Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-1084/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici mr.sc. Sonji Bulić, odvjetnici u Puli, protiv prvotuženika Odvjetničkog društva Vaić & Dvorničić d.o.o., [adresa], OIB: 65232387784 i drugotuženika ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Zoranu Vukiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri iz Rijeke, radi utvrđenja i dr., nakon glavne javne rasprave, zaključene 4. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice, zakonskog zastupnika prvotuženika, drugotuženika i punomoćnice prvotuženika i drugotuženika VŠK, odvjetnice u [adresa], objavljene 10. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između tužiteljice i I.tuženika dana 10. svibnja 2016. godine za radno mjesto odvjetnika, koji je I.tuženik izjavio tužiteljici Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. srpnja 2023. godine.

II/ Određuje se dan prestanka radnog odnosa tužitelijce i I. tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 10. svibnja 2016. godine za radno mjesto odvjetnika danom 21. srpnja 2023.g., te se nalaže I.tuženiku da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od osam bruto ugovorenih mjesečnih plaća, što iznosi 15.570.99 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu određenu člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od 4. kolovoza 2023.g. do isplate, u roku od 8 dana.

III/ Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno isplate iznos od 5.972,53 eura na ime naknade neimovinske štete, uvećano za zakonsku zateznu kamatu određenu člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od 4. kolovoza 2023.g. do isplate, u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se I. tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 172,33 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu određenu člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja teče

- na iznos od 42,47 eura od 21. svibnja 2022.g.,

- na iznos od 9,95 eura od 21. prosinca 2022.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. siječnja 2023.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. veljače 2023.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. ožujka 2023.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. travnja 2023.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. svibnja 2023.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. lipnja 2023.g.,

- na iznos od 10,00 eura od 21. srpnja 2023.g., te

- na iznos od 49,91 eura od 21. srpnja 2022.g.

do isplate, sve u roku od 8 dana.

V/ Nalaže se I. tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 472,66 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu određenu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja teče

- na iznos od 141,53 eura od 11. srpnja 2023.g.

- na iznos od 331,13 eura od 11. kolovoza 2023.g.

do isplate, u roku od 8 dana.

VI/ Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade troškove ovog parničnog postupka u iznosu

____ eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu određenu člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja teče od presuđenja do isplate, u roku od 8 dana.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženicima naknadi trošak postupka u visini od 6.256,25 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se od 1. siječnja 2024. određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbijaju kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 11. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je od 8. ožujka 2013. do 21. srpnja 2023. bila zaposlena kod prvotuženika kao poslodavca i to do 12. svibnja 2016. na radnom mjestu odvjetničkog vježbenika, a potom na radnom mjestu odvjetnika temeljem Ugovora o radu od 10. svibnja 2016., sklopljen na neodređeno vrijeme, uz Aneks br. 1 od 1. siječnja 2021. Dana 25. svibnja 2022. tužiteljica je otvorila rodiljni dopust koji je trajao do 28. prosinca 2022., nastavno na koji je tužiteljica koristila roditeljski dopust od 29. prosinca 2022. do 26. lipnja 2023. Tužiteljica je rodila 29. lipnja 2022. Za trajanja privremene nesposobnosti za rad, odvjetnicu VŠ u svojstvu privremenog zastupnika, mijenjao je kolega ČŠ, ovdje drugotuženik i ujedno odgovorna osoba prvotuženika, sukladno zaključenom Ugovoru o supstituciji i rješenju Hrvatske odvjetničke komore od 21. lipnja 2023. Uslijed korištenja zakonom predviđenih prava u svezi s rođenjem djeteta, poslodavac je tužiteljici raskinuo ugovor o radu, a prije toga je prema istoj vršio razne mjere prisile. Odmah nakon poroda, tužiteljica je počela od strane odgovorne osobe poslodavca, ovdje drugotuženika, zaprimati opetovane upite o povratku na posao. Unatoč opetovanim upitima o povratku na posao, drugotuženik kao njezin nadređeni i odgovorna osoba prvotuženika, odbijao je telefonsku komunikaciju sa tužiteljicom, odnosno nije odgovarao na telefonske pozive, niti je pristajao na od tužiteljice predložene sastanke. Dana 5. studenog 2022. drugotuženik, kao odgovorna osoba prvotuženika, poslao je tužiteljici mail u kojemu navodi „Dakle ističe bolovanje sada krajem studenog – pa javi da li dolazis u ured nazad raditi … ili ne dolazis vise u ured sto je isto legitimna tvoja odluka“, na taj način kao odgovorna osoba poslodavca prijeteći tužiteljici otkazom za slučaj korištenja zakonom predviđenog prava na roditeljski dopust nastavno na rodiljni dopust. Obzirom je poslodavac i nadalje odbijao razložnu komunikaciju i sastanke s tužiteljicom radi pokušaja dogovora o prijevremenom povratku na posao, tužiteljica je otvorila roditeljski dopust nastavno na rodiljni dopust, te o tome obavijestila odgovornu osobu poslodavca, ovdje drugotuženika. Poslodavac je prijetnju o otkazu ugovora o radu de facto realizirao čim je saznao da tužiteljica namjerava koristiti rodiljni dopusti to na način da joj je prvo bez najave isključena mobilna pretplata i ukinut broj telefona [broj telefona], preko kojeg je komunicirala sa strankama, ali i koji je godinama koristila kao jedini osobni broj telefona, što je poslodavcu bilo dobro poznato. Tužiteljica nije mogla preuzeti stari broj telefona za buduće potrebe, jer su je od operatera obavijestili da je broj još uvijek u vlasništvu poslodavca iako se ne koristi, te da je za isto potrebna suglasnost poslodavca, koju međutim tužiteljica nije dobila. Poslodavac je nadalje izmijenio lozinku na službenom i zajedničkom mailu tužiteljice, o čemu je tužiteljica po saznanju obavijestila Hrvatsku odvjetničku komoru dana 5. i 23. siječnja 2023. Poslodavac je stranke tužiteljice (npr. gđu. EŠ) obavještavao da tužiteljica više ne radi u Odvjetničkom društvu Vaić & Dvorničić d.o.o., sa službene web stranice uklonjeni su podaci tužiteljice, a odgovorna osoba poslodavca ovdje drugotuženik počeo je nuditi na prodaju i najam poslovni prostor na adresi [adresa], u [adresa], u njegovu suvlasništvu, iako je u navedenom poslovnom prostoru još uvijek djelovala pisarnica [adresa] prvotuženika u kojoj je tužiteljica obavljala rad. O niti jednom postupanju, tuženici nisu prethodno obavijestili tužiteljicu, pa je tužiteljica bila izložena velikim neugodnostima takvim arbitrarnim postupanjem. Obzirom je poslodavac isključio mobitel tužiteljice bez najave, tužiteljica je tjedan dana bila bez usluge mobilnog telefona dok je doma boravila sama s malom bebom, pa za slučaj potrebe ili ikakve hitnoće nije mogla nikoga telefonski kontaktirati. Još mjesecima nakon promjene broja telefona tužiteljica nije dobivala pravovremene obavijesti o bitnim okolnostima, pa joj tako nije mogla biti isporučena preporučena pošiljka RG091079073HR za koju nije bilo moguće preusmjeren je (očekivano sudsko pismeno) jer ju poštar nije mogao telefonski obavijestiti o pristizanju iste, kako je uobičajeno činio. Tužiteljici nije moglo biti pravovremeno javljeno da je njezinu djetetu otkazan pregled nefrologa, obzirom je njezin broj bio van funkcije, a otac djeteta je radio i nije mogao odgovoriti na poziv u tijeku radnog vremena,zbog čega dijete nije odmah dobilo novi termin već su svi termini bili popunjeni, pa je dijete čekalo puna četiri mjeseca na novi termin za pregled, što je bilo čak pet mjeseci preko preporuke sa zadnjeg kontrolnog pregleda. Tužiteljicu je pri dolasku u pisarnicu [adresa] kolega LŠ, koji ima poslovni prostor nasuprot poslovnog prostora pisarnice [adresa] prvotuženika, pitao prestaje li sa radom obzirom je oglašen za najam poslovni prostor u kojemu radi, o čemu tužiteljica prethodno tomu nije imala saznanja. Suradnici tužiteljice i drugi djelatnici poslodavca, izražavali su tužiteljici žaljenje zbog razvoja događaja, iako ova još uvijek nije imala nikakvu konkretnu informaciju od strane poslodavca što se događa sa njezinim radnim odnosom, dakle drugotuženik je o bitnom osobnom pitanju raspravljao s trećim osobama, bez da je o istome prethodno ili uopće razgovarao s tužiteljicom. U svrhu dodatnog pritiska radi povratka na posao, odmah nakon otvaranja rodiljnog dopusta, postupno se prema tužiteljici provodi i prisila financijske prirode, usratom zakonskih i ugovornih prava tužiteljice u društvu prvotuženika. Poslodavac je za trajanja radnog odnosa radnice podmirivao odvjetničku članarinu i odvjetničko osiguranje tužiteljici. Već u svibnju, čim je tužiteljica otvorila rodiljni dopust, poslodavac je prestao plaćati odvjetničku članarinu i osiguranje radnice, pa tako postoje dužna davanja po osnovu odvjetničke članarine tužiteljice za svibanj 2022. i srpanj 2023. (obzirom se članarina ne plaća za vrijeme mirovanja službe), te po osnovu naknade za osiguranje od prosinca 2022. do srpnja 2023., a koje iznose je za tužiteljicu propustio podmiriti prvotuženik, iako ove troškove snosi za sve druge djelatnike društva dovodeći tako tužiteljicu u nejednak položaj s ostalim zaposlenicima istog poslodavca, obzirom je ova davanja podmirivao i za djelatnicu ČŠK pri korištenju istih prava kao ovdje tužiteljice. Od otvaranja rodiljnog dopusta, tužiteljici više nije isplaćivana niti dobit za pripadajući udio u društvu iako je uvijek u ranijim godinama dobit uredno isplaćivana u svibnju, odnosno 2020. i 2021. u srpnju (obzirom su tih godina zbog pandemije produljeni rokovi za predaju godišnjih financijskih izvještaja). Na opetovane upite tužiteljice, drugotuženik je odbijao odgovoriti o (ne)isplati dobiti. Tužiteljica je tek iz javno dostupnih podataka saznala da bi bila donesena odluka o isplati dobiti kada je i podnijela zahtjev za isplatom, međutim poslodavac joj je propustio isplatiti udio u dobiti za 2021. Naredne godine, tužiteljici nisu čak niti poslana na znanje financijska izvješća, a odluka o raspodjeli dobiti 2022. također je donesena bez njezinog znanja. Pošto je radnica podnijela zahtjev za isplatu dobiti 2022. dana 18. srpnja 2023., odgovorne osobe i većinski članovi prvotuženika donijele su novu odluku o rasporedi dobiti u rezerve društva, iako su znali da je ranija odluka već donesena i javno objavljena. Ovdje valja napomenuti da prilikom korištenja rodiljnog dopusta kolegice EŠK, društvo nije vidjelo potrebu da se radi „osiguranja financijske stabilnosti“ ne isplaćuje dobit, pa i to upućuje na nejednako postupanje poslodavca prema tužiteljici u odnosu na druge zaposlenike. Tužiteljici također nije isplaćena niti ikakva potpora poslodavca za novorođenče, iako je takva potpora ranije isplaćena u maksimalnom porezno priznatom iznosu djelatnici i članici uprave prvotuženika EŠK, odnosno ovdje drugotuženiku, što predstavlja nejednako postupanje prema ovdje tužiteljici u odnosu na ostale djelatnike prvotuženika. Tužiteljica je od prvotuženika, za troškove benzina i cestarine u iznosu 1.000,00 mjesečno, sukladno čl. 8. st. 2. zaključenog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva Odvjetničko društvo Vaić i Dvorničić d.o.o. od 20. prosinca 2019., primila debitnu karticu broj 4084 8988 4020 6336 s istekom valjanosti u siječnju 2024. Otvaranjem rodiljnog dopusta u svibnju 2022., limit troškova po navedenoj kartici, koja je služila i za pokriće materijalnih troškova pisarnice prvotuženika u [adresa], smanjen je na 1.000,00 kuna sukladno prednje citiranom članku. Međutim, u rujnu 2022., pošto je tužiteljica prvi puta odbila povratak na posao jer je dijete imalo tek tri mjeseca i još je dojilo, poslodavac je limit kartice snizilo na 500,00 kuna, da bi u prosincu 2022., kada je poslodavac saznao da će tužiteljica koristiti pravo na roditeljski dopust, debitna kartica bila u cijelosti poništena. Valja napomenuti da tuženici nisu tužiteljici najavili da će troškovi biti smanjeni ili ukinuti, tako da se tužiteljica dana 22. rujna 2022. našla na prvom samostalnom putovanju s bebom od tri mjeseca i to od [adresa], gdje prebiva, do [adresa], gdje prebivaju djetetovi djed i baka, kada je stala točiti benzin u Labinu i kada joj je odbijena debitna kartica jer nije bilo dostatno sredstva na računu za pokriće punog spremnika benzina. Tužiteljici je ovaj događaj, u već iznimno stresnim okolnostima prvog putovanja s malom bebom, uzrokovao veliku neugodu. Zbog stalnih pritisaka poslodavca tužiteljica je od otvaranja rodiljnog dopusta osjećala konstantnu brigu za vlastitu egzistenciju, odnosno strah od gubitka financijskih prava i prestanka radnog odnosa i time gubitka stalnog izvora primanja i to s djetetom od nepunih godinu dana koje treba tek krenuti u jaslice. Kako su neželjena ponašanja poslodavca progresirala, tužiteljica je počela imati sve više problema s anksioznošću, nemiran san, nesanicu, učestala buđenja tijekom noći zbog nemira, i dojenja bebe, nakon čega je teško ili nikako ponovno zaspivala. Zbog izmorenosti i stresa, postalo joj je izazovno obavljanje uobičajenih zadataka, a stres je negativno utjecao i na laktaciju. Tužiteljica se zbog ovih problema obratila za pomoć liječnici opće prakse, koja joj je na prvom posjetu savjetovala da privremeno prestane dojiti kako bi pila lijek Normabel za smirenje dok joj se ne popravi opće stanje i poremećaji sa spavanjem, a da se u međuvremenu učestalo izdaja kako bi potaknula laktaciju. Po uputnici liječnika opće prakse, tužiteljica se obratila za pomoć i psihijatru, gdje ide na individualne terapije od veljače 2023. U psihijatrijskim nalazima ponavlja se dijagnoza „realnog stresa laborane dinamike“, odnosno „nepsihotična.simptomatologija reakcije na stres.( laborane dinamike)“. U odnosu na tijek liječenja tužiteljice, valja naglasiti da je učestalo izdajanje i bacanje mlijeka za vrijeme dok je tužiteljica pila lijekove za smirenje, imalo dodatan negativni učinak na njezino duševno zdravlje i obiteljski život. Jednako tako, posjeti psihijatru radi individualnih terapija tužiteljici su bili veoma izazovni jer još uvijek nema kome povjeriti dijete na čuvanje, pa je i ovaj oblik terapije tužiteljici uzrokovao visoki stupanj neugodnosti. U pokušaju razjašnjenja stresnog i neizvjesnog stanja, tužiteljica je 30. ožujka 2023. drugotuženiku kao odgovornoj osobi poslodavca, dostavila pisani upit o radno-pravnom statusu, preuzimanju spisa u kojima ju drugotuženik mijenja za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, dostavila je poslodavcu obavijest o datumu povratku na rad, zamolbu za korištenjem godišnjeg odmora 13 dana nastavno na roditeljski dopust od 27. lipnja 2023. do 14. srpnja 2023. zbog „premošćivanja“razdoblja do kretanja djeteta u jaslice u rujnu 2023., te zahtjev da joj se za slučaj nemogućnosti korištenja ureda društva u pisarnici [adresa] omogući rad na izdvojenim mjestu rada od kuće dok doji i dijete ne krene u jaslice, kao i da ju se obavijesti o potrebi uklanjanja osobnih stvari i spisa predmeta iz pisarnice prvotuženika u [adresa]. Unatoč zakonskoj obvezi da poslodavac zahtjev radnika za rad na izdvojenom mjestu rada razmotri i dostavi obrazloženi odgovor radniku u razumnom roku, a najkasnije u roku od 15 dana(čl. 17. st. 4. Zakona o radu), odnosno obveze poslodavca da donese odluku o rasporedu godišnjeg odmora najkasnije do 30. lipnja tekuće godine, uz obavijest radniku o korištenju godišnjeg odmora barem 15 dana prije početka korištenja, sve uz uzimanje u obzir mogućnosti za odmor raspoložive radnici (čl. 85. Zakona o radu), poslodavac nije razložno odgovorio na niti jedan od upita tužiteljice i to sve do 21. srpnja 2023. kada je tužiteljici uručena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, uz obavijest da se ne odobrava njezin zahtjev za zaštitu prava u svezi rada na izdvojenom mjestu rada, niti korištenje godišnjeg odmora koji će joj biti isplaćen. Dana 25. lipnja 2023., u nedostatku ikakvih uputa poslodavca na upit radnice od 30. ožujka 2023., a obaviještena od strane Hrvatske odvjetničke komore da je dužna podnijeti zahtjev za nastavak odvjetničke službe, tužiteljica je pristupila u poslovne prostorije sjedišta poslodavca u Rijeci radi preuzimanja spisa u kojima ju je mijenjao kolega ČŠ. Tužiteljica o istome nije mogla obavijestiti odgovornu osobu poslodavca zbog toga što joj nije odgovorio na telefonski poziv, pa je stoga 26. lipnja 2023. obavijestila o tome djelatnicu ureda JŠ, koja je za račun ČŠ najviše radila na predmetima tužiteljice, uz pisanu obavijest poslodavcu od istog dana u obliku zahtjeva za poštivanje radnih prava. Naime, tužiteljica je u pokušaju zaštite svojih radnih prava, odnosno prava na obavljanje odvjetništva poslodavcu podnijela opomenu radi poštivanja radnih prava dan prije stupanja na rad 26. lipnja 2023. u kojemu je poslodavca ponovno obavijestila o datumu početka rada i podnijela zahtjev da joj se omogući obavljanje radnih zadataka predajom spisa točno određenih predmeta koje nije zatekla u poslovnim prostorijama poslodavca, te dostavom podataka za korištenje službenih mailova i zajedničke baze podataka. Poslodavac s početkom rada tužiteljici nije omogućio obavljanje rada, odnosno nije joj omogućio pristup zajedničkom i vlastitom službenom mailu, internoj bazi podataka, a štoviše, danom zaprimanja opomene od 26. lipnja 2023. promijenio je i bravu na poslovnom prostoru u [adresa] i donio odluku o zatvaranju pisarnice [adresa], o čemu je tužiteljicu obavijestio nakon radnog vremena 27. lipnja 2023. Kako tužiteljica o zatvaranju pisarnice [adresa] nije obaviještena prije početka rada, ista je s brojnim spisima pristupila u poslovnicu [adresa], međutim nije mogla ući već se sa spisima morala vratiti kući, odakle je obavljala rad. U očitovanju poslodavca od 27. lipnja 2023. koji je tužiteljica zaprimila mailom nakon radnog vremena u 16:33 sati, tužiteljica je u pozvana da od sutra 28. lipnja 2023. rad obavlja iz poslovnih prostorija poslodavca u Rijeci, te joj je odbijena predaja spisa predmeta u kojima je uložena njezina punomoć. U prednjem očitovanju poslodavac iznosi razne netočne navode u svrhu opravdanja svojeg postupanja i to: 1. tvrdi da se tužiteljica nije očitovala o povratku na posao – iz ranijeg opisa stanja stvari jasnim proizlazi da, ne samo da je poslodavac raspolagao rješenjem o roditeljskom dopustu tužiteljice, već je obavijest o datumu povratka na posao tužiteljica pisanim putem uputila poslodavcu još 30. ožujka 2023., kao i u odgovor na mail odgovorne osobe poslodavca dan prije stupanja na rad 26. lipnja 2023. Tužiteljica doista na upit odgovorne osobe poslodavca od 15. lipnja 2023. nije odgovorila prije 26. lipnja 2023., međutim iz isključivog razloga što je tužiteljica sklopila brak 17. lipnja 2023. te nekoliko dana neposredno prije sklapanja braka i tjedan dana nastavno na sklapanje braka, kada je bila na tzv. medenom mjesecu, nije čitala e-mailove, a odgovorna osoba poslodavca nije ju kontaktirala na niti jedan drugi način; 2. nije se očitovao o omogućavanju neometane profesionalne komunikacije tužiteljici danom povratka na posao 27. lipnja 2023., niti je istu omogućio zbog čega tužiteljica nije mogla obavljati svoj posao na adekvatan način (ponude i računi su unificirani za cijelo društvo i potreban je pristup on-line bazi podataka da bi se mogle naplaćivati radnje; brojni klijenti imaju staru mail adresu i broj telefona tužitlejice za poslovnu komunikaciju o tekućim predmetima); 3. obavijestio je tužiteljicu da bi s danom 27. lipnja 2023. zatvorio pisarnicu [adresa] jer tobože ne može osigurati sigurnost nad imovinom društva, iako je iz ranijeg postupanja odgovornih osoba poslodavca razvidno da je odluku o zatvaranju pisarnice donio mjesecima ranije, najkasnije kada je poslovni prostor počeo nuditi na prodaju ili najam; 4. pozvao je tužiteljicu da posao od 28. lipnja 2023. obavlja iz ureda Rijeka na adresi [adresa], umjesto iz pisarnice [adresa] gdje tužiteljica ima prebivalište, iako je prethodno tome tužiteljica iz opravdanih razloga zatražila da joj se odobri rad na izdvojenom mjestu rada, pa je očito ovaj zahtjev bio usmjeren isključivo provokaciji/opravdanju otkaza ugovora o radu tužiteljice koja je tada još uvijek imala pravo i na stanku za dojenje pošto je redovito dojila dijete tada još uvijek mlađe od godinu dana, u smislu čl. 23. Zakona o rodiljnim i roditeljskim naknadama. Notorna je činjenica da bi radom iz Rijeke tužiteljica koja prebiva u [adresa] morala na posao kretati u 6,00 sati ujutro, a vraćala bi se u 18,00 sati popodne, na koji način ne bi mogla više dojiti, niti pružiti adekvatnu skrb djetetu koje do 27. lipnja 2023. nikada nije bilo na dulje vrijeme odvojeno od majke, a takvo postupanje potencijalno bi dovelo u opasnost i zdravlje tužiteljice kojoj bi prijetio razvoj mastitisa (upale dojke zbog naglog prestanka dojenja) i potencijalna nesreća na putu na posao i s posla obzirom kao majka malog djeteta kojemu rastu zubi tužiteljica kao roditelj noću često ustaje i zbog toga je izmorena i manje koncentrirana; 5. optužio tužiteljicu da bi preuzimanje i dogovaranje preuzimanja spisa u kojima je uložena njezina punomoć predstavljalo tešku povredu radne dužnosti, iako je upravo suprotno dužnost odvjetnika zastupati stranke koje su mu povjerile punomoć; 6. optužio tužiteljicu da bi ulazak u poslovne prostorije društva dva dana prije povratka na posao i preuzimanje zajedničkih spisa (u stvari spisa u kojima je uložena upravo punomoć tužiteljice i gdje je ista dužna preuzeti zastupanje), predstavljalo tešku povredu radne obveze, iako je tužiteljica objasnila odgovornim osobama poslodavca da nije mogla u radno vrijeme na radni dan osigurati čuvanje djeteta, pa nije imala drugog izbora nego spise preuzeti za vikend prije stupanja na rad, te zašto o tome nije mogla obavijestiti drugotuženika. Ovdje drugotuženik je tužiteljici 27. lipnja 2023. dostavio i popis navodno nestalih predmeta, na koji se tužiteljica istoga dana očitovala, dostavljajući obrazloženje uz popis predmeta koje je i donijela u Rijeku i dostavila svim djelatnicima prvotuženika kao uputu za zamjeničko zastupanje za vrijeme njezine privremene nesposobnosti za rad, kao i zalijepila pojedinačnu uputu na unutarnju koricu svakog pojedinog spisa. Popis koji je dostavljen uz odgovor tužiteljice dostavlja se u anonimiziranom obliku, obzirom sadrži osobne podatke i činjenice aktivnih slučaja konkretnih stranaka, uz vidljive podatke o nazivu stranke i datumu prijave supstitucije za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Tužiteljica je u ovim okolnostima 29. lipnja 2023. podnijela prijavu inspekciji rada zbog nerješavanja njezinih na zakonu zasnovanih zahtjeva i povrede radnih prava, kao i disciplinsku prijavu Hrvatskoj odvjetničkoj komori od 28. lipnja 2023. zbog odbijanja predaje spisa u kojima su uskoro predstojeća ročišta, uz dopunu od 5. srpnja 2023., pošto je saznala da privremeni zastupnik ne obavlja dužnosti prema strankama čije spise odbija predati tužiteljici, slijedom čega je stranci MŠ prijetilo propuštanje prekluzivnog žalbenog roka. Tužiteljica je u povodu odluke poslodavca o radu iz Rijeke, poslodavcuu zakonskom roku uputila zahtjev za zaštitu prava, iznoseći razloge zbog kojih moli da se uvaži njezin zahtjev za izmjenu ugovora o radu ugovaranjem rada od kuće, te je rad do očitovanja poslodavca obavljala iz svojeg mjesta prebivališta, o čemu je poslodavcu redovito dostavljala dnevne izvještaje, kako je to uobičajeno u poslovnoj praksi prvotuženika. Valja ovdje pojasniti da je do otvaranja pisarnice na adresi [adresa] u [adresa] društvo formalno imalo pisarnicu na adresi V [adresa]. Međutim, adresa V [adresa] privatna je adresa osobe od povjerenja drugotuženika na kojoj nije nikada obavljan rad tužiteljice, već je samo primana pošta, a tužiteljica je u naravi rad do siječnja 2021. obavljala od kuće. U dokaz ovim navodima dostavlja se i SMS tužiteljice drugotuženiku u kojemu ista, pošto je prošao formalni rok za početak rada pisarnice [adresa] navodi „ja jedva cekam da ured vise izbacim iz kuce da mogu osposobiti spajzu, da mi nije na pol dnevnog stol itd.“, a o tome može po potrebi posvjedočiti i suprug tužiteljice i bivša vježbenica ŠŠ. Poslodavac nije uvažio zahtjev za zaštitu prava, u obrazloženju svoje odluke iznoseći nesuvisle i neistinite tvrdnje i to: 1. poslodavac navodi da u zahtjevu tužiteljice ne bi bila priložena potvrda o dojenju, iako je u tom slučaju prije donošenja odluke od tužiteljice trebao zatražiti dostavu iste. Tužiteljica je poslodavcu po zaprimanju odluke dostavila potvrdu o dojenju i mailom dana 24. srpnja 2023.; 2. poslodavac navodi da tužiteljica ne bi ranije obavljala rad od doma, kao i da bi na isti način radila od 2016..pa su stoga svi njezini navodi o potrebi rada na izdvojenom mjestu rada neosnovani, iako iz ranijih dokaza jasnim proizlazi da je i ranije radila od doma, te dani kada nije radila iz Rijeke od kada je preselila u [adresa]. Dakle, u ovom smislu poslodavac iznosi potpuno neistinite tvrdnje; 3. odbija se predaja spisa predmeta, tumačeći pritom da je tužiteljica pristala na nesamostalan rad, pa da stoga nema autonomiju u načinu vođenja predmeta jer poslodavac određuje oblike pravne pomoći koje će odvjetnik obavljati. U ovom smislu valja podcrtati da je 3. lipnja 2016. zaključen Ugovor o prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva Odvjetničko društvo Vaić & Dvorničić d.o.o. koji u čl. 7. st. 2. tužiteljicu izričito ovlašćuje na preuzimanje punomoći stranaka talijanskog govornog područja do otvaranja pisarnice [adresa], a bez ograničenja nakon tog trenutka, koja je odredba unesena u ugovor upravo za slučaj prestanka radnog odnosa, kako bi se izbjegla upravo trenutačna problematična situacija vezano za primopredaju spisa predmeta. Slijedom navedenog, poslodavac nije imao ovlaštenje da tužiteljici određuje koje oblike pravne pomoći će pružati, kako to proizlazi iz čl. 30. st. 2. Zakona o odvjetništvu; 4. opravdava neomogućavanje profesionalne komunikacije tužiteljici navodnim ne pristupanjem na rad, iako je primao svakodnevna izvješća tužiteljice o obavljenom radu. Poslodavac je tužiteljicu doveo u nejednaki položaj s ostalim djelatnicima i nalažući joj da, kao odvjetnik koji radi u društvu preko desetljeća, podatke za sastav ponuda strankama traži od odvjetničke vježbenice JŠ. S odlukom o neuvažavanju zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice, poslodavac joj je dostavio i odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. srpnja 2023. Ovdje se napominje i da poslodavac do otkaza ugovora o radu nije riješio zahtjev za korištenje prava na godišnji odmor, te da je isti mogao također odrediti korištenje godišnjeg odmora, pa i u ukupnom iznosu, kako bi tužiteljica osigurala brigu za dijete dok ono ne bi krenulo u jaslice, međutim iz postupanja poslodavca sasvim je jasno da je cilj njegovih postupanja bio otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, a ne očuvanje radnog odnosa. Tužiteljica smatra da je u smislu odredbi čl. 135. Zakona o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, ne stavljanju u nepovoljniji položaj tužiteljice kao radnice koja je podnijela zahtjev za ostvarenje rodiljnih i roditeljskih prava u skladu sa zakonom, te o nepostojanju dogovora za (raniji) rad na izdvojenom mjestu rada, na poslodavcu, međutim u odnosu na razloge koje je poslodavac izložio u pobijanoj odluci valja napomenuti i iduće: 1. poslodavac navodi da bi radnica bez opravdanja izostala sa posla, međutim iz dnevnih izvještaja tužiteljice razvidno da je upravo na sve dane navedene u odluci o izvanrednom otkazu obavljala rad; 2. poslodavac tužiteljicu optužuje da bi izgubio povjerenje jer da bi ova, znajući da u uredu Rijeka neće zateći nikoga, pristupila poslovnim prostorijama poslodavca i otuđila spise predmeta, nepoznat broj drugih isprava i evidencija, neovlašteno koristila računalo i otuđila nepoznati broj računalnih zapisa, te da bi u uredu [adresa] otuđila dva prijenosna računala, posuđe, beštek i da se neovlašteno koristi vozilom društva. Ističe se da je tužiteljica u poslovne prostorije tuženika u Rijeci pristupila 24. lipnja 2023., a drugotuženik je u poslovnim prostorijama pisarnice [adresa] zamijenio brave 26. lipnja 2023. što znači da je saznanja o ovome poslodavac imao od stupanja tužiteljice na rad i da su protekli rokovi da iz ovih razloga tužiteljici izvanredno otkaže ugovor o radu. Opreza radi ističe se da je iz korespondencije stranaka od 27. lipnja 2023. s prilozima, te Ugovora o prijenosu poslovnih udjela prvotuženika od 3. lipnja 2016. razvidno da su ovi razlozi neosnovani u smislu odredbi čl. 30. st. 2. Zakona o odvjetništvu, dok na okolnost ranijeg pristupanja poslovnim prostorijama poslodavca za trajanja privremene nesposobnosti za rad, tužiteljica pridržava pravo dostaviti brojne SMS-ove i e- mailove tuženicima i djelatnicima prvotuženika sa skeniranim dokumentima, poštom i slično iz kojih proizlazi da je tuženicima bilo dobro poznato da tužiteljica pristupa poslovnim prostorijama tuženika i da se to štoviše od nje očekivalo. U odnosu na navode o imovini prvotuženika koju tužiteljica drži, riječ je ili o vlastitoj imovini tužiteljice koja je formalno upisana na prvotuženika ili o imovini u odnosu na koju je istaknut prigovor retencije kako to proizlazi iz prijedloga dnevnog reda skupštine i zapisnika o održanoj skupštini od 24. srpnja 2023. i vezano za što će tužiteljica pokrenuti odgovarajući postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci i o istome obavijestiti ovaj sud; 3. o navodima poslodavca o načinu zastupanja stranke u predmetu Amodeo Massimo, poslodavac je za isto saznao najkasnije u studenom 2022., kako to proizlazi iz maila drugotuženika tužiteljici od 5. studenog 2022., te je neovisno o tomu tražio da se vrati na rad, pa je očito da je navedeni razlog iskonstruiran. Tužiteljica se o ovim navodima neće posebno očitovati smatrajući da bi na taj način otkrila tajne podatke za koje je saznala obavljanjem službe, međutim ako bi sud ipak smatrao da su i ove okolnosti bitne radi odluke o postavljenom zahtjevu tužiteljice, ista pridržava pravo, po pribavi prethodnog odobrenja stranke,dostaviti obrazloženje i pisanu korespondenciju sa strankom Amodeo Massimo i kolegom LŠK je nasljednicima pružio potrebna objašnjenja i upute u Italiji prethodno pokretanju ostavinskog postupkau Hrvatskoj, sve uz prijedlog da se izvrši uvid u spis predmeta na koji se referira poslodavac u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu; 4. u odnosu na zastupanje klijenata poslodavca za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad 6. prosinca 2022., odavno je istekao rok za izvanredni otkaz ugovora o radu.Tužiteljica je, kako ne bi bila nanesena šteta stranci, doista pristupila tom ročištu i to u svojstvu javnosti, a pošto je poslodavac htio na navedeno (bitno) ročište stranku poslati bez punomoćnika pošto je ''u zadnji tren'' otpala dogovorena zamjena; 5. u odnosu na navode o mailovima radnice poslodavcu kojima traži predaju spisa predmeta dana 27. lipnja 2023. ističe se da se i ovaj događaj zbio izvan roka za izjavljivanje izvanrednog otkaza ugovora o radu, a ujedno se zbog propusta predaje spisa tužiteljici protiv ovdje drugotuženika vodi disciplinski postupak, pa je očito riječ o povredi radne obveze poslodavca, a ne radnika, što se može utvrditi iz predloženih dokaza u svezi sa disciplinskim postupkom koji je pred HOK-om u tijeku protiv drugotuženika; 6. u odnosu na navode poslodavca da bi tužiteljica iskazala nelojalno i ponižavajuće postupanje prema vježbenicima prvotuženika, ističe se da su ovi navodi ničim potkrijepljeni, te je također riječ o navodnim povredama počinjenim izvan roka za iskazivanje izvanrednog otkaza ugovora o radu obzirom su svi bivši odvjetnički vježbenici prvotuženika otkaz dali ili dobili još prije nego li je tužiteljica otvorila rodiljni dopust, a sa svim trenutačnim odvjetničkim vježbenicima prvotuženika ona ima dobar odnos te nikada nije primila ikakvu kritiku na svoj odnos prema istima. Opreza radi, ako bi se isto po procjeni suda ukazalo kao relevantno,predlaže se po potrebi saslušati vježbenike koji su rad obavljali u pisarnici [adresa] i [adresa] u posljednje četiri godine i to SŠ, ŠŠ, DŠ, FŠ, ZŠ i ĆŠ, kao i trenutačne odvjetničke vježbenike prvotužitelja. Pridržava se ujedno pravo dostaviti pisana korespondencija ovdje drugotuženika s bivšim vježbenicima iz koje proizlazi da je isti u raznim prilikama predlagao vježbenicima da rade bez plaće, kako je uostalom radila i ovdje tužiteljica od rujna 2012. do ožujka 2013., tražio povrat božićnice i ostalih isplaćenih neoporezivih primanja, postavljao nerealne zahtjeve zarade osoba bez iskustva i slično, te su svi vježbenici društva otkaz dali ili dobili od i povodom ponašanja ovdje drugotuženika, a nikako tužiteljice s kojom su i dan danas u dobrim kolegijalnim ili prijateljskim odnosima. Poslodavac tužiteljice je za cijelo vrijeme za koje je radnica obavljala rad od kuće, a prije nego li joj je otkazan ugovor o radu, već obavještavao stranke tužiteljice da bi drugi djelatnici poslodavca bili jedini ovlašteni zastupati stranke tužiteljice, iako isto nije bilo u skladu s odlukom Hrvatske odvjetničke komore o prestanku dužnosti privremenog zastupništva drugotuženika, pa tako i prestanku važenja zamjeničkih punomoći svih odvjetnika kojima je on sukladno čl. 2. st. 2. Ugovora o zamjeni povjerio vođenje predmeta. Tužiteljica je zbog poštivanja nužnih preduvjeta za utuženje prvotuženiku uputila i zahtjev za zaštitu prava povodom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, predlažući ukidanje iste, koji međutim poslodavac nije uvažio. Poslodavac je načinom otkaza ugovora o radu tužiteljici, iako isti zna ili bi trebao znati da je navedena odluka nezakonita, očekivano postigao i da tužiteljica ne može ishodovati naknadu za nezaposlene obzirom u smislu čl. 48. st. 1. t. 5. Zakona o tržištu rada pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kojoj je radni odnos prestao izvanrednim otkazom zbog teške povrede radne obveze, te je tužiteljicu oštetio i za isplatu otpremnine koju bi joj inače bio dužan isplatiti obzirom je odluka o otkazu ugovora o radu donesena od strane poslodavca najkasnije u studenom 2022. Uslijed svih prednje navedenih okolnosti, jasnim proizlazi da su nedopušteni kako odluka poslodavca o obavljanju posla radnice iz sjedišta društva u Rijeci, tako i odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U odnosu na činjenice slučaja, valja zaključno pojasniti još jednu relevantnu okolnost u svezi s obavljanjem odvjetničke službe. Odmah nakon povratka na rad, tužiteljica je utvrdila da je poslodavac odlučio da joj raskine ugovor o radu iz kojeg razloga je poduzela pripremne radnje radi samostalnog obavljanja odvjetničke službe po otkazu radnog odnosa, za koji je bilo neminovno da će uslijediti bilo od radnice ili poslodavca. Međutim, prema stajalištu Hrvatske odvjetničke komore, a u svezi sa tumačenjem čl. 4. st. 2. Zakona o odvjetništvu, odvjetnik koji je član postojećeg odvjetničkog društva ne može samostalno obavljati službu dok god to članstvo traje. U konkretnoj situaciji, to znači da tužiteljica, unatoč postojanju pregršta razloga na isto, nije mogla izjaviti otkaz bivšem poslodavcu jer bi time izgubila pravo na obavljanje odvjetništva dok god je član prvotuženika. Tužiteljica je tek 17. srpnja 2023. zaprimila očitovanje nadležnog ministarstva o pravilnom tumačenju odredbi Zakona o odvjetništvu, nakon čega je bivšem poslodavcu izjavila izvanredni otkaz ugovora o radu zbog teških povreda radnih obveza poslodavca. Tužiteljica je u međuvremenu poduzela sve što je bilo u njezinoj moći kako bi istupila iz društva prvotuženika, međutim poslodavac zastupan po odgovornim osobama, odbio je bilo kakvu raspravu ili očitovanje na opetovane prijedloge odvjetnice VŠ za razrješenje članstva u navedenom odvjetničkom društvu, unatoč tomu što je pravo odvjetnika na svakodobno istupanje iz društva propisano i odredbama čl. 28. društvenog ugovora prvotuženika. Tužiteljica je svim članovima društva i društvu uputila prijedlog za otkup njezinih poslovnih udjela koje je nudila prenijeti i bez primanja naknade, koje pitanje bi se naknadno rješavalo, međutim nije nikada zaprimila očitovanje na dostavljene ponude. Tužiteljica je u svrhu uređenja njezina istupanja iz društva predložila i saziv skupštine prvotuženika, međutim drugotuženik i njegova supruga, kao odgovorne osobe prvotuženika, nisu na dnevni red Skupštine stavili pitanje istupanja tužiteljice iz društva prvotuženika. Tužiteljica je u zakonskom roku od 3 (tri) dana podnijela i prijedlog za dopunu dnevnog reda Skupštine, koji je 24. srpnja 2023. drugotuženik sa svojom suprugom, kao većinski član društva, sumarno odbio obrazlažući takvu odluku opasnošću da tužiteljica uvidom u imovinu i poslovne knjige prvotuženika iste upotrijebi za svrhe koje nisu u svezi sa njezinim članstvom u društvu, gdje je ovo rezoniranje potpuno besmisleno jer za preuzimanje poslovnih udjela i to bez isplate naknade tužiteljici nije bilo potrebno vršiti uvid u poslovnu dokumentaciju niti popis imovine prvotuženika. Pojašnjava se da su odbijanjem preuzimanja ili rasprave o preuzimanju poslovnih udjela tužiteljice, tuženici postupali s malicioznom namjerom osujećivanja mogućnosti samozaposlenja tužiteljice. Obzirom je tužiteljica poduzela sve što je bilo u njezinoj moći radi istupanja iz društva prvotuženika, ista je podnijela zahtjev za nastavak samostalnog obavljanja službe Hrvatskoj odvjetničkoj komori, koji međutim na današnji dan još uvijek nije riješen, a tužiteljica je obaviještena da će zbog specifičnosti konkretnog slučaja, jer u odvjetničkoj praksi Hrvatske odvjetničke komore isti se nikada nisu susreli s ovakvim postupanjem između kolega, tužiteljica možda morati čekati do sjednice punog sastava Izvršnog odbora HOK-a u rujnu radi odluke o nastavku samostalnog obavljanja službe. Iz svih prednje izloženih navoda, jasno je da je zbog nelojalnog ponašanja bivšeg poslodavca i odgovorne osobe bivšeg poslodavca, tužiteljici uzrokovana značajna nematerijalna šteta, obzirom je postupanjem tuženika tužiteljica dovedena u bezizlaznu situaciju u kojoj se prijeti njezinim minulim, redovitim sadašnjim i očekivanim budućim primanjima. Naime, tuženici odbijaju tužiteljici isplatiti minula primanja odnosno dobit i materijalne troškove na koje ima pravo po zakonu i zaključenim ugovorima, otkazom ugovora o radu tužiteljica je ostala bez redovitih primanja s osnova plaće, a načinom otkaza onemogućeno joj je ishodovati i naknadu za nezaposlene osobe do odobrenja za samostalno obavljanje službe. U konačnici, ne bude li tužiteljici omogućeno samostalno obavljanje odvjetničke službe do istupanja iz društva prvotuženika, pa čak i bude li samo odgođena ta odluka do saziva punog plenuma Izvršnog odbora HOK-a koji je trenutačno na godišnjem odmoru, njezine postojeće stranke će biti prisiljene zatražiti drugog punomoćnika radi zaštite svojih prava, što će izravno utjecati na tužiteljičinu mogućnost ostvarivanja prihoda u budućnosti. Iz postupanja tuženika jasnim proizlazi da je postupanje u smislu upravo nanošenja tužiteljici financijske štete smišljeno i namjeravano, kako bi je prisilili na prihvat prijedloga razrješenja međusobnih odnosa na njezinu štetu. Sva šikanozna postupanja tuženika poduzeta su u životnom razdoblju koje je samo po sebi jedno od najstresnijih životnih razdoblja svake majke, odnosno kada je tužiteljica prvi puta postala majka. Ujedno i vjenčanje tužiteljice, kao bitni ali i financijski veoma zahtjevan životni događaj, zasjenjen je zbog opće anksioznosti ali i otežane sposobnosti radnice da isto financira bez uskraćenih prihoda na koje je računala. Tužiteljica smatra da joj je postupanjem poslodavca i odgovorne osobe poslodavca prouzročena nematerijalna šteta i to zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu i zbog povrede prava osobnosti. Iz postupanja tuženika razvidno je da joj je izvanredni otkaz ugovora o radu izjavljen, iako su tuženici kao stručne osobe znali ili morali znati, da je isti neosnovan i izvan zakonom propisanih rokova, s isključivim ciljem da tužiteljici poslodavac ne isplati otpremninu i da ne ispoštuje otkazni rok. Ovo je razvidno iz izbjegavanja svakog vida razložne komunikacije s tužiteljicom i okolnosti da je poslodavac odluku o otkazu donio još u studenom 2022. dok je tužiteljica bila na rodiljnom dopustu, a kasnije iskonstruirao razloge za izjavljivanje izvanrednog otkaza ugovora o radu kako bi realizirao svoju unaprijed stvorenu namjeru da tužiteljici otkaže ugovor o radu ili izazove otkaz ugovora o radu sa njezine strane. Obzirom na posebno drzak način na koji je bivši poslodavac raskinuo ugovor o radu tužiteljici, razloge zbog kojih je to učinio, a koji se svode na okolnost da je tužiteljica postala majka, uvažavajući trajanje radnog odnosa prije negoli je radnica koristila prava u svezi s rođenjem djeteta, starost i obveze uzdržavanja tužiteljice, kao i činjenicu da su u društvu prvotuženika trenutačno zaposlene još dvije mlade djelatnice koje još uvijek nisu zasnovale obitelj, tužiteljica predlaže da sud bivšeg poslodavca, ovdje prvotuženika, punitivno u odnosu na tužiteljicu, ali i preventivno u odnosu na sve druge postojeće i buduće djelatnike, obveže da joj radi nedopuštenog raskida ugovora naknadi štetu u iznosu osam ugovorenih bruto mjesečnih plaća. Radnjama poslodavca koje su prethodile nedopuštenom otkazu ugovora o radu, teško je povrijeđeno i dostojanstvo radnice i to šikanoznim i diskriminatornim postupanjem odgovorne osobe poslodavca. Odgovorna osoba poslodavca, ovdje drugotuženik, za cijelo vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta tužiteljice, vršio je nad istom radnje neželjenog uznemiravanja kako su iste opisane u povijesti ove tužbe, isključivo zbog korištenja zakonom propisanih prava u svezi sa rođenjem djeteta. To ponašanje je kod tužiteljice uzrokovalo duševne boli i povredu dostojanstva, odnosno povrede prava osobnosti. Poslodavac nije zaštitio dostojanstvo tužiteljice kao radnice niti po stupanju iste na rad, odnosno određujući mjesto rada radnice ili od postupanja nadređenih osoba koje su se prema radnici ponašale diskriminatorno u usporedbi s drugim radnicima. Predlaže se da se zbog povrede prava osobnosti, sud tužiteljici dosudi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah i duševne boli od ukupno 5.972,53€ uz zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate. Naime, tužiteljica je od otvaranja rodiljnog dopusta do po prilici ukidanja broja telefona i sniženja limita troškova po debitnoj kartici osjećala slabi strah zbog opetovanih upita o povratku na posao. Od kada je poslodavac počeo vršiti financijsku prisilu prema tužiteljici, ista je osjećala strah srednjeg intenziteta, dok je strah i anksioznost jakog intenziteta tužiteljica osjećala od kada joj je odgovorna osoba poslodavca zaprijetila otkazom ugovora o radu za slučaj odbijanja povratka na posao krajem studenog 2022. Uzev u obzir intenzitet i trajanje pretrpljenog straha tužiteljice, a sukladno Orijentacijskim kriterijima VSRH, tužiteljica bi imala pravo na pravičnu novčanu naknadu od preko 190.000,00 kuna, odnosno od preko 25.000,00 eura, slijedom čega tužiteljica potražuje naknadu u najvišem predviđenom iznosu od 45.000,00 kuna, odnosno naznačenih5.972,53eura. Tužiteljica smatra da, obzirom na izložene okolnosti slučaja i dostavljenu medicinsku dokumentaciju, nije nužno provoditi njezino psihijatrijsko- psihologijsko vještačenje radi utvrđenja da je tužiteljica pretrpjela nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli, međutim ako sud isto nalazi potrebnim, predlaže provođenje i tog dokaza. Tužiteljica kao materijalnu štetu potražuje naknadu za odvjetničku članarinu i osiguranje od odgovornosti odvjetnika do prestanka radnog odnosa kod prvouženika i to odvjetničku članarinu za mjesece svibanj 2022. i srpanj 2023., te naknadu za osiguranje od odgovornosti odvjetnika od prosinca 2022. do srpnja 2023. u ukupnom iznosu od 172,33 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne članarine, odnosno naknade osiguranja do isplate. Zaključno tužiteljica iznosi pravni osnov za utuženje drugotuženika kao nadređene osobe čijim postupanjem, koje poslodavac nije spriječio, joj je nanesena nematerijalna šteta. Tužiteljica tužbom traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i nezakonitog otkaza. Riječ je o šteti pretrpljenoj na radu i u svezi s radom koju je prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu poslodavac dužan naknaditi radniku po općim propisima obveznog prava. Prema odredbi čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, a prema odredbi st. 2. toga članka oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno. Trećom osobom u smislu navedene odredbe treba smatrati i drugog radnika kod istog poslodavca kojem je uzrokovana šteta, koje stajalište je u brojnim presudama iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. Tužiteljica je konačno precizirani tužbeni zahtjev postavila u podnesku od 11. srpnja 2024. (stranica 400-406 spisa), na način da je proširila isti pa sada potražuje i isplatu razlike plaće za lipanj i srpanj 2023., slijedom čega je i povećala isti za iznos od 472,66 eura.

2.1. Odredbom čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 17/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP- a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da je iznimno od odredbe iz st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

2.2. Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je 12. srpnja 2024. (stranica 445-446 spisa). Kako je tužba preinačena podneskom od 11. srpnja 2024., dakle prije zaključenja prethodnog postupka, to je sud istu dopustio, pozivom na odredbu čl. 190. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je valjalo riješiti kao u izreci.

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik navodi da je nesporno da je tužiteljica od 8. ožujka 2013. do 21. srpnja 2023. bila zaposlena kod istog kao poslodavca, kao i da je otvorila rodiljni i roditeljski dopust koji su trajali od 25. svibnja 2022. do 26. lipnja 2023. te da ju je zamjenjivao drugotuženi. Međutim, osporava se da je prvotuženik kao poslodavac raskinuo ugovor o radu uslijed korištenja zakonom predviđenih prava u svezi s rođenjem djeteta kao i da je vršio razne mjere prisile. Osporava se da je radni odnos tužiteljice kod prvotuženika uopće prestao otkazom od strane prvotuženika kao poslodavca. Naime, prvotuženik nije otkazao predmetni ugovor o radu već je tužiteljica ta koja je izvanrednim otkazom ugovora o radu upućenim 20. srpnja 2023. raskinula ugovor. Navedeni izvanredni otkaz ugovora o radu, prvotuženik kao poslodavac je zaprimio 21. srpnja 2023. u 08:49:15 sati kao što je vidljivo iz potvrde uručenja koja se dostavlja u privitku. Dakle, činom uručenja izvanrednog otkaza tužiteljice u navedeno vrijeme prestao je radni odnos tužiteljice kod prvotuženika. Točno je da je i poslodavac, ovdje prvotuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane tužiteljice, međutim ta je odluka dostavljena tužiteljici 21. srpnja 2023. u 12:36:58 sati, dakle u trenutku kada radni odnos tužiteljice kod prvotuženika više nije postojao. Slijedom navedenoga, izvanredni otkaz izjavljen od stranke prvo tuženika postao je bespredmetan. Uzgred se napominje da je jedan od razloga zbog kojeg je prvotuženik tužiteljici uopće uputio izvanredni otkaz činjenica da je tužiteljica 25. lipnja 2023., dakle prije isteka roditeljskog dopusta te u vrijeme kada se nitko od drugih kolega nije nalazio u uredu na adresi, [adresa] jer se radilo o neradnoj nedjelji, bez znanja i odobrenja poslodavca, imajući ključeve od navedenog sjedišta ureda neovlašteno ušla u prostorije sjedišta te uzela značajan broj aktivnih i arhiviranih predmeta, neovlašteno koristila računalo i otuđila nepoznat broj računalnih zapisa. Navedeno postupanje tužiteljice rezultiralo je gubitkom povjerenja u istu te prvotuženiku više nije bilo prihvatljivo da je tužiteljica u radnom odnosu kod istog. Međutim, kako je učinak prestanka radnog odnosa nastupio uručenjem otkaza kojeg je izjavila tužiteljica, to je otkaz tuženika postao bespredmetan. Člankom 116. Zakona o radu, uređen je institut izvanrednog otkaza, na način da se radi o otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka što znači da učinci davanja izvanrednog otkaza nastupaju odmah po njegovom primitku. Navedena odluka poslodavca je postala bespredmetna u trenutku kada je poslodavac primio izvanredni otkaz tužiteljice poslodavcu i to dana 21. srpnja 2023. u 08:49:15 sati kada su nastupili učinci njezinog izvanrednog otkaza. Štoviše ni sama tužiteljica to ne osporava te u točki VII tužbe navodi da je: „zaprimila očitovanje (…), nakon čega je bivšem poslodavcu izjavila izvanredni otkaz ugovora o radu zbog teških povreda radnih obveza poslodavca.“ Slijedom navedenog tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Opreza radi, tuženici se očituju na preostale navode tužiteljice kako slijedi. Kao što je tužiteljica sama istaknula, maloljetni RŠ rođen je **.**.2022. te su stoga netočni navodi da je drugotuženik kao nadređeni i odgovorna osoba prvotuženika odmah nakon poroda počeo tužiteljici postavljati upite o povratku na posao. Naime, životno je logično da drugotuženik kao odgovorna osoba upita radnicu, ovdje tužiteljicu o tome kad se namjerava vratiti na posao pritom misleći na protek rodiljnog dopusta (omaškom navedeno kao bolovanje). Upit drugotuženika o vremenu povratka na posao opravdan je prije svega iz razloga što je tužiteljica istome najavila povratak na posao po isteku rodiljnog dopusta (dakle, šest mjeseci po rođenju djeteta). Upit prvotuženika iz studenog 2022. o vremenu povratka na posao stoga nije bio preuranjen jer je tužiteljica najavila povratak po zaključenju rodiljnog dopusta koji je uslijedio krajem prosinca 2022. Netočni su navodi da je isti radnici prijetio otkazom, odnosno nije jasno kako i zašto tužiteljica u opravdanom pitanju glede povratka na rad nalazi prijetnju otkaza u slučaju korištenja zakonom predviđenog prava na roditeljski dopust. Tužiteljica je propustila navesti da se nije vratila na posao po isteku rodiljnog dopusta, već je nastavno na isti otvorila roditeljski dopust u trajanju od daljnjih šest mjeseci, bez da je o tome obavijestila prvotuženika poslodavca. Prvotuženik je dužan i odgovoran osigurati nesmetan rad odvjetničkog ureda te je zbog izjave same tužiteljice imao opravdano očekivanje da će se ona vratiti na svoje radno mjesto kako je i najavila. Međutim, postupanje tužiteljice dovelo je prvotuženika u nezavidnu situaciju obzirom je njeno radno mjesto ostalo upražnjeno. Tužiteljica kontradiktorno navodi da je počela primati upite drugotuženika odmah nakon rođenja djeteta, a s druge strane da je drugotuženik odbijao telefonsku komunikaciju i sastanke pri čemu je jasno da oba navoda ne mogu istovremeno biti točna. Osim navedenog, iz SMS korespondencije koju je tužiteljica dostavila uz tužbu jasno je vidljivo da je drugotuženik na poruku odgovorio „Ok pricat cemo kroz koji mjesec onda. (…)“ s očiglednom namjerom da tužiteljicu pusti da na miru obavlja majčinske dužnosti, a tužiteljica je ta koja u daljnjem tijeku komunikacije prijeti da će „outsorcati sve predmete mimo tebe(…)“. Tuženici osporavaju da bi na bilo koji način vršili pritisak na tužiteljicu, a sudu prepuštaju da iz poruka iščita na koji je način tužiteljica komunicirala s tuženicima. Nadalje, točno je da je prvotuženik kao poslodavac isključio mobilnu pretplatu i ukinuo broj telefona [broj telefona]. To je učinio jer je drugotuženik kao odgovorna osoba prvotuženog, vlasnika predmetnog broja došao do saznanja da tužiteljica koristi službeni telefon u vrijeme kada joj je radi korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta mirovala odvjetnička služba kako bi komunicirala sa strankama, između ostalog i strankama koje se nalaze u inozemstvu, a o kojoj komunikaciji poslodavac nije bio obaviješten. Prvotuženik nije bio u obvezi snositi troškove mobilne komunikacije poslovnog telefona tužiteljice u vrijeme kada ona nije radila. Točno je i da je izmijenjena lozinka na službenom e-mailu tužiteljice, naime zbog istog prethodno navedenog razloga. Od tužiteljice se nije tražilo da ona za vrijeme korištenja prava u svezi s rođenjem djeteta koristi službeni e-mail. Prvotuženik nije mogao svakodnevno kontrolirati korištenje službenog e-maila tužiteljice za vrijeme korištenja tih prava. Osim toga, službeni mail tužiteljici je dan isključivo u službene - poslovne svrhe, koje ona za vrijeme korištenja rodiljnog/roditeljskog dopusta nije bila u obvezi ispunjavati. Stoga je prvotuženik opravdano uskratio tužiteljici pristup službenom mailu za vrijeme mirovanja radnog odnosa. Tuženici su mišljenja da navodi tužiteljice da je ista boravila doma s bebom, da navodno nije mogla primati pošiljke ili dogovarati termine kod doktora, nisu odlučne činjenice za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Članarina tužiteljice za svibanj 2022. nije bila plaćena iz razloga što je tužiteljica u svibnju 2022. otvorila rodiljni dopust, a u srpnju 2023. ista je dala izvanredni otkaz. Međutim, tužiteljici ne pripada pravo na naknadu materijalne štete i osiguranja od odgovornosti odvjetnika obzirom da nije dokazala da je platila navedene iznose HOK-u i osiguranju. Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev po osnovi naknade štete nastale budući tužiteljičina imovina nije umanjena, a štetu predstavlja umanjenje imovine, koje je jedna od pretpostavki za odgovornost za naknadu štete koje moraju biti kumulativno ispunjene, u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a. U pogledu neisplate dobiti, ističe se da je sukladno čl. 406. Zakona o trgovačkim društvima propisano da o upotrebi dobiti članovi društva mogu, ako se društvenim ugovorom drugačije ne odredi, iznos dobiti u potpunosti ili dijelom unijeti u rezerve društva ili ostaviti kao zadržanu dobit. Naime, dobit nije isplaćena niti jednom od člana društva te je ista raspoređena u rezerve društva, uzevši u obzir da je zbog pandemije i inflacije promet poslodavca značajno pao. Stoga tužiteljica nije izolirani slučaj kako to ista nastoji prikazati. Štoviše, krajnje neopravdano te uostalom irelevantno za ovu pravnu stvar, tužiteljica uporno uspoređuje svoju sadašnju situaciju sa situacijom kolegice EŠK, zanemarujući pritom da kolegica ŽŠ nije koristila rodiljni dopust u isto vrijeme kad i tužiteljica, kao i da potpora za novorođenče ne predstavlja obvezu poslodavca, naročito u lošijoj financijskoj situaciji izazvanoj već navedenim događanjima, stoga je očigledno da se ne radi o nejednakom postupanju poslodavca prema radnici. Također, tužiteljica propušta istaknuti da joj je 2. prosinca 2022. od strane poslodavca isplaćena božićnica kao i dar djetetu do 15. -te godina starosti u obliku novčane naknade. Dakle, neistiniti su navodi tužiteljice o nejednakom postupanju prvotuženika kao poslodavca prema njoj u odnosu na druge zaposlenike. Dapače, tužiteljica je u cijelosti ostvarila ova novčana prava i u godini u kojoj je radila svega nepunih pet mjeseci. Što se tiče troškova benzina i cestarine, točno je da je čl. 8. st. 2. Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 20. prosinca 2019. ugovoreno da će se tužiteljici dodijeliti debitna kartica ukupno do 1.000,00 kuna, međutim ista zanemaruje činjenicu da je pokriće tih troškova ugovoreno radi izvršavanja poslovnih obveza putovanja. Dakle, tužiteljica sama ističe da je organizirala privatni put, a je li dijete bilo s njom nije od nikakve pravne važnosti niti se radi o odlučnoj činjenici važnoj za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U kontekstu ovog argumenta tuženici smatraju da je tužiteljica isti napisala s ciljem da potakne sažaljenje umjesto da se koncentrira na činjenice koje su relevantne za ovu pravnu stvar. Ne postoji pravni osnov zbog kojeg bi prvotuženik kao poslodavac bio u obvezi financirati troškove privatnih putovanja tužiteljice koje je ona vršila za vrijeme korištenja zakonom predviđenih prava u svezi s rođenjem djeteta. Tuženik u potpunosti osporava argumentaciju kojom tužiteljica nastoji prikazati svoju poziciju kod poslodavca kao krajnje nepovoljnu i nejednaku u odnosu na ostale radnike,a pogotovo uzevši u obzir činjenice koje će biti istaknute u nastavku. Tuženicima nije jasno na kakve se pritiske poslodavca poziva tužiteljica te zašto uporno ističe brigu za vlastitu egzistenciju, strah od gubitka financijskih prava itd. Činjenično stanje koje iznosi tužiteljica nije točno stanje stvari. Obvezni dio rodiljnog dopusta obuhvaća razdoblje od 28. dana prije dana očekivanog poroda do 70. dana nakon rođenja djeteta, a rodiljni dopust traje najduže do šest mjeseci djetetova života. Tijekom korištenja rodiljnog dopusta, korisnik, ovdje tužiteljica imala je pravo na naknadu plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja. Ovim se putem upućuje na Aneks br. 1 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji prileži tužbi te se ističe da je njime u članku II, stavku 2.ugovorena bruto mjesečna plaća za tužiteljicu u iznosu od 14.664,95 kuna i to iz razloga što je ista dala do znanja odgovornoj osobi poslodavca, ovdje drugotuženiku da joj dosadašnji iznos plaće neće biti dostatan za vrijeme rodiljnog i roditeljskog dopusta koji je ista najavila unaprijed. Upravo iz razloga što je tužiteljica unaprijed najavila da namjerava dobiti dijete, poslodavac je učinio sve kako bi joj taj period olakšao pa je tužiteljica koja je većinu radnog vijeka kod poslodavca provela u sjedištu poslodavca na adresi [adresa], uz odobrenje poslodavca preselila u [adresa] iz vlastite želje da odgaja dijete u rodnom gradu. Zatim je na traženje tužiteljice prvotuženik u [adresa] otvorio i pisarnicu u kojoj bi tužiteljica radila za prvotuženika. Idući in favorem tužiteljice, a sve s ciljem da se tužiteljica rastereti poslovnih obveza, poslodavac je na traženje tužiteljice odlučio zaposliti još jednu osobu u pisarnici u [adresa], odnosno odvjetničkog vježbenika, koji bi radio pod njenim mentorstvom. Međutim, usprkos brojnim pokušajima suradnje, u kratkom roku od otvaranja pisarnice u [adresa] dana 1. siječnja 2020. do odlaska tužiteljice na rodiljni dopust u svibnju 2022., dakle u dvije godine, izmijenila su se čak četiri vježbenika i to: ŠŠ, SŠ, OŠ i DŠ,koji su naposljetku svi odustali od rada s tužiteljicom koja je zatim po odlasku na rodiljni dopust velik dio spisa iz pisarnice u [adresa] dostavila ionako poslom preopterećenim kolegama u pisarnice u Rijeci i na Krku. Iz navedenih činjenica sud može izvesti zaključak o odnosu tužiteljice prema svojim kolegama. Dio spisa predmeta tužiteljica je podijelila trećim odvjetnicima i odvjetničkim društvima bez znanja i odobrenja poslodavca, stoga se predlaže da sud uputi službeni upit sudu u [adresa] i [adresa] kao i stalnim službama navedenih sudova, te sudovima u [adresa] i [adresa] o tome u koliko je spisa predmeta u kojima je kao punomoćnica nastupala tužiteljica, uložena punomoć trećeg odvjetnika ili odvjetničkog društva tijekom 2022. i 2023. Sve navedeno dovelo je do situacije u kojoj su zaposlenici prvotuženika i bivši kolege tužiteljice koji su bili pretjerano opterećeni poslom, poglavito zbog velikog broja novih predmeta koje su neočekivano dobili iz ureda pisarnice u [adresa] i koje su morali preuzeti radi nesusretljivosti i lošeg odnosa prema vježbenicima od strane tužiteljice. Kako ne bi dodatno opterećivali sud, predlaže se da isti po potrebi izvrši uvid u disciplinsku prijavu protiv VŠ, koju je ovdje drugotuženik kao odgovorna osoba podnio Hrvatskoj odvjetničkoj komori, a u privitku se dostavlja samo dio elektroničke pošte koju je tužiteljica upućivala vježbenicima radi prikaza stvarnog stanja stvari. Također se ističe da tužiteljica dobar dio vremena nije niti provodila u pisarnici u [adresa], već je komunikaciju vodila putem elektroničke pošte slijedom čega vježbenici nisu bili u mogućnosti normalno obavljati svoje dužnosti. Na okolnosti odnosa u društvu, predlaže se da se osim drugotuženika saslušaju i djelatnici ĐŠ te EŠK. Obzirom na sve izneseno, razvidno je da je prvotuženik izašao u susret tužiteljici za vrijeme rada kod prvotuženika u pogledu svakog zahtjeva koji je ista imala. Neistinit je navod tužiteljice da je ona o uzimanju spisa obavijestila djelatnicu ureda JŠ. Navedeno je vidljivo iz ispisa poziva od 26. lipnja 2023. koji se dostavlja u privitku, a iz kojeg proizlazi da je JŠ prva uputila poziv tužiteljici u 08:09 sati, koji je trajao 24 sekunde, kako bi doznala je li tužiteljica uzela spise. Kod priloženog ispisa poziva radi se o screenshotu s mobitela tužiteljice. Suprotno navodima tužiteljice, u trenutku kada je otuđila navedene spise predmeta, ista je bila na roditeljskom dopustu, a u svakom od spisa bila je uložena punomoć drugotuženika u čiji su elektronički pretinac dolazila pismena tih predmeta. Nadalje, tužiteljica je iz ureda pisarnice u [adresa] otuđila uredski materijal, dva prijenosna računala i materijalnu dokumentaciju. Stoga je sasvim razumno da je poslije navedenih događaja poslodavac promijenio bravu na vratima kako pisarnice u [adresa], tako i sjedišta društva u [adresa]. Tuženici smatraju bitnim za istaknuti da tužiteljica do dana davanja ovog odgovora na tužbu i dalje koristi službeni auto Renault Megane, registarske oznake [registarska oznaka], unatoč tome što su je tuženici prije prekida radnog odnosa pozvali da im preda ključeve tog auta zajedno s prijenosnim računalima i drugim pokretninama koje je tužiteljica otuđila. Drugim riječima, tužiteljica predmetni automobili dalje koristi makar nije ni u kakvom radnom odnosu s prvotuženikom, a vozilo je i dalje u vlasništvu prvotuženika. Neutemeljeni su i navodi da tužiteljici nikada nije odgovoreno na njezine zahtjeve. U privitku se dostavljaju Odgovor na opomenu radi poštivanja radnih prava od 27. lipnja 2023. kao i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 12. srpnja 2023., u kojem je između ostalog navedeno da je ugovoreno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno, da rad na opisani način ne predstavlja opasnost za život tužiteljice itd. Sukladno čl. 23. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama na koji se tužiteljica u tužbi poziva, u stavku 3. navedeno je da radnica ili samozaposlena majka koja doji dijete može pravo iz stavka 1. ovoga članka koristiti do navršene prve godine života djeteta, stoga nije nikakva notorna činjenica da bi radom iz Rijeke bilo dovedeno u opasnost zdravlje radnice ili pak nevažan i neutemeljen zaključak tužiteljica da bi doživjela potencijalnu nesreću na putu za posao. S tim u vezi postavlja se i ozbiljno pitanje funkcije odvjetničkog društva. Naime, tužiteljica je bila radnica prvotuženika. Zakon o radu definira radnika (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično –u daljnjem tekstu: radnik) kao fizičku osobu koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca. Također, u članku 7. navedenog Zakona navedeno je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Tužiteljica nije postupila po nalogu poslodavca, štoviše postupila je s ciljem otuđivanja sredstava rada poslodavca protivno dobroj vjeri, a u tužbi još i netočno navodi i da drugotuženik kao njen privremeni zastupnik nije obavljao dužnosti prema strankama. Upravo kako bi zaštitio stranke, tuženik je odbio predati mali broj spisa koji je tužiteljica očigledno omaškom ostavila na adresi sjedišta društva pri čemu se naglašava da je spis stranke MŠ na kojeg se tužiteljica poziva u tužbi, ista otuđila 25. lipnja 2023. Tuženici smatraju bitnim istaknuti da sama tužiteljica u točki VII. tužbe navodi da odvjetnik koji je član postojećeg odvjetničkog društva ne može samostalno obavljati službu dok god to članstvo traje, a s druge strane obavlja samostalnu odvjetničku dužnost na adresi [adresa]. U privitku se dostavlja i podnesak koji je tužiteljica uputila sudu 13. rujna 2023. iz kojeg je navedeno vidljivo. Stoga, ukoliko netko svojim postupanjem ugrožava stranke, to je upravo tužiteljica, a što potvrđuje i sentenca Županijskog suda u Varaždinu, Gž Ovr 277/2020-2 koja se dostavlja u privitku. Štoviše, u članku 4. Ugovora o zamjeni (supstituciji) koji prileži spisu, proizlazi da se taj ugovor sklapa na određeno vrijeme, dok traju opravdani razlozi zbog kojih je odvjetnica VŠ spriječena obavljati odvjetništvo. U stvarnosti situacija je dijametralno suprotna od onoga što ističe tužiteljica u tužbi. Naime, otuđivanjem spisa tužiteljica sprječava drugotuženika da obavlja svoju dužnost i zaštiti stranke. Nadalje, tužiteljica u svoju korist pokušava izmijeniti značenje čl. 7. st. 2. Ugovora o prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva Odvjetničko društvo Vaić & Dvorničić d.o.o. od 3. lipnja 2016. Odredba ovog stavka glasi kako slijedi: „Stjecatelj poslovnog udjela se obvezuje da u slučaju prestanka radnog odnosa s društvom prije pokretanja poslovnog pothvata u [adresa] neće preuzimati punomoći stranaka društva osim onih s talijanskog govornog područja, dok se prenositelj poslovnih udjela obvezuje zajedno s stjecateljem poslovnih udjela pokrenuti postupak osnivanja ispostave [adresa] u roku od 2-3 godine od sklapanja ovog ugovora. Stjecatelj poslovnih udjela se obvezuje educirati osobu koja će zamijeniti njenu ulogu u uredu u Rijeci prije osnivanja ispostave [adresa].“ Dakle nigdje se ne navodi izričito i neograničeno ovlaštenje tužiteljice na preuzimanje punomoći, a posebice da bez znanja poslodavca otuđi spise iz sjedišta prvotuženika, u kojem kako i sama navodi, nije radila godinama. Uostalom, članak 30. st. 2. Zakona o odvjetništvu na koji se tužiteljica poziva glasi: „Odvjetnik koji radi u društvu dužan je pružati one oblike pravne pomoći koje mu odredi društvo, ako ugovorom sklopljenim između društva i odvjetnika nije drugačije određeno.“. Uzevši u obzir da ne postoji ugovor između tužiteljice i tuženika kojim bi bilo određeno nešto drugo, tužiteljica je bila dužna pružati one oblike pravne pomoći koje joj je odredio prvotuženik, što ona nije učinila. Organizaciju rada u uredu određuje prvotuženik kao poslodavac. Tužiteljica neosnovano smatra da bi istu trebala određivati ona sama, odnosno da ista ne treba postupati po uputama poslodavca. Također, životno je i logično da je poslodavac zamolio tužiteljicu da se za sastav ponuda strankama obrati drugim zaposlenicima ureda kad je tužiteljica duže od godinu dana izbivala iz ureda, a zatim prije isteka rodiljnog dopusta, izgubila povjerenje tuženika kada je neovlašteno ušla u prostorije i otuđila spise predmeta. Poslodavac je obzirom na predmetnu situaciju mišljenja da je pokazao više razumijevanja nego što bi većina poslodavaca u ovakvoj situaciji pokazala. Što se tiče godišnjeg odmora tužiteljice, istoj je isplaćena naknada sukladno čl. 82. Zakona o radu, tako da su neopravdani navodi kako pitanje godišnjeg odmora nije riješeno. Kako se ne bi nepotrebno ponavljali te smatrajući da je iz svega prethodno navedenog jasno zašto je poslodavac donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, to će se tuženi osvrnuti na druge navode koje tužiteljica ističe u tužbi. Tužiteljica tvrdi da nije bez opravdanja izostala s posla već da je obavljala rad. Kao što je već navedeno, ista je trebala doći na radu u [adresa] gdje je bila pozvana na rad, a ne svojevoljno odlučiti da će obavljati posao na izdvojenom mjestu rada za što je uostalom sukladno Zakonu o radu potrebno sklopiti i novi ugovor. Osim navedenog, iz navoda tužiteljica proizlazi da ista smatra da je elektronička pošta krajem radnog dana dovoljan dokaz da obavlja rad te da poslodavac nema pravo nadzora nad njezinim radom. S navedenim se I. tuženik ne slaže te u cilju dobrog i organiziranog vođenja poslova smatra izrazito važnim nadzirati rad svojih zaposlenika. Tužiteljica uporno ističe da je bila namjera poslodavca dati joj otkaz, štoviše da je de facto otkaz nastupio i prije, razvidno jeda je tužiteljica ta koja je namjeravala samostalno obavljati odvjetničku službu te se poslužiti aktivnim spisima kako bi na temelju toga mogla odmah obavljati djelatnost, a koju trenutno prema saznanjima tuženika ne obavlja na način da isto je u skladu s pozitivnim propisima. Tuženici smatraju bitnim još jednom istaknuti da je odluka poslodavca postala bespredmetna u trenutku kada je primio izvanredni otkaz ugovora o radu od strane tužiteljice te se o tome neće dodatno raspravljati jer je već sve istaknuto u točki 2. ovog odgovora, međutim osporava se da je poslodavac znao da tužiteljica pristupa prostorijama ureda u [adresa], teret dokaza je na tužiteljici. Osim toga, obavijest poslodavcu da će se spisi uzeti ne bi opravdala takvo postupanje, obzirom da poslodavac nije dao svoju suglasnost za iznošenje spisa predmeta iz ureda. U pogledu navoda o istupanju iz društva, otkupu poslovnih udjela, saziva skupštine, ističe se da je predmet ovoga spora utvrđenje nedopuštenosti odluke poslodavca i prestanka radnog odnosa, stoga nije jasno zašto bi se u okviru ovog postupka trebalo raspravljati o članskim pravima tužiteljice, posebno uzevši u obzir da se o istome vodi postupak s poslovnim brojem P-417/2023 kod Trgovačkog suda u Rijeci. U pogledu navoda da je tužiteljica u bezizlaznoj situaciji, ponovno se ističe da je već navedeno i dokazano kolika je primanja tužiteljica imala tijekom rodiljnog i roditeljskog dopusta, kao i da trenutno samostalno obavlja odvjetničku djelatnost. Dakle, ne postoji prijetnja njezinim „minulim, redovitim sadašnjim i očekivanim budućim primanjima.“ U potpunosti su neosnovani navodi tužiteljice kojima pokušava predstaviti tuženike u lošem svjetlu. Naime, postupanje tuženika (pogrešno navedeno tužitelja) u potpunosti je u skladu s propisima te su tijekom čitavog razdoblja postupali u dobroj vjeri. Prema mišljenju tuženika tužiteljica nije postupala na taj način. U prilog navedenoj tvrdnji ide činjenica da je tužiteljica ta koja je dostavila izvanredni otkaz ugovora o radu, a sada traži naknadu štete u iznosu osam ugovorenih bruto mjesečnih plaća. Poslodavac je poduzeo sve moguće mjere kako prije odlaska tužiteljice na rodiljni odnosno roditeljski dopust tako i nakon odlaska s ciljem da njoj i drugim djelatnicima društva za koje je odgovoran osigura normalne uvjete za prijelazno razdoblje. Međutim, ne postoji pravni osnov temeljem kojeg bi prvotuženik bio u obvezi isplate osam ugovorenih bruto mjesečnih plaća. Intencija ovog zakonskog rješenja iz čl. 125. Zakona o radu ima za svrhu obeštetiti radnika u situaciji kada isti od strane poslodavca dobije otkaz za koji sud kasnije utvrdi da je bio nezakonit. U predmetnoj situaciji tužiteljica je izjavila otkaz poslodavcu, ne obrnuto. Stoga se visina tužbenog zahtjeva glede naknade štete u visini osam bruto plaća, neimovinske štete, materijalne štete osporava kako u pogledu osnove tako i iznosa. Također, ne bi trebalo biti dvojbeno da ne postoji nikakav pravni osnov za utuženje drugotuženika koji kao fizička osoba nije bio poslodavac tužiteljice, a predmet ovog spora je utvrđenje nedopuštenosti odluke poslodavca i prestanka radnog odnosa, te naknade štete, koju štetu čak i kada bi ista uistinu postojala nije mogao nanijeti drugotuženik kao fizička osoba kad je čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima na koji se tužiteljica poziva propisano da za štetu odgovara poslodavac. Drugotuženik stoga stavlja prigovor promašene pasivne legitimacije. Opreza radi, ističe se da tužiteljica ničime nije niti dokazala da joj je ponašanjem drugotuženika nanesena nematerijalna šteta. Štoviše, iz elektroničke i SMS komunikacije koju je tužiteljica dostavila uz tužbu ne bi proizlazilo da je drugotuženik na bilo koji način nanio tužiteljici neimovinsku štetu bilo kakvog tipa. Iz tog razloga predlaže se da, ukoliko sud utvrdi da postoje razlozi za daljnjim vođenjem ovog pravnog spora, međupresudom odbije tužbeni zahtjev u pogledu drugotuženika. Zaključno se ističe da tužiteljica nema pravni interes tražiti utvrđenje da je otkaz poslodavca bio nezakonit jer je radni odnos prestao izvanrednim otkazom koji je izjavila tužiteljica prvotuženiku. Slijedom čega je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na sudski raskid ugovora o radu. Tužiteljica nije učinila ni vjerojatnim da joj je nastala šteta čiju naknadu potražuje zbog čega su i ti zahtjevi u cijelosti neosnovani. Obzirom na sve izneseno tuženici predlažu da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da naknadi tuženicima prouzročeni parnični trošak.

4. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i dokaz saslušanjem svjedoka GŠ (stranica 553-559 spisa), tužiteljice (stranica 447-458 spisa) i zakonskog zastupnika prvotuženika i drugotuženika (stranica 485-493 spisa), kao stranaka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbu i tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. srpnja 2023., sudski raskid ugovora o radu, te, posljedično tome, naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, naknada za odvjetničku članarinu i osiguranje od odgovornosti odvjetnika do prestanka radnog odnosa, kao i razlika plaće.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kod prvotuženika kao poslodavca bila zaposlena u razdoblju od 8. ožujka 2013. do 21. srpnja 2023. i to prvotno na radnom mjestu odvjetničkog vježbenika, a potom na radnom mjestu odvjetnika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 10. svibnja 2016. (stranica 25-28 spisa). Nadalje, nesporno je da je prvotuženik 13. srpnja 2023. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (stranica 196-198 spisa), i to zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, kao i da je tužiteljica izvanredno otkazala ugovor o radu Odlukom od 20. srpnja 2023. (stranica 211-212 spisa). Također je nesporno da otkaz kojim je tužiteljica izvanredno otkazala ugovor o radu zaključen s prvotuženikom nije predmet spora u ovoj parnici.

8. Sporno je ima li tuženik opravdane razloge za otkazivanje ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, navedene u odluci o otkazu, kao i činjenica tko je otkazao izvanrednim otkazom predmetni ugovor o radu sklopljen između parničnih stranaka.

9. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje ZR) prema kojoj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, s time da ukoliko poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

10. Tijekom postupka utvrđeno je kako je tužiteljica spornu odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaprimila 21. srpnja 2023. (navedeno proizlazi iz zahtjeva za zaštitu prava sa stranice 206 spisa, uz napomenu da tuženik navedeno tijekom postupka nije osporavao), protiv koje je izjavila zahtjev za zaštitu prava 28. srpnja 2023. (stranica 206 spisa). Kako je među strankama nesporno da tuženik zahtjev za zaštitu prava nije usvojio niti se o istom očitovao, to je tužiteljica pravovremeno zahtijevala zaštitu svojih prava iz radnog odnosa tužbom od 4. kolovoza 2023.

10.1. Vezano za navod tuženika kako tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog spora navodi se kako je tužba za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu predviđena posebnim propisom – Zakonom o radu, pa postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe ne predstavlja procesnopravnu pretpostavku njene dopuštenosti. Stoga se takva tužba ne može odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa.

11. Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pri tome ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (st. 2.).

12. U smislu naprijed citirane zakonske odredbe ističe se da, ukoliko je riječ o otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, tada postojanje te povrede poslodavac mora nedvojbeno dokazati. U slučaju da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li takva povreda obveze iz radnog odnosa počinjena ili ne, tada se ne može smatrati da je poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR-a prije izvanrednog otkaza uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac to učini.

13.1. Po mišljenju ovoga suda, pravo tužiteljice na obranu nije povrijeđeno time što je tuženik prije donošenja sporne odluke nije pozvao na iznošenje obrane, obzirom da je svoju obranu iznijela nakon saznanja o otkazu u zahtjevu za zaštitu prava, kao i tijekom ovog parničnog postupka.

14. Nadalje, Zakon o radu odredio je kratak rok u kojem poslodavac (ili radnik) mogu izvanredno otkazati ugovor o radu. Prema čl. 116. st. 2. ZR-a ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, rok od 15 dana iz čl. 116. ZR-a materijalnopravne je prirode i ima značenje osnovne pretpostavke za dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu (takvo stajalište izraženo je u odlukama broj Revr-1329/10 od 23. studenoga 2010. i Revr-1895/10 od 12. siječnja 2011.). Nepoštovanje tog roka ima za posljedicu nedopuštenost (nezakonitost) otkaza.

15. Odredbom čl. 114. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu

16. Nadalje, prema čl. 120. st. 1. ZR-a otkaz mora biti u pisanom obliku.

17. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. srpnja 2023. (stranica 196-198 spisa) utvrđeno je da prvotuženik tužiteljici izvanredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa i iz razloga gubitka povjerenja, zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

18. Uvidom u Izvanredni otkaz ugovora o radu od dana 10. svibnja 2016. od 20. srpnja 2023. (stranica 211-212 spisa) utvrđeno je da tužiteljica prvotuženiku izvanredno otkazuje Ugovor o radu od 10. svibnja 2016., sklopljen na neodređeno vrijeme za radno mjesto odvjetnika, uz Aneks br. 1 od 1. siječnja 2021. zbog osobito teških povreda poslodavca obveza iz radnog odnosa, te drugih osobito važnih činjenica.

19. Prema odredbi čl. 120. st. 3. ZR-a otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

19.1. Dostava odluke o otkazu, i u slučaju redovitog otkaza (čl. 115. ZR-a) i u slučaju izvanrednog otkaza (čl. 116. ZR-a) ima konstitutivno pravno značenje, jer već samom dostavom otkaza nastaju prava i obveze za strane ugovora o radu obzirom da od dostave odluke teku rokovi za poduzimanje pravnih radnji koji su prekluzivne naravi (istekom zakonskih rokova radnik i poslodavac gube određena prava).

19.2. Dostavom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu odmah prestaje radni odnos budući da se kod izvanrednog otkaza ne primjenjuju otkazni rokovi (kao u slučaju redovitog otkaza).

19.3. Dakle, pravni učinci odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nastaju od trenutka dostave (primitka) te odluke. Iz navedenog proizlazi da odluka o izvanrednom otkazu proizvodi pravne učinke samim činom dostave suprotnoj ugovornoj strani.

20. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužiteljica Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. srpnja 2023. zaprimila 21. srpnja 2023. u 12:36:58 sati (potvrda uručenja prileži na stranici 272 spisa), dok je uvidom u povratnicu sa stranice 271 spisa utvrđeno da je prvotuženik Odluku tužiteljice o izvanrednom otkazu od 20. srpnja 2023. primio 21. srpnja 2023. u 08:49:15 sati.

21. Imajući na umu navedeno, to proizlazi da je radni odnos tužiteljice kod prvotuženika prestao njezinom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. srpnja 2023. koju je prvotuženik zaprimio 21. srpnja 2023. u 08:49:15 sati obzirom da su tada nastupili pravni učinci iste. Dakle, radni odnos tužiteljice kod prvotuženika prestao je otkazom tužiteljice i to temeljem Odluke o izvanrednom otkazu od 20. srpnja 2023. obzirom da je između stranaka nesporno da je tužiteljica tuženikovu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaprimila istoga dana, samo kasnije, tj. u 12:36:58 sati.

22. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je radni odnos tužiteljice kod prvotuženika prestao otkazom od strane same tužiteljice, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se odnosi na utvrđenje tuženikove odluke o otkazu nedopuštenom, kao neosnovanim i presuditi kao u izreci.

23. Kako je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom, to tužiteljica nije ovlaštena podnijeti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu jer je sudski raskid ugovora o radu zakonsko pravo radnika u slučaju nedopuštenog otkaza (čl. 125. ZR-a), a što ovdje nije slučaj, slijedom čega je valjalo kao neosnovan odbiti i ovaj dio tužbenog zahtjeva, kao i dio koji se odnosi na zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja se dosuđuje u slučaju sudskog raskida ugovora o radu na temelju čl. 125. st. 1. ZR-a.

24. Nadalje, neosnovan je i zahtjev tužiteljice vezan uz naknadu za odvjetničku članarinu i osiguranje od odgovornosti odvjetnika jer je tužiteljici radni odnos kod prvotuženika prestao odlukom o otkazu kojom je tužiteljica izvanredno otkazala ugovor o radu sklopljen s prvotuženikom, slijedom čega ne postoji pravna osnova po kojoj bi prvotuženik bio u obvezi isplatiti utuženu naknadu, kao ni razliku utužene plaće.

25. U konačnici, tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom koji se odnosi na drugotuženika kao neosnovanim, obzirom da je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. svibnja 2016. (stranica 25-28 spisa), kao i Aneks br. 1 ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2021. (stranica 29 spisa) zaključila s prvotuženikom, kao poslodavcem, slijedom čega ne postoji pravna osnova po kojoj bi drugotuženik, koji nije poslodavac tužiteljice, bio u obvezi tužiteljici naknaditi štetu po osnovi sudskog raskida ugovora o radu, uz napomenu da do istog nije niti došlo zbog neosnovanog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti odluke prvotuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice.

26. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u točki I. izreke.

27. Imajući na umu navedeno, sud je odbio provođenje ostalih dokaza obzirom da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno i da provođenje predloženih dokaza ne bi pridonijelo potpunijem utvrđenju istog.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu uspjeh tuženika u sporu i opravdane troškove nastale sudjelovanjem kvalificiranog punomoćnika na strani istih, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa).

28.1. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 10. srpnja 2024. te 28. svibnja 2025. (500,00 eura x 2; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastav podneska od 14. studenoga 2024. (50,00 eura; Tbr. 8. t. 4. Tarife), zastupanja na ročištima od 24. svibnja, 12. srpnja, 30. rujna i 14. studenoga 2024., te 1. travnja i 4. lipnja 2025. (500,00 eura x 6; Tbr. 9. t. 1. Tarife), što iznosi 4.550,00 eura, a uvećano za trošak zastupanja više osoba prema Tbr. 40 u iznosu od 455,00 eura i trošak PDV-a u iznosu od 25% (1.251,25) iznosi ukupno 6.256,25 eura. S preostalim dijelom zatraženog trošak tuženici su odbijeni kao neosnovanim obzirom da obveza plaćanja istih nastaje nakon pravomoćnog završetka postupka.

28.2. Na dosuđeni trošak tuženima pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 10. listopada 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ovih odluka nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana primitka. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.