REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM

Šetalište braće Kazić 6

Poslovni broj: P-837/2024-11

U I M E

H RV ATS KE

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 09. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 10. listopada 2025.

p re s u d i o  j e

l. Utvrduje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 40300/06 sklopljenog dana 25. travnja 2006. g. između tužitelja SB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tužene, HVB Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (tri posto) od iznosa odobrenog kredita i naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu kredita.”

Il. Tuženik OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužan je tužitelju SB iz [adresa], 018: 53727454197 isplatiti iznos od 428,47 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.05.2006.g, pa do isplate, u roku od 8 dana.

Ill. Tuženik OTP BANKA d.d Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužan je tužitelju SB iz [adresa], OIB.• 53727454197 naknaditi parnični trošak u iznosu od 578,08 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 10. listopada 2025. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 25. travnja 2006. g. s pravnim rednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu broj 40300/06, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 23.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom. Navodi da je odredbom čl. 5 prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (triposto) od iznosa odobrenog kredita i naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu kredita.” Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 02.05.2006.g, naplatila iznos od 705,00 CHF, odnosno iznos od 434,02 EUR-a, i to na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva”, što je vidljivo iz potvrde tužene od 12. rujna 2024.g. te početnog otplatnog plana gdje je predmetna uplata u iznosu od 705,00 CHF knjižena dana 02.05.2006. uženik je predmetnu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unio u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81 . i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (”Narodne novine” broj 96/2003., 46/2007 ., 7912007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog Čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tužena od tužitelja naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva” i to u iznosu od 3,00 % od iznosa odobrenog kredit, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužena je dana 02.05.2006.g., od tužitelja naplatila iznos od 428,47 EUR na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva”, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu” predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba u cijelosti neosnovana te ju tuženik osporava u cijelosti, te da je potraživanje tužitelja u zastari jer je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 24.9.2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (”Narodne novine" br.35/05 — 126/21 , dalje kao: „ZOO”), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. lako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu broj 40300/06 sklopljen između tužitelja i tuženika 26.4.2006. (dalje: „Ugovor o kreditu” ili „Ugovor”), za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. U odnosu na stjecanje bez osnove, ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi

VSRH Revx -183/2011 kako slijedi:

Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je Ugovor o kreditu sklopljen 2005., određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. O kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

O naknadi za obradu i administraciju kredita, tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;,da je odredba ili /i nejasna, ili/i teško razumljiva ili/i teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člnakom 5. Ugovora jasno ję propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 3% od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 200,00 kn. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke — jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je da se o naknadi za obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4, st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ukazuje i na odredbu ÖI. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da te sud pri|ikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se time informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 1. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi:"ISKORISTITE JOS POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDlTA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ČB prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnova. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužite|ja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može isčitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojom bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu između stranaka od 25.04.2006., otplatni plan, promet po računu, dopis tuženika od 12.09.2024, tečajnu listu, te saslušao tužitelja kao stranku.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti sud usvojio na način kako je odlučeno u izreci.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu br.40300/06 od 25.travnja 2006. koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (tri posto) od iznosa odobrenog kredita i naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu kredita.” te potraživanje isplate preplaćenog iznosa 428,47 eura, sa kamatama po osnovi stjecanja bez osnove.

6. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 40300/06 , 25.04.2006., koji je odobren tuženiku bez određene namjene u kunskoj protuvrijednosti 23,500,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

7. Sporno je je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna obveza i time povrijeđeno pravo tužitelja kao korisnika kredita.

8. Nije sporno da su stranke 25.04.2006. .sklopile ugovor o kreditu br. 10300/06 (list 6-8).

9. Sporno je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna obveza, i to jesu li ugovorne odredbe o naknadama i troškovima iz čl. 5. Ugovora o kreditu, ništetne, slijedom čega bi tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju plaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi, te je li došlo da povrede prava tužitelja kao korisnika kredita.

10. Tužitelj je iskazao da je nije bio niti svjestan svega, već je tek u razgovoru sa kolegom saznao za naknadu. Sve se to odigralo jako brzo. Ni sada točno ne zna kako se to zove. U Zadru je dignuo kredit, u poslovnici. Rekli su mu da je to dosta brzo, povoljno, u švicarcima, nije uopće znao što je potpisivao, pročitao je koliko je mogao pročitati u tom trenutku, i to je bilo to. Djelatnik u banci nije mu rekao nešto za naknadu za obradu kredita. Nije mu objašnjavao za naknadu. Nije uopće znao za to dok nije pričao sa kolegom na kavi. Vidio je i na televiziji da pričaju o tome, malo je pogledao i vidio što se to sve dogodilo. Svi su počeli pričati da tu nešto ne štima. Kasnije je saznao da je tu naknadu platio. Kad je bio u Poslovnici po tom pitanju mu nikad nitko nije rekao. Zapravo, vidio je da je to skinuto sa kredita. To nije posebno plaćao, niti je dobio papir o tome. Banka je sastavila ugovor, došao je na gotovo. Nije obučen za sklapanje takvih ugovora. Nije sa Bankom pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora je imao otvoren obrt. Sredstva kredita bila su utrošena u osobne potrebe, za adaptaciju stana koje je njegovo osobno vlasništvo i u kojem je živio. Sredstva kredita nisu bila za obrt.

11. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio, jer je njegov iskaz jasan, logičan i uvjerljiv, te je iskazivao o činjenicama o kojima ima neposrednih saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.

13. Člankom 225 Zakona o obveznim odnosima određeno da tražbine 13. zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Predmetna tužba podnesena 13.06.2023.

14. Odlučujući o prigovoru sud je imao u vidu činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl.104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

15. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž- 2202/2020, presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-291/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-286/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-705/2020, i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-503/2020, utvrđeno je da su prigovori zastare u predmetima identične činjenične osnove otklonjeni kao neosnovani, iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora te na jednak način županijski sudovi tumače pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH. Obzirom da se o pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja.

16. Slijedom navedenog i pravnih stajališta županijskih sudova, koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli, sud je utvrdio da se u ovom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

17. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Uvidom u ugovore i temeljem iskazu tužitelja sud je utvrdio da je svrha kredita bez određene namjene te da su sredstva kredita bila su utrošena u osobne potrebe, za adaptaciju tužiteljevog stana i u kojem je živio i sredstva kredita nisu bila za obrt, dakle kao fizička osoba za osobne potrebe, za adaptaciju stana, da se radi o kreditu, čime predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26.05.2018.).

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020., naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu ( tako i da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a tuženik to i ne dokazuje. Nesporno je da je tužitelj stupio sa tuženikom u ugovorni odnos u svojstvu potrošača, budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Očigledno pravni posao koji je tužitelj sklopio se tuženikom nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti što je vidljivo iz ugovora namjenskom o kreditu koji je priložen tužbi jer isti nije sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, kao osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke i dr., već osobno. Tuženik je imao pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita, a što isti nije učio budući da je isti nije korišten nenamjenski, odnosno utrošen je za kupnju stana koji tužitelj nije koristio u gospodarske svrhe jer bi ga inače zbog poreznih olakšica i sl. kupila tvrtka, obrt ili drugi gospodarski subjekt. Napominje se da je tuženik vršio kontrolu isplatnih i dr. dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima. Za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.

19. Ugovor o kreditu sklopljen je 25.04.2006. pa se na sadržaj tog Ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

20. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/2012, vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

21. S obzirom na odredbe čl. 502a i 502c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14,110/15,14/19, dalje: ZZP/14) ovaj sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su utvrđene povrede zakonom zaštićenih kolektivnih interesa.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a presudom Vrhovnog suda RH, br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., su odbijene revizije. U tom postupku je i ovdje tuženik imao položaj stranke, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, a u postupku u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ).

23. Uvidom u sadržaj sporne odredbe čl. 5 ugovora, koji su tipski ugovori, vidljivo je da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke. Ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra nepoštenom.

24. Sporna odredba čl. 5. među strankama zaključenih ugovora, nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

25. Ugovorna odredba kakva je odredba čl. 5. ugovora o kreditu u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

26. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

27. Po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 5. među strankama zaključenih ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna.

28. Presudom, posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Vrhovni sud RH je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007. da od 7.8.2007.do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na što se pozvala i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

29. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

30. Iz predmetnih ugovora o kreditu je vidljivo da se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je povodom toga potvrdio u bitnome jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

31. Slijedom navedenog, a ukazujući i na to da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama, u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a.

32. Slijedom navedenog nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

33. Ustavni sud RH je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

34. U odnosu na odluku EU br. C-81/19, valja reći, da se radi o presudi koja se donesena po zahtjevu za prethodnu odluku, a koja govori o tome da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Međutim, to ne znači da postoji zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, a što je učinjeno u kolektivnom sporu. Osim navedenog treba imati u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

35. Slijedom navedenog sud smatra da su odredbe čl. 5. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništave ugovorne odredbe.

36. Nadalje, ništavost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

37. Sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. točka I. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da su tuženi, među kojima je i ovdje tuženi, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( list spisa 2 ).

38. Sud smatra da se utvrđenja u naprijed navedenim odlukama mogu primijeniti u ovom postupku, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3142/2018-2 od dana 19.03.2019.g. navodi da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak u smjeru ništavosti ugovornih odredaba koje neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

39. Stoga ništavost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj, kao prosječni potrošač, ne treba posebno dokazivati u ovom postupku.

40. Temeljem naprijed navedenog sud je utvrdio da su sporne odredbe, koje su sadržavali ugovori koje su stranke sklopile, proglašene ništavima u naprijed citiranim sudskim odlukama, te nije bilo potrebno ponovo raspravljati o njihovoj poštenosti, odnosno valjanosti.

41. U odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača sud je utvrdio da tužena nije dokazala valjan razlog za jednostranu izmjenu odredbe o kamatnoj stopi te tužitelj ima pravo na zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

42. Sud je utvrdio da naprijed navedenim navodima tuženi nije valjano osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

43. Temeljem naprijed navedenog utvrđeno je da valutna klauzula CHF nije valjano ugovorena što je utvrđeno kolektivnom presudom i radi se o presuđenoj stvari.

44. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništavnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO-a. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju te je utvrdio da je visina ulazne naknade iznosila 428,47 eura.

45. U odnosu na tijek kamata, sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništave odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja predmetne ulazne naknade pa do isplate.

46. Obzirom na navedeno sud je na taj iznos dosudio tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos 428,47 eura od 02.05.2006. pa do isplate.

47. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a,

Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), i to za razdoblje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05), a od 01.01.2023. pa do isplate temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

48.Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.

48. Člankom. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

49. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe, sastav podneska od 19.11.2024. pristup ročištu 06.05.2025. i 09.09.2025., 4x100 eura, što iznosi 400,00 eura uvećano za pdv 25% u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 500,00 eura, te su pristojbe na tužbu 26,54 i presudu 26,54 što sveukupno iznosi 578,08 eura.

50. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 10.listopada 2025., pa do isplate.

51. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom III. izreke.

U Jastrebarskom, 10. listopada 2025

Sudac:

Silvana Godrijan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi u 3 primjerka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika