Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-509/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, Kralja Tomislava 1, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 16. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice VL i punomoćnice tužiteljice Jasne Preložnjak- Bedić, odvjetnice iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika HL, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, te objave presude 10. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice VL kojim traži utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102562480 od 10. kolovoza 2005., sklopljen između tužiteljice VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao i Aneks ugovora o kreditu broj 5102562480 od 18. siječnja 2016.

II. Nalaže se tužiteljici VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.000,00 eur (tisuću eura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102562480 dana 10.8.2005., a koji ugovor je unaprijed pripremio tuženik. Nadalje navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili i aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5102562480 od 18.1.2016. Navodi da ne raspolaže potvrdom o solemnizaciji ovih ugovora te da niti nakon traženja od tuženika da dostavi iste, tuženik nije postupio po zahtjevu tužiteljice već da joj je dostavio nepotpunu dokumentaciju, navedeni ugovor o kreditu i aneks bez potvrda o solemnizaciji istih. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz kolektivnog spora kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke – tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Iz predmetnog Ugovora o kreditu smatra da je vidljivo da on sadrži upravo nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a također je vidljivo da taj ugovor sadrži i nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Odredba u ugovoru o kreditu o kamati, kamatnoj stopi je bitni sastojak ugovora o kreditu (cijena), bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Navodi da je odredba u ugovoru o kreditu o valuti, valutnoj klauzuli CHF (predmet) također bitan sastojak ugovora o kreditu bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Ističe da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi prava i pravni interesi tužiteljice. Smatra da, budući da su u kolektivnom poru proglašene ništetnim odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke-tuženika i odredba ugovora o kreditu o valuti, da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti jer je ništetan u cijelosti već i kada bi samo jedna od predmetnih odredbi ugovora o kreditu bila nepoštena i ništetna, a sve s obzirom na to da se radi o bitnim sastojcima ugovora. Navodi da aneks nije novi ugovor, već aneks dijeli sudbinu osnovnog ugovora prema nacionalnom pravu te sklapanje predmetnog aneksa o konverziji nije zapreka da se utvrdi ništetnost cijelog ugovora te kada ne bi bilo drugih razloga, već samim time što je ništetan osnovni ugovor o kreditu, ništetan je i predmetni aneks. Stoga je podnijela tužbu za utvrđenje ništetnosti navedenog ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio spajanje parničnog postupka sa postupkom koji se vodi između istih stranaka pred istim sudom u kojemu tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli istoga ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102562480 dana 10.8.2005. Predlaže da se tužba odbaci zbog nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenjem ove parnice, a podredno se protivi osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice. Tuženik smatra da tužiteljica mora dokazati svoj status potrošača te da su stranke sklapanjem aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz chf u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u chf konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Poziva se i na Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. te na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. te povezujući te odluke s konkretnim tužbenim zahtjevom navodi da Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da je Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da tužitelj kao korisnik kredita u chf nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u eur od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u eur-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na chf korisnike kredita. Poziva se na odluku Suda Europske unije C-567/2020od 5. svibnja 2022. te navodi da sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz chf u eur, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Navodi da je ZIDZPK-om točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Nadalje, ističe da eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Stoga smatra da ako bi se i smatrala ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli, što tuženik osporava, da to ne bi značilo da je cijelo ugovor ništetan. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Glede i informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik navodi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da su kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. eur, chf ili usd) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr, zatim da je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu odredbu – valutna klauzula, te da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao io svim posljedicama i eventualnim rizicima tečaja. Navodi da su tužitelju bili dostupni dokumenti Informacija Pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošura stambeni krediti Erste banke, da je svaki korisnik kredita dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva chf, usd i eur u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u chf, a da je službenicima banke dana i jasna uputa gđe. RL (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Osim toga, tuženik naglašava i objašnjava kako tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u chf te tako trpi isti tečajni rizik u chf. Navodi da iz svega navedenog proizlazi da je tužitelica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da je tužiteljici pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Stoga da je razvidno da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Osporava da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica je navela da se protivi spajanju predmeta sa parničnim predmetom koji se vodi kod ovoga suda pod brojem P- 1142/2019 budući da se radi o različitim tužbenim zahtjevima i da se radi svaki od predmeta nalazi u različitim fazama postupka zbog čega da nisu ispunjeni uvjeti za njihovo spajanje. Protivi se navodima tuženika te predlaže da se tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na solemnizaciju ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu ili da se tuženik izričito izjasni da li su ugovor o kreditu i Aneks ugovora solemnizirani ili ovjereni kod javnog bilježnika. Na ročištu 17. lipnja 2025. tužiteljica je odustala od prijedloga da se tuženiku naloži dostava podataka o solemnizaciji ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu navodeći da je tuženik taj dokaz trebao dostaviti i sam ako istim raspolaže.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102562480 od 10.8.2005. i aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102562480 od 18.1.2016., te je saslušana tužiteljica VL u svrhu dokazivanja, izvršen je uvid u predmet P- 1142/2019 ovoga suda o čemu je sastavljena službena bilješka 6. ožujka 2025.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka te aneksa tog ugovora kojom je ugovorena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 5/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15. , 78/15 i 102/15).

7. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 10. kolovoza 2005. broj 2402006-1031262160/51404627-5102562480, i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 37.483,27 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za refinanciranje. Nesporno su stranke sklopile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102562480 od 18. siječnja 2016., te da je tužiteljica prijevremeno otplatila navedeni kredit u cijelosti.

8. Sporno je među strankama da li su predmetni ugovor o kreditu i aneks ugovora ništetni u cijelosti.

9. Tijekom postupka tuženik je predložio spajanje postupaka sa parničnim postupkom koji se vodi pod brojem P- 1142/2019, te je uvidom u isti spis sud utvrdio kako se isti postupak vodi povodom zahtjeva za isplatu povodom ništetnih odredbi ugovora (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli). Međutim, s obzirom na to da je u navedenom predmetu u međuvremenu i donesena presuda 7. svibnja 2025., sud nije našao svrsishodnim spojiti raspravljanje u ovim predmetima.

10. Na pripremnom ročištu 27. veljače 2025. tuženik je istaknuo prigovor dvostruke litispendencije, međutim, sud je ovaj prigovor našao neosnovanim budući da se, iako se u parničnom postupku koji se vodi kod ovoga suda pod brojem P- 1142/2019 radi o istim parničnim strankama kao i u ovom postupku, a tužbeni zahtjevi tog parničnog postupka kao i ovog parničnog postupka proizlaze iz iste činjenične osnove, radi o različitim tužbenim zahtjevima. Naime, u parnici pod brojem P- 1142/2019 tužiteljica traži isplatu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu i aneksa ugovora (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli), dok se u ovom postupku traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu, što predstavlja različite tužbene zahtjeve pa nije riječ o dvostrukoj litispendenciji povodom koje bi, da je ista utvrđena, sud bio dužan tužbu odbaciti sukladno čl. 194. st. 3. ZPP.

11. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 16. rujna 2025. navela da je u vrijeme kada je sklopila predmetni ugovor o kreditu imala već tri kredita i to kod RBA hipotekarni kredit koji je uzela za dogradnju kuće, zatim kod Međimurske banke i u banci Kovanica koji su bili krediti sa malim iznosom budući nije niti mogla uzeti veće kredite i oni su svi bili vezani za valutu euro. Navela je da se Erste banka tada bila tek otvorila te je djelatnica te banke k njima na posao donijela prospekt i ponude kredita te joj objasnila da postoji mogućnost sklapanja kredita koji se zvao "iz minusa u plus" pri čemu je bilo potrebno da postoje sklopljena barem dva kredita te bi se kreditom u Erste banci ti krediti objedinili odnosno novim kreditom bi se pokrili i zatvorili postojeći krediti, a postojao bi samo taj od Erste banke. Nadalje je tužiteljica navela da joj je djelatnica banke rekla koju dokumentaciju treba pribaviti te da joj je ona donijela sve potvrde iz banaka o kreditima koje je imala i tražila je da joj se odobri kredit u eurima, te da je prema dostavljenoj dokumentaciji mogla sklopiti ugovor o kreditu na iznos od 25.000,00 eur i tako je bilo dogovoreno u Erste banci. Na dan kad joj je kredit odobren, time da joj je odobren iznos od 24.000,00 eur budući da je platnoj listi imala stavku "kasa uzajamne pomoći" radi čega joj se djelomično smanjivala kreditna sposobnost, referentica u banci joj je predložila da sklopi ugovor o kreditu pri čemu se otplata veže uz chf. Tužiteljica je navela da je njoj to bila nepoznata valuta i da nije imala iskustva s njom te nije znala o čemu se radi, a referentica joj je objasnila da se radi o stabilnoj valuti te da u slučaju sklapanja ugovora sa tom valutom kamata bi bila manja, i rata kredita bi bila manja, a osim toga dio novca bi mogla dobiti i van na isplatu i to iznos od 11.500,00 kn. Tužiteljica je djelatnici banke rekla da se mora savjetovati sa suprugom i razmisliti o tome te da će se vratiti, a budući da im je novac trebao jer su još uvijek dograđivali kuću i imali velike troškove, nakon što se savjetovala sa suprugom, da je odlučila sklopiti upravo taj ugovor te da je sljedeći dan kod tuženika sklopila ugovor. Navela je da ugovor nije pročitala jer je smatrala da joj je službenica dala točne informacije i ona joj je vjerovala, a sve s obzirom na to da je i sama radila kao službenik na šalteru i da se službenicima pristupa s povjerenjem. Nadalje je tužiteljica navela da ugovor nije bilo potrebno solemnizirati, a sredstva osiguranja otplate kredita bili su jamac platac i polica osiguranja koju je morala sklopiti. Već nakon 6 mjeseci od sklapanja ugovora kamata se promijenila odnosno povećala se, a zatim se i svakih nekoliko mjeseci mijenjala kamatna stopa a time i rata kredita, tako da su rate u početku iznosile 1.700,00 kn, a u trenutku kad je sklopila ugovor o konverziji 2.900,00 kn. Kredit je teško otplaćivala, imala je zbog toga i razne zdravstvene poteškoće, muž je ostao bez posla, a u tome svemu joj je pomogla obitelj. S obzirom na to da joj se nudila konverzija, pri čemu bi se preplaćeni iznosi konvertirani uzeli u obzir tako da bi joj se smanjile rate kredita, odlučila se sklopiti i taj ugovor. O mogućnosti sklapanja ugovora o konverziji dobila je obavijest od banke te je došla u banku gdje joj je predočeno koliko sada iznose rate i kakav je sada otplatni plan, a pri tome joj se nije posebno objašnjavalo na koji način je izvršena konverzija. Tužiteljica navodi da joj kod sklapanja osnovnog ugovora nije bilo objašnjeno što znači valutna klauzula i na koji način se mogu mijenjati rate kredita s obzirom na ugovorenu kamatu. Predmetni kredit je prijevremeno zatvorila i to sredstvima koje je posudila.

12. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud ocijenio uvjerljivim i životnim, a istome nije prigovarao niti tuženik, te ga je u cijelosti našao vjerodostojnim proizlazi dakle, da je tužiteljica za potrebe refinanciranja postojećih kredita ugovorila novi kredit sa tuženikom te da s tuženikom uopće nije pregovarala o uvjetima kredita, već je mogla prihvatiti ponuđene opcije pri čemu su joj ponuđena dva unaprijed pripremljena ugovora od strane tuženika. Iz navedenog se zaključuje, kako je predmetni ugovor jednostrano sastavljen od strane tuženika, a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj istog, niti je pregovarala o predmetnim odredbama ugovora već je iste mogla prihvatiti ili ne prihvatiti, a navedeni kredit je u cijelosti otplatila. Povezujući iskaz tužiteljice sa dostavljenom dokumentacijom proizlazi da je tužiteljica u ugovornom odnosu sa tuženikom imala status potrošača budući da je i iz same namjene ugovora iz točke 3. ugovora o kreditu navedeno: „Krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutni klauzulu, krediti za zatvaranje obveza“ budući da je sklapanju ovog ugovora pristupila izvan bilo kakve poslovne djelatnosti te je isti ishodila kako bi podmirila ranije obveze po kreditima.

13. O pitanju ništetnosti cijelog ugovora o kreditu koji sadrži nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je rješavao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. gdje je izrazio stav da Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

14. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

15. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

17. Ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu utvrđene u kolektivnom sporu ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik, kao banka, stavila na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (TL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Presudom C-118/17 Sud Europske unije odlučio je da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

18. U presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 ( ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače. Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena je na temelju odredaba ZZP i ZOO, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u toj presudi su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu. Postupak u kojem je donesena ta presuda pokrenut je tužbom udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a ta udruga koja se bavi zaštitom interesa i prava potrošača nije taj postupak pokrenula s tezom o ništetnosti problematičnih ugovora o kreditu u cijelosti (vjerojatno zbog toga što je shvaćeno da ništetnost tih ugovora u cijelosti ne bi bilo u interesu svih korisnika kredita, naročito onih koji su ugovore sklopili na dulje vrijeme, a ne bi bili u mogućnosti odmah vratiti sve ono što su stekli na temelju ništetnih ugovora, što bi im u tom slučaju bila obveza).

19. Prema tome, tužiteljica ima na raspolaganju te je i iskoristila mogućnost ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se kao potrošač nalazila bez nepoštenih odredbi, tako što je sklopila aneks ugovora o kreditu, čime su (makar dijelom) eliminirane posljedice nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Dakle, iz iznesenog slijedi da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti jer odredbe čija je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu nisu bitni sastojci ugovora, pa prema tome ne mogu za sobom povlačiti ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Slijedom toga, nije ništetan niti aneks ugovora o kreditu, tim više što su istim ništetne odredbe ugovora o kreditu zamijenjene novim odredbama pa je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu omogućeno ispunjenje osnovnog ugovora s izmijenjenim uvjetima. O pravu na isplatu zbog ugovorenih ništetnih odredbi ugovora, odnosno o tzv. potpunom obeštećenju, odlučit će se povodom tužbenog zahtjeva tužiteljice u predmetu P-1142/2019.

20. U presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) izražen je stav da je je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

21. Valja reći da činjenica što predmetni ugovor o kreditu i aneks ugovora nisu solemnizirani kod javnog bilježnika ne utječe na ništetnost ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu. Naime, solemnizacija ugovora o kreditu nije propisana zakonom kao obvezni oblik sklapanja ugovora o kreditu da bi isti nastao i bio valjan, a za aneks vrijede ista pravila kao i za osnovni ugovor o kreditu, tako da i nedostatak solemnizacije nema nikakav utjecaj na odluku o ništetnosti ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu. Također, sud nije ocijenio niti da bi u konkretnom slučaju postojale kakve specifične okolnosti radi kojih bi predmetni ugovor o kreditu našao ništetnim u cijelosti.

22. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženik je zatražio dosudu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eur. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur sukladno tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 27. veljače 2025., 17. lipnja 2025. i 16. rujna 2025. u zatraženim iznosima od po 200,00 eur za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na navedene iznose priznat je trošak PDV-a sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 200,00 eur. Sud nije priznao traženi trošak sastava podneska tuženika od 21. siječnja 2025. Naime, iako je sud naknadno na ročištu dozvolio da tuženik podnese ovo pisano očitovanje na podnesak tužitelja od 3. siječnja 2025., našao je da isti nije bio potreban za vođenje parnice te da nije bio od utjecaja na odluku suda o tužbenom zahtjevu. Sud nije priznao niti trošak sastava podneska tuženika od 4. ožujka 2025. kojim se očitovao na navode tužiteljice iznesene na pripremnom ročištu budući da je svoje očitovanje na navode tužiteljice na pripremnom ročištu mogao iznijeti već na tom ročištu, a osim toga u istome je ponovio već ranije iznesene navode iz odgovora na tužbu. Stoga je tuženiku ukupno priznat iznos od 1.000,00 eur te je odlučeno kao u izreci.

U Varaždinu 10. listopada 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, Kralja Tomislava 1

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6