REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3145/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb(OIB: 87939104217), Jurišićeva 4, kojega zastupa Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužitelja osobno, dana 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 212218 od 9. studenoga 2007. sklopljenog između predinka tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu i osiguranje kredita, dakle: točka 6.1. Ugovora kojom je određeno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ i točka 6.2. Ugovora kojom je određeno: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20 %.“.

II. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 856,18 eura sa zateznom kamatom od 11. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 9.11.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu br. 212218 na temelju kojega mu je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 25.619,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U čl. 6. Ugovora tužitelj je kao korisnik kredita obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita, kao i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95 % od iznosa kredita, bez da mu je prethodno niti kasnije jasno predočena struktura navedenih troškova, razloge za visinu i konačni iznos visine tih troškova, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom po čl. 270. ZOO. Niti o jednoj od ovih se odredaba nije pojedinačno pregovaralo, već su tužitelju nametnute u tipskom ugovoru na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika. Time je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o navedenim odredbama. Tvrdeći da mu je tuženik nametnuo prekomjernu, ekonomski neopravdanu obvezu u vidu plaćanja spornih naknada, tužitelj traži da sud ove odredbe utvrdi ništetnima i predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik je osporio zahtjev tužitelja navodeći da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako uočljive i razumljive, pa nije dopušteno ocjenjivati jesu li nepoštene, odnosno ništetne, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita, na što je pristao. O ovim se odrdbama očito i pregovaralo. Ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 212218 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

4. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i obveza na plaćanje naknade za osiguranje kredita.

5. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila za vlastite, osobne potrebe. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

6. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita.

7. Iz sadržaja ugovora – sporne odredbe čl. 6.1. utvrđeno je da je tužitelj obvezan neposredno prije isplate kredita isplatiti jednokratno 1,5% od iznosa kredita. Po čl. 6.2. tužitelj je obvezan na jednokratnu uplatu po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom, i to u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prednika tuženika na dan isplate kredita.

8. Tužitelj je u iskazu, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, iskazao da je ugovor o kreditu sklopio za kupnju automobila za osobne potrebe i da o spornim odredbama toga ugovora nije bilo govora prilikom pregovora koji su prethodili sklapanju kredita. Iz njegovog iskaza proizlazi da je kod prednika tuženika dobio na potpis gotov, već pripremljen ugovor, da nije mogao utjecati na sadržaj toga ugovora.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP). Prema odredbi čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 100. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Iz izvedenih je dokaza sud utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer ih je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj

- potrošač niti nije imao utjecaja na njihov sadržaj, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti, niti je sam tuženik konkretno naveo koje je to troškove imao zbog zahtjeva tužitelja za obradu kredita.

11. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade te naknadi za osiguranje kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljive u tekstu ugovora, riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene, one u potpunosti ne omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 99. ZZP prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenom odredbom samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

14. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

15. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 99. ZZP ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

16. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od sedam godina, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Imajući na umu navedeno, odredba toč. 6. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, kao što to tužitelj i navodi u svome iskazu.

23. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita niti osiguranje, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu sa čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. ZZP da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

29. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

30. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe i podneska od 27.6.2025. od po 200,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištu 6.10.2025. iznos od 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 600,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 150,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 53,09 eura iznosi 856,18 eura. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je po čl. 151. st. 3. ZPP od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 10. listopada 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika