dužan da upozna tužitelja sa svim naprijed navedenim, a ne da iznosi paušalne ocjene da su tužitelju objašnjene sve ugovorne odredbe jer za takve navode nije pružio nikakve dokaze, a na tuženiku je teret dokaza. Naime, banka naplaćuje navedenu ulaznu naknadu i stoga je ona obvezna dati pojašnjenja klijentu banke.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka uopće ne navodi da naknada zavisi od troškova tuženika prilikom obrade kredita. Od čega se sastoji navedena naknada to iz odredbe čl. 5. st.2. ugovora nije jasno i što tužitelj plaća u omjeru od 0,50% od iznosa kredita.

13. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

14. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

15. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

16. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. U konkretnom slučaju sud je utvrdio iz predmetnog ugovora o kreditu da se tužitelju naknada naplaćuje prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita.

19. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 5. st.2. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za kupovinu kuće za stanovanje.

20. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 0,50% od iznosa kredita.

21. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan.

22. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari zastara još nije ni počela teći u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, naime počet će teći od dana pravomoćnosti predmetne presude. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan i glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom neosnovano naplaćenog iznosa na ime obrade kredita.

23. Kako postavljeni tužbeni zahtjev odgovara jednokratnoj naknadi naplaćenoj od strane tuženika i kako je odredba čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu o pravu tuženika na naplatu za obradu kredita utvrđen ništetnim to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos od 149,19 eura temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

24. Tužitelj je s obzirom na prednja utvrđenja bio nepošten, pa primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima zatezna kamata teče od dana stjecanja. Iz potvrde tuženika sud je utvrdio da je naknada za obradu kredita banka naplatila 29. studenog 2006. Stoga osnovano tužitelj zahtijeva plaćanje zatezne kamate od 30. studenog 2006. Zatezna kamata dosuđena je po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

25. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 .i čl. 164. ZPP-a. VPS je 149,19 eura.

Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu te mu pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 30.5.2025. iznos od 50,00 eura, ročište 2.7.2025. iznos od 50,00 eura, ročište 6.10.2025. iznos od 50,00 eura, ročište za objavu presude iznos od 25,00 eura, ukupno 225,00 eura, PDV 56,25 eura, ukupno 281,25 eura.

Tužitelju ne pripada sastav odštetnog zahtjeva jer isti nije bio procesna pretpostavka za podnošenje ove tužbe.

Tuženik nije uspio u sporu iz kojeg razloga je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 281,25 eura.

U Vukovaru, 10. listopada 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Marko Cvrković odvjetnik u Vukovaru

2. Tuženiku po punomoćniku Belizar Tomaić odvjetniku u Osijeka