Poslovni broj: Us I-3426/21-18

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Ronis d.o.o. Čakovec, J. Kozarca 1/A, OIB: 21720748086, zastupan po opunomoćenici Jeleni Damjanović Barić, odvjetnici iz Čakovca, R. Boškovića 23, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Ulica braće Radić 2, radi poništavanja rješenja, 10. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/18- 01/278, URBROJ: 513-04-21-25 od 27. listopada 2021. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec, KLASA: UP/I-471-02/16-01/84, URBROJ: 513-07-20/18-80 od 06. srpnja 2018. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 27. listopada 2021. godine, kojim je u ponovljenom drugostupanjskom postupku ponovno odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 06. srpnja 2018. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je po provedenom poreznom nadzoru poreza na dodanu vrijednost (PDV) za 2015. godinu utvrđena obveza PDV- a od 17.466.818,85 kn, što je tužitelju naloženo platiti s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je u tužbi istaknuo nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Nakon što je tužitelj iskazao pravo na povrat PDV-a za 2015. godinu, porezno tijelo je kod njega odlučilo provesti porezni nadzor PDV-a za tu godinu te mu je 09. veljače 2016. godine uputilo obavijest o poreznom nadzoru. Zapisnik o provedenom poreznom nadzoru je sastavljen 26. travnja 2018. godine, a na njega je tužitelj podnio prigovor, koji nije prihvaćen u osporavanom prvostupanjskom poreznom rješenju.

Tužitelju je u poreznom nadzoru i u osporavanim rješenjima u iznosu od 17.466.818,85 kn osporeno pravo na odbitak pretporeza za 2015. godinu. Ujedno se radi o iznosu PDV-a kojim su kumulativno po svojim izlaznim računima primarno bili zaduženi tužiteljevi dobavljači, a riječ je o tužiteljevoj nabavi velike količine (više tisuća) mobitela iPhone visoke pojedinačne vrijednosti po nizu računa od društva Rofi distribucija d.o.o. (dalje: RD; tada još: Delmerion distribucija d.o.o.) u razdoblju od 21. rujna 2015. godine do 31. listopada 2015. godine, a nakon toga (od 03. studenog 2015. godine do 17. prosinca 2015. godine) od društva Sky mobile d.o.o. (dalje: SM). Utvrđeno je da se tužitelj (osnovan još 1997. godine) jedino u tom razdoblju od tri mjeseca bavio trgovinom na veliko s mobitelima te ih je odmah preprodavao (najčešće isti ili drugi dan), a među kupcima su bila i društva iz EU (u vezi čega su transakcije oslobođene PDV-a; upravo zbog toga je tužitelj i iskazao pravo na povrat PDV-a za 2015. godinu).

U tuzemstvu je pak najveći tužiteljev kupac bilo društvo MMM Agramservis d.o.o., koje je inače prije bilo dobavljač robe tužitelju.

U poreznom je nadzoru utvrđeno da nabavne vrijednosti mobitela od spomenuta dva dobavljača (RD i SM) značajno odstupaju od nabavnih vrijednosti drugih dobavljača, a prije 2015. godine tužitelj uopće nije poslovao s tim dobavljačima, čije isporuke u toj godini (tri mjeseca) čine čak 68,60% vrijednosti svih isporuka tužitelju.

U odnosu na društvo RD porezno tijelo je utvrdilo da nakon izvršenih isporukâ tužitelju postaje nedostupno; 02. ožujka 2016. godine mu je suspendiran PDV broj te je brisano iz registra poreznih obveznika (RPO) zbog sumnje da sudjeluje u poreznim prevarama. Naknadno je nakon skraćenog stečajnog postupka brisano iz sudskog registra. PDV na izvršene i naplaćene isporuke tužitelju nije uplatilo.

U transakcijama s tužiteljem je društvo RD izdavalo samo račun-otpremnicu, dok nikakve druge poslovne dokumentacije tog društva nema.

Društvo SM je također nakon izvršenih transakcija tužitelju postalo nedostupno; osnovano je tek 09. rujna 2015. godine, a 17. veljače 2016. godine mu je suspendiran PDV broj te je brisano iz RPO zbog sumnje da sudjeluje u poreznim prevarama. PDV na izvršene i naplaćene isporuke tužitelju nije uplatilo. Utvrđeno je da se HV pojavljuje i kao operater na računima društva RD i kao komercijalist za dostavu obavijesti u društvu SM, odnosno kao osoba za vezu u oba društva i osoba koja je inicirala prestanak tužiteljevih narudžbi od društva RD i početak tužiteljevih narudžbi od društva SM, iako u tom razdoblju HV nije bio odgovorna osoba ni u jednom od spomenuta dva društva.

Tužitelj je u poreznom nadzoru naveo da mu je RD kao renomirano društvo u veljači 2015. godine preporučeno od raznih krugova (Satel Karlovac i BV, kao renomirani komercijalist u uspješnim poduzećima), a SM je onda percipiran kao sestrinsko društvo. Tužitelj je istaknuo da je s oba društva potpisan ugovor, da su bile izvršene provjere na internetu i da su od poreznog tijela dobivene potvrde o stanju njihovih dugovanja. Naveo je da je s mobitelima prestao poslovati jer od Božića 2015. godine nadalje više nije mogao plasirati tu robu, a poslije je uslijedio i porezni nadzor.

Porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj u vrijeme trgovanja mobitelima imao znatno povećan promet. Marža kod prodaje dvama najvećim domaćim kupcima mu je bila 2,61%, odnosno 2,37%, a marža prilikom prodaje inozemnom kupcu Yukatel DE je bila 4,68%.

Porezno tijelo smatra da se radi o prevari u području PDV-a i da je u lancu prevare tužitelj bio tampon-poduzeće, jer je riječ o sukcesivnoj nabavi mobitela u velikim količinama od dva nestajuća trgovca koja nisu plaćala PDV po naplaćenim računima. Nadalje, iz provedenih vezanih nadzora proizlazi da su i dobavljači RD-a i SM-a također nestajući trgovci, međusobno povezana društva Valiturus d.o.o. i Kaštelanka komerc d.o.o., kojima je također suspendiran PDV broj te su brisana iz RPO, neplatiše su PDV-a i naknadno postaju nedostupna. Tužitelj je prvi u lancu porezne prevare koji nije nestajući trgovac.

Porezno tijelo je utvrdilo da su tužitelju mobiteli isporučivani po nižim cijenama od nabavne cijene iz EU i po nižim cijenama od preporučenih cijena po ovlaštenom distributeru (ovu drugu okolnost sud ne smatra odlučnom, jer su realni tržišni uvjeti podložni raznim varijacijama, koje mogu uključivati i razne poticaje distributerima robe).

Također je utvrđeno da je u lancu isporuke 2260 mobitela iPhone Valiturus d.o.o. robu nabavio od slovačkog dobavljača po cijeni višoj od cijene po kojoj su ti mobiteli preko RD-a isporučeni tužitelju, a isto je utvrđeno i za lanac isporuke 3200 mobitela iPhone od slovačkog dobavljača preko Kaštelanke komerc d.o.o. i SM-a do tužitelja i dalje, te za lanac isporuke 5700 mobitela iPhone od nizozemskih dobavljača preko SM-a do tužitelja i dalje. Ove okolnosti sud također ne smatra odlučnim, jer nema dokaza o tome da je tužitelj znao ili mogao znati za nabavne cijene po kojima su dobavljači njegovih dobavljača nabavljali robu.

Međutim, utvrđeno je da je roba (mobiteli) vrlo brzo kolala među učesnicima, a tužitelj je te mobitele preprodavao isti ili drugi dan od stjecanja.

Na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14 - ZPDV) porezni obveznik načelno ostvaruje pravo na odbitak pretporeza (a time onda eventualno i na povrat preplaćenog PDV-a) za isporuke dobara koja su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Međutim, na temelju čl. 127. st. 1. ZPDV-a porezni obveznik kojem je obavljena isporuka dobara u tuzemstvu odgovara kao jamac platac za plaćanje PDV- a ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da s takvom transakcijom sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a.

Sud EU je pak u spojenim predmetima C-439/04 i C-440/04 u presudi od 06. srpnja 2006. godine naveo da će se u tom slučaju poreznom obvezniku odbiti pravo na odbitak pretporeza.

Bez obzira na to je li riječ o nepriznavanju prava na odbitak pretporeza ili o nalaganju uplate PDV-a koji primarno tereti dobavljače poreznog obveznika (gdje taj porezni obveznik ima ulogu jamca platca), konačni učinak je isti jer se radi o istim iznosima: porezni obveznik postaje obveznik uplate tog iznosa PDV-a.

U konkretnom slučaju sud na temelju svih okolnosti poslovnog događaja zaključuje da je tužitelj ipak morao znati da u transakcijama s mobitelima tokom 2015. godine sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a.

Tužitelj prvenstveno u ovom upravnom sporu navodi da nije postupljeno po presudi ovog suda UsI-3338/19 od 28. rujna 2021. godine. Naime, tuženik je svojim prvim drugostupanjskim rješenjem od 13. rujna 2019. godine već bio odbio tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 06. srpnja 2018. godine, ali je presudom ovog suda UsI-3338/19 od 28. rujna 2021. godine to rješenje poništeno i predmet vraćen tuženiku na ponovljeni drugostupanjski postupak, uz obrazloženje da nije navedeno koje je provjere tužitelj još trebao napraviti i da nije odgovoreno na sve žalbene navode. Tuženik je sada osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 27. listopada 2021. godine ponovno odbio tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 06. srpnja 2018. godine.

Sadržaj presude ovog suda UsI-3338/19 od 28. rujna 2021. godine (dostavljene uz tužbu) nije sporan pa nije prihvaćen prijedlog za priklop cijelog spisa tog upravnosudskog predmeta.

Međutim, prigovori izneseni prema ranijem tuženikovom drugostupanjskom rješenju u spomenutoj presudi ovog suda se ne mogu odnositi i na prvostupanjsko porezno rješenje, jer ono sadržava iznimno iscrpne razloge kojima se ukazuje na propuste tužitelja - osim što je u oba rješenja zaista suvišno izvršeno i pozivanje na nepostojanje odgovarajuće prijevozne dokumentacije, jer iz prikupljenih izjavâ proizlazi da je roba tužitelju stvarno bila isporučena, a daljnji prijenos prava raspolaganja na tužiteljeve kupce uopće ni nije bio sporan. Propuštanje očitovanja na sve žalbene navode pak ne dovodi nužno do ocjene o nezakonitosti drugostupanjskog rješenja, jer je i sâm sud u upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije ovlašten samostalno preispitivati sva sporna činjenična i pravna pitanja koja se pred njega postave.

Ovom sudu nije sporno ni da je tužitelj doista vršio određene provjere društava RD i SM, kao svojih dobavljača, ali rezultate tih provjera kao ni cjelokupno poslovanje s njima nije protumačio u smislu prepoznavanja prijevarnog postupanja. Objektivni pokazatelji konkretnog slučaja ukazuju na to da se zaista radi o lancu prevare vezanom za PDV, u što je tužitelj jednostavno neoprezno ušao i nije prepoznao rizik koji je trebao prepoznati, ili ga je pak zanemario. Cijeli niz tih objektivnih pokazatelja, navedenih u prvostupanjskom poreznom rješenju, tužitelj zapravo uopće niti ne dovodi u pitanje i nisu sporni (osim po pitanju navodnog nedostatka prijevozničke dokumentacije o isporuci robe).

U odnosu na tužiteljev navod da je ispunio sve materijalne i formalne pretpostavke za odbitak pretporeza, sud napominje da ispunjavanje tih pretpostavki (iz čl. 58. st. 1. ZPDV-a) također nije sporno (roba mu je zaista bila isporučena te ju je platio), ali se pravo na odbitak pretporeza tužitelju osporava na temelju skrivljenog propuštanja saznanja da transakcijama s mobitelima sudjeluje u lancu porezne prevare (tako i u spomenutim presudama Suda EU), pa u tom slučaju stupa u pravnu poziciju jamca platca za neplaćeni PDV njegovih dobavljača (čl. 127. st. 1. ZPDV-a). Neosnovano se tužitelj poziva na to da uopće nije znao za pojam prevare u području PDV-a. Zakonsko sankcioniranje tog i takvog standarda postupanja je bilo jasno propisano u čl. 127. st. 1. ZPDV-a, a osim toga je i sâm tužitelj u prigovoru na zapisnik o poreznom nadzoru naveo da su 22. rujna 2015. godine (dakle, upravo u vrijeme započinjanja spornih transakcija mobitelima) na web stranici poreznog tijela objavljene upute o uočavanju prevara u sustavu PDV-a.

Tužitelj navodi da je teret dokaza u vezi utvrđivanja njegove porezne obveze na poreznom tijelu. To je točno, ali sud još jednom napominje da je prvostupanjsko porezno tijelo iznimno iscrpno navelo niz objektivnih (i nespornih) okolnosti koje ukazuju na to da se u konkretnom slučaju radilo o lancu porezne (PDV) prevare, kao i okolnosti koje ukazuju na to da je tužitelj propustio uočiti rizike vlastitog sudjelovanja u takvim transakcijama (ili je te rizike svjesno zanemario).

Tužiteljevi dobavljači (RD i SM) nisu bili renomirani dobavljači, dulje vremena poznati na tržištu elektroničkom robom, pa time i mobitelima iPhone. Tužitelju se u ime njih javio HV, iako nije bio vlasnik (osnivač) ni odgovorna osoba (direktor) niti zaposlenik tih društava te je nudio velike količine mobitela po niskim cijenama. Dobavljači se nisu reklamirali niti oglašavali prodaju, a porezni obveznik je s njima došao u kontakt preko posrednika. Isporuke mobitela su se vršile iz dana u dan ili u razmaku od svega nekoliko dana, u iznimno velikim količinama i velikim financijskim vrijednostima (i do 1200 komada po računu, vrijednosti od nekoliko stotina tisuća kuna do pet milijuna kuna po računu).

Prije suradnje s dobavljačima RD i SM tužitelj se nije bavio trgovinom mobitela na veliko, iako je poznavao tržište mobitelima jer je nabavljao mobitele raznih vrsta za maloprodaju. Stoga je imao dovoljno stručnog znanja i iskustva za procjenu nabavlja li dobra od renomiranog dobavljača, za procjenu realne tržišne cijene, za ispitivanje porijekla i načina nabave mobitela po dobavljačima, odnosno za procjenu rizika nabave od trgovaca koji nisu poznati u toj branši, a naročito kada mu suradnju nudi kontakt osoba koja nije niti vlasnik niti odgovorna osoba dobavljača, a iz dana u dan mu nudi isporuku velikih količina i velike vrijednosti iste vrste dobara. Tužitelj je zanemario negativne pokazatelje u trenutku kada je naprasno prekinuta uspješna suradnja s dobavljačem RD i kada je od iste kontakt osobe (HV) predloženo da daljnje isporuke iste robe i još većih količina nadalje idu od drugog dobavljača (SM), kao novoosnovanog društva bez povijesti poslovanja. Tužitelj ne ostvaruje kontakt i suradnju s osnivačem ili odgovornom osobom tog novog dobavljača. Takav način poslovanja ukazuje na skrivenog vlasnika robe koji ne preuzima nikakvu odgovornost, odnosno na moguće prijevarno porezno postupanje.

Tužitelj je mali porezni obveznik i kao takav nema financijske snage da mobitele iPhone u tako velikim količinama i velike financijske vrijednosti nabavlja za zalihu za nepoznatog kupca, što upućuje na unaprijed dogovoren lanac prodaje. Naime, ista količina i vrsta mobitela se ipak odmah po nabavi prosljeđivala kupcu. Iz dostupne korespondencije je jasno da tužitelj ugovara isporuku dobara kupcu, za koju robu u trenutku ponude tek ima saznanja da će mu biti isporučena tog dana ili idućih dana, te je vidljivo da je isporuka vezana uz plaćanje na dan dostave. Tužitelj jednostavno nije prepoznao rizik, iako je sudjelovao u transakcijama u kojima nema gubitaka i u kojima mu je osigurana ujednačena dobit (ujednačena marža po svim isporukama). Iz dostupne dokumentacije se vidi da nisu odobravani rabati na količinu, naknadni rabati, nisu evidentirane reklamacije po isporukama, povrati robe, a što je bilo uobičajeno u poslovanju tužitelja s drugim dobavljačima - naročito s dobavljačima drugog najzastupljenijeg artikla (televizora).

Čak 98,97% svih nabavljenih mobitela iPhone je dalje isporučeno malom broju kupaca (dva u zemlji i dva u EU). Domaćem kupcu MMM Agramservis d.o.o. je prodano 65% ukupno nabavljenih mobitela (isporuke prema tom kupcu su bile u cijelom razdoblju nabave mobitela), iako tužitelj prema tom društvu ranije nije imao evidentirane isporuke te je baš od njega nabavljao mobitele za maloprodaju (u poslovnim knjigama ga je imao evidentiranog isključivo kao dobavljača). Dakle, tužitelj kao manji porezni obveznik, manje financijske snage, odjednom postaje značajni dobavljač velikom poreznom obvezniku, u cijelom razdoblju nabave mobitela od nestajućih trgovaca. Tužitelj nije procijenio rizik; zanemario je činjenicu da društvo koje je od njega znatno financijski jače, koje je poznati trgovac mobitelima u tuzemstvu, koje dobro poznaje tržište mobitela, koje ima razgranatu i uhodanu mrežu distribucije mobitela i koje mu je donedavno bilo dobavljač mobitela - preuzima od njega 65% svih nabavljenih mobitela od dobavljača kao nestajućih trgovaca. Tužitelj je zanemario činjenicu kako je malo vjerojatno da veliki trgovci elektroničkom robom (kao što je njegov kupac MMM Agramservis d.o.o.) ne bi imali saznanja da se na tržištu trguje velikom količinom mobitela po povoljnim cijenama te da bi prepustili tužitelju da se u roku od tri mjeseca razvije iz nepoznatog dobavljača mobitela na veliko u najznačajnijeg distributera mobitela iPhone u zemlji. Tužitelj je sâm vršio dostavu mobitela iPhone, čak i kupcima u Francuskoj i Njemačkoj, što je neuobičajeno u njegovom poslovanju jer je drugu vrstu robe (televizore, mobitele Samsung i dr.) otpremao preko prijevozničkih društava. Trgovalo se brzo (dobra su isti dan mijenjala nekoliko vlasnika), što ukazuje na činjenicu da nabava nije bila za zalihu i nepoznatog kupca. U lancu trgovanja iza tužiteljevih dobavljača kao nestajućih trgovaca nije bilo gubitaka u prodaji te se trgovalo ujednačenom maržom.

Dakle, u lancu trgovanja mobitelima nestajući trgovci su omogućili tužitelju sigurnu dobit i ujednačenu maržu na isporuke u poslovima velike vrijednosti koji se događaju u vrlo kratkom razdoblju uz minimalne troškove.

Tužitelj nije obratio pažnju na to da njegovi dobavljači RD i SM nisu bili navedeni u garancijskom listu robe kao uvoznici, već je to bilo nepoznato društvo Biraj me d.o.o. Da je izvršio odgovarajuću provjeru, tužitelj je mogao utvrditi da je osnivač društva Biraj me d.o.o. upravo HV, pri čemu je znakovito da HV istovremeno dogovara isporuku robe preko drugih društava (RD i SM), s kojima nije vlasnički ni upravljački povezan.

Prije i za vrijeme spornog trgovanja mobitelima direktor tužitelja JV nije kontaktirao s vlasnicom (osnivačicom) i odgovornom osobom dobavljača RD ZV, a također je izjavio da nije upoznao ni kontaktirao ni vlasnika (osnivača) i odgovornu osobu dobavljača SM VV (iz [adresa]). Iz toga proizlazi da je tužitelj zanemario očigledne rizike, a iz objektivnih okolnosti vezanih uz poslovnu suradnju s HV je morao znati da upuštanjem u tu poslovnu suradnju drugima omogućava prijevarne radnje na štetu državnog proračuna. Tužitelj je neoprezno ušao u poslovanje s nepoznatim društvom (RD) isključivo na temelju preporuka osobâ koje formalno nisu bile povezane s tim dobavljačem niti je temeljito provjerio njihovu pravu ulogu u posredovanju. Direktor tužitelja od samog početka poslovne suradnje s društvom RD kontaktira preko posrednika (BV i HV), a da pritom ne uspostavlja kontakt s vlasnikom (osnivačem) i odgovornom osobom (direktorom) tog društva ZV. Osoba koja mu je pristupila u ime dobavljača RD (HV) mu nudi velike količine sasvim drugog artikla od onog po čemu je taj dobavljač bio poznat na tržištu (osnovna djelatnost društva RD je bilo trgovanje igračkama i kozmetikom). Tužitelj je prilikom objektivne procjene novog dobavljača (RD) trebao uzeti u obzir zašto mu njegovi prvi kontakti (BV), kao dobri poznavatelji tržišta mobitela, preporučuju HV i društvo RD, a ne društva koja su dugo godina poznata kao renomirana poduzeća u poslovanju raznom elektroničkom robom, pa i mobitelima, i od kojih je tužitelj već kupovao mobitele za maloprodaju.

Tužitelj je u poreznom nadzoru sâm naveo da je bio svjestan činjenice kako je već društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. bila među najpovoljnijim dobavljačima mobitela, a nije mu bilo sumnjivo saznanje da je to društvo upoznalo društvo H kako tužitelj želi naručiti mobitele većih količina i tako otkrila svom dobavljaču svog kupca i omogućila društvu RD i HV direktan kontakt s njim. Tužitelj je kod objektivne procjene trebao uzeti u obzir tu činjenicu i procijeniti razlog zbog kojeg jedan dobavljač drugom prosljeđuje narudžbu, odnosno zašto već postojeći trgovac mobitelima, od kojeg je tužitelj već nabavljao razne vrste mobitela, prosljeđuje narudžbu osobi odnosno društvu koje nije bilo poznato po trgovanju mobitelima, već igračkama i kozmetikom. Ujedno je vezanim poreznim nadzorom utvrđeno da je društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. također bilo sudionik prijevarnog lanca transakcija mobitelima iPhone (a to je potvrđeno i pravomoćnom presudom ovog suda UsI-4385/18 od 29. rujna 2020. godine, u kojoj je utvrđeno da je i to društvo mobitele nabavljalo i od društva SM).

Tužitelj je zanemario i to da nije logično kako društvo RD (kojem poslovanje s mobitelima nije glavna djelatnost) ima povoljnije cijene i veće količine mobitela od društva Yukatel DE, koje je veliki međunarodni trgovac na veliko mobitelima. Dakle, tužitelj je naprosto zanemario negativne pokazatelje vezane uz poslovanje s društvom RD te je na temelju okolnosti transakcija s tim dobavljačem trebao znati da su one bile povezane s prijevarnim transakcijama koje su rezultirale utajom PDV-a. Činjenica da je HV praktično bez limita donosio odluke o prodaji trgovačke robe kao da je njen vlasnik, u količinskim i financijskim vrijednostima koje mogu ugroziti likvidnost, pa čak i cjelokupno poslovanje malog trgovca - trebala je ukazati tužitelju na prijevarno trgovanje društva RD. Neuobičajenost takvog načina poslovanja se vidi i u tome što su djelatnici tužitelja u svojim izjavama u poreznom nadzoru napomenuli da je sve odluke o nabavi i isporuci mobitela i o isporukama velikih količina i financijskih vrijednosti donosio direktor JV. Tim više je tužitelj trebao prepoznati rizičnost poslovanja kod društva dobavljača, gdje odluke bez ikakvog limita donosi HV, iako nije niti zaposlenik niti vlasnik (osnivač), a niti odgovorna osoba (direktor) društva RD.

Uvidom u pokazatelje o poslovanju društva RD za razdoblje od 2012. do 2014. godine uočava se da je to društvo mali porezni obveznik, manje financijske snage, a u roku od dva mjeseca (rujan i listopad 2015. godine) ostvaruje promet prodajom mobitela iPhone tužitelju kao kupcu u iznosu od 23,7 milijuna kuna. Tužitelju je trebalo biti nelogično i to da mu HV, predstavljen kao komercijalist u RD-u, objašnjava kako društvo RD ne plaća na vrijeme PDV te kako se na taj način kreditira (to je sve vidljivo iz transkripta razgovora).

Iz dostupne dokumentacije je vidljivo da tužitelj isti dan kada mu je ponuđena roba od društva RD traži kupca te nudi robu društvu MMM Agramservis d.o.o. Tek nakon što taj kupac prihvaća ponudu, tužitelj uzima robu od društva RD, što ukazuje na to da tužitelj nije imao financijske snage sâm financirati nabavu mobitela iPhone. Nadalje, i isporuke tužitelju od dobavljača SM su od početka išle u vrlo velikim količinama i vrijednostima, da bi u kratkom roku od mjesec i pol dana dosegle vrijednost od 75 milijuna kuna, što je više od cjelogodišnjeg prometa koje je tužitelj ostvarivao u prethodnim poreznim razdobljima. Prekid kratke poslovne suradnje s prethodnim dobavljačem (RD), a da u poslovanju nisu nastale poteškoće i da pritom za tužitelja nije bilo nikakve promjene u načinu naručivanja i dostavi mobitela, trebalo je ukazati tužitelju na rizičnost nastavka poslovanja s novim dobavljačem. Tužitelj je provjerom mogao utvrditi da društvo SM nema zaposlenih radnika i da HV nije ni u kakvom formalnom odnosu niti s tim dobavljačem, iako je u ugovoru definiran kao komercijalist. Svi dogovori oko isporuke i plaćanja mobitela (u financijskoj snazi još većoj od one prilikom poslovanja s dobavljačem RD) idu isključivo preko HV, bez obzira na to radi li se o isporuci od nekoliko stotina tisuća kuna do nekoliko milijuna kuna. Tužitelj pritom nije upoznao VV, vlasnika (osnivača) i direktora društva SM, a HV i ovdje donosi odluke o prodaji trgovačke robe velikih financijskih vrijednosti na način kao da je vlasnik robe, odnosno bez limita u pogledu količinske ili financijske vrijednosti robe. Takvo poslovanje dobavljača B je tužitelju trebalo biti sumnjivo već i zbog toga što je u potpunoj suprotnosti s njegovim načinom poslovanja, gdje sve odluke o transakcijama velikih vrijednosti osobno donosi direktor JV. Nadalje, oprezan poduzetnik je trebao uočiti nelogičnost u tome da prethodni dobavljač (RD) izdvaja dio svog uspješnog poslovanja (trgovanje mobitelima na veliko) u novoosnovano društvo (SM) s kojim nije vlasnički povezano. Pojavljivanje stranog državljanina kao vlasnika (osnivača) i kao odgovorne osobe novoosnovanog društva SM kao novog dobavljača, pri čemu ta osoba (VV) direktno ne sudjeluje u dogovaranju uvjeta poslovanja i izvršenju transakcija mobitelima, niti ga tužitelj upoznaje - upućuje na činjenicu da je VV služi samo prikrivanju stvarnog vlasnika dobara, što opet upućuje na prijevarne namjere.

Tužitelju je također trebalo biti nelogično i to da o tako važnoj odluci kao što je izdvajanje dijela poslovanja iz jednog društva u drugo društvo (poslovanja vezanog uz nastavak isporukâ mobitela iPhone velikih financijskih vrijednosti) nije bio obaviješten od direktora dotadašnjeg dobavljača RD. Tužitelj se stoga trebao pitati tko je stvarni vlasnik dobara i tko snosi odgovornost za obveze po isporukama. Sud zbog svega navedenog zaključuje da je i sâm tužitelj morao uočiti rizik poslovanja s društvom SM, ali ga je zanemario.

Zbog načina dogovaranja isporukâ velikih financijskih vrijednosti bez sudjelovanja odgovornih osoba dobavljača, proizlazi da se prilikom sklapanja pisanih ugovora nije radilo o stvarnoj namjeri reguliranja poslovnog odnosa s dobavljačima, već o stvaranju privida uobičajenog poslovanja između dva poslovna subjekta. Iz dostupne komunikacije između direktora tužitelja JV i HV je vidljivo da HV udovoljava svim zahtjevima JV u pogledu specifikacije robe (boje mobitela) i u pogledu (besplatne) dostave robe, bez ikakvog avansnog plaćanja, iako se radilo o značajnim financijskim iznosima. Stoga je direktoru tužitelja trebalo biti očigledno da su navedene nabavke mobitela iPhone od dobavljače RD i SM suviše dobre, a da ne bi bile povezane s poreznom prevarom. Naime, tužitelj je u 2015. godini ostvario iznimno značajan porast prometa (više od šest puta u odnosu na prosjek prethodnih pet godina), a to se nije temeljilo na povećanju prodajnih kapaciteta, broja zaposlenih ili na širenju trgovačke mreže (što je utjecalo na rast u prethodnim godinama), nego isključivo na kratkotrajnom poslovanju s dobavljačima RD i SM. Značajan je pokazatelj da tužitelj nakon prekida poslovne suradnje sa spomenutim dobavljačima (kao nestajućim trgovcima) prestaje trgovati mobitelima na veliko, a ukupna vrijednost njegove nabave, a time i isporuke u 2016. godini pada i spušta se na razinu 2014. godine (uvećanu za uobičajeni rast i razvoj poslovanja tužitelja, temeljen na povećanju prodajnih kapaciteta i broja zaposlenih).

Tužitelj dakle ili nije uočio ili je zanemario jasne objektivne pokazatelje koji su upućivali na poreznu prijevaru. Tužitelj je u smislu čl. 127. st. 1. ZPDV-a morao znati da svojom poslovnom aktivnošću s dobavljačima RD i SM sudjeluje u poreznoj prevari u području PDV-a, u kojoj je oštećen državni proračun.

Uvidom u kumulativ tužiteljevih PDV obrazaca za 2014., 2015. i 2016. godinu utvrđeno je da je za 2014. i 2016. godinu imao iskazanu obvezu PDV-a za uplatu, a za 2015. godinu je imao iskazan povrat poreza. Također je usporedbom iskazanih podataka u obrascima PDV-a za razdoblje od 01. siječnja 2015. godine do 31. kolovoza 2015. godine (prije spornog prometa mobitelima iPhone) utvrđena tužiteljeva obveza uplate PDV-a, da bi u razdoblju od iduća četiri mjeseca 2015. godine bilo iskazano pravo na povrat PDV-a u iznosu od 3.935.594,38 kn, što je izravno povezano s tužiteljevom preprodajom mobitela iPhone u države članice EU. Neosnovano se tužitelj poziva na niz presuda Suda EU, jer se redom radi o sasvim kazuističkim presudama, dok je u spojenim predmetima C-439/04 i C-440/04, taj sud zauzeo vrlo jasan načelan stav (koji u bitnom reproducira i čl. 127. st. 1. ZPDV-a) o tome da će nacionalni sud poreznom obvezniku odbiti pravo na odbitak pretporeza ako uzimajući u obzir objektivne faktore utvrdi da je porezni obveznik koji je primio dobra ili usluge znao ili je trebao znati da je kupnjom sudjelovao u prijevarnoj transakciji povezanoj s PDV-om.

Sud je na raspravnom ročištu odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za saslušanje niza svjedoka koji su bili predloženi na okolnost stvarne isporuke mobitela tužitelju i daljnjeg prijenosa prava raspolaganja nad tim mobitelima na tužiteljeve kupce - jer te okolnosti ovom sudu nisu sporne.

Zbog svega navedenog sud smatra da su osporavana rješenja pravilna i zakonita, bez obzira na to što se suvišno pozivaju i na nepostojanje odgovarajuće prijevozne dokumentacije, na preporučene cijene mobitela od ovlaštenih distributera i na nabavne cijene dobavljača tužiteljevih dobavljača.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 10. listopada 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Jelena Damjanović Barić

2. Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Ulica braće Radić 2, Varaždin