REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-555/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja, te Renate Marić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću odvjetniku iz Čakovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 421/2024-8 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-421/2024-8 od 24. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50- 4347840, sklopljen dana 03.09.2007.g., ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, dana 03.09.2007.g., pod posl.br. OV-18725/07, u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ČO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 721,14 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 05.09.2007.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 861,75 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku parničnog troška, ili podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima.

2.2. Vezano za žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u žalbi se navodi da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi. Nadalje u žalbi ističe da se presuda temelji na pogrešnoj primjeni čl. 118. ZZP-a, jer se pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a sud je pri tome zanemario okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Suprotno navodima žalbe tuženika nije učinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je za svoju odluku i pravni stav, prvostupanjski sud dao jasne razloge, presuda ni u čemu nije nerazumljiva, niti ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim dijela članka 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-4347840, sklopljenog između tužitelja i tuženika 3.9.2007. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, te isplata iznosa od 721,14 eura, plaćenog na ime te naknade.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu, a nije ni sporno među strankama je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-4347840 od 3.9.2007. u kojem Ugovoru je u članku 3. (Naknada) određeno se naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

- da isplaćena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita iznosi 721,14 eura.

8. U drugostupanjskom postupku sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja obvezuje tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva ništetna i da li tužitelj osnovano može tražiti vraćanje navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN -79/07 dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, jer je isti zaključen 3. rujna 2007.

- odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- odredba članka 102. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila Honda Civic i dobio kredit u visini od 37.045,00 CHF koji je isplaćen u kunama po srednjem tečaju banke i doznačen na račun tvrtke Ruting d.o.o. u kojoj je kupio vozilo, da je ugovor već bio pripremljen od strane banke, da je naknada od 3,30% skinuta kod plasiranja kredita u iznosu od 5.433,44 kune odnosno sada 721,14 eura, da kupio vozilo za vlastite potrebe i potrebe obitelji i s njime nije obavljao nikakvu djelatnost, da nije bio upoznat na koje troškove se ta naknada odnosila, nije mu rečeno što ista sadrži.

12. Prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, jer je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ista ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Ta odredba nije jasna i lako razumljiva iz razloga što tuženik nije pojasnio tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. zauzeo je stajalište da ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora o naknadi za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i da li potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze kao i odnos između naknade i za to pružene usluge, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP.

14. Stoga je suprotno navodima žalbe tuženika, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu iz članka 3. gdje je ugovorena naknada za obradu kredita, te je primjenom članka 1111. ZOO-a obvezao tuženika da tužitelju vrati iznos koji je primio temeljem navedene ništetne odredbe sa zateznim kamatama koje u smislu članka 1115. ZOO-a, u odnosu na tuženika kao nepoštenog stjecatelja, teku od dana stjecanja .

14. Radi iznesenog je žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.

U Požegi, 10. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević