Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2966/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tini Budimir Bijelić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danija Budimir i Tina Budimir Bijelić u Ogulinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 503/2020-28 od 22. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 503/2020-28 od 22. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju FK trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.712,50 EUR–a do 1.848,00 EUR–a (za iznos od 135,50 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-503/2020-28 od 22. travnja 2025.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 503/2020-28 od 22. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju FK trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.848,00 EUR–a do 2.048,77 EUR–a (za iznos od 200,77 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja FK za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 200,77 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja FK za naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.031,19 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.048,77 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 22. travnja 2025. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.712,50 EUR–a do 2.048,77 EUR–a (za iznos od 336,27 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te protiv navedenog rješenja, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se zahtjev tužitelja u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 385,50 EUR–a.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti, predlažući da se žalba istog odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda u dijelu u kojem ju tuženik pobija potvrdi, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR–a.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 6. prosinca 2024. (list 122-125 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju ŠK, stalnog sudskog vještaka od 20. studenog 2024. (list 109-114 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 7.031,19 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.986,27 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

5.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 13. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom iz čl. 7. Ugovora o kreditu, a koja odredba je ništetna.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu te prvostupanjsko rješenje nemaju nedostatke zbog kojih se isti ne bi mogli ispitati jer je izreka presude i rješenja razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda i rješenje temelje te jer sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

7. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu te prvostupanjskog rješenja, kao i postupka koji im je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a, u svezi čl. 381. st. 1. ZPP–a.

8. Suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, obrazloženje prvostupanjske presude sadržava sve ono što sukladno odredbi iz čl. 338. st. 4. ZPP–a mora sadržavati, tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a na koju tuženik također upire.

9. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio:

- u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda koji je istaknut od strane tuženika:

- da je odredbom iz čl. 13. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu,

- da u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) te da treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14),

- da su čl. 1. st. 3. Direktive regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te da se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija, i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te da se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, a čime u ovom konkretnom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u ZZP/14,

- da je odredbom iz čl. 49. st. 1. ZZP/14 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je odredbom iz čl. 49. st. 2. ZZP/14 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da je u čl. 50. ZZP/14 navedeno koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP/14, mogle smatrati nepoštenim, pa je tako pod t. 19. navedena i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu,

- da je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP/14 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

- da je praksom Suda Europske unije, odnosno presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama te da je u navedenoj presudi sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe iz čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz čl. 50. t. 19. ZZP/14, budući da su ispunjene pretpostavke iz odredaba iz čl. 49. ZZP/14, tako da se, uzimajući u obzir okolnosti navedene u odredbama iz čl. 51. ZZP/14, takva odredba ima smatrati nepoštenom,

- da je time što je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, tužitelju zaista otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz Ugovora o kreditu pred sudom,

- da odredba čl. 13. Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana, odnosno da je formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa da, kao takva, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag, s time da put, osim troškova, iziskuje i dodatno vrijeme,

- da je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi iz čl. 59. ZPP–a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja,

- da je, slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci prvostupanjskog rješenja,

- u odnosu na prigovor zastare tužiteljevog potraživanja koji je istaknut od strane tuženika:

- da je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu podignuo kredit u iznosu od 33.455,39 CHF–a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora na dan korištenja kredita, s kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. rujna 2020.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012.,

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.,

- da je odredbom iz čl. 215. st. 1. ZOO–a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako ZOO–om za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a da je odredbom iz čl. 241. ZOO–a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine,

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu od 4. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a da je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, pri čemu se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare,

- da je o tome pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije u pogledu postavljenog pravnog pitanja ''predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a, odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?'',

- da je u navedenoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo sljedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe",

- da je, s obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. rujna 2020., da ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti odredba iz čl. 225. ZOO–a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u odnosu na valutu 14. lipnja 2018., tužba u ovom predmetu podnesena unutar zastarnog roka, tako da je istaknuti prigovor zastare neosnovan,

- u odnosu na odluku koju je prvostupanjski sud na ročištu od 11. veljače 2025. donio o prigovoru tuženika kojim se isti protivio preinaci tužbenog zahtjeva:

- da je sud preinaku dopustio jer se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, budući da je tužitelj nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, a što je dopušteno sukladno odredbi iz čl. 191. st. 2. ZPP–a,

- u odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula,

- da je tuženik u nekoliko navrata za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF–a u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja iznosa mjesečnog anuiteta za tužitelja,

- da je tuženik u razdoblju od 31. kolovoza 2007. pa do 16. srpnja 2014. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 31. kolovoza 2007. pa do 16. srpnja 2014., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO–a,

- da je u smislu odredbe iz čl. 118. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, pa da u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je odredbom iz čl. 502.c ZPP–a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP–a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena, na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama,

- da je, budući da je tuženik tijekom postupka isticao da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pružio tužitelju sve potrebne informacije, kako u pogledu promjene kamatne stope, tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, sud na ime navedenih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke,

- da je tužitelj iskazao u bitnom:

- da mu je kredit trebao za kupovinu automobila za osobne potrebe, a za što se obratio auto kući, s time da nije razmišljao u kojoj valuti će podignuti kredit, nego mu je djelatnica auto kuće rekla da je trenutno najpovoljniji krediti u CHF–u, zbog čega se i odlučio za dizanje kredita u toj valuti,

- da mu je djelatnica auto kuće rekla da će ona pripremiti sve vezano za kredit, a da je u poslovnici tuženika potpisao već gotovi Ugovor o kreditu,

- da mu nitko nije objašnjavao da postoji rizik od promjene tečaja i promjene kamatne stope, a da Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije niti čitao, niti mu je bilo tko nešto objašnjavao o odredbama Ugovora o kreditu,

- da je, imajući u vidu navode tužitelja, sud utvrdio neosnovanim navode koje je tuženik isticao tijekom postupka da da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pružio tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF,

- da, kako je odredbom iz čl. 7. Ugovora o kreditu švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da je takva ugovorna odredba pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena nepoštenom i ništetnom, tako je sud sukladno odredbama iz čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP–a, vezan takvim pravnim stavom, utvrdio ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe iz čl. 7 Ugovora o kreditu kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF),

- da je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete preplatio zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja), odnosno koliki je iznos kredita tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF–a po kojem je kredit tužitelju isplaćen te iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF–a,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka od 20. studenog 2024. proizlazi:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan te početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 52.961,65 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 52.976,20 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 14,55 kuna,

- da, iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 7.029,25 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 7.031,19 EUR–a, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1,94 EUR–a,

- da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a da ga je sud u cijelosti prihvatio, ocjenjujući ga stručnim, objektivnim, jasnim i preciznim.

10. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao na temelju djelomično ništetnog Ugovora o kreditu, dakle bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženika ima smatrati nepoštenim stjecateljem, slijedom čega je tužitelju dosuđen ukupan iznos od 7.031,19 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos glavnice od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 3., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO–a.

11. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke pobijane presude), u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a.

12.1. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare koji je istaknut od strane tuženika neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istog suda koji je istaknut od strane tuženika, a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a,

- da nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 190. i čl. 191. ZPP–a da se dopusti preinaka tužbe do koje je došlo kada je tužitelj nakon prvotno utuženog iznosa od 2.654,46 EUR–a[1] (20.000,00 kn) podneskom od 6. prosinca 2024. povećao (i konačno postavio) tužbeni zahtjev na iznos od 7.031,19 EUR–a sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 20. studenog 2024., a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetna te da je posljedično pogrešno primijenio odredbe

ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj pa da, posljedično, nije bilo mjesta primjeni odredbe iz čl. 1115. ZOO–a.

12.2.1. Ovdje tuženiku valja napomenuti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa pa da tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, sve sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.2.2. Naime, tuženik je svakako nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa od 7.031,19 EUR–a, odnosno pojedinačnih mjesečnih iznosa od kojih se konkretan iznos sastoji, budući da je tuženiku, kao banci, moralo biti poznato da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), nepoštena i, samim time, ništetna.

12.3. U odnosu na žalbene navode tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost valja dodati da tuženik konkretne žalbene navode nije ničim potkrijepio, tako da isti ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13.1. Međutim, djelomično su osnovani preostali žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prilikom donošenja odluke o trošku parničnog postupka tužitelju na ime troška sastava podneska od 8. veljače 2025. dosudio iznos od 250,00 EUR–a, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 86,27 EUR–a.

13.2. Dakle, tuženik odluku prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pobija u ukupnom iznosu od 336,27 EUR–a.

14.1. Kako podnesak od 8. veljače 2025., kojim se tužitelj očitovao na tuženikove navode iz podneska od 31. siječnja 2025., po svome sadržaju ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu odredbe iz Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), već (ostali) podnesak u smislu odredbe iz Tbr. 8. t. 4. Tarife, tako tužitelju na ime troška sastava konkretnog podneska pripada iznos od 50,00 EUR–a, uvećan za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 12,50 EUR–a, što zbrojeno iznosi 62,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 187,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos, ne pripada, sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. t. 4., Tbr. 46. i Tbr. 52. t .3. i Tbr. 54 Tarife, čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24 i 52/25) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

14.2. Isto tako, tužitelj ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 73,00 EUR–a, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 13,27 EUR–a ne pripada, sve sukladno odredbama iz čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

15. Prema tome, tužitelju od ukupno pobijanog iznosa od 336,27 EUR–a pripada konačan iznos od 135,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 200,77 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos, ne pripada.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom II. izreke ove odluke.

17. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer je s istom samo djelomično uspio, i to u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, kao sporednom potraživanju tužitelja, dok u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

18. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, tako da je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 14. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac