Poslovni broj: Povrv-46/2025
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU
STALNA SLUŽBA U KORČULI
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice - specijalist ZEE, u pravnoj stvari tužitelja Awaze A/S, OIB: 87687957339, Danska, Virum, Virumgardsvej 27, kojeg zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5, protiv tuženika ZE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mark Baničević, odvjetnik u Splitu, Vukovarska 28/1, radi naplate novčane tražbine, nakon glavne rasprave zaključene 29. kolovoza 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja, punomoćnika tuženika i tuženika osobno, na ročištu zakazanom radi objave odluke, dana 10. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, Dr. A. Starčevića 24, pod posl. br. Ovrv-533/2025 od 28. ožujka 2025., kojim je tuženiku ZE naloženo isplatiti tužitelju ZS iznos od 1.802,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun tužitelja [broj bankovnog računa], država:
Danska, naziv banke: DEN DANSKE BANK, SWIFR: DABADKKK, u roku od osam dana zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 275,00 EUR uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od osam dana te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u visini od 714,49 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. listopada 2025., a koja se obračunava po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve to u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu u visini od 251,87 EUR zahtjev tuženika za naknadnom troška odbija kao neosnovan.
III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj Z (dalje: tužitelj), prije ovrhovoditelj, protiv tuženika ZE (dalje: tuženik), prije ovršenik, podnio je dana 31. siječnja 2025. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koji je dodijeljen u rad javnom bilježniku Luci Bronzan iz Dubrovnika, a koja je 28. ožujka 2025. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-533/2025, UPP/OS-Ovrv-66/2025 kojim je tuženiku naloženo u roku od osam dana namiriti tražbinu tužitelja iz prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.802,00 EUR uvećanom za zakonske zatezne kamate, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 275,00 EUR.
2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi tuženik podnosi pravodobni prigovor, kako navodi, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene zakona i ističe prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, te prigovor zastare. Ističe kako nije bio u ugovornom odnosu sa ovrhovoditeljem, odnosno tužiteljem, a što je i vidljivo iz priloženog Ugovora od 11. srpnja 2019. koji glasi između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće ZE – CDG120. Ističe da je tuženik kao vlasnik kuće istu ustupio za turističku djelatnost (iznajmljivanje turistima) FE, te kako potpis vlasnika kuće na priloženom ugovoru od 11. srpnja 2019. nije potpis tuženika ZE, a nije ni potpis FE te predlaže provesti dokaz grafološkim vještačenjem potpisa vlasnika na ugovoru od 11. srpnja 2019. Uz navedeno, još ističe kako je FE dana 11. srpnja 2019. s ovdje tužiteljem zaključila Sporazum o raskidu ugovora za CDG120 – kojim se utvrđuje da stranke nemaju međusobnih potraživanja. Zaključno, tuženik predlaže da sud usvoji njegov prigovor i ukine rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika od 28. ožujka 2025., posl. br. Ovrv-533/2025.
3. Slijedom predmetnog prigovora ovaj sud je rješenjem poslovni broj Povrv- 46/2025 od 28. travnja 2025. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-533/2025 od 28. ožujka 2025. u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje te je odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
4. U podnesku zaprimljenom 16. lipnja 2025. tužitelj navodi kako su tužitelj i tuženik dana 11. srpnja 2019. sklopili Ugovor o pružanju usluga smještaja zajedno sa pripadajućim općim uvjetima poslovanja za smještajnu jedinicu šifre CDG 120 te je ugovorna obveza tuženika bila da u smještajnu jedinicu prima goste koji su rezervirali posredstvom tužitelja. Nadalje, ističe kako je tuženik e-mail porukom od 1. lipnja 2021. izjavio otkaz spomenutog ugovora iz razloga prodaje smještajne jedinice. Nadalje, tužitelj navodi kako su postupak otkaza spomenutog ugovora i trajanje otkaznog roka uređeni odredbom čl. 6. Općih uvjeta poslovanja, a koja glasi: "Ugovor možete otkazati isključivo s učinkom od kraja tekuće godine ugovora. Obavijest o otkazu mora biti dostavljena u pisanom obliku, po mogućnosti preporučenim pismom, koje bi Novasol (ranije tvrtka tužitelja) trebao zaprimiti najkasnije 1. lipnja kako bi isti stupio na snagu do sljedeće godine ugovora." Dakle, kako to navodi tužitelj iz citirane odredbe proizlazi da se otkaz ugovora mora dostaviti tužitelju najkasnije do 1. lipnja tekuće godine te da tako izjavljeni otkaz stupa na snagu istekom te tekuće godine u kojoj je otkaz izjavljen. Ovakav način otkazivanja ugovora i otkazni rok, ugovoreni su s obzirom na prirodu posla iznajmljivanja smještajnih jedinica budući da se pripreme, oglašavanja i rezervacije za sezonu počinju vršiti već u godini koja prethodi toj sezoni. Prema tome, u konkretnom slučaju otkazni rok je protekao tek istekom 2021. godine s obzirom da je tuženik otkaz izjavio na dan 1. lipnja 2021. Tuženik, unatoč tome što je bio vezan ugovorom u 2021. godini nije ispunio niti jednu od svojih ugovornih obveza te je time za tužitelja nastao gubitak zarade u iznosu od 1.802,00 EUR. Navedeni iznos predstavlja projicirani dobit koju je tužitelj trebao zaraditi od suradnje s tuženikom u sezoni 2021. Zbroj projicirane zarade tužitelja u pojedinim dijelovima sezone 2021., kako to izračunava tužitelj, iznosi 1.802,00 EUR za cijelu sezonu 2021. Nadalje, u odredbi čl. 6. Općih uvjeta poslovanja navodi se da u slučaju da prekrši odredbu ovog ugovora, obvezni ste platiti štetu za troškove i gubitke bilo koje vrste nanesene gostima i NOVASOL-u (ranije tvrtka tužitelja), a budući je tuženik prekršio odredbe ugovora, isti je dužan tužitelju nadoknaditi izgubljenu dobit koji mu je na taj način prouzročio, a koja iznosi navedenih 1.802,00 EUR. U odnosu na prigovor nedostatka pasivne i aktivne legitimacije, tužitelj ističe kako su NOVASOL A/S i AWAZE A/S iste pravne osobe, a što nedvojbeno proizlazi iz činjenice da imaju isti OIB kao i isti redni broj upisa u Danski sudski registar. U odnosu na prigovor tuženika da tuženik nije zaključio ugovor od 11. srpnja 2019. s tužiteljem, postavlja se jednostavno pitanje, zašto je tuženik onda 1. lipnja 2021. izjavljivao otkaz ugovora ako nikakvog ugovora nije bilo. Nadalje, tužitelj navodi kako mu je nejasno kakve točno veze s ugovorom i potraživanjem koje tužitelj ima prema tuženiku, ima sporazum zaključen između tužitelja i FE, odnosno kakve veze s predmetnim sporom ima sporazum zaključen s potpuno drugom osobom vezano uz potpuno drugi ugovorni odnos. Zaključno, tužitelj predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno u cijelosti ostaviti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenom na temelju vjerodostojne isprave po javnom bilježniku Luci Bronzan, posl. br. Ovrv-533/2025 od 28. ožujka 2025.
5. U podnesku tuženog zaprimljenog 9. srpnja 2025., tuženik osporava pravnu osnovu i visinu spornog potraživanja. Ponovno ističe kako nije zaključio ugovor od 11. srpnja 2019. jer na ugovoru nije njegov vlastoručni potpis te ustraje u dokaznom prijedlogu grafološkog vještačenja spornog potpisa. Navodi kako je u uvodu ugovora navedena i FE koja također nije vlastoručno potpisala sporni ugovor, već je ona sa NOVASOL A/S zaključila sporazum o raskidu ugovora dana 11. srpnja 2019. U spomenutom sporazumu utvrđuje se da stranke sporazumno raskidaju ugovor za CDG120 i da ugovorne strane jedna prema drugoj nemaju nikakva potraživanja. Nadalje, tuženik ističe kako mu je tužitelj prije utuženja poslao opomenu pred ovrhom i to dana 28. ožujka 2025. u kojoj navodi ukupno potraživanje na dan 28. ožujak 2025. u iznosu od 500,00 EUR, a sada potražuje 1.802,00 EUR. Zaključno, tuženik ističe i prigovor zastare i zbog svega predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
6. U prethodnom postupku te na pripremnom ročištu održanom dana 10. srpnja 2025. tužitelj je ustrajao u svom tužbenom zahtjevu i svim dokaznim prijedlozima. Tuženik je također ustrajao u svemu kao u dosadašnjem tijeku postupka, te osim navedenog predložio saslušanje parničnih stranaka.
7. Na ročištu glavne rasprave održanom 29. kolovoza 2025., a ne kojem je trebao biti proveden i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, punomoćnik tužitelja je naveo kako nije mogao postupiti po raspravnom rješenju od 10. srpnja 2025., a kojim rješenjem je punomoćniku tužitelja naloženo u spis predmeta dostaviti izvornik ugovora sklopljenog između NOVASOL A/S i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 11. srpnja 2019., (preslika kojeg ugovora je dostavljena uz prijedlog za ovrhu), a u svrhu grafološkog vještačenja potpisa vlasnika kuće/apartmana za odmor na spomenutom ugovoru, budući u svojoj arhivi više nema izvornik ugovora, a koji je u kopiji priložen u spisu. Unatoč tome, ustrajao je u dosad predloženim dokazima kao i navodima i iznesenim pravnim stavovima. Punomoćnik tuženika je prije svega istaknuo kako je teret dokaza u ovom postupku na tužitelju te mu je teško vjerovati da je tužitelj izgubio izvornik ugovora od 11. srpnja 2019., a kako iz nedostavljanja istog jasno proizlazi da takav ugovor ne postoji te ga tuženik nije niti potpisao. Također, predložio je da se na navedenom ročištu glavne rasprave sasluša tuženik u svojstvu pranične stranke, te predložio sudu da odustane od saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja, koji, iako je uredno obaviješten, nije pristupio na ročište, niti je svoj izostanak opravdao. Tuženik ZE, naveo je kako s tužiteljem nikada nije bio u ugovornom odnosu, niti je potpisao bilo kakav ugovor, a o tome svjedoči i opomena pred ovrhu tužitelja od 28. ožujka 2025. koja nije poslana na njegovo, već na ime FE. Naveo je kako ne priznaje fotokopiju ugovora koja je priložena i na kojoj nije njegov potpis, a kako fotokopija nije relevantan dokaz jer se s današnjom tehnologijom može lako namontirati bilo koji podatak na ugovoru ili ispravi pa zbog toga poriče i pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na poseban upit suda ima li saznanja je li FE bila u ugovornom odnosu s tužiteljem, tuženik je izjavio kako ne zna, niti se time bavi, ali kako na preslici ugovora koja se nalazi u spisu nije naveden njezin potpis, niti to tužiteljska strana tvrdi. Na poseban upit punomoćnika tuženika, izjavio je kako nema odobrenje nadležnog tijela za pružanje usluga iznajmljivanja, niti se time bavi obzirom na svoju odvjetničku profesiju, te kako nema podatak o tome koji je, odnosno čiji e-mail korišten u komunikaciji između tužitelja i gospođe FE u tijeku njihove suradnje.
8. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to: prijedlog i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Luce Bronzan od 28. ožujka 2025., posl.br. Ovrv-533/2025, Izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja na dan 20. studenoga 2024., izvadak iz danskog sudskog registra za društvo AWAZe A/S, potvrdu o otvorenom bankovnom računu za tužitelja, Ugovor između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 11. srpnja 2019. sa općim uvjetima poslovanja, Sporazum o raskidu ugovora zaključen između NOVASOL AS i FE od 11. srpnja 2019., tablicu izračuna projecirane dobiti za 2021. za tužitelja, izvadak iz registra trgovačkih društava za dansko društvo novasol A/S te opomenu pred ovrhu od 28. ožujka 2025. Adresiranu na gđu. FE. Također, raspravnim rješenjem od 29. kolovoza 2025. sud je odredio kako se neće provoditi dokaz grafološkim vještačenjem potpisa na ugovoru od 11. srpnja 2019., obzirom da tužitelj u svojoj arhivi nema izvornik navedenog ugovora, te kako se neće izvoditi dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, obzirom da je isti o navedenom ročištu uredno obaviješten, a na ročište nije pristupio, niti je svoj izostanak opravdao, a zamjenik punomoćnika tužitelja se ne može očitovati je li uopće moguće saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja.
9. Nije proveden dokaz saslušanjem zaposlenice tužitelja RE, ni dokaz financijskim vještačenjem, obzirom da bi se provođenjem navedenih dokaza samo odugovlačio postupak i stvarali nepotrebni troškovi, a sud je odlučne činjenice utvrdio na temelju isprava koje su stranke dostavile u spis.
10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.802,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje tužitelj potražuje od tuženika temeljem vjerodostojne isprave – izvadak iz poslovnih knjiga, a u kojoj je kao dugovanje tuženika naveden utuženi iznos i temeljem koje je i doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Tužbeni zahtjev tužitelja temelji se na tvrdnji da je sa tuženikom sklopio ugovor (Ugovor između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 11. srpnja 2019.), a koji ugovorni odnos bi bio osnova za nastanak obveze tuženika prema tužitelju.
11. Sporna je pasivna legitimacija tuženika, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te pitanje zastare.
12. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, prije svega dokaza predloženih od strane samog tužitelja na kojem je i teret dokaza u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj NOVASOL A/S, Virum, Kraljevina Danska u tijeku postupka promijenio tvrtku u AWAZE A/S, a to je utvrđeno i na temelju ovjerenog prijevoda izvatka iz sudskog registra za dansko društvo NOVASOL A/S od 24. veljače 2022. te ovjerenog prijevoda izvatka iz sudskog registra za dansko društvo AWAZE A/S od 27. prosinca 2023.
14. Cijenjeći činjenice koje su stranke iznijele u ovom postupku, stav je ovog suda da je tužitelj prvenstveno trebao dokazati da je upravo s tuženikom sklopio Ugovor između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 11. srpnja 2019., odnosno pasivnu legitimaciju tuženika i pravnu osnov svog potraživanja. Iz činjenica koje je tužitelj iznio u ovom postupku, nije dokazano da je upravo tuženik potpisnik spomenutog ugovora. Tuženik ne spori da je kao vlasnik kuće istu ustupio za turističku djelatnost gđi. FE, međutim, tijekom čitavog postupka osporava postojanje ugovornog odnosa između njega kao tuženika i ovdje tužitelja. Nadalje, sam tužitelj poziva se na raskid predmetnog ugovora, a koji ugovor nije raskinut od strane tuženika, niti je poslan s njegove e-mail adrese, već se, uzgred rečeno, čitava korespondencija vodila između ovdje tužitelja i gđe. FE, a ne tuženika. Da bi ugovor bio sklopljen upravo između tužitelja i tuženika, to je na tužitelju bio teret dokaza o tome, međutim, tijekom postupka tužitelj isto nije dokazao. Naprotiv, iako uredno pozvan, sudu nije predočio izvornik spornog ugovora u svrhu provođenja grafološkog vještačenja potpisa vlasnika na samom ugovoru.
15. Također, iz spisu priležećeg e-maila upućenog od strane FE s e.mail darese: [adresa elektroničke pošte] prema ĐE (Novasol) od 1. srpnja 2021. proizlazi kako je ista molila odjavu objekta CDG120 Babino Polje otok Mljet, a iz Sporazuma o raskidu ugovora zaključenog dana 11. srpnja 2019., a zaključenog između NOVASOL AS i FE (označena kao "vlasnik"), što tužitelj ne spori, proizlazi kako su navedene stranke zaključile sporazumni raskid ugovora za CDG120 (jednaka šifra smještajne jedinice kao na Ugovoru od 11. srpnja 2019.), a koji ugovor je sklopljen dana 4. studenog 2016. i ujedno su utvrdile kako jedna prema drugoj nemaju nikakva potraživanja. Nadalje, iz opomene pred ovrhu od 28. ožujka 2025. Upućene od strane AWAZE AS, također FE, a ne tuženiku, potraživanje AWAZE AS iznosi 500,00 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate.
16. Odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
17. Sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivne stranke.
18. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Dužnost je stranaka također iznijeti sudu činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti odnosno neistinitosti njene tvrdnje te će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Teret dokazivanja činjenice da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, odnosno da je isti zaključio ugovor s tužiteljem i da temeljem toga duguje tužitelju utuženi iznos je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a na tužitelju. Tužitelj je tijekom postupka na način i u roku propisanom ZPP-om, u spis dostavio samo izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja koji je jednostrana isprava, te kao takav nije dostatno sredstvo za dokazivanje osnovanosti utuženog potraživanja tužitelja, te nije dokazao da je upravo tuženik potpisao Ugovor između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 11. srpnja 2019., a temeljem kojeg ugovora bi proizlazila potraživanja tužitelja prema tuženiku, a osobito stoga što je tuženik osporio svoj potpis na predmetnom ugovoru, bilo kakav ugovorni odnos s tužiteljem, a tako i osnovu i visinu utuženog potraživanja.
19. Budući je tuženik u ovom postupku osporio pasivnu legitimaciju, a da tužitelj tijekom postupka u spis predmeta nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi sud utvrdio da je tuženik u ovom postupku uistinu pasivno legitimiran, tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije sud je ocijenio osnovanim, pa je imajući u vidu odredbu čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
20. Budući je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti jer tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju ni pravni osnov svog potraživanja, sud se nije upuštao utvrđivati je li tužbeni zahtjev bio u zastari.
21. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška kao i troškova nastalih tijekom ovrhe, ovo jer se sukladno Zaključak br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017. o troškovima nastalim u tijeku ovršnog postupka odlučuje zajedno s ostalim troškovima nastalim u parničnom postupku proizašlom iz ovršnog postupka pri čemu zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od dana donošenja prvostupanjske presude, utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, temeljem koje odredbe bi tuženiku bio priznat zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 714,49 EUR, a koji bi se odnosio na podnesak od 9. srpnja 2025., zastupanje na ročištu 10. srpnja 2025., zastupanje na ročištu 29. kolovoza 2025., za svaku radnju 100 bodova (Tbr. 7.1., Tbr. 52. st. 3 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23), što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 EUR iznosi ukupno 600,00 EUR, trošak sudske pristojbe na prigovor na rješenje o ovrsi u iznosu od 66,36 EUR. Tuženik je, uz navedeno, zatražio i naknadu troškova na ime dnevnice u ukupnom iznosu od 300,00 EUR (po zanimanju odvjetnik), međutim kao osnovana priznata mu je prosječna dnevna plaća u Republici Hrvatskoj u iznosu od 48,13 EUR, što se ima smatrati prosječnim dnevnim dohotkom ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj (Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj; Su-IV- 78/2025-9) dokle je u preostalom dijelu do zatraženih 300,00 EUR zahtjev tuženika za isplatom dnevnice odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki II. izreke.
22. Obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, istom ne pripada pravo na naknadu troškova postupka te je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.
U Korčuli, 10. listopada 2025.
S u d a c :
Marija Skokandić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. st. 2 toč. 3 ZPP- a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).
