Pn-550/2021-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskoga rata 61, OIB: 52508873833, zastupa na po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkoga društva Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 10. listopada 2025. god. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dne 10. listopada 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl.2 i čl.10 Ugovora o kreditu broj: 42154/06 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 25.svibnja 2006.g. i koji ugovor je solemniziran od strane Zrinke Milić-Štrkalj, javne bilježnice iz Splita, pod brojem: OU-346/06 od dana 25.svibnja 2006.g.,u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužitelju iznos od 7.214,05 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 01.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023.g. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 1,00 EUR počevši od 12.lipnja 2006.g. do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR počevši od 12.srpnja 2006.g. do isplate,

- na iznos od 1,82 EUR počevši od 19.rujna 2006.g. do isplate,

- na iznos od 5,67 EUR počevši od 10.studenog 2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR počevši od 12.siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,07 EUR počevši od 12.siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 27,01 EUR počevši od 13.veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 32,56 EUR počevši od 10.ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,88 EUR počevši od 14.travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,24 EUR počevši od 20.svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,71 EUR počevši od 20.svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,99 EUR počevši od 12.lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 17,16 EUR počevši od 14.srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR počevši od 10.kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,55 EUR počevši od 10.rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,44 EUR počevši od 12.listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,10 EUR počevši od 10.studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,00 EUR počevši od 10.prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,84 EUR počevši od 11.siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 27,52 EUR počevši od 10.veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 26,32 EUR počevši od 10.ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 28,07 EUR počevši od 12.travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 3,14 EUR počevši od 10.svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 25,51 EUR počevši od 10.svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 12,86 EUR počevši od 09.lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,41 EUR počevši od 10.lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,44 EUR počevši od 08.srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 49,35 EUR počevši od 12.srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 6,59 EUR počevši od 09.kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,00 EUR počevši od 10.kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 11,39 EUR počevši od 08.rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 55,75 EUR počevši od 10.rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,58 EUR počevši od 11.listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,61 EUR počevši od 11.listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,23 EUR počevši od 16.studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 38,38 EUR počevši od 16.studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 25,89 EUR počevši od 09.prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 40,39 EUR počevši od 10.prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,50 EUR počevši od 04.siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 48,52 EUR počevši od 10.siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 41,52 EUR počevši od 07.veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 29,87 EUR počevši od 10.veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,40 EUR počevši od 11.ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 27,80 EUR počevši od 11.ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 49,84 EUR počevši od 04.travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 64,34 EUR počevši od 11.travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,93 EUR počevši od 09.svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 72,18 EUR počevši od 10.svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 16,17 EUR počevši od 08.lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 80,68 EUR počevši od 10.lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 20,35 EUR počevši od 07.srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 73,16 EUR počevši od 11.srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 36,70 EUR počevši od 03.kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 90,11 EUR počevši od 10.kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 75,29 EUR počevši od 02.rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 109,88 EUR počevši od 12.rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 100,71 EUR počevši od 10.listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 102,97 EUR počevši od 10.studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 102,13 EUR počevši od 12.prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 110,13 EUR počevši od 10.siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 115,73 EUR počevši od 10.veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 117,45 EUR počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 113,39 EUR počevši od 10.travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 115,56 EUR počevši od 10.svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 117,79 EUR počevši od 10.lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 114,44 EUR počevši od 10.srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 114,13 EUR počevši od 10.kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od 107,81 EUR počevši od 10.rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 109,96 EUR počevši od 10.listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 114,66 EUR počevši od 12.studenog 2012.g. do isplate,

- na iznos od 113,17 EUR počevši od 10.prosinca 2012.g. do isplate te,

- na iznos od 3.871,54 EUR počevši od 18.prosinca 2012.g. do isplate,

- sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2025. god. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj s tuženikom - tada pod tvrtkom (nazivom) HVB

-Splitska banka d.d. Split, sklopio dana 25.svibnja 2006.g. u Splitu, Ugovor o kreditu broj: 42154/06, koji ugovor je solemniziran od strane Zrinke Milić-Štrkalj, javne bilježnice iz Splita, pod brojem: OU-346/06 od dana 25.svibnja 2006.g.,a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.600,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti 2012.g. Tuženik je u međuvremenu promijenio naziv te od 4.prosinca 2018.g. posluje pod nazivom OTP

- banka dioničko društvo Split.

1.1. Nadalje se u tužbi navodi da je u čl.5 Ugovora o kreditu utvrđeno da je kamatna stopa promjenljiva, a na dan zaključenja Ugovora iznosi 4,20 % promjenjiva. Odredbom čl.2 predmetnog Ugovora određeno je da Banka - tuženik stavlja na raspolaganje Korisniku kredita - tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.600,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl.11 ugovora određeno je da je redovna kamata promjenljiva a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Odredbom čl.10 određeno je da se kredit otplaćuje u 119 jednakih mjesečnih anuiteta, i to 118 mjesečnih anuiteta u iznosu od 479,71 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 479,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju za valutu Ugovora (CHF) prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren, niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

1.2. Tužitelj navodi da ga tuženik nije obavijestio/upozorio na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

1.3. Iz naprijed navedenog, smatra tužitelj, da je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužitelj je od strane tuženika bio informirana samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF- a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike-tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati.

1.4. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, tužitelj skreće pozornost na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16.

1.5. Tužitelj ističe kako se prema odredbi čl.81 st.2 ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju upravo je o tome riječ s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.

1.6. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu

– dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013.g. - koja je potvrđena naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.7. Tužitelj smatra da je tuženiku na ime vraćanja predmetnog kredita preplatio otprilike 35.000,00 HRK. Dodatno se ističe kako će tužitelj u tom pogledu – kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka.

1.8. Tužitelj predlaže donijeti presudu kojom bi se utvrdilo da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i 10. predmetnoga ugovora, u dijelu u kojemu je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otpala anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), te da se obveže tuženik, na ime ukupnog iznosa pretplate po predmetnom kreditu isplatiti tužitelju novčani iznos od 35.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakoga pojedinog anuiteta pa do isplate.

2. Tužitelj je, nakon izrade nalaza i mišljena vještaka za računovodstvo i financije te s obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj, u podnesku od 15. svibnja 2025. god. precizirao tužbeni zahtjev u njegovoj točki 2, potražujući sada od tuženika isplatu 7.214,05 eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakoga pojedinog anuiteta pa do isplate (kako je navedeno u toč. II.).

3. Tužitelj je u konačno postavljenom tuženom zahtjevu u dijelu u kojem traži isplatu od iznosa više plaćenoga tuženiku (7.444,06 EUR) odbio iznos manje plaćenoga na ime promjene tečaja (230,01 EUR) te zatražio isplatu razlike od 7.214,05 EUR.

4. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje postupanje, u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu, poriče navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

4.1. Tuženik ističe da je tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi članka 109. ZPP- a.

4.2. U odgovoru se dalje navodi da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 18.12.2012.g. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 2.5. i 2.6. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

4.3. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

4. 4. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

4.5. Uz navedeno, tuženik napominje da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

4.6. Nadalje, s obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, tuženik smatra takvo shvaćanje pravno neprihvatljivim i stoga neodrživim.

4.7. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

4.8. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

4.9. Tuženik nadalje ističe da s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi prilikom izrade financijsko knjigovodstvenog nalaza trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

5. U postupku je sud izveo dokaze pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva br. 42154/06 od 25.05.2006. god., izvatka iz zemljišne knjige za čest. zgr. [katastarska čestica] ,zgrada, z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], obavijesti o otplati kredita, obavijesti o promjeni kamatne stope od 13.02.2007., 16.01.2009., 15.12.2009., 07.01.2011., zahtjeva za prijevremenu podmiru kredita od 18.12.2012., pregled prometa za klijenta, nalaza i mišljena stalnog noga sudskoga vještaka za računovodstvo i financije Darke Cecić od 22. siječnja 2025. god., očitovanja vještaka i ispravka nalaza i mišljenja Darke Cecić od 28. travnja 2025. god., preslušanjem tužitelja.

6. Tužbeni je zahtjev osnovan.

7. Stranke su zatražile trošak postupka.

8. Predmet prijepora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te isplata iznosa koji je tužitelj preplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

9. Između parničnih stranaka nije prijeporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor sklopili 25. svibnja 2006. god. Ugovor o kreditu br. 42154/06 kojim je prednik tuženika-banka odobrila tužitelju, kao korisniku iznos kredita od 46.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja, na rok otplate od 119 mjeseci, s redovnom kamatnom stopom od 4,20 %, promijenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Nije nadalje prijeporno da je čl. 2. Ugovora ugovoreno da se kredit ugovara u valuti CHF, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također, nije prijeporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, zatim da je tuženik pravni slijednik HVB Splitska banka d.d.. Nije prijeporno da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio 18. prosinca 2012. god.

11. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 25. svibnja 2006. god.) za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 95/03 nadalje ZZP/03) te od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

13. Prema odredbi članka 81. st.1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredbe stavka 2. tih članka propisuju da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

14. Prema odredbi članka 81. st. 1.ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika odnosno njegova prednika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

21. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovore o kreditu u pogledu valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

23. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u dijelu čl.2. i čl. 10. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

25. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

26. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

27. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

28. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 10. prosinca 2021. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

29. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje dokaza.

30. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika u svibnju 2006. god., i to namjenski kredit za kupnju stana. Banka je ponudila sklapanje kredita u valuti euro ili valuti CHF, a kako mu je dan izračun odnosno konačni obračun koliko novca treba vratiti u roku od 8 godina, kredit u CHF bio je puno povoljniji zbog čega je takav ugovor sklopio. Osim navedenoga, u banci mu ništa drugo nisu objašnjavali vezano za povrat kredita, a i da su mu objašnjavali, vjerojatno ne bi razumio. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika a ni bilježnik mu nije ništa pojašnjavao glede ugovora o kreditu. Ne sjeća se kolika je bila ugovorena kamatna stopa, važan mu je bio iznos rate kredita, koja je u početku iznosila 1.800,00 kn, a u jednom trenutku je dosegla iznos od 3.600,00 kn. Nije imao mogućnosti s bankom pregovarati o pojedinim elementima ugovora o kreditu. Ugovor je sastavljen od strane banke i takav mu ponuđen na potpis. Nije mogao utjecati na promjenu kamatnih stopa od strane banke. Ništa mu nije bilo poznato o specifičnostima valute CHF. U vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora nije bio vlasnik nikakvoga obrta, a nije ni u vrijeme davanja iskaza sudu.

31. Visina preplaćenog iznosa za utuženo razbolje utvrđena je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Darki Cecić koja je u svome nalazu od 22. siječnja 2025. god. te u ispravku nalaza i mišljenja od 28. travnja 2025. god. izračunala da je tužitelj, kao korisnik predmetnoga kredita, zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, preplatio ukupan iznos od 56.087,30 kn (7.444,06 EUR). Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakoga pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR=7,5345 HRK) vještakinja je dala u stupcima 3 i 4 Tablice 2 ispravka nalaza i mišljenja od 28. travnja 2025. god..

32. Vještakinja je izračunala da je ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 1.733,00 kn (230,01 EUR), a što je prikazano u stupcu 12 Tablice 1 ispravka nalaza i mišljenja.

33. Stranke nisu imale prigovora na ispravak nalaza i mišljenja vještakinje Cecić, a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužbeni zahtjev postavljen je u skladu s nalazom vještaka. Tužitelj je u preciziranom tužbenom zahtjevu od preplaćenog iznosa od 7.444,06 EUR odbio manje plaćene iznose od 230,01 EUR, te za tražio isplatu razlike od 7.214,05 EUR.

34. Uzevši u obzir sve navedeno i citirane zakonske odredbe sudu je preostalo prihvatiti tužbeni zahtjev, konačno preciziran u dijelu koji se odnosni na isplatu u podnesku tužitelja od 15. svibnja .2025. god. i utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u predmetnom ugovoru, u čl. 2. i čl .10. te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 7.214,05 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nisu prijeporni nadnevci uplata mjesečnih rata kredita.

35. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u točki II izreke presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

37. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj preplatio na ime valutne klauzule od 7.214,05 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji između parničnih stranaka nije sporan, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

38. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

39. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi č. 154. st. 1. Zakona o parničnomu postupku.

40. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na četiri ročišta(14.05.2024.,10.09.2024., 17.04.2025., 26.06.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (26.04.2024., 06.02.2025.) po 100 bodova, ukupno 700 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, te uvećano za PDV i 400,00 EUR troška financijskog vještačenja daje iznos dosuđenog troška od 2.150,00 EUR.

U Splitu, dne 10. listopada 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- opun. tužitelja

- opun. tuženika

- u spis