REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-797/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FV (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička 50, kojeg zastupa punomoćnik Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6064/2024-8 od 23. svibnja 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I Žalba tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomice odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6064/2024-8 od 23. svibnja 2025.:

- potvrđuje u točki I izreke

- potvrđuje u točki II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da plati tužitelju iznos od 126,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.9.2006. godine do isplate sa zateznom kamatom kako je to određeno u točki II;

- preinačava u točki II izreke u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka tako da ista sada glasi:

II Nalaže se tuženici platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 151,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 23.5.2025. do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri

postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: broj P-6064/2024-8 od 23. svibnja 2025. suđeno je:

" I Odredba članka 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011848646 od 31.8.2006. godine zaključenog između tužitelja FV (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB 02535697732), kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 126,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.9.2006. godine do isplate i nakaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 606,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (23.5.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga i zbog povrede čl. 354. st.2. točka 11. ZPP-a. Navodi kako je ključno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ne izvesti zaključak da je znatna neravnoteža nastala zbog toga što se nije pojedinačno pregovaralo ili je odredba nejasna. Sud pogrešno zaključuje da znatna neravnoteža proizlazi iz činjenice da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Sukladno navedenom, prigovor zastare tuženika je osnovan. Tuženik je prigovorio suviše visoko naznačenom iznosu vrijednosti predmeta spora i izračunu troškova. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi tuženoj troškove. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

5.1. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj s tuženikom dana 31.8.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011848646, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.647,39 CHF te da je tužitelj temeljem tog ugovora i to čl. 12.3 tuženoj platio naknadu u iznosu od 126,09 eura dana 31.8.2006.;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelju trebao novac kako bi kupio traktor, koji koristi za osobne potrebe i ne bavi se poljoprivrednom proizvodnjom za daljnju prodaju. Na tuženicu su ga uputili djelatnici trgovine gdje je odlučio kupiti traktor i sjeća se da su mu u banci rekli da kredit ne može realizirati uz valutu euro, da može uz valutu CHF. Kada je došao ugovor je bio pripremljen, pročitao ga je i sjeća se odredbe o naknadi, za njega je to bio veliki iznos i pitao je što je to. Rečeno mu je da ugovor mora biti takav i da ili mora naknadu platiti ili od ugovora odustati (uzmi ili ostavi);

- da je iz provedenih dokaza utvrđeno da među strankama nisu vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, jer tužitelj nije uopće bio u mogućnosti da pregovara, kako uvjerljivo iskazuje, jer je djelatnik tuženika rekao da tu naknadu mora platiti ili da ugovor ne može zaključiti.

6. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, jer je tužitelj imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisni kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

7. S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir preostala obveza tužitelja da, osim sporne naknade, plati sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja kao i okolnost da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost svojih troškova poslovanja. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl.12. 3. ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju naknade istom za obradu kredita, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl.81. te ništetna u smislu čl.87. ZZP-a u vezi s čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 323. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je pravilno odlučeno kao u točki I. izreke presude.

8. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

8.1. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, sud je pravilno odlučio kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, pravilno prihvatio i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 126,09 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina nije sporna, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.9.2006., kao dana nakon dana isplate kredita i ujedno naplate iste naknade s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a.

9. Kako svojim žalbenim navodima tuženica nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude u točki I izreke i u točki II izreke u dijelu naloga tuženoj za isplatu 126,09 eura sa zateznim kamatama od 1.9.2006. sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu odbio žalbu i potvrdio presudu.

10. U pogledu troškova parničnog postupka osnovani su žalbeni navodi tužene da sud nije dobro odredio vps s obzirom na dosuđene iznose. Tužitelj je istakao deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, te označio vps 1.453,32 eura. Deklaratorni zahtjev je istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu samo radi ocjene osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, pa se kao vrijednost predmeta spora računa vrijednost zahtjeva za isplatu. Isto tako odredba čl. 35. ZPP-a propisuje da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, a glavni zahtjev u konkretnom slučaju je upravo kondemnatorni zahtjev.

10.1. Sud prihvatio žalbu tužene te preinačio presudu i odredio troškove parničnog postupka u skladu sa vps kondemnatornog zahtjeva. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe (Tbr. 7.st.1. OT) u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištu 22.4.2025. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 50,00 eura, što je uvećano za PDV-a, ukupno iznosi 125,00 eura. Sudske pristojbe sukladno vps iznose na tužbu 13,27 eura i na presudu 13,27 eura. Dakle, ukupni troškovi iznose 151,54 eura.

10.2. Zbog navedenog, presuda je u točki II izreke u dijelu odluke o troškovima preinačena u skladu sa odredbom čl. 380.st.3. ZPP-a.

11. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom uspjela samo u neznatnom dijelu, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a.

U Požegi, 10. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević