REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1675/2022-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Maro Mihočević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja i ispravka upisa, nakon javne, glavne rasprave zaključene 26. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonske zastupnice tuženice, s danom objave 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, vlasnik nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na zk.č.br. 6095/46, oznake zemljišta STAMBENA ZGRADA BR. 7, 9 i 11, [adresa], površine 405 m2, i to:

• 23. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22), stan površine 47,80 m2 na I (prvom) katu, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi [adresa].

II. Nalaže se ispravak upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na zk.č.br. 6095/46, oznake zemljišta STAMBENA ZGRADA BR. 7, 9 i 11, [adresa], površine 405 m2, i to:

• na 23. suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22), stanu površine 47,80 m2 na I (prvom) katu, neodvojivo povezanom sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi [adresa], na način da se briše upisano pravo vlasništva tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva za korist tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, naknaditi tužitelju GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, parnične troškove u iznosu od 12.415,42 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. listopada 2025. do isplate, po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.042,92 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisana nekretnina sagrađena na z. k. č. br. [katastarska čestica], oznake zemljišta STAMBENA ZGRADA BR. 7, 9 i 11, ULICA AUGUSTA CILIĆA površine 405 m2, kao i posebni dio nekretnine i to 23. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22), stan površine 47,80 m2 na I (prvom) katu, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi [adresa]. Kao vlasnica posebnog dijela uknjižena je tuženica. Vlasništvo Republike Hrvatske na predmetnom stanu upisano je na temelju rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2020., donesenog u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora koji se vodio pod br. Z-64121/2017. U obrazloženju rješenja naveo je da je u odnosu na opisani posebni dio E-22, koji dosad nije bio upisan u zemljišne knjige, odnosno knjigu položenih ugovora, upisao pravo vlasništva za korist Republike Hrvatske prema stanju zemljišne knjige, sukladno čl. 17. Pravilnika. Navodi kako je Grad Zagreb u tijeku postupka dostavio izvornik potvrde o amortizaciji od 6. prosinca 2018., izvadak iz registra matičnih podataka, matični list nekretnine od 31. siječnja 2018. te Ugovor o korištenju stana od 18. listopada 1983. Međutim, sud navodi kako Grad Zagreb nije dostavio uporabnu ili građevinsku dozvolu iz koje bi bilo razvidno da je njegov prednik investitor izgradnje, a kako je u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana općenarodna imovina, sud je kao vlasnika predmetnog posebnog dijela upisao Republiku Hrvatsku. Protiv citiranog rješenja tužitelj je podnio prigovor koji je rješenjem istog suda donesenim pod posl. br. Z- 29713/22 od 29. srpnja 2022. odbijen, kao neosnovan, te je tužitelj upućen da svoje navodno pravo ostvaruje u parnici tužbom za ispravak. U obrazloženju navedenog rješenja sud je istaknuo da iz dostavljenih isprava na kojima Grad Zagreb temelji svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu, nije vidljivo da je isti naplatnim putem stekao predmetnu nekretninu niti da je dokazao da je investirao u izgradnju ove zgrade budući iz dostavljenih isprava nije vidljiva lokacija gradnje, odnosno ne navodi se oznaka katastarske čestice na kojoj je građeno [adresa] niti se spominje [adresa]. Podnositelj je podneskom od 23. travnja 2019. dostavio sudu isprave kojima dokazuje pravo vlasništva na predmetnom stanu koji je sada označen kao etažni dio E-22, odnosno dostavio je izvod iz registra matičnih podataka i matični list nekretnine iz kojeg proizlazi da se kod GSKG-a predmetni stan vodi kao vlasništvo Grada Zagreba te Ugovor o korištenju stan od 18. listopada 1983. iz kojeg je razvidno da je stan na 1. katu vlasništvo DPZ Općina Peščenica te da je predmetnim stanovima slobodno raspolagala SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti [adresa]. Dakle, iz dostavljenih isprava vrlo jasno proizlazi da se predmetni stanovi nalaze u imovini Grada još od 80-ih godina prošlog stoljeća i da Grad slobodno istima raspolaže. Štoviše, iz Ugovora o korištenju proizlazi da je raniji stanar bio OF, a što potvrđuje da je prednik tužitelja Općina [adresa], raspolagala predmetnim stanom još i prije 1983. Osim toga, podnositelj je dostavio sudu izvornik ažurirane potvrde o amortizaciji za predmetni stan od 6. prosinca 2018. iz koje proizlazi da je amortizacija za stan vraćena upravo Gradu Zagrebu. Tužitelj dostavlja i zapisnik o bodovanju stana od 13. studenoga 1987. iz kojeg proizlazi da je davalac stana na korištenje ČF upravo Sekretarijat Općine Peščenica. Odredbom čl. 17. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine propisano je u st. 6. da ako neupisani vlasnik raspolaže ispravama koje nisu podobne za upis u zemljišnu knjigu, ali iz tih isprava proizlazi vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva, zemljišnoknjižni sud će donijeti odluku o tome na raspravi u postupku povezivanja cijeneći isprave prema pravilima pojedinačnog ispravnog postupka. U postupku povezivanja sud je pogrešno ocijenio dostavljene isprave nedostatnima za dokazivanje prava vlasništva tužitelja jer iste nije razmotrio u kontekstu relevantnih odredaba Pravilnika i zakona. Općina Peščenica je pravni prednik tužitelja. Stoga je tužitelj kao pravni sljednik Općine Peščenica, postao nositelj svih ovlaštenja, a kasnije i vlasnik predmetnog stana. Tužitelj dostavlja i druge isprave koje potvrđuju da je upravo tužitelj vlasnik predmetnih stanova: Odluka o GUP- u s grafičkim prilozima odnosno prostorno-planska dokumentacija iz koje je razvidan položaj i planirana gradnja stambenih objekata u [adresa], rješenje NOO Pešćenica broj 05-8147/60 od 22. travnja 1960. o odobrenju konačne lokacije, a iz kojeg je vidljivo je da je Zavodu za stambenu izgradnju Zagreb (predniku ovdje tužitelja) odobrena konačna lokacija za izgradnju stambenih objekata u naselju Folnegovićevoj i Držićevoj ulici, građevinske dozvole od 25. travnja 1961. i 10. studenoga 1960. iz kojih proizlazi da su stambene zgrade u [adresa] gradili upravo NOZG Grad. Također, ističe da je na raspravi održanoj 10. ožujka 2021. u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, predstavnica stanara potvrdila da je predmetni stan vlasništvo Grada Zagreba i da ga koristi ČF. Upravo je s ČF podnositelj još 1983. sklopio Ugovor o korištenju stana, a što upućuje na zaključak da upravo podnositelj slobodno raspolaže predmetnim stanom zadnjih 40 godina Zagreba i Zavod za stambenu izgradnju Grada Zagreba (prednici ovdje tužitelja). Da ovdje tužitelj i danas raspolaže predmetnim stanom, jasno proizlazi iz činjenice da je GSKG izdao potvrdu o amortizaciji iz koje proizlazi da je ista vraćena upravo Gradu Zagrebu. Zaključno tužitelj ističe da je posjed tužitelja na predmetnim stanovima samostalan, istinit, zakonit i pošten, a trajao je kroz zakonom propisano vrijeme koje je dostatno za stjecanje prava vlasništva. Slijedom navedenog, na predmetnom stanu se ima upisati pravo vlasništva za korist Grada Zagreba. Tužitelj podnosi predmetnu tužbu protiv Republike Hrvatske. Međutim, navodi da nije bio dužan obratiti se tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe. Predlaže prihvatiti utvrditi tužitelja vlasnikom te naložiti ispravak upisa u zemljišne knjige.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prigovara vrijednosti predmeta spora. Nekretnina sagrađena na zk.č.br. 6095/46 k. o. [katastarska općina] oznake zemljišta Stambena zgrada br. 7, 9 i 11, [adresa], površine 405 m2, i to: - 23. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 22) koji dio u naravi predstavlja stan površine 47,80 m2 na I (prvom) katu, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, [adresa], je vlasništvo tuženice. Navodi da treba razlikovati neistinit ili nevaljan upis od pogrešnog upisa. Pogrešan upis u zemljišnoj knjizi postoji kada je protivan rješenju zemljišnoknjižnog suda da se provede upis te treba sadržavati nalog da za ispravak pogrešnog upisa uz određenje kako bi taj upis trebao glasiti. Nevaljan upis postoji kada u času kad je upis bio zahtijevan za njegovu provedbu i nastupanje pravnih učinaka nisu bile ispunjene pretpostavke određene pravilima zemljišnoknjižnog prava, odnosno pretpostavke koje za stjecanje, promjenu ili prestanak knjižnog prava određuju odredbe materijalnog prava koje uređuju takvo knjižno prava, odnosno kad je upisana činjenica za čiji upis nisu bile ispunjene pretpostavke potrebne za upis ili kad pravna činjenica uopće nije nastala. Dakle, neistinit ili nevaljan upis ne može se ispravljati tužbom za ispravak već brisovnom tužbom. Pogrešan upis postoji jedino u slučaju kada je provedeni upis u zemljišnoj knjizi različit od sadržaja naloga u rješenju o upisu, što ovdje nije slučaj. U parnici zbog pogrešnog upisa tužitelj je ovlašten jedino dokazivati činjenicu da je upis proveden u zemljišnoj knjizi protivan sadržaju naloga o dozvoli upisa te nema mjesta dokazivanju vlasništva tužitelja, jer se tužbom radi pogrešnog upisa ne mogu ispravljati upisi koji nisu u skladu sa stvarnim stanjem nekretnine, kojima je povrijeđeno nečije zemljišnoknjižno pravo ili kojima se pobija sadržaj određenih upisa. S druge strane brisovnom tužbom predviđena je mogućnost zaštite knjižnog prava koje pripada isključivo nositelju tog prava pa se povodom te tužbe treba razlikovati jedino da li je tužitelj bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nositelji nekog i kojeg knjižnog prava i da li im je to pravo povrijeđeno uknjižbom u korist tuženika. Prema tome u takvoj tužbi nema mjesta raspravljanju da li postoje na strani tužitelj pretpostavke za stjecanje prava vlasništva niti da li su pobijanim upisom tužitelji izgubili to pravo što također ovdje nije slučaj obzirom da tužitelj nije bio nositelj nikakvog knjižnog prava na predmetnoj nekretnini. Iz svega navedenog tužitelj pogrešno postavlja tužbeni zahtjev te se ne radi niti o pogrešnom niti o nevaljanom upisu niti o brisovnoj tužbi već isključivo pitanje prava vlasništva tužitelja koje se tek treba utvrditi, dakle pravoj vlasničkoj tužbi na utvrđenje što potvrđuje Županijski sud u Varaždinu u odluci broj Gž-1030/10 od 4. ožujka 2011. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/800/2014 od 17. rujna 2014. U tužbi tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva koji zahtjev predstavlja pravu vlasničku tužbu koja podliježe obvezi prethodnog obraćanja državnom odvjetništvu sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku. Nastavno, uvidom u dostavljenu dokumentaciju uz tužbu, proizlazi da je tužitelj podnio prigovor protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: Z-64121/17 kojim je u postupku povezivanja zemljišne knjige, Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom gore navedene nekretnine, koji prigovor je odbijen rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: Z-29713/22, na temelju kojega je tužitelj nastavno podnio tužbu radi ispravka. U zemljišnoknjižnim postupcima koji su se vodili kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva na predmetnim nekretninama te nije dokazao niti da ima valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva. Zemljišnoknjižni sud kao „specijalizirani sud“ pregledao je svu dostavljenu dokumentaciju, utvrdio je sve činjenice te donio ispravne odluke uz pogledu utvrđenja prava vlasništva u korist Republike Hrvatske. Također, činjenica eventualnog upravljanja predmetnim stanom, kao i potvrde o amortizaciji, nisu dokaz prava vlasništva. Tužitelj ničime ne dokazuje da bi bio upisan kao nositelj bilo kakvog prava na predmetnim nekretninama. Nadalje, tužitelj nije mogao pravo vlasništva steći niti dosjelošću, obzirom se za predmetnu nekretninu na kojoj je bila upisano društveno vlasništvo, za stjecanje prava dosjelošću zahtijeva 40 godina samostalnog posjeda, koji posjed se računa od 8. listopada 1991. Tuženik ujedno napominje tužitelj nije zakoniti niti pošten posjednik. Dodatno se ističe, da iz povijesnog zemljišnoknjižnog stanja te prednje navedenog rješenja, proizlazi da je predmetna nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina bez upisanog korisnika te isprave priložene i to potvrda o amortizaciji, izvadak iz registra matičnih podataka, matični list nekretnine, ugovor o korištenju stana nisu isprave kojima se dokazuje pravo vlasništva posebnog dijela nekretnine. Obzirom je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, prema pravnom pravilu iz § 418. Općeg građanskog zakonika, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta, a pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih, a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenom ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu. Dakle, prema ovoj odredbi moglo se stjecati pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, no, prema stavu visokih sudova „tuđe zemljište“, u smislu te odredbe, je zemljište u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba, a ne društveno vlasništvo. Na nekretnini u društvenom vlasništvu nije se moglo steći pravo vlasništva građenjem na temelju paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika, ni na temelju drugih pravila Općeg građanskog zakonika. Također, u režimu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 9/92. i 77/92.; dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., na zemljištu na kojem se gradilo moralo je postojati pravo vlasništva te se odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 24. -26. ZOVO) nisu mogle primijeniti na slučaj kad subjekt gradi na zemljištu društvenog vlasništva. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve, kao neosnovane.

3. Tužitelj u podnesku od 14. prosinca 2022. navodi da je zemljišnoknjižni odjel donio je 29. srpnja 2022. rješenje, posl. br. Z-29713/22 kojim se odbija prigovor tužitelja podnesen protiv rješenja istog suda posl. br. Z-64121/17 od 27. veljače 2020. kojim je na predmetnom stanu upisanom kao 23. suvlasnički dio ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 22) upisano pravo vlasništva za korist Republike Hrvatske na temelju čl. 17. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora te upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo). Ujedno je navedenim rješenjem tužitelj upućen da svoje navodno pravo ostvari u parnici tužbom za ispravak. Odredbom čl. 205. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije u cijelosti ili dijelu udovoljio u ispravnom postupku u roku od 30 dana od dana zaprimanja rješenja. Predmetno rješenje tužitelj je zaprimio dana 19. kolovoza 2022. te je u zakonskom roku podnio tužbu kojom zahtijeva utvrđenje prava vlasništva te ispravak upisa prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnom stanu. Navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen je na pravilan i zakonit način jer se tužbom za ispravak traži ispravak onog upisa koji bi u pojedinačnom ispravnom postupku bio naložen ili u pogledu kojeg prijava i prigovor nisu prihvaćeni, a obzirom da prigovor tužitelja u odnosu na upis prava vlasništva na predmetnom stanu u njegovu korist nije prihvaćen, to je tužitelj ispravno postavio tužbeni zahtjev na ispravak upisa na predmetnom stanu na način da se istodobno briše pravo vlasništva Republike Hrvatske i upiše pravo vlasništva za korist tužitelja. Pored toga, tuženik ima pravo postaviti i tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje prava vlasništva jer se tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na ispravak zemljišnoknjižnog upisa u korist tužitelja može udovoljiti isključivo ako se utvrdi tužiteljevo pravo vlasništva na predmetnom stanu. Dakle, postavljanje daljnjeg tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva, pored tužbenog zahtjeva kojim se traži ispravak zemljišnoknjižnog upisa predstavlja procesnopravnu dispoziciju na koju je tužitelj ovlašten sukladno odredbi čl. 188. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Objašnjava da predmetna nekretnina sagrađena na zk.č.br. 6095/46 k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja stambenu zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan odgovara k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], opisanoj kao [adresa],9,11, površine 405 m2. Navedena zk.č.br. 6095/46 k. o. [katastarska općina] nastala je od prijašnje zk.č.br. 6095/1 k. o. [katastarska općina]. S navedenim u vezi, tužitelj napominje kako nije u mogućnosti od Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba pribaviti uvjerenje o povijesti promjena za predmetnu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja bi dodatno potvrdila navedeno jer izdavanje iste navedeni ured uvjetuje postojanjem prijavnog lista koji u konkretnom slučaju ne postoji. Zbog istog razloga je navedeni ured u različitim predmetima odbacivao zahtjeve tužitelja, a kao dokaz navedenog tužitelj dostavlja rješenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove KLASA: 930-01/20-01/848 od 13. studenog 2020. Nadalje, predmetna zgrada nalazi se u današnjem [adresa] na čijem području je većina stambenih zgrada, uključujući i zgradu na adresi [adresa], izgrađena u razdoblju između 1960. i 1965. na temelju građevinskih dozvola izdanih pravnim prednicima tužitelja. Zavodu za stambenu izgradnju – Zagreb kao pravnom predniku tužitelja od 10. kolovoza 1960. izdana je građevinska dozvola broj: [broj dozvole] kojom mu se odobrava izgradnja 3 objekta tipa „Tuškorić“ niz „A“ i „B“ O-169/1, 2, 3. S tim u vezi, Gradskom fondu za stambenu izgradnju u Zagrebu dana 25. siječnja 1963. izdana je uporabna dozvola broj: [broj dozvole] za objekt oznake O-169/1, dana 27. studenog 1962. Fondu za stambenu izgradnju, Zagreb, Savska cesta 1, izdano je privremeno rješenje broj: 05-13121-1962. kojim se primaju izvedeni građevinski i obrtnički radovi na objektu oznake O-169/2, a dana 30. lipnja 1963. Gradskom fondu za stambenu izgradnju izdana je uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. za objekt oznake O-169/3. Nastavno, 10. kolovoza 1960. Zavodu za stambenu izgradnju – Zagreb kao pravnom predniku tužitelja izdana je građevinska dozvola broj [broj dozvole]. kojom se odobrava izgradnja 22 objekta tipa „Jugomont“ – 212, 232, 222 br. O- 170/1, 2, 3, 4; O-171/1, 2, 3, 4; O-172-1, 2, 3, 4; O-173/1, 2, 3, 4 i O-174/1, 2, 3, 4, 5 i 6. Po osnovi navedene građevinske dozvole Gradskom fondu za stambenu izgradnju Zagreb kao pravnom predniku tužitelja izdana je uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 14.9.1961. godine za objekte oznaka O-171/2, O-174/4 i O-174/5, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 8. siječnja 1962. za objekt oznake O-170/1, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 10.1.1962. godine za objekt oznake O- 170/2, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 10.1.1962. godine za objekt oznake O-170/3, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 10.1.1962. godine za objekt oznake O-170/4, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 13. siječnja 1962. za objekt oznake O-171/1, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 13. siječnja 1962. za objekt oznake O-171/2, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 23. siječnja 1962. za objekt oznake O-171/3, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 9. siječnja 1962. za objekt oznake O-171/4, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 29. siječnja 1962. za objekt oznake O-172/1, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 23. siječnja 1962. za objekt oznake O-172/2, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 29. siječnja 1962. za objekt oznake O-172/4, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 27. siječnja 1962. za objekt oznake O-173/1, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 9. siječnja 1962. za objekt oznake O- 173/2, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 29. siječnja 1962. za objekt oznake O-173/3, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 8. siječnja 1962. za objekt oznake O-173/4, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 27. listopada 1962. za objekte oznaka O-174/1 i O-174/2, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 9. siječnja 1962. za objekt oznake O-174/5, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 27. siječnja 1962. za objekt oznake O-174/4, uporabna dozvola broj: [broj dozvole] od 26. siječnja 1962. za objekt oznake O-174/5 te uporabna dozvola broj: [broj dozvole].1961 od 8. siječnja 1962. za objekt oznake O-174/6. Nadalje, Zavodu za stambenu izgradnju kao pravnom predniku tužitelja dana 10. studenog 1960. izdana je građevinska dozvola broj: [broj dozvole]. kojom se odobrava izgradnja 4 stambena objekta tipa „Bartolić“, oznaka O-167/1, 2 i O-166/1, 2. Na temelju navedene građevinske dozvole Gradskom fondu za stambenu izgradnju kao pravnom predniku tužitelja izdana je uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 30. lipnja 1963. za objekt oznake 166/1, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 28. veljače 1962. te uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 12. rujna 1962., obje za objekt oznake O-167/2. Dana 25. travnja 1961. NOGZ-u (Narodnom odboru grada Zagreba), Odjelu za privredne investicije kao pravnom predniku tužitelja izdana je građevinska dozvola broj: [broj dozvole]. kojom se odobrava izgradnja 4 stambena objekta tipa „Jugomont“. Po osnovi navedene građevinske dozvole Gradskom fondu za stambenu izgradnju iz Zagreba kao pravnom predniku tužitelja izdane su uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 5. svibnja 1962. za objekt oznake O-209/1, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 4. svibnja 1962. za objekt oznake O- 209/2, uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 25. travnja 1962. za objekt oznake O-210/1 te uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 21. veljače 1962. za objekt oznake O-210/2. Zaključno, Gradskom fondu za stambenu izgradnju iz Zagreba kao pravnom predniku tužitelja na temelju građevinske dozvole broj: [broj dozvole] od 14. travnja 1963. izdane su uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 19. rujna 1963. za objekt oznake O-209/3 te uporabna dozvola broj: [broj dozvole]. od 19. rujna 1963. za objekt oznake O-209/4. Sve navedene dozvole izdane su u odnosu na zk.č.br. 6095/1 k. o. [katastarska općina] od koje je nastala zk.č.br. 6095/46 k. o. [katastarska općina], a koja zemljišnoknjižna čestica odgovara k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj se nalazi stambena zgrada adresa [adresa], 9, 11 i predmetni stan. Dakle, iz navedenog nedvojbeno slijedi kako je Grad Zagreb gradio zgrade na prijašnjoj zk.č.br. 6095/1 k. o. [katastarska općina], uključujući i zgradu na adresi [adresa] slijedom čega je stekao pravo vlasništva na istoj građenjem, a posljedično i na stanu koji je predmet ovog postupka. Nastavno na navedeno, tužitelj ukazuje kako su navodi tuženika da se pravo vlasništva na nekretnini u društvenom vlasništvu nije moglo steći građenjem u potpunosti promašeni i pravno neodrživi, što je potvrdila i sudska praksa, uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji u rješenju posl.br. Rev-1009/2014 od 5. prosinca 2017. utvrđuje sljedeće: „Revidenti prije svega pravilno ukazuju da je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008. izraženo shvaćanje da je „odredba iz paragrafa 418. OGZ-a omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem, ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak istome nije protivio“. O istom pitanju i revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u odlukama: a) poslovni broj Rev-385/10-2 od 26. listopada 2010., prema kojoj: „... i kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem bilo sukladno pravnom pravilu 418. OGZ-a bilo sukladno odredbi čl. 24.-26. ZOVO ovisno o vremenu građenja“, b) poslovni broj Rev 172/08-2 od 15. siječnja 2013., prema kojoj: „Obzirom na vrijeme izgradnje spornog objekta (1960. - 1965.) na sporni odnos - stjecanje prava (su)vlasništva građenjem, u skladu s odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP, ima se primijeniti pravno pravilo iz paragrafa 418. bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ), koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91), a na stjecanje prava vlasništva stana (kao posebnog dijela zgrade) u odnosu na cijelu nekretninu primjenjuju se odredbe ZVDSP. Naime, u smislu pravnog pravila iz par. 418. bivšeg OGZ (čiji je sadržaj u biti identičan čl. 153. ZVDSP) ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju. S obzirom na prednja činjenična utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su na strani tužitelja ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prizemnog stana građenjem, u smislu par. 418. OGZ, a povezano sa suvlasništvom zgrade u smislu odredbe čl. 367. u vezi sa čl. 370. ZVDSP“. Sukladno takvom, već izraženom pravnom shvaćanju ovoga suda, revidentima je na postavljeno pitanje za odgovoriti: kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem bilo sukladno pravnom pravilu 418. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91), bilo sukladno odredbama čl. 24.-26. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (("Sl. list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) - ovisno o vremenu građenja.“ Nadalje, u odnosu na predmetni stan ostvarene su zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od strane tužitelja. Naime, kako je navedeno, tužitelj u odnosu na predmetni stan vrši sve vlasničkopravne ovlasti još od 60-ih godina prošlog stoljeća kada je predmetna zgrada izgrađena. U okviru upravljanja i raspolaganja predmetnim stanom, Samoupravna interesna zajednica stanovanja i komunalnih djelatnosti [adresa] kao pravni prednik Grada Zagreba temeljem čl. 1. Zakona o spajanju općina s područja Gradske zajednice Zagreb i prestanku Gradske zajednice Zagreb („Narodne novine“ br. 47/90) je dana 18.10.1983. godine sklopila je s ČF ugovor o korištenju stana. Iz navedenog ugovora proizlazi da je raniji stanar bio OF što ukazuje na to da je tužitelj predmetnim stanom putem svojih pravnih prednika raspolagao već od izgradnje zgrade 60-ih godina. Također, o vršenju vlasničkih ovlasti u odnosu na predmetni stan tužitelj je uz tužbu dostavio i daljnje dokaze u vidu potvrda o amortizaciji, matičnog lista nekretnine, izvatka iz matičnih evidencija GSKG-a, kao i zapisnik o bodovanju stana. Razvidno je, dakle, da je tužitelj slobodno faktično i pravno raspolagao navedenim stanom izvršavajući svoje vlasničkopravne ovlasti pri čemu nije priznavao ničiju višu vlast, pa tako niti višu vlast tuženika iz čega slijedi da je tužitelj isti posjedovao kao samostalni posjednik. Nadalje, tužitelj je predmetni stan posjedovao kao pravni sljednik Općine Pešćenica, a pravni temelj posjedovanja su bile građevinska i uporabna dozvola izdana pravnom predniku Grada Zagreba za izgradnju zgrade na adresi [adresa]. Obzirom na to, razvidno je kako je tužitelj imao pravni osnov vlasničkog posjedovanja slijedom čega je i njegov posjed zakonit. Također, posjed tužitelja je istinit jer nije stečen niti prijevarom, niti silom, niti potajice, a niti zlouporabom povjerenja. Osim toga, tužiteljev posjed je pošten jer isti je predmetni stan posjedovao na temelju valjane pravne osnove te nije imao razloga vjerovati da mu ne pripada pravo isti posjedovati. Naime, tuženik ni na koji način za vrijeme tužiteljeva posjedovanja nije manifestirao volju da vrši vlasničke ovlasti na predmetnom stanu niti da tužitelju ne bi pripadalo pravo vlasništva na istome. Tužitelj ističe da je kvalificirani posjednik predmetnog stana, i to kroz zakonom propisano vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čega proizlazi da su u odnosu na njega ostvarene pretpostavke za stjecanje istog i po ovoj osnovi. Naime, odredbom čl. 159. st. 2. ZV-a propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Stavkom 4. navedenog članka određeno je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka. Kako je tužitelj kvalificirani posjednik predmetnog stana koji je upisan kao vlasništvo Republike Hrvatske, to mu je za stjecanje vlasništva istog dosjelošću bilo potrebno 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a koja pretpostavka se ostvarila. Naime, odredbom čl. 160. st. 2. ZV-a određeno je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Slijedom navedenog, razvidno je da je tužitelj, kako posredstvom svojih pravnih prednika koji su predmetnim stanom upravljali i raspolagali od 60-ih godina prošlog stoljeća, tako i osobno imao predmetni stan u kvalificiranom posjedu dulje od 40 godina. S time u vezi, tužitelj ističe kako su tvrdnje tuženika o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću prije 8. listopada 1991. neutemeljene, a što je potvrđeno u ustaljenoj sudskoj praksi, kako hrvatskih sudova, tako i Europskog suda za ljudska prava. Naime, zakonodavstvo bivše SFRJ, posebice čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. zabranio je stjecanje vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću. Kod preuzimanja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. u hrvatski pravni sustav 8. listopada 1991., Sabor Republike Hrvatske je stavio izvan snage tu odredbu. Slijedom toga, novi Zakon o vlasništvu iz 1996. je u čl. 388. st. 4. propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud Republike Hrvatske je 8. srpnja 1999. odlučio pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine te je 17. studenog 1999. ukinuo predmetni čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. uz obrazloženje da osporavana odredba ima povratno djelovanje sa štetnim posljedicama na prava trećih osoba te da je stoga neustavna. Međutim, nasuprot tome, Europski sud za ljudska prava je u predmetu Trgo protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava u svezi s uračunavanjem vremena posjedovanja prije 1991. zauzeo sljedeći stav: „48. Iz nalaza domaćih sudova (vidi stavke 19.-20. ove presude) se čini da nije bilo osporavano da su podnositelj zahtjeva i njegova majka bili u isključivom i neprekidnom bona fide posjedu predmetne nekretnine od 1953. godine, što znači dulje od četrdeset godina, te da je on stoga već 1993. godine ispunio zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću. Stoga se može zaključiti da je podnositelj zahtjeva, temeljem članka 388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine, ex lege postao vlasnik predmetnog zemljišta 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon stupio na snagu. Ta je odredba ostala na snazi sve dok ju Ustavni sud nije ukinuo gotovo tri godine kasnije. Sud stoga smatra da je zahtjev podnositelja zahtjeva imao dovoljno osnova u nacionalnom pravu da ga se smatra „imovinom“ zaštićenom člankom 1. Protokola br. 1.“ „67. U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i O v. [adresa], br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).“ Recentna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cijelosti je usklađena s citiranom presudom, pa tako navedeni sud u rješenju posl.br. Rev-x-974/2017 od 7.5.2019. godine utvrđuje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.“ Obzirom na sve navedeno, razvidno je kako je tužitelj kao zakonit, istinit i pošten posjednik stekao vlasništvo predmetnog stana i po osnovi dosjelosti već prije 8.10.1991. godine radi čega se tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti osnovanim.

4. Tuženik u podnesku od 15. prosinca 2022. ukazuje kako se na odnose između pravnih osoba u pogledu stjecanja prava vlasništva dosjelošću ne odnose odluke Europskog suda za ljudska prava o stjecanju prava vlasništva dosjelošću (Gashi, Trgo i dr.), a što je prihvatila sudska praksa u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-80/2021 od 10. siječnja 2022. gdje se navodi da: „ odluke Europskog suda za ljudska prava, na koje se poziva tuženik, odnose se na situacije u kojima se s jedne strane nalazi pojedinac, a s druge tijelo javne vlasti. U tom je slučaju normalno i logično da pogreška tijela javne vlasti ne može ići na štetu pojedinca, posebno ako ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. No, u ovom slučaju spor se vodi između dva tijela javne vlasti, koja svoja prava na nekadašnjem društvenom vlasništvu temelje na različitim propisima donesenim u različito vrijeme, pa se ne može govoriti o „pogrešci tijela javne vlasti" u smislu odluka Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i drugim odlukama na koje se poziva tuženik. Naime, pojam „država“ u smislu odluka ESLJP ne odnosi samo na RH odnosno njena ministarstva, već da su njime obuhvaćena i postupci svih tijela javne vlasti, što uključuje i sudove te gradove, općine, županije itd. Ovo je jasno kada se sagleda sadržaj tih odluka, koje redom govore o pravu odnosno interesu pojedinca, i postupanju tijela javne vlasti na štetu tog pojedinca…“

5. Tužitelj u podnesku od 2. siječnja 2023. ističe da Europski sud za ljudska prava u odluci Trgo protiv Hrvatske, ni u odluci Gashi protiv Hrvatske nije naveo da utvrđenja iz predmetnih odluka ne bi bila primjenjiva i na odnose između pravnih osoba u činjenično i pravno sličnim ili istovjetnim situacijama. Jednakost u primjeni navedenih odluka prema fizičkim i pravnim osobama proizlazi iz odredbe čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je propisano sljedeće: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.“ Nadalje, istovjetno pravno stajalište kao u navedenim odlukama ESLJP-a zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim recentnim odlukama, između ostalog i u rješenju posl. br. Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019. koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 12. prosinca 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske također nije razlikovao situacije u kojima bi se radilo o odnosu dvije pravne osobe od situacija u kojima sudjeluje fizička osoba, već je zauzeo unisono shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Odredbom čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima (nastavno: ZS) propisano je da je najviši sud u Republici Hrvatskoj Vrhovni sud Republike Hrvatske. Čak i kad bi tuženica bila u pravu u pogledu primjene odluke ESLJP-a na odnose između pravnih osoba, to bi utvrđenja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i iz rješenja posl. br. Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019. bila primjenjiva na takvu vrstu odnosa pa se tvrdnje tuženika ukazuju kao promašene i nelogične jer ako su odluke najvišeg nacionalnog suda primjenjive na takve odnose, onda su argumentum a minori ad maius i odluke ESLJP-a primjenjive na identičan način kao i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nastavno na toč. 1. podneska, tužitelj ističe kako odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-80/2021 od 10 siječnja .2022. na koju se tuženik poziva odstupa od dosadašnje prakse istog suda, a ista je i suprotna prethodno opisanom opsegu primjene odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ESLJP-a, pa je kao takva u cijelosti neprimjenjiva. U prilog navedenom, tužitelj ukazuje na rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-8540/2015 od 20. veljače 2018., doneseno u postupku koji se vodio između tužitelja K d.d. i tuženika Republike Hrvatske (dakle, dvije pravne osobe), u kojoj se zauzima sljedeći pravni stav: „Upravo imajući u vidu to da je tužitelj nekretninu stekao odlukom suda, a da je država za tu transakciju razrezala i naplatila porez na promet nekretnina, valja ukazati na postojeću praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), odnosno na povredu čl. 3. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 1. Protokol I uz navedenu Konvenciju („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 6/99, 8/99), koje reguliraju zaštitu prava vlasništva. Naime, u svojim odlukama ESLJP ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi predmete Trgo protiv Hrvatske, predmet broj 3528/04 od 11. lipnja 2009., vezano za raniji predmet Gashi protiv Hrvatske, predmet br. 32457/05, stavak 40. od 13. prosinca 2007., a sve vezano za raniju odluku E. R. p., br. 65582/01, stavak 50., od 24. svibnja 2007.). (…) Stoga prilikom donošenja odluka sudovi moraju imati u vidu i pravna shvaćanja ESLJP, upravo kako bi se ujednačila sudska praksa u odnosu na primjenu ukupnosti materijalnog prava. Pri tome se ukazuje kako se tuženik, kao država, nipošto ne može smatrati „trećom osobom“ čija bi prava mogla biti povrijeđena u smislu ovih odluka ESLJP. Dakle, ako je tužitelj nešto stekao pravomoćnom odlukom suda, kao tijela javne vlasti, tuženik se ne može s uspjehom pozivati na moguću pogrešku tog istog suda, posebno stoga što je na temelju te odluke odredio i naplatio porez.“ Istovjetan stav zauzet je i u presudi istog suda posl.br. Pž-307/2020 od 25. kolovoza 2021., donesenoj u postupku između tužitelja Republike Hrvatske i tuženika T. d.o.o. (dakle, dvije pravne osobe), u kojoj se sud referira i na stjecanje prava vlasništva dosjelošću navodeći sljedeće: „17. Upravo imajući u vidu gore navedene nesporne činjenice, valja ukazati na postojeću praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP). Naime, u svojim odlukama ESLJP ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi predmete Trgo protiv Hrvatske, predmet broj 3528/04 od 11. lipnja 2009., vezano za raniji predmet Gashi protiv Hrvatske, predmet br. 32457/05, stavak 40. od 13. prosinca 2007., a sve vezano za raniju odluku ESLJP Radchinov protiv Rusije, br. 65582/01, stavak 50., od 24. svibnja 2007.). Ovaj sud ukazuje kako se pojam „država“ u smislu odluka ESLJP ne odnosi samo na Republiku Hrvatsku odnosno njena ministarstva, već da su njime obuhvaćeni i postupci svih tijela javne vlasti, što uključuje i sudove. S obzirom na to da, u ovom konkretnom slučaju, ne postoji kakav drugi suprotstavljeni privatni interes, već se spor vodi između tijela javne vlasti i tuženika, sve greške koje su počinila tijela javne vlasti mora snositi država. Zbog gore navedenih razloga ovaj sud nije niti ispitivao žalbene navode koji se odnose na pitanje zakonitog, savjesnog i poštenog korištenja nekretnine od strane tuženika i njegovih prednika od 1953. godine, niti druga pitanja istaknuta u žalbi, makar iz isprava u spisu proizlazi kako je tuženik i po tim osnovama ostvario uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću, a ne samo pravnim poslom.“ Obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da slijedi nedvojben zaključak da se sudska praksa ESLJP-a i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja se odnosi na stjecanje vlasništva dosjelošću posjedovanjem prije 8.1 listopada 1991., odnosi i na postupke između pravnih osoba, pa tako i na stjecanje prava vlasništva od strane ovdje tužitelja kao jedinice lokalne i područne samouprave.

6. Tijekom postupka sud je pročitao izvadak iz zemljišne knjige (list 6. spisa), rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela posl. br. Z- 64121/2017 od 27. veljače 2020. (listovi 7. – 12. spisa), br. Z-29713/22-37 od 29. srpnja 2022. (listovi 13. – 17. spisa), potvrdu GSKG od 6. prosinca 2018. (list 18. spisa), registar matičnih podataka (list 19. i 20. spisa), ugovor o korištenju stana od 18. listopada 1983. (listovi 21. – 23. spisa), matični list nekretnine (list 24. spisa), odluka o generalnom urbanističkom planu Grada Zagreba iz 1971. sa skicama (listovi 25. - 47. spisa), rješenje za lokaciju Grada Zagreba iz travnja 1958. (listovi 48. – 52 ), građevinska dozvola iz veljače 1960. (listovi 53. i 54. spisa), zapisnik o od 10. ožujka 2021. posl. br. Z-1491/21 (listovi 55. i 56. spisa), rješenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 13. studenoga 2020. (listovi 98. i 99. spisa), građevinske dozvole od 25. travnja 1961. (listovi 51. i 52.), od 10. studenoga 1960. (listovi 53. i 54. spisa), od 10. kolovoza 1960. (listovi 100. i 101. spisa) od 10. veljače 1960. (listovi 133. i 134. spisa) i od 25. travnja 1962. (listovi 140. i 141. spisa), dozvole za uporabu od 25. siječnja 1963. (listovi 102. i 103. spisa), od 30. lipnja 1963. (list 106. spisa), rješenje za uporabu od 14. rujna 1961. (listovi 109. i 110. spisa), dozvole za uporabu od 8. siječnja 1962. (list 111., 126., 132. spisa), od 10. siječnja 1962. (listovi 112. – 115. spisa), od 13. siječnja 1962. (listovi 116. i 117. spisa), od 23. siječnja 1962. (list 118. spisa), od 9. siječnja 1962. (listovi 119., 124., 129. spisa), od 23. siječnja 1962. (list 121. spisa), od 29. siječnja 1962. (listovi 120., 122., 125. spisa), od 27. siječnja 1962. (listovi 123., 130. spisa), od 27. listopada 1962. (listovi 127. i 128. spisa), 26. siječnja 1962. (list 131. spisa), od 30. lipnja 1963. (list 135. spisa), od 28. veljače 1962. (list 136. i 137. spisa), od 12. rujna 1962. (listovi 138. i 139. spisa), od 25. travnja 1962. (listovi 140. i 141., 146. i 147. spisa), od 5. svibnja 1962. (listovi 142. i 143. spisa), od 4. svibnja 1962. (listovi 144. i 145. spisa), od 21. veljače 1962. (listovi 148. i 149. spisa), od 19. rujna 1963. (listovi 150. - 153. spisa), dopis Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 9. prosinca 2022. (listovi 154. i 155. spisa), rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z-29713/22-37 od 29. srpnja 2022. (listovi 282. – 287. spisa), br. Z-64121/2017 od 27. veljače 2020. (listovi 288. – 293. spisa), građevinsku dozvolu s prostornim prikazom i nacrtom (listovi 307. 324. spisa) te nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Maje Petrović iz MP Peritissima j.d.o.o. od 18. travnja 2025. (listovi 327. – 355. spisa).

7. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4094/2009- 3 od 30. prosinca 2010. (listovi 57. – i 58. spisa), izvadak iz knjige CF, ŽF o Zakonu o parničnom postupku u sudskoj praski (listovi 59. – 61. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revr-1521/2009-2 od 27. travnja 2010. (listovi 62. – i 63. spisa), sentencu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1030/10- 2 od 4. ožujka 2011. (listovi 74. i 75. spisa), odluku Ustavnog suda RH br. U-

III/800/2014 od 17. rujna 2014. (listovi 76. – 79. spisa), rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž Zk 397/2021-2 od 21. lipnja 2021. (listovi 80. i 81. spisa), rješenje Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-897/2015-2 od 7. srpnja 2015. (listovi 92. i 93. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1792/2017-2 od 15. siječnja 2018. (listovi 94. i 95. spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1364/2012-3 od 28. siječnja 2023. (listovi 96. i 97. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1009/2014-2 od 5. prosinca 2017. (listovi 156. i 160. spisa), odluku Europskog suda za ljudska prava od 11. srpnja 2009. (listovi 161. 175. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019. (listovi 176. – 181. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-8540/2015-2 od 20. veljače 2018. (listovi 192. - 195. spis), presudu Visoko trgovačkog suda RH posl. br.Pž- 307/2020-3 od 25. kolovoza 2021. (listovi 196. – 199. spisa), odluku Ustavnog sud RH br. U-III-3793/2007 od 19. studenog 2009. (listovi 200. – 202. spisa), presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev x 473/2018-3 od 12. srpnja 2022. (listovi 226. – 230. spisa), br. REv-3164/2016-2 od 3. rujna 2019. (listovi 260. – 267. spisa), odluku Ustavnog suda RH posl. br. U-III-3456/2017 od 6. ožujka 2019. (listovi 236. – 239. spisa), presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-309/2023-3 od 31. svibnja 2023. (listovi 242. – 246. spisa), br. Pž-147/2023-2 od 23. kolovoza 2023. (listovi 247. – 249. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-238/22 od 29. studenog 2022. (listovi 250. – 254. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda RH pos. br. Rev- 1311/2017-2 od 6. listopada 2020. (listovi 365. – 368. spisa) te rješenje Vrhovnog sud RH posl. br. Rev-1009/2014-2 od 5. prosinca 2017. (listovi 369. – 374. spisa).

8. Valja navesti da je tuženica uz podnesak do 7. veljače 2024. (listovi 268. i 269. spisa) dostavila dokaze i to isprave, pa tako dopis Državnih nekretnina od 25. siječnja 2024. i od 24. veljače 2023. (listovi 270., 271. i 278. spisa), odluku o prijenosu upravljanja nekretnine br. 4/2022 od 25. studenoga 2022. (listovi 272. – 275. spisa), e- mail korespondenciju (list 276. spisa) te zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine od 15. prosinca 2022. (list 280. spisa). Navedene isprave tuženica je u spis dostavila nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, prethodni postupak u ovom predmetu zaključenje raspravnim rješenjem od 24. siječnja 2023. (listovi 203. i 204. spisa), a zbog čega nove dokaze, pa tako i prethodno navedene isprave sud nije uzeo u obzir, sve primjenom čl. 299. st. 3. ZPP-a.

9. Raspravnim rješenjem od 26. rujna 2025. (list 381. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke.

10. Prema odredbi iz čl. 186.a Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

11. Prema odredbi iz čl. 205. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, br. 63/2019., 128/2022., 155/2023. i 127/2024. – dalje u tekstu: ZZK) zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo:

- osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije u cijelosti ili dijelu udovoljio u ispravnom postupku u roku od 30 dana od dana zaprimanja rješenja

- osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati.

12. U ovom postupku tužitelj je podnio tužbu radi ispravka upisa i utvrđenja prava vlasništva. Odredbom iz čl. 205. st. 1. ZZK-a je propisan rok za podnošenje takve (30 dana od dana zaprimanja rješenja u ovom slučaju). Zbog navedenog, tužitelj nije bio dužan podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora iz čl. 186.a ZPP-a. Ovo stoga jer čl. 186.a ZPP-a propisuje iznimku navedenoj procesnoj pretpostavki za podnošenje tužbe, a to je postojanje roka za podnošenje tužbe koji je propisan posebnim zakonom (ovdje ZZK-om). Dakle, kako je ZZK-om propisan rok za podnošenje tužbe za ispravak (kao u ovom predmetu), to nema mjesta podnošenju zahtjeva za mirno rješenje spora po čl. 186.a ZPP-a, suprotno navodima tuženice.

13. U pravu je tuženica kada govori da je uz ovu tužbu podnesen i tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva. Međutim, stav je ovog suda da i dalje u konkretnom predmetu nema mjesta podnošenju zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, stranke su se i prije ovog parničnog postupka već susrele u pogledu istog pravnog pitanja – upisa tužitelja, kao vlasnika, na nekretnini iz ovog spora pred Zemljišnoknjižni odjelom Općinskog građanskog suda u Zagrebu i to u postupku radi povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora te upisa prava vlasništva posebnog dijela nekretnine. Time je tuženica već upoznata sa ovim sporom i prije podnošenja tužbe te se je spor mogao, u slučaju volje stranaka, riješiti i prije podnošenja tužbe. Mišljenje je ovog suda da je svrha odredbe iz čl. 186.a ZPP-a upravo da se preveniraju sudski postupci te da se sporovi, u slučaju potrebe, rješavanju brzo i sa što manje troškova u mirnim postupcima. Pozivanje tuženice isključivo na odredbu iz čl. 186.a ZPP-a predstavlja formalizam bez praktične primjene. Ne bi bilo ni logično da tužitelj podnosi tužbu radi ispravaka u zakonski propisanom roku, a da istovremeno, sa druge strane, podnosi i zahtjev za mirno rješenje spora u postupku u kojem namjerava ustati sa tužbom radi utvrđenja prava vlasništva. Na taj način, nešto što predstavlja prethodno pitanje ovom sporu (utvrđenje prava vlasništva) postaje još jedan postupak pred sudom čime se samo gomilaju sporovi, bez efikasnog rješavanja, a čime se, među ostalim željelo i postići odredbom iz čl. 186.a ZPP-a.

14. Zaključno, u konkretnom predmetu, tužitelj nije trebao podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora iz čl. 186.a ZPP-a, čime nije ispunjena pretpostavka za odbačaj tužbe, kao nedopuštene.

15. Nadalje, rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Z- 29713/22-37 od 29. srpnja 2022. upućen je tužitelj, u tom postupku kao podnositelj prigovora, da svoje navodno pravo ostvaruje u parnici tužbom za ispravak (t. I. izreke navedenog rješenja). Iz prijemnog štambilja punomoćnika tužitelja razvidno je da je tužitelj rješenje zaprimio 19. kolovoza 2022. (posebice uvid u list 13. spisa) dok je tužbu u ovom predmetu podnio 19. rujna 2022. (list 1. spisa). 30 – ti dan od dana zaprimanja rješenja (19. kolovoza 2022.) bio je 18. rujna 2022., a koji je bio nedjelja. S obzirom na to da je nedjelja neradni dan, to je tužitelj bio ovlašten podnijeti tužbu i prvi idući radni dan na temelju čl. 112. st. 4. ZPP-a, suprotno navodima tuženice. Kao što je već navedeno, tužba je i podnesena 19. rujna 2022. (idući radi dan – ponedjeljak) čime je pravovremena – sve primjenom odredbi iz čl. 205. st. 1. ZZK-a u vezi s čl. 112. st. 2. i 4. ZPP-a).

16. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju odredbe iz čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

17. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i za ispravak upisa u zemljišnoj knjizi na nekretnini – stanu, površine 47,80 m2, koji se nalazi u [adresa].

18. Između stranaka nije sporno da je na predmetnom stanu kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana tuženica (list 6. spisa). Između stranaka nije sporno da je tuženica, kao zemljišnoknjižna vlasnica, upisana na temelju rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Z-64121/2017 od 27. veljače 2020. (listovi 7. – 12. spisa). Između stranaka nije sporno da je tužitelj, kao predlagatelj, podnio prigovor o kojem je odlučivao Općinski građanski sud u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel rješenjem posl. br. Z-29713/2022-37 od 29. srpnja 2022. (listovi 12. – 17. spisa), a kojim rješenjem je odbijen prigovor te je upućen tužitelj da svoje navodno pravo ostvaruje u parnici tužbom za ispravak.

19. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

20. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

21. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

22. Uvidom u rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel posl. br. Z-29713/2022-37 od 29. srpnja 2022. (listovi 12. – 17. spisa) vidljivo je da je odbijen prigovor tužitelja, kao predlagatelja, te je tužitelj upućen da svoje navodno pravo ostvaruje u parnici tužbom za ispravak. Time je tužitelj aktivno legitimiran podnositi tužbu za ispravak u ovom predmetu na temelju odredbe iz čl. 205. st. 1. ZZK- a.

23. Uvidom u potvrdu GSKG-a od 6. prosinca 2018. (list 18. spisa) vidljivo je da se za predmetni stan, koji se nalazi u [adresa], u [adresa], površine 47,80 m2, šifre 05059364, amortizacija vraća tužitelju.

24. Iz registra matičnih podataka Zagrebačkog holdinga d.o.o. na dan 9. siječnja 2019. (listovi 19. i 20. spisa) vidljivo je da je stan u [adresa] sa šifrom 05059364 evidentiran pod tužiteljem, kao obveznikom i vlasnikom i pod SF i ČF.

25. Uvidom u ugovor o korištenju stana od 18. listopada 1983. (listovi 21. – 23. spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između ČF, kao stanara, s jedne strane, te Samoupravne interesne zajednice stanovanja i komunalnih djelatnosti Općine Peščenica, s druge strane. Iz ugovora je vidljivo da su ugovorne strane utvrdile da stanom raspolaže Općina Peščenica, pravni prednik tužitelja. Vidljiv je točan opis stana – dvije sobe, kuhinja, kupaonica sa WC-om, ostava i smočnica i lokacija stana – [adresa] te površina stana od 48 m2. Navedeni ugovorom Općina Peščenica daje na korištenje stan stanarici ČF. Valja navesti da tuženica tijekom postupka nije osporava navedeni ugovor (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP- a).

26. Iz matičnog lista nekretnine od 31. siječnja 2018. vidljivo je da je evidentiran stan u [adresa], na adresi [adresa], površine 48 m2 koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, ostave i smočnice, a godina izgradnje 1960. U matičnom listu naznačeno je da se radi o predmnijevanom vlasništvu tužitelja, odnosno o pretvorbi društvenog vlasništva s postojanjem izvjesnosti vlasništva tužitelja (list 24. spisa).

27. Uvidom u rješenje iz travnja 1958. (listovi 49. i 50. spisa) vidljivo je da se Zavodu za stambenu izgradnju Zagreb odobrava konačna lokacija za izgradnju naselja u Folnegovićevoj ulici na način de se odobrava izgradnja stambenih objekata na slobodan način.

28. Spisu prileže građevinske dozvole od 25. travnja 1961. (listovi 51. i 52.), od 10. studenoga 1960. (listovi 53. i 54. spisa), od 10. kolovoza 1960. (listovi 100. i 101. spisa) od 10. veljače 1960. (listovi 133. i 134. spisa) i od 25. travnja 1962. (listovi 140. i 141. spisa) iz kojih proizlazi da su investitori stambenih zgrada u [adresa] bili upravo pravni prednici tužitelja (NOZG Grada Zagreba i Zavod za stambenu izgradnju Grada Zagreba). Ne vidi se na koju se točno stambenu zgradu odnosi koja od građevinskih dozvola, odnosno koja obuhvaća zgradu u [adresa].

29. Također, spisu prileže dozvola za uporabu od 25. siječnja 1963. (listovi 102. i 103. spisa) i to za novoizgrađenu peterokatnu stambenu zgradu s dvije stubišne jedinice u Folnegovićevoj ulici, kao i dozvola za uporabu od 30. lipnja 1963. (list 106. spisa) za stambenu jedinicu 169/3 u Folnegovićevoj ulici, kao i rješenje za uporabu od 14. rujna 1961. (listovi 109. i 110. spisa) za novogradnju stambenih trokatnih zgrada s po tri stubišta u Folnegovićevoj ulici. Nadalje, spisu prileže i razne dozvole za uporabu, pa tako dozvole za upotrebu od 8. siječnja 1962. (list 111., 126., 132. spisa), od 10. siječnja 1962. (listovi 112. – 115. spisa), od 13. siječnja 1962. (listovi 116. i 117. spisa), od 23. siječnja 1962. (list 118. spisa), od 9. siječnja 1962. (listovi 119., 124., 129. spisa), od 23. siječnja 1962. (list 121. spisa), od 29. siječnja 1962. (listovi 120., 122., 125. spisa), od 27. siječnja 1962. (listovi 123., 130. spisa), od 27. listopada 1962. (listovi 127. i 128. spisa), 26. siječnja 1962. (list 131. spisa), od 30. lipnja 1963. (list 135. spisa), od 28. veljače 1962. (list 136. i 137. spisa), od 12. rujna 1962. (listovi 138. i 139. spisa), od 25. travnja 1962. (listovi 140. i 141., 146. i 147. spisa), od 5. svibnja 1962. (listovi 142. i 143. spisa), od 4. svibnja 1962. (listovi 144. i 145. spisa), od 21. veljače 1962. (listovi 148. i 149. spisa), od 19. rujna 1963. (listovi 150. - 153. spisa), sve za dozvoljavanje upotrebe stambenih zgrada u stambenom naselju u Zagrebu, u Folnegovićevoj ulici. Također, nije razvidno koja je točno uporabna dozvola za koju od stambenih zgrada, odnosno koja jest konkretno za objekt u [adresa].

30. Pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, Zemljišnoknjižnim odjelom održano je ročište u predmetu posl. br. Z-1491/21 10. ožujka 2021. (listovi 55. i 56. spisa). Iz raspravnog zapisnika s održanog ročišta vidljivo je da je tužitelj bio zastupan, po punomoćniku dok je za ODO, također, bila prisutna zamjenica u OD Zagreb. Zamjenica OD Zagreb navele je na ročištu da ostaje kod navoda iz podneska od 23. veljače 2021., da se protivi upisu prava vlasništva u korist tužitelja jer iz dostavljene građevinske dozvole nije razvidno da se odnosi baš na zgradu u [adresa]. Stoga je predložila da se naloži tužitelju, kao podnositelju prigovora, dostaviti rješenje NOO Peščenica br. 05-8147/60 od 22. travnja 1960. o odobrenju konačne lokacije iz koje bi bilo vidljivo gdje su sagrađena četiri stambena objekta. Na ročištu je bila prisutna i predstavnica suvlasnika predmetne zgrade koja je izjavila da je stan u vlasništvu Grada Zagreba i da ga koristi ČF.

31. Iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, klasa: 930-01/20-01/848, ur.br. 251-15-05-1-20-3 od 13. studenoga 2020. (listovi 98. i 99. spisa) vidljivo je da je odbačen podnesak Grada Zagreba kojim je zatražio izdavanje povijesti promjena u svrhu pokretanja zemljišnoknjižnog pojedinačnog ispravnog postupka za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer je uvidom u evidenciju utvrđeno da predmetna čestica nije usklađena s katastarskim česticama. Predmetnim rješenjem Grad Zagreb pozvan je dopuniti podnesak, a po čemu Grad Zagreb nije postupio, zbog čega je podnesak odbačen.

32. Uvidom u dopis Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove klasa: 930-01/22-01/1979, ur.br.: 251-12-03-22-2 od 9. prosinca 2022. (list 154. i 155. spisa) navedeno je da kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odgovara zk.č.br. 6095 k. o. [katastarska općina], a koja je nastala od dijela prijašnje zk.č.br. 6095/1 k. o. [katastarska općina].

33. Sud je saslušao svjedokinju ČF, na glavnoj raspravi 8. rujna 2023. (listovi 219. i 220. spisa) koja je navela da četrdesetak godina živi u [adresa] u stanu u [adresa]. Objasnila je da se stan nalazi na prvom katu i da je površine 47 m2. Prije je tu živjela sa svojom obitelji a sada živi sama. Stan je dobila od SIZ-a, a kasnije je stan preuzet od tužitelja. Sklopila je ugovor o najmu stana s tužiteljem. Nikad ju nitko nije posjetio i rekao joj da u tom stanu ne može živjeti. Najamninu ne plaća jer novaca nema. Ugovor je sklopila 1983., a stan je dobila od tužitelja. Stan je građen za vrijeme poplava, ne zna tko je gradio stan ali u toj zgradi ima još koji gradski stan. Nitko joj se nije obraćao za taj stan, osim tužitelja. Najamnina joj je u stvari 25,00 EUR mjesečno ali to podmiruje ili Centar za socijalnu skrbi ili GSKG, koji pomaže osobama koje primaju socijalnu pomoć. Vjerojatno se i vodi postupak protiv nje od strne tužitelja radi neplaćanja najamnine. Problemi oko plaćanja najamnine počeli su nakon što više nije radila.

34. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje ČF jer je iskazivala uvjerljivo, logično i životno, a posebice stoga jer je iskazivala sukladno ispravama u spisu, pa tako sukladno ugovoru o korištenju stana (listovi 21. – 23. spisa) te podacima iz registra matičnih podataka (listovi 19. – 20. spisa) kao i matičnom listu nekretnine (listi 24. spisa).

35. Radi utvrđenja odlučne činjenice koja se točno građevinska dozvola odnosi na nekretninu upisanu u zk.č.br. 6095/46, oznake zemljišta stambena zgrada br. 7 i 11, [adresa], površine 405 m2, te upisan posebni dio nekretnine stana iz ovoga predmeta, površine 47,80 m2, na prvom katu, sud je proveo građevinsko vještačenje.

36. Stalna sudska vještakinja Maja Petrović iz MP Petrissima d.o.o. sačinila je nalaz i mišljenje od 18. travnja 2025. (listovi 327. – 343. spisa) iz kojeg proizlazi da se na zgradu u [adresa], u [adresa], odnosno na stambenu trokatnicu s tri stubišta odnosi upravo građevinska dozvola br. [broj dozvole] od 25. travnja 1961. i upotrebna dozvola br. O-210/2 od 21. veljače 1962. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je vještakinja proučila sve isprave koje prileže spisu, pregledala sve tlocrte, zatražila dodatnu dokumentaciju te je neposredno pregledala nekretninu i pritom sačinila više fotografija predmetne stamene zgrade.

37. S navedenim uvezi, sud je iz građevinske dozvole br. [broj dozvole] od 25. travnja 1961. (listovi 344. i 345. spisa) utvrdio da je izdana građevinska dozvola NOGZ Odjelu za privatne investicije za četiri stambena objekta u naselju u Folnegovićevoj ulici dok iz nalaza i mišljenja proizlazi da je navedenom građanskom dozvolom dozvoljena gradnja upravo predmetne zgrade u [adresa], pravnom predniku tužitelja.

38. S navedenim u vezi, iz uporabne dozvole br. O-210/2 od 21. veljače 1962. (listovi 347. i 248. spisa) vidljivo je da je izdana dozvola za upotrebu trokatne stambene zgrade gradilišne oznake O-210/2 s tri stubišta u naselju u Folnegovićevoj ulici, za koju je izdana prethodno navedena građevinska dozvola br. [broj dozvole] od 25. travnja 2021. dok iz nalaza i mišljenja proizlazi da se uporabna dozvola izdaje pravnom predniku tužitelja upravo za zgradu u [adresa].

39. Valja navesti da tuženica nije tijekom postupka osporila građevinske dozvole br. [broj dozvole] od 25. travnja 1961., niti uporabnu dozvolu br. O-210/2 od 21. veljače 1962., a niti nalaz i mišljenje od 18. travnja 2025.

40. Na nalaz i mišljenje od 18. travnja 2025. tuženica nije imala primjedbi (kao u podnesku od 7. svibnja 2025. – listovi 376. i 377. spisa). Također, ni tužitelj nije imao primjedbi (kao u podnesku od 14. svibnja 2025. – listovi 378. – 380. spisa).

41. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje građevinske vještakinje od 18. travnja 2025. te nije pozivao vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja. Navedeno stoga jer je nalaz i mišljenje napravljen nakon pregleda cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu, pribave dodatne dokumentacije, pa čak i pregledom nekretnine, dok je nalaz i mišljenje sačinjen iznimno detaljno, stručno i obrazloženo, sve potkrijepljeno nacrtima i sačinjenim fotografijama (čl. 492.c st. 3. ZPP-a).

42. Prema odredbi iz čl. 388. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009.., 153/2009, 90/2010., 143/2012. i 152/2014.

– dalje u tekstu: ZV) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako tim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno.

43. Prema odredbi iz čl. 388. st. 2. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

44. Dakle, s obzirom na to da je zgrada u [adresa], građena 1961. – 1962. (građevinska dozvola 1961., uporabna dozvola 1962.), to je na stjecanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava i njihovih pravnih učinaka, a koji su nastali do stupanja na snagu ZV-a, trebalo primijeniti odredbe Austrijskog općeg građanskog zakonika („Justizgesetzsammlung“ br. 1/1811 - OGZ), odnosno zakona koje je u vrijeme nastanak stvarnog prava bio na snazi, sve na temelju čl. 388. st. 2. ZV-a.

45. Prema § 418. OGZ-a nasuprot, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih; a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu.

46. Prema § 328. OGZ-a da li je način posjeda pošten ili nepošten, presuđuje sudac u slučaju pravne raspre. U dvojbi uzima se da je posjed pošten.

47. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka u ovom predmetu zaključio da je tužitelj gradio, svojom građom, na tuđem zemljištu zgradu te je pritom bio pošten graditelj, a vlasnik zemljišta je za tu gradnju znao te gradnju nije odmah (a ni kasnije) zabrano. Ovo stoga jer su i građevinska dozvola i uporabna dozvola, a koje tuženica ne osporava, izdane upravo pravnom predniku tužitelju, dok istovremeno tuženica ne osporava građevinsku i uporabnu dozvolu. Time je tužitelj stekao građenjem vlasništvo i zemljišta i zgrade (općena cjelina iz § 418. OGZ-a), iako je samo zemljište bilo u društvenom vlasništvu. Valja navesti da ne postoji u vrijeme građenja zgrade (1961., 1962.) odredba koja zabranjuj stjecanje prava vlasništva na društvenom zemljištu. Ujedno, tuženica nije osporavala, a niti isticala da građa nije pripadala tužitelju, kao graditelju, niti predlagala dokaze oko pitanja vlasništva građe graditelja, ovdje tužitelja dok iz građevinske i upotrebne dozvole proizlazi da su izdane upravo pravnim prednicima tužitelja (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

48. Prema čl. 29. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ br. 6/1980, 36/1990, Narodne novine br. 53/1991, 91/1996 – dalje u tekstu: ZOVO) na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću.

49. ZOVO je stupio na snagu 1. rujna 1980. (čl. 90. ZOVO-a). Dakle, ZOVO je stupio na snagu kada je zagrada već bila sagrađena i to gotovo 20 godina.

50. Odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, br 53/1991.) brisan je čl. 29. ZOVO-a te je time prestalo društveno vlasništvo.

51. Tada je bila sudska praksa da se vrijeme do 8. listopada 1991. ne računa u tijek dosjelosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl. br. Rev-3462/1993 od 3. svibnja 1995.).

52. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/1996. – dalje u tekstu: ZV/1996.) stupio je na snagu 1. siječnja 1997. (čl. 396. toga Zakona).

53. Navedeni Zakon sadržavao je odredbu u čl. 388. st. 4. ZV/1996. koja glasila je: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“

54. U nastavku, a povodom ustavnih tužbi, Ustavni sud Republike Hrvatske je donio odluku br. U-I-58/97, U-I-235/97, U-I-237/97, U-I-1053/97 i U-I-1054/97 od 17. studenoga 1999. od 17. studenog 1999. („Narodne novine“, br. 137/1999.) kojom je ukinuo tada važeći čl. 388. st. 4. ZV/1996.

55. Potom je donesen Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 114/2001.) koji dodaje novi stavak navedenog članku, koji stupa na snagu 28. prosinca 2001., a koji glasi:

„U rok za stjeca­nje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjeca­nje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedova­nja proteklo prije toga dana.“

56. Od 2001. do danas zakonodavac više ne mijenja odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a koja glasi:

„U rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“

57. Prema čl. 159. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (st. 4.).

58. Prema čl. 18. st. 1. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet (st. 2). Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (st. 3.). Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže (st. 4.).

59. Prema odredbama iz čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a, vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

60. S navedenim u vezi, prema odredbama iz čl. 18. st. 1., 2. i 3. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada dok se prema st. 5. istog čl. posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

61. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba izjasnio se Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04 (presuda od 11. lipnja 2009.), Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U navedenim presudama je zauzeto pravno shvaćanje: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

62. S navedenim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“ Takav pravni prihvaćen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni brojevi Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-1480/2016-2 od 5. studenog 2019., kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-5974/2019-2 od 21. svibnja 2020.

63. Međutim, navedeno se odnosilo na razdoblje dok su stranke mogle razumno pretpostaviti (legitimna očekivanja) da će mi tužbeni zahtjevi na utvrđenje prava vlasništva biti prihvaćeni, a to je u doba dok je snazi bila odredbama čl. 388. st. 4. ZV/1996. koja je dopuštala uzimanja u obzir i razdoblja prije 8. listopada 1991. pa sve do njenog ukidanja (1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999.). Tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2693/12 od 7. veljače 2018.

64. Suprotno navedenom, odnosno vremensko neograničenje navedenih pravnih stajališta iskazano je u članku AF „Stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu i svjetlu nove prakse ESLJPO“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u rijeci, Vol. 38 No. 1, 2017. gdje stoji:

„… čini nam se da više nije bitno za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Hrvatske je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999.“.

65. U nastavku su uslijedile odluke Radomilja protiv Hrvatske (2018.) te Jakeljić protiv Hrvatske (2016.), pa se i dalje mijenjala sudska praksa hrvatskih sudova te je zauzet stav da shvaćanje iz predmeta Trgo protiv Hrvatske nemaju vremensko ograničenje, pa je tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev- x-974/2017-2 od 7. svibnja 2019.:

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

66. Uz navedeno, prema zaključku sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/19 od 14. veljače 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene već u vrijeme podnošenja tužbe.

67. Tužba u ovom predmetu podnesena je 19. rujna 2022. (list 1. spisa), što znači da je vrijeme potrebno za dospjelost trebalo proteći do dana podnošenja tužbe.

68. Sud je zaključio da je tužitelj kvalificiran posjednik, odnosno da je tužitelj zakonit, istinit i pošten posjednik još od vremena izgradnje stana (1961.-1962.), odnosno stavljanja u uporabu stana (uporabna dozvola 1962.), odnosno svakako (i najkasnije) od davanja stana na korištenje stanarki ZF (ugovor o korištenju stana iz 1983. u vezi sa iskazom svjedokinje ZF koja je izjavila da joj je tužitelj dao stan u korištenje i da je takvo stanje već 40-tak godina, nitko joj drugi nije prigovarao, niti smetao, niti išta od nje tražio u vezi stan – osim tužitelja), dok mu navedeno tuženicima nikada nije osporila (tuženica takvo što tijekom postupka čak i ne tvrdi i ne dokazuje – čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), što znači da je tužitelj kvalificiran posjednik počev od 1961. pa do danas, a sasvim sigurno od 1983. pa do podnošenja tužbe (2022.), zbog čega valja zaključiti da je 20, odnosno 40 godina proteklo 2001., odnosno najkasnije 2021. (prije tužbe podnesene 2022.).

69. Pritom je sud posebno uzeo u obzir odredbu čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

70. Također, sud pročitao i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-309/2023-3 od 31. svibnja 2023. u kojoj je izražen stav da se u rok za dospjelost ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. Ujedno je u navedenoj drugostupanjskoj presudi izneseno da se spor u tom postupku vodi protiv dva tijela javne vlasti, zbog čega ne može biti govora o „pogrešci tijela javne vlasti“, u smislu odluka Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i drugih odluka ESLJP jer pojam „država“ ne odnosi se samo na Republiku Hrvatsku, već i njena ministarstva ali su njime i obuhvaćeni svi postupci tijela javne vlasti, što uključuje sudove, gradove, općine i županije itd. Takav stav Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je i u prethodnoj odluci, posl. br. Pž-80/2021-3 od 10. siječnja 2022.

71. Valja navesti da, iako uvažavajući mišljenje i snagu pravne argumentacije drugostupanjskog suda, ovaj sud se ne slaže sa definiranjem pojma „država“, odnosno pojma „treće osobe“, barem u konkretnom predmetu. Naime, ovaj sud je stava da se pojam „država“ valja cijeni u svakoj pojedinačnom sporu, sve u smislu odluka ESLJP. Pritom je ovaj sud posebice uzeo u obzir da zakone donosi, mijenja, dopunjuje i ukida isključivo država, odnosno u Republici Hrvatskoj Hrvatski sabor, kao jedno od grana vlasti države (čl. 80. t. 2. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014. – dalje u tekstu: Ustav). Pritom grad, odnosno ovdje konkretno Grad Zagreb, u ovom postupku tužitelj, nema utjecaja na donošenje, mijenjanje, dopunjavanje i/ili ukidanje zakona ili pojedinih odredbi. Nadležnost Grada Zagreba propisana je Zakonom o Gradu Zagrebu („Narodne novine“, br. 62/2001., 125/2008., 36/2009., 119/2014., 98/2019. i 144/2020.). Ujedno je tim Zakonom upućeno na primjenu Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, br. 33/2001., 60/2001., 129/2005., 109/2007., 36/2009., 125/2008., 36/2009., 150/2011., 144/2012., 123/2017., 98/2019. i 144/2020.). Prema čl. 4. st. 1. Ustava u Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Prema čl. 129. st. 1. Ustava jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi i njihovo područje određuje se na način propisan zakonom. Zakonom se mogu ustanoviti i druge jedinice lokalne samouprave. Jedinice područne (regionalne) samouprave su županije. Područje županije određuje se na način propisan zakonom (st. 2.). Zakonom se može glavnom gradu Zagrebu utvrditi položaj županije. Većim gradovima u Republici Hrvatskoj zakonom se mogu dati ovlasti županije (st. 3.). Prema čl. 129.a st. 1. Ustava jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu. Jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova (st. 2.). Poslovi lokalnog i područnog (regionalnog) djelokruga uređuju se zakonom. Prilikom dodjeljivanja tih poslova prednost će imati ona tijela koja su najbliža građanima (st. 3.). Prema čl. 130. Ustava u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela. Ovaj sud zaključuje da je pravilno da se grad može u nekim slučajevima smatrati „državom“, no, jednako zaključuje da taj pojam treba definirati u svakoj pojedinačnom, konkretnom sporu, pa tako i u ovom predmetu. S obzirom na to da iz odredbi Ustava, a ni zakonskih odredbi ne proizlazi ni jedno ovlaštenje grada, pa ni Grada Zagreba, kao tijela lokalne samouprave, koje ujedno ima položaj jedinice područne (regionalne) samouprave, da donosi zakonske propise, to se u konkretnom slučaju „pogreška“ ne može smatrati pogreškom koja se može pripisati tuženiku.

72. Nadalje, valja se osvrnuti i na navode tuženica koje ističe tijekom postupka da u ovom predmetu treba primijeniti odredbe iz čl. 49. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, br. 145/2010.). Prema čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom neprocijenjenom imovinom u smislu toga Zakona smatraju se i stanovi koje su socijalna poduzeća u postupku pretvorbe u fondove stambenog i komunalnog gospodarstva, a koja nisu prodana nositeljima stanarskog prava sukladno Zakonu o prodaji stanova sa stanarskim pravom (Narodne novine, br. 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02). Imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, kao i u obliku poslovnih prostora i stanova, koji nisu u cijelosti procijenjeni, vlasništvo je Republike Hrvatske, a imovina u obliku pokretnina i potraživanja, koja nisu u cijelosti procijenjena, vlasništvo je Agencije (st. 3.). S obzirom na to da se ovdje ne radi o socijalnom poduzeću u postupku pretvorbe u fond stambenog i komunalnog gospodarstva, već o Gradu Zagrebu, odnosno njegovom pravnom predniku Općini Pešćenica, to je valjalo, kao neosnovano, otkloniti pozivanje tuženice na odredbe čl. 49. st. 2. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom.

73. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. I. i II. izreke.

74. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

75. Pritom valja navesti da je raspravnim rješenjem od 21. veljače 2023. sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 66.494,13 EUR (listovi 208. i 209. spisa) uz obrazloženje da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu od 501.000,00 kn, tuženica je u odgovoru na tužbu prigovorila previsoko označenom vps-u te je predložila da se vps odredi u iznosu od 10.000,00 kn. Sud je zauzeo stav da se u konkretnom predmetu radi o utvrđenju prava vlasništva i ispravku upisa u zemljišne knjige na stanu u [adresa] i to u neposrednoj blizini samog centra grada, a površine 47,80 m2. Zbog navedenog, sud je zaključio da je pravilno naznačen vps u iznosu od 46.494,13 EUR/501.000,00 kn.

76. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.004,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 20. rujna 2022., 12. prosinca 2022., 2. siječnja 2023. i 14. svibnja 2025., za svaki iznos od 1.004,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja na ročištima 24. siječnja 2023. , 21. veljače 2023., 8. rujna 2023. i 26. rujna 2025., za svako iznos od 1.004,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife te troškove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo priznati i trošak plaćene sudske pristoje na tužbu u iznosu od 331,81 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR, kao i troškove vještačenja u iznosu od 1.200,00 EUR. Slijedom iznesenog, valjalo je tužitelju dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.415,42 EUR. Na troškove parničnog postupka valjalo je dosuditi zatezne kamate počev od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a zbog čega je odlučeno kao u t. III. izreke.

77. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.042,92 EUR. Ovo stoga jer svi ostali podnesci tužitelja nisu bili potrebni za vođenje parnice dok je u odnosu na sudske pristojbe tužitelj neosnovano potraživao previsoke iznose. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 10. listopada 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 663,61 EUR

2. tuženici, po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu

3. kal. 30 dana