REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2803/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Nenada Horvat, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika KŽ, odvjetničke vježbenice, dana 10. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 106-51/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 24.04.2007. godine, sadržana u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''
II Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 106-51/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 24.04.2007. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''…Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.''
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]:
- iznos od 515,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.05.2007. do isplate,
- iznos od 105,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.05.2007. do isplate,
kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 849,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.10.2025. do isplate,
s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 16.04.2025. tužitelj navodi da je dana 24.04.2007. sa prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu broj 106-51/2007, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 70.000,00 CHF. Odredbom čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tuženik je tužitelju na ime troškova za obradu kredita prilikom isplate kredita, dana 09.05.2007. naplatio iznos od 3.886,75 kn. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn tužitelj na ime troškova za obradu kredita potražuje iznos od 515,86 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.
2. Nadalje, tužitelj navodi da je u čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje interkalarne kamate od iznosa kredita, dakle iz iznosa kredita, a ne na iznos kredita. Tužena je tužitelju prikazala interkalarnu kamatu kao “kamatu za grace period”, dakle klijentu je prikazala interkalarnu kamatu kao nekakvu nagradu klijentu, no iz prometa po kreditu i otplatnog plana, očigledno je da se radi o klasičnoj interkalarnoj kamati koja je naplaćena na pogrešan način. Naime, ako se kamata naplati iz kredita, u nastavku otplate nastaje anatocizam, budući da se kamata plaća na naplaćenu kamatu, a ne na iznos realiziranog kredita. Tuženik je tužitelju na ime kamate za grace period prilikom isplate kredita, dana 09.05.2007. naplatio iznos od 798,09 kn. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 eur iznosi 7,53450 kn tužitelj na ime pogrešno naplaćene kamate potražuje iznos od 105,92 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također, odobreni iznos kredita, odnosno ukupan iznos stavljen u otplatu, u pregledu prometa za klijenta iznosi 70.000,00 CHF / 310.940,00 HRK, što je u potpunosti netočno. Naime, u isplatnom nalogu jasno je vidljivo da su od, odnosno iz iznosa kredita naplaćeni troškovi obrade kredita kao i kamata za grace period (zapravo klasična interkalarna kamata), u sveukupnom iznosu od 4.684,84 HRK (obračunato po fiksnom tečaju konverzije, iznos od 621,79 eur). Zaključno, tužitelju je prilikom kupovine stana stvarno isplaćen iznos od 306.255,16 HRK, a ne iznos od 310.940,00 HRK koji je prikazan u pregledu prometa po kreditu, tj. iznos naveden u čl. 2. Ugovora o kreditu.
3. Slijedom iznesenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje sljedeće presude: ''I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 106-51/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 24.04.2007. godine, sadržana u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., 10000 ZAGREB, SLAVONSKA AV. 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 515,86 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 09.05.2007. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 106-51/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 24.04.2007. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''…Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.''
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., 10000 ZAGREB, SLAVONSKA AV. 6, OIB: 14036333877 da tužitelju NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 105,92 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 09.05.2007. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.''
4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 25.06.2025. navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik, a u odnosu na naknadu za obradu kredita, navodi da tuženik ne spori da je 24. travnja 2007. godine s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 106-51/2007 (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Međutim, tuženik prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.949,00 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 621,78 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu 621,78 EUR. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž- 2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“
5. Nadalje, tuženik navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, navodi da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik, a u odnosu na navode tužitelja o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana, navodi da tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom.
6. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P- 517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Tuženik ovim putem ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav, a riječ je o persudi Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž279/2023 od 08.03.2023.
7. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 70.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,25 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: ''1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.; 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.'' Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). S obzirom na navode tužitelja kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.
8. Tuženik, a u odnosu na u odnosu na zahtjev za isplatom interkalarne kamate, navodi da tužitelj ničime ne obrazlaže zašto bi odredba o naplati kamate od dana sklapanja ugovora do dana isplate kredita bila ništetna. Naime, navedena odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i sastavni dio svakog ugovora o kreditu. Tuženik se, radi nepotrebnog ponavljanja argumentacije, poziva na točke 14. – 19. svog odgovora na tužbu jer tužitelj ne dokazuje da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade, odnosno interkalarne kamate pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno.
9. Tuženik, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, odnosno interkalarne kamate, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.
10. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
11. Na pripremnom ročištu od 03.09.2025. stranke su suglasno navele da nisu sporne visine tužbenih zahtjeva iz točke II i IV tužbe i datum isplate naknade za obradu kredita i interkalarne kamate.
12. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 106-51/2007 od 24.04.2007. (list 6 – 11 spisa), isplatni nalog – obračun kredita od 09.05.2007. (list 12 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 13 – 20 spisa), pregled prometa po kreditu (list 21 – 30 spisa), zahtjev tužitelja upućen tuženiku od 04.04.2025. za mirno rješenje spora (list 103 spisa) i u e-mail tuženika upućen tužitelju 15.04.2025. (list 104 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 106 – 108 spisa).
13. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
14. Uvidom u zahtjev tužitelja upućen tuženiku od 04.04.2025. za mirno rješenje spora (list 103 spisa) i u e-mail tuženika upućen tužitelju 15.04.2025. (list 104 spisa) sud je utvrdio da se tužitelj prije pokretanja ovog spora (podnošenjem tužbe dana 16.04.2025.) obradio tuženiku dana 04.04.2025. sa zahtjevom za mirno rješenje ovog spora, a koji zahtjev je tuženik dopisom od 15.04.2025. otklonio kao neosnovan.
15. Među strankama nije sporno da je tuženik promijenio tvrtku iz Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u Addiko bank d.d. nakon zalječenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 24.04.2007.).
16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 106-51/2007 od 24.04.2007. (list 6 – 11 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 24.04.2007. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 106- 51/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren stambeni kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 4,20 % godišnje, koja je nepromjenjiva do 31.12.2007., a nakon toga promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke, te da se kredit stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4. Ugovora o kreditu), te da Ugovor o kreditu sadržava ovdje pobijane odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i o plaćanju interkalarne kamate iz iznosa kredita, i to:
- u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 %
(jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.'' i
- u čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: ''Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.''
17. Iako je u čl. 21. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj potpisom na Ugovoru o kreditu prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluku o kamatnim stopama tuženika, te druge opće akte tuženika, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženika iz tog Ugovora o kreditu, te iako je u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu određeno je da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove citirane opće uvjete, odnosno opće akte tuženika (Opće poslovne uvjete tuženika, Odluku o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluku o kamatnim stopama tuženika) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio sudu na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
18. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz isplatnog naloga – obračuna kredita od 09.05.2007. (list 12 spisa), izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 13 – 20 spisa) i pregleda prometa po kreditu (list 21 – 30 spisa).
- da je kredit tužitelju isplaćen dana 09.05.2007.,
- da je tužitelj tuženiku dana 09.05.2007. na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita isplatio iznos od 3.886,75 kn (odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 875,00 CHF), odnosno sada 515,86 EUR (po fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), a na način da je tuženik zadržao sebi ovaj iznos iz sredstava odobrenog kredita prilikom isplate (tj. korištenja) kredita, i
- da je tužitelj tuženiku dana 09.05.2007. isplatio na ime interkalarne kamate (tj. ''kamate za grace period'', kako se to navodi u isplatnom nalogu – obračunu kredita od 09.05.2007., list 12 spisa) iznos od 798,09 kn (odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 179,67 CHF), odnosno sada 105,92 EUR (po fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), a na način da je tuženik zadržao sebi ovaj iznos iz sredstava odobrenog kredita prilikom isplate (tj. korištenja) kredita.
19. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 106 – 108 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.
20. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio: da tužitelju nije bilo omogućeno s djelatnicima banke efektivno pregovarati o ovdje pobijanim odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita i plaćanju interkalarne kamate iz iznosa odobrenog kredita prilikom isplate, jer mu je predmetni kredit bio ponuđen po principi ''uzmi ili ostavi'', odnosno tužitelju je službenica banke prezentirala da mora platiti naknadu za obradu kredita i interkalarnu kamatu iz iznosa odobrenog kredita prilikom isplate ako želi dobiti traženi kredit, da tužitelju nije bilo objašnjeno na što točno se odnosi naknada za obradu kredita, odnosno koja usluga banke se njome plaća, da je tužitelju službenica banke prezentirala interkalarnu kamatu kao neki gratis period, odnosno period u kojem od dana isplate kredita pa do početka otplate neće plaćati redovnu kamatu, da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u HŽ Infrastrukturi na radnom mjestu glavnog inženjera za prometne propise, a sredstvima odobrenog kredita kupio je stan u kojem stanu od dana kupnje pa sve do danas stanuje sa svojom obitelji, s tim da supruga tužitelja u tom stanu posljednjih šest ili sedam godina obavlja djelatnost obrta, da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 2016. godine, te da je da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka.
21. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen u HŽ Infrastrukturi na radnom mjestu glavnog inženjera za prometne propise, a sredstvima odobrenog kredita kupio je stan u kojem stanu od dana kupnje pa sve do danas stanuje sa svojom obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.
22. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).
23. Sud je čitanjem pobijane odredbe iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.'', utvrdio, a u odnosu na pobijanu naknadu za obradu kredita, da je navedeno da ista naknada iznosi ''1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.
24. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima (npr. Odlukom o naknadama za usluge tuženika) unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 1,25 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.
25. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
26. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 5. st. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za korištenje kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, a niti je tuženik naveo od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 5. st, 2. Ugovora o kreditu dana 09.05.2007. iznos od 515,86 EUR, s tim su da visina isplaćene naknade i datum njene isplate među strankama nesporni, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81. st. 1.- 4., 84. i 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna.
27. Sud je čitanjem pobijane odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.'' utvrdio da je ovom odredbom koju je tuženik unio u Ugovor o kreditu (a jer je tuženik pripremio i sastavio Ugovor o kreditu) obveza tužitelja na plaćanje interkalarne kamate ugovorena protivno odredbi čl. 27. st. 1. ZOO-a. Naime, kamata je naknada koju je dužnik dužan platiti vjerovniku za korištenje dužne glavnice, a interkalarna kamata je kamata koja se obračunava od dana korištenja kredita do početka redovite otplate, odnosno plaćanja prvog anuiteta ili rate (ovo je notorno). Dakle, a sukladno odredbama čl. 3., 4., 6. i 7. i čl. 27. st. 1. ZOO-a, kao i analognom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a tuženik je ovlašten obračunati i naplatiti interkalarnu kamatu tek po njezinu dospijeću, tj. prilikom ili nakon plaćanja prve rate kredita, te tuženik nema pravo naplaćivati ugovorne kamate na interkalarnu kamatu. Kako je pobijanom odredbom iz čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.'' ugovoreno plaćanje interkalarne kamate prije njezina dospijeća, tj. već prilikom (isplate) korištenja kredita i kako je ugovoreno da se ona plaća od iznosa odobrenog kredita, a Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj na iznos odobrenog kredita nadalje plaća ugovorne kamate, to je sud utvrdio da je ovim načinom ugovaranja plaćanja interkalarne kamate došlo do toga da je tužitelj prilikom otplate kredita (plaćanjem anuiteta) plaćao i ugovorne kamate na već plaćenu interkalarnu kamatu, a što je suprotno odredbi čl. 27. st. 1. ZOO-a. Stoga i primjenom odredbe čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, te imajući u vidu da se o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.'' nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime interkalarne kamate dana 09.05.2007. iznos od 105,92 EUR i nastavio je plaćati kroz otplatu kredita (plaćanjem anuiteta) i ugovorne kamate na već plaćenu interkalarnu kamatu, a sve primjenom odredbi čl. 81. st. 1.- 4., 84. i 87. st. 1. ZZP-a i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.'' ništetna, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.
28. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 09.05.2007. iznos od 3.886,75 kn (odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 875,00 CHF), odnosno sada 515,86 EUR (po fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), odnosno iznos koji premašuje 2 početno ugovorene rate kredita (a jer je sukladno odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena mjesečna rata u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 431,60 CHF), te s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz 3. Ugovora o kreditu o plaćanju interkalarne kamate iz iznosa kredita prilikom korištenja kredita tužitelj tuženiku isplatio dana 09.05.2007. iznos od 798,09 kn (odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 179,67 CHF), odnosno sada 105,92 EUR (po fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), te s obzirom da je tužitelj tijekom otplate kredita nastavio plaćati tuženiku i ugovorne kamate na već plaćenu interkalarnu kamatu, to je sud utvrdio da je tužitelj tuženiku na ine ovdje pobijanih ugovornih odredbi isplatio apsolutno i relativno velik novčani iznos, slijedom čega je sud utvrdio da se unošenje pobijanih ništetnih odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita i plaćanju interkalarne kamate iz iznosa kredita prilikom korištenja kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika, a u odnosu na ovdje pobijane odredbe iz čl. 5. st. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu.
29. Kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 5. st. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu ništetne u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem istih odredbi tužitelj izvršio isplate tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci III, kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetnih odredbi iz čl. 5. st. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, tj. da tuženik tužitelju isplati iznos od 515,86 EUR (na ime plaćene naknade za obradu kredita) i iznos od 105,92 EUR (na ime plaćene interkalarne kamate), sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 09.05.2007. do isplate, s tim da je sud odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti Ugovor o kreditu ugradio ništetne odredbe iz čl. 5. st. 2. i čl. 3., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).
30. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16.04.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost pobijanih odredbi čl. 5. st. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.
31. Neosnovano tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja dva zahtjeva - i na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.
32. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i za ovu presudu u iznosu od 66,36 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.949,00 EUR, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 04.07.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanje na ročištu od 03.09.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 849,54 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci III. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.
33. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV.
U Zagrebu, dana 10. listopada 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužitelja - uz rješenje - nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR
2. Pun. tuženika
