Poslovni broj: P-1065/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Jelena Cekić i Iva Vukelić, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić i Iva Vukelić, Horvaćanska cesta 23a, Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Jelene Cekić, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić i Iva Vukelić iz Zagreba i punomoćnice tuženika Melite Grozaj, odvjetnice u Odvjetničkom uredu Hrvoje Matića iz Zagreba, 10. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. /drugo/ iznos kredita ugovora o kreditu broj 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...“

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 3. /treće/ ugovora o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja..“

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 4. /četvrto/ ugovora o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“

IV. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. /prvo/ Aneksa br. 1 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. listopada 2011. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ "...u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“

V. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. /drugo/ Aneksa br. 1 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. listopada 2011. u dijelu u kojem se mijenja čl. 4. osnovnog ugovora – otplata kredita, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja“

VI. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 3. /treće/ Aneksa br. 1 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. listopada 2011. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“

VII. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. /prvo/ Aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. travnja 2012. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za

CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“

VIII. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. /drugo/ Aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. travnja 2012. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), omaškom EUR, a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja“

IX. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 3. /treće/ Aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. travnja 2012. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem

tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“

X. Prihvaća se točka X. tužbenog zahtjeva iz prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koja glasi:

"X. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 4.880,32 EUR (slovima: četiri tisuće osamsto osamdeset eura i trideset dva centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

XI. Odbija se dio glavnog tužbenog zahtjeva u dijelu koji glasi:

" X. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 7.388,22 EUR (slovima: sedam tisuća tristo osamdeset osam eura i dvadeset dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sve kako slijedi:

- na iznos od 5,54 EUR od 1.veljače 2008. do isplate

- na iznos od 2,09 EUR od 1.ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 8,82 EUR od 1. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,88 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 0,96 EUR od 1. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 15,10 EUR od 1. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 11,74 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 25,72 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 36,22 EUR od 1. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 38,71 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 30,98 EUR od 1. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 35,06 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 26,67 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 24,61 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 26,29 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 27,11 EUR od 1. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 25,91 EUR od 1. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 23,86 EUR od 1. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 27,88 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 29,47 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 35,57 EUR od 1. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 38,26 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 39,39 EUR od 1. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 44,24 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 53,41 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 57,73 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 62,95 EUR od 18. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 72,12 EUR od 1. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 79,70 EUR od 1. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 74,01 EUR od 1. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 74,77 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 94,89 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 94,14 EUR od 19. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 103,61 EUR od 19. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 92,13 EUR od 19. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 106,25 EUR od 18. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 125,91 EUR od 21. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 146,03 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 171,74 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 124,53 EUR od 23. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 117,99 EUR od 18. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 146,07 EUR od 1. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 150,23 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 137,12 EUR od 17. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 141,44 EUR od 19. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 139,56 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 149,10 EUR od 20. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 134,91 EUR od 19. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 135,88 EUR od 23. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 133,20 EUR od 23.srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 134,96 EUR od 20. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 138,54 EUR od 19. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 140,24 EUR od 17. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 145,66 EUR od 27. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 147,03 EUR od 24. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 142,61 EUR od 21. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 140,88 EUR od 19. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 144,23 EUR od 18. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 139,22 EUR od 24. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 138,49 EUR od 25. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 136,92 EUR od 19. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 140,91 EUR od 24. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 143,35 EUR od 20. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 144,87 EUR od 30. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 149,20 EUR od 21. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 150,57 EUR od 21. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 150,25 EUR od 19. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 254,35 EUR od 23. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 17. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 18. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 21. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 19. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 27. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 18. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 18. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 150,43 EUR od 22. rujna 2015. do isplate

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća pojedinog iznosa, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

XI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 882,26 EUR (slovima: osamsto osamdeset dva eura i dvadeset šest centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

XII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.770,20 eura (slovima: tisuću sedamsto sedamdeset eura i dvadeset centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi

na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

XIII. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška

kao neosnovan.

XIV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba za iznos od 2.634,73 eura (slovima: dvije tisuće šesto trideset četiri eura i sedamdeset tri centa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom (tadašnjeg naziva Hypo Alpe-Adria-bank d.d.) 19. travnja 2007., sklopio ugovor o kreditu broj: 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je čl. 2. ugovora banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je čl. 3. ugovora ugovorena kamatna stopa na iznos kredita iz čl. 2. ugovora u visini od 5,25% dekurzivno godišnje s time da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 10 (deset) godina, od dana stavljanja kredita u otplatu, kao i da se kredit otplaćuje u 120 (sto dvadeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 536,46 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Tužitelj navodi da su stranke 25. listopada 2011. zaključile Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je proveden moratorij na otplatu glavnice kredita u periodu od 30. 9. 2011. do 31. 3. 2012. te su čl. 1. Aneksa br. 1 konstatirale da na dan 30. 9. 2011. glavnica kredita iznosi 31.760,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da je glavnica kredita uvećana za naknadu za provedbu moratorija i iznosi 32.077,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tužitelj navodi da su čl. 2. Aneksa br. 1 izmijenile čl. 4. osnovnog ugovora tako da, između ostalog, po isteku moratorija, anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, te da idući anuitet dospijeva 30.4.2012., a da se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te su čl. 3. Aneksa br. 1. utvrdili iznos naknade na moratorij od 317,60 CH u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tužitelj navodi da su stranke 23. 4. 2012. zaključile Aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je proveden moratorij na otplatu glavnice kredita u periodu od 31.3.2012. do 30.9.2012. te su u čl. 1. Aneksa br. 2 utvrdile da glavnica kredita na dan 31.3.2012. iznosi 32.077,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da se isti uvećava za naknadu za provedbu moratorija pa da takva glavnica iznosi 32.719,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te su ujedno čl. 2. Aneksa br. 2 izmijenile čl. 4. (otplata kredita) osnovnog ugovora tako da, između ostalog, po isteku moratorija, anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, te da idući anuitet dospijeva 30. 10. 2012., a da se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za EUR (mislivši pritom na CHF) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te su čl. 3. Aneksa br. 2. utvrdili iznos naknade na moratorij od 641,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženi izvršio konverziju kredita te je tužitelj 29. 1. 2016. potpisao Aneks uz ugovor o kreditu broj 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Tužitelj navodi da su predmetnim ugovorom o kreditu, kao i njegovim pripadajućim Aneksima br. 1. i br. 2. povrijeđena prava tužitelja kao potrošača i to tako što je tuženik koristio nepoštene, nedopuštene ugovorne odredbe (čl. 2., 3., 4. ugovora o kreditu i čl. 1. i čl. 2. i čl. 3. Aneksa br. 1 i br. 2 pripadajućeg tom kreditu) i to one koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-ovdje švicarski franak. Tužitelj navodi da je odredba o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF u predmetnom ugovoru i Aneksima br. 1. i br. 2 nedopuštena i nepoštena jer tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj samog ugovora čiji sastavljač je bio tuženik koji je unaprijed pripremio obrazac ugovora, nije mogao utjecati na navedenu odredbu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF odnosno o navedenoj se odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo, već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru, aneksima tuženika bez mogućnosti utjecaja od strane potrošača, ovdje tužitelja. Tužitelj navodi da se na sporni pravni odnos primjenjuju odredbe ZOO- a i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. kojim je u čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je u istom članku propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj navodi da se citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: "Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora.“ Nadalje, tužitelj navodi da uvidom u predmetni ugovor o kreditu te Anekse br. 1 i br. 2 jasno proizlazi da isti niti u jednom dijelu ne sadrže parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF. Tužitelj tvrdi da mu od strane tuženika nisu bile podastrijete informacije koje sadrže točne i nedvosmislene, razumljive i jasne kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Tužitelj navodi da nije znao koji valutni rizik za njega predstavlja konkretno ugovorena valutna klauzula u CHF, a niti ga je tuženik u razumnoj mjeri uredno upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Upravo zbog navedenog tužitelj tvrdi da nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti razboritu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor, anekse koji sadrži te odredbe ili ne. Tužitelj navodi da nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao kreditore, a ne za potrošače kao korisnike kredita. Tužitelj tvrdi da je tuženi kao banka bio svjestan specifičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF (što potvrđuju i presude povodom kolektivne tužbe) odnosno raspolagao je dovoljnim stručnim znanjem te je mogao predvidjeti posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, a na koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije upozorio tužitelja. S druge pak strane, tužitelj navodi da kao potrošač, obični građanin koji nije ekonomske struke ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi mogao isto znati, a niti ga je tuženik na jasan, razumljiv i nedvosmislen način informirao i upozorio na konkretne rizike. Tužitelj navodi da iz razloga što ga tuženik nije na adekvatan način upozorio na rizike tužitelj nije bio ni svjestan istih rizika i nije mogao razumjeti odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF pa slijedom nije mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora, aneksa sa valutnom klauzulom u CHF ili ne. Tužitelj navodi da sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao gotov proizvod i još k tome kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Tužitelj navodi da je na taj način potrošač, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom, pri čemu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je bila ovisna glavnica koju je tužitelj otplaćivao u kunama. Tužitelj tvrdi da je navedenim postupanjem tuženika koje nije bilo niti savjesno niti pošteno, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Tužitelj navodi da neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Tužitelj tvrdi da je tuženi postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelju podastro na potpis unaprijed sastavljen tipski ugovor u kojem se nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, dok pritom navedene odredbe nije niti rastumačio tužitelju na način da bi ovaj razumio rizike i posljedice ugovaranja valute u švicarskom franku (iako je unaprijed formulirao odredbu o tome da je tužitelj kao korisnik kredita navodno upoznat sa istim, što nije bilo točno) čime je narušena ravnoteža među ugovornim stranama na štetu potrošača. Tužitelj navodi da navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tužitelj navodi da je postojala dužnost tuženika, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (načelu savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane zloupotrebe prava, načelu zabrane prouzročenja štete drugoj strani), Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o kreditnim institucijama, da tužitelju kao potrošaču, i to u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Isto tako tuženi je bio dužan prije sklapanja ugovora dati tužitelju sve potrebne podatke i objašnjenja temeljem kojih bi isti mogao procijeniti da li je predmetni ugovor u skladu sa njegovom financijskom situacijom i njegovim potrebama, te mu objasniti kompletan učinak predmetnog kreditnog proizvoda sa svim pratećim rizicima kako bi ovaj mogao donijeti razumnu i informiranu odluku. Tužitelj tvrdi da je takvu dužnost tuženi propustio te se time ogriješio o zakonske odredbe čl. 81., 82. Zakona o zaštiti potrošača. Pored toga, tužitelj navodi da su odredbe ugovora i pripadajućih mu aneksa u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF nepoštene i zbog toga što je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tužitelj navodi da je valutna klauzula dopuštena čl. 22. ZO-a, zaštitna klauzula čija je svrha da zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je pozajmio. Prema tome, tužitelj navodi da je svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Tužitelj navodi da je Hrvatska narodna banka svojom politikom štitila tečaj kune u odnosu na euro (nije bilo značajnijeg pada kune u odnosu na euro), a i sama inflacija je bila izrazito mala (ako se usporedi koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Tužitelj navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Tužitelj navodi da tuženi kao specijalizirana novčarska ustanova u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti da uvidi sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proizašle. Tužitelj navodi da je prilikom zaključenja spornog pravnog posla, banka takav kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji i gotov proizvod, a tužitelj je postupajući s povjerenjem takvo prezentirane činjenice jednostavno prihvatio kao istinite i točne. Tužitelj nadalje navodi da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj tvrdi da je ugovaranjem valutne klauzule tuženik povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule, a to je uspostava ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke inflacije koja dovodi do obezvrjeđivanja domaće valute već očito zbog stjecanja ekstra zarade, a do koje je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je isto tako ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla. Tužitelj navodi da je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule pa i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra zarade. S obzirom da je čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna tužitelj drži kako su predmetni ugovor o kreditu te Aneks br. 1. i Aneks br. 2. ništetni u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka. Kako su odredbe ugovora o kreditu i Aneksa br. 1. i Aneksa br. 2. ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF, tužitelj navodi da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi odnosno, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, prema čl. 323. ZOO-a. Tužitelj navodi da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, prema stavu VSRH RH (Rev-x-474/10) primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove pa tako i čl. 1115. ZOO-a, slijedom čega tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana izvršenih pojedinačnih plaćanja, obzirom da se tuženik ima smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Tužitelj tvrdi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Prema izračunu tužitelja ukupna pozitivna razlika za povrat preplaćenog tečaja iznosi 7.515,05 EUR/56.621,51 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos, a sve u svrhu uspostave pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da ništetne odredbe nisu postojale jer je jasno da utvrđenom preplatom neravnoteža među ugovornim stranama nije otklonjena kao i da učinak zaštite tužitelja kao potrošača, nije postignut, a što proizlazi i iz presude Suda Europske unije broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆF protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima kao i iz presude suda EU broj C-51/17. Pored gore navedenog, tužitelj ističe kako ga je tuženi dodatno oštetio jer je tuženik, prilikom konverzije, preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, umjesto prave glavnice po početnom otplatnom planu. Učinak ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF je takav da djeluje ex tunc, a što bi značilo da tuženik nije smio konvertirati glavnicu po tečaju CHF koji je vrijedio na dan konverzije, već je morao pridržavati se glavnice koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Tužitelj navodi da je konvertirana glavnica značajno viša od glavnice po početnom otplatnom planu (bez rasta tečaja), i to zato što konvertirana glavnica sadrži u sebi tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, zbog općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom razdoblju. Tužitelj navodi da se retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u razdoblju do provođenja konverzije, te uspostavom početno ugovorenog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču. Upravo zbog toga, tužitelj navodi da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama. Tužitelj navodi da se može se zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast tečaja CHF nije utjecao, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Tužitelj navodi da je za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Tužitelj navodi da razliku koju je uplaćivao po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je tužitelj platio po početnom otplatnom planu. Stoga, tužitelj tvrdi da je oštećen za iznos razlike između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice u iznosu od 968,87 EUR/7.299,95 kuna. Tužitelj navodi da je valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. 7. 2013. (Visoki trgovački sud RH Pž-7129/13) u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bila i tužena Zagrebačka banka d.d. Tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je takva odredba ništetna. Tužitelj navodi da isto proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 kojom su odbijene revizije banaka pa i tužene, da bi u konačnici ustavna tužba tuženika povodom presude i rješenja VSRH Rev-2221/2018 i Pž-6632/17 bila odbijena, odnosno odbačena, a sve kako to proizlazi iz odluke ustavnog suda broj U-III-4150/2019. Tužitelj se poziva na presude C-26/13 od 30. 4. 2014., C-51/17 od 20. 9. 2018. i presudu C-118/17 od 14. 3. 2019. Budući da je ugovor o kreditu i nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a prateći Aneksi br. 1 i br. 2 slijede pravnu sudbinu glavnog ugovora i vezani su za isti ugovor, to tužitelj navodi da je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda da je ništetna, odnosno nepoštena odredba tuženika o CHF valutnoj klauzuli, sve u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj navodi da sve odluke viših sudova na koje se tužitelj pozvao, a donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite svojih prava. Tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., prema kojem tužitelj tvrdi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara koja po tome pravnom shvaćanju nastupa tek 14. lipnja 2023. Tužitelj navodi da su stranke 29. 1. 2016. potpisale Aneks uz Ugovor o kreditu broj 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza i tečaj, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Tužitelj navodi da unatoč zaključenju citiranog Aneksa tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane te se poziva ne rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Tužitelj navodi da pozitivnim propisima Republike Hrvatske nije propisano da bi konverzijom konvalidirale ništetne ugovorne odredbe, te tvrdi da je njegov zahtjev osnovan unatoč provedenoj konverziji. Tužitelj smatra da u ovom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer predmetnim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na činjenicu da je tužitelj preplatio značajno veći iznos od onoga koji mu je prilikom konverzije priznat. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i aneksa ugovoru o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.515,05 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos te isplatu iznosa od 968,87 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. 9. 2015. s osnove razlike glavnice.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je s tuženikom sklopio navedeni ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, no ističe da su stranke predmetni ugovor izmijenile u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanja predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15). Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019 te ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. ugovora o kreditu u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe CFJ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, stoga tvrdi da nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kad se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu? Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. U odnosu na pravni interes tužitelja tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK. Tuženik navodi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 26. lipnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da je smanjio zahtjev za isplatom te potražuje iznos od 7.388,22 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli te isplatu iznosa od 882,26 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. 9. 2015. s osnove razlike glavnice. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj je postavio prvi eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim u odnosu na točku X. tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 4.880,32 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te drugi eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim u odnosu na točku X. tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.177,63 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

4. Tuženik je u podnesku od 11. srpnja 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev u bitnom naveo da bi, ukoliko sud (suprotno tuženikovom stavu) utvrdi da bi predmetne promjene tečaja bile ništetne, trebao u obzir uzeti i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni. Tuženik nadalje navodi da ako bi sud utvrdio da tužitelj ima pravo na isplatu, što osporava s obzirom na provedenu konverziju, tada bi trebao uzeti isključivo izračun od kojeg je oduzet iznos preplate priznate prilikom konverzije jer bi u suprotnom u tom dijelu došlo do dvostruke novčane isplate u korist tužitelja.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 19. travnja 2007 (list 18-26 spisa), Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 (list 27-31 spisa), Aneks br. 2 uz govor o kreditu broj 116-081/2007 (list 32- 35 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. siječnja 2016. (list 36-43 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 17. svibnja 2023. (list 44-46 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 30. rujna 2015. (list 48 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 17. svibnja 2023. (list 50 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 52-54 spisa), otplatni plan za kredit u CHF od 17. svibnja 2023. (list 56 spisa), obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici od 30. rujna 2015. do 14. travnja 2016. (list 58 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa od 17. svibnja 2023. (list 60 spisa), specifikaciju uplata, (list 62 spisa), specifikacije isplate kredita (list 64 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 6. studenog 2015 (list 66-72, 88-94 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 74-80 spisa), obavijest o provedenoj konverziji od 3.2.2016. (list 84-86 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (list 96-97 spisa), izjavu svjedoka CFJ od 24. kolovoza 2020. (list 112-116 spisa), mišljenje stalnog sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. (list 120 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 154162 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (list 163 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 27. ožujka 2025. (list 199-211 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka FF u podnesku od 25. lipnja 2025.

7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8. Glavni tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 26. lipnja 2025. djelomično je osnovan, osnovana je točka X. iz prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, zbog čega sud o drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije odlučivao.

9. Budući da je tužbeni zahtjev prema točki X. iz prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva smanjen, ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o povlačenju tužbe.

10. Tužitelj je podneskom od 26. lipnja 2025. prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjev kojim u odnosu na točku X. tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 4.880,32 eura (koja točka je usvojena) povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.634,73 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

11. Budući da je tužitelj na naprijed opisani način povukao tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se u podnesku od 11. srpnja 2025. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.

12. Nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. travnja 2007., kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF, prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe- Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu adaptacije kuće (čl. 2. ugovora);

- da se prema članku 3. st. 1. ugovora na kredit obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje, a prema čl. 6. ugovora banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke;

- da se prema čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 534,46 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja;

- da je tužitelj 25. listopada 2011. s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopio Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 116-081/2007 kojim je proveden moratorij na otplatu glavnice kredita u periodu od 30. 9. 2011. do 31. 3. 2012. te su čl. 1. Aneksa br. 1 konstatirale da na dan 30. 9. 2011. glavnica kredita iznosi 31.760,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-bank d.d., da je glavnica kredita uvećana za naknadu za provedbu moratorija i iznosi 32.077,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te Aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 116-081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. travnja 2012. kojim je proveden moratorij na otplatu glavnice kredita u periodu od 31.3.2012. do 30.9.2012. te su u čl. 1. Aneksa br. 2 utvrdile da glavnica kredita na dan 31.3.2012. iznosi 32.077,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da se isti uvećava za naknadu za provedbu moratorija pa da takva glavnica iznosi 32.719,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 29. siječnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 116- 081/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi preplata 4.685,53 EUR na dan 30. rujna 2015.

13. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

14. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

15. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

16. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. i 46/07.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

17. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je 2007. zaključio ugovor o kreditu radi adaptacije kuće. U banci mu je službenica ponudila sklapanje ugovora o kreditu uz valutu CHF s obzirom da je na visinu svoje plaće mogao zaključiti jedino kredit uz valutu CHF i taj kredit je za njega u trenutku zaključenja ugovora bio najpovoljniji. Nakon nekog vremena mjesečna rata kredita se gotovo udvostručila te je s bankom zaključio aneks ugovora kojim je proveden moratorij na otplatu, a kasnije je zaključio i aneks ugovora kojim je izvršena konverzija kredita jer više nije mogao otplaćivati mjesečnu ratu kredita. Sredstva kredita iskoristio je za adaptaciju kuće u kojoj živi zajedno s obitelji. Službenica u banci ponudila mu je sklapanje ugovora o kreditu kojeg je banka sastavila pri čemu nije mogao mijenjati pojedine odredbe ugovora. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka mu nije predočila brošure ili letke. Službenica u banci nije ga upozorila na rizike vezane uz valutu CHF i promjenjivu kamatu. Službenica u banci pročitala mu je važnije odredbe ugovora. Prije sklapanja ugovora o kreditu pročitao je ugovor o kreditu. Kuću koju je adaptirao sredstvima kredita nije nikada iznajmljivao, već je koristi isključivo za potrebe stanovanja. Prilikom sklapanja aneksa kojim je provedena konverzija nije prigovorio izračunu kojeg mu je banka predočila prilikom sklapanja aneksa, a navedeni ugovor je potpisao jer više nije mogao otplaćivati mjesečnu ratu.

18. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

20. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

21. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „adaptacija kuće“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

22. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu i aneksa uz ugovor o kreditu od 25. listopada 2011. i 23. travnja 2012. kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnih ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

23. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

24. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

25. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkama I.-IX. izreke ove presude.

26. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu i aneksa uz ugovor o kreditu od 25. listopada 2011. i 23. travnja 2012. u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

27. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

28. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

30. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ĆF protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

31. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

32. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu C protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

34. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

37. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

38. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

39. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, Darka Prpića iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 27. ožujka 2025. (list 199-211 spisa) sud je utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 55.666,21 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 7.388,22 EUR. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi -374,56 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -49,73 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.647,37 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 882,26 EUR. Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana 30.09.2015. godine iznose 2.177,63 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 4.685,53 EUR. Iznos od 4.880,32 EUR predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom (UKUPNO I iz tablice pod točkom 5. zaključka iz nalaza). Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 882,26 EUR.

40. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 11. srpnja 2025. prigovorio na matematički izračun vještačenja zato što vještak nije koristio ispravne datume plaćanja te je osporio metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

41. Zbog prigovora tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, Darka Prpića iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 27. ožujka 2025. sudski vještak se na iste očitovao 18. kolovoza 2025. (list 375-378 spia) navodeći da u svom nalazu i mišljenju primjenjuje iste tečaje koje koristi tuženik u svojoj simulaciji osim anuiteta koji dospijeva 31.12.2014., što je razvidno usporedbom tuženikove simulacije i primijenjenih tečaja iz točke „3. Razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule“. Naime tuženik u svojoj simulaciji tvrdi da je anuitet plaćen 22.1.2015. isto kao i vještak u svom nalazu i mišljenju no u simulaciji je primijenjen tečaj od 6,390000 dok vještak u svom nalazu i mišljenju primjenjuje srednji tečaj od 7,710927, iz tuženikove dokumentacije pregled prometa za klijenta na listu 230 spisa je razvidno da na navedeni anuitet i na navedenu uplatu nije primijenjen fiksirani tečaj od 6,390000 te je stoga vještak ostao pri svom nalazu i mišljenju.

42. Nakon pisanog očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, Darka Prpića iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 18. kolovoza 2025. tuženik je na glavnoj raspravi od 3. rujna 2025. naveo da nema primjedbi ni prigovora na očitovanje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića od 18. kolovoza 2025. te nije tražio da sudski vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje od 27. ožujka 2025. i 18. kolovoza 2025.

43. Tužitelj je podneskom od 26. lipnja 2025., precizirao glavni tužbeni zahtjev te prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

44. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

45. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

46. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.

47. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (19. travnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

48. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 4.880,32 eura (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug, list 211 spisa), budući se od više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 7.388,22 eura i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije u iznosu 2.177,63 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 4.685,53 eura (koja se nakon konverzije koristi za namirenje budućih anuiteta prema čl. 2. Aneksa uz ugovor o kreditu od 29. siječnja 2016.). Sukladno navedenom, točkom X. izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev u iznosu od 4.880,32 eura, iz točke X. prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, a točkom XI. izreke presude odbijen je dio glavnog tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.388,22 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa. Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

49. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 4.880,32 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom X. izreke presude.

50. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom XI. Izreke presude, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 882,36 eura iz glavnog tužbenog zahtjeva zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

51. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

52. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

53. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

54. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

55. O troškovima tužitelja uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

56. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 84,69 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 92,34 %, a tuženikov 7,66 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 84,68 % (92,34%-7,66%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. U ovom sporu riječ je o eventualno kumuliranim zahtjevima postavljenim prema čl. 188. st. 2. ZPP-a i tužitelj je u cijelosti uspio s prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom u odnosu na točku X. Pri tome je važno istaknuti da u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji je odbijen pod točkom X., nisu nastali posebni troškovi, već su svi nastali troškovi u odnosu na točku X. tužbenog zahtjeva bili potrebni radi raspravljanja i donošenja odluke i u pogledu podredno postavljenog zahtjeva (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2021 od 30. kolovoza 2022. i Rev- 882/2024 od 9. srpnja 2024.). Međutim, kako tužitelj nije uspio s glavnim tužbenim zahtjevom koji se odnosi na isplatu iznosa od 882,26 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. 9. 2015. s osnove razlike glavnice, a u pogledu kojeg nije bio postavljen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, o uspjehu u parnici valjalo je odlučiti na temelju odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podnesaka od 20. siječnja 2025., 26. lipnja 2025. i 22. kolovoza 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanje na ročištima od 20. veljače 2025. i 3. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 84,68 %, odnosno u iznosu od 1.016,16 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 254,04 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.770,20 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom XII. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom XIII. izreke ove presude.

57. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom XII. izreke ove presude.

U Krapini 10. listopada 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Jelena Cekić, odvjetnica iz Zagreba, Horvaćanska cesta 23a, putem e-Oglasne ploče

2. Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, putem e-Oglasne ploče