- 1 -              Rev-x 56/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 56/2018-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. iz Z., OIB …, protiv tuženika J. Š. iz Z., OIB …, kojeg zastupa D. J., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4543/17-2 od 3. listopada 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-508/17-43 od 30. lipnja 2017. u sjednici održanoj 20. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4543/17-2 od 3. listopada 2017. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-508/17-43 od 30. lipnja 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

J. Š. i. Z. dužan je tužitelju H. iz Z., platiti iznos od 392.294,13 kn, uz pripadajuću zateznu kamatu po čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate tekuću od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

 

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 40.625,00 kn, u roku od 15 dana.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-508/17-43 od 30. lipnja 2017. te se sudi:

 

1. Tuženik J. Š. dužan je tužitelju H. isplatiti iznos od 392.294,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2006. (kao dana podnošenja tužbe) do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 40.625,00 kn.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i drugostupanjsku presudu preinači odnosno ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava istaknute navode tuženika uz prijedlog da se njegova revizija odbije.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za povrat nepripadno isplaćenih mirovina u razdoblju od … do … i … do … u iznosu od 392.294,13 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

8. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je temeljem rješenja tužitelja broj … od … tuženik stekao pravo na invalidsku mirovinu;

 

- da je rješenjem tužitelja broj … od … obustavljena isplata mirovine tuženiku za razdoblje od 7. srpnja 1996. do 1. studenog 1996. i za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003.;

 

- da je protiv rješenja tužitelja od …tuženik podnio žalbu koja je rješenjem tužitelja od … odbijena;

 

- da je protiv rješenja tužitelja od … tuženik podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske koji je tužbu odbio presudom donesenom dana 6. veljače 2014. pod brojem …

 

- da je tuženik kao obrtnik bio u radnom odnosu od … do …

 

- da je tužitelj, unutar razdoblja od …. do …. i od . do … s naslova invalidske mirovine isplatio tuženiku iznos od ukupno 392.294,13 kuna.

 

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši u bitnom da tužitelju ne pripada pravo na vraćanje utuženog iznosa primjenom čl. 211. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) jer su zaposlenici tužitelja kao stručne osobe znali ili morali znati da je došlo do promjene zakonskih propisa i da isplaćuju tuženiku ono što nisu dužni (tj. invalidsku mirovinu). Ujedno je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 2. lipnja 2006., dok je rješenje tužitelja, kojim je utvrđeno da tuženiku ne pripadaju davanja koja je primio, steklo svojstvo konačnosti dana 28. veljače 2011. (čl. 166. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju - „Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04 i 177/04 - dalje: ZMO).

 

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje:

 

- da iz konačnih i pravomoćnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je tuženik unutar navedenih razdoblja primao mirovinu koja mu nije pripadala,

 

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 211. st. 1. ZOO-a prema kojoj tužitelj ne bi mogao zahtijevati vraćanje ako je izvršio isplate znajući da to nije dužan učiniti,

 

- da takvo znanje odnosno svijest u ovom slučaju ne postoji budući da tužitelj nije tuženiku isplaćivao mirovinu nakon što je donio rješenje kojim mu se obustavlja isplata mirovine,

 

- da na strani tužitelja nije postojalo stvarno znanje da tuženiku unutar spornih razdoblja isplaćuje mirovinu znajući da je nije dužan isplaćivati pa u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 211. st. 1. ZOO-a,

 

- da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznosio neprihvatljivo shvaćanje prema kojem da ga je tužitelj bio dužan upoznati sa promjenama propisa koji uređuju pitanje isplate mirovina jer se nitko ne može osnovano pozivati na nepoznavanje pozitivnih propisa,

 

- da je odredbama čl. 164. st. 1. i 2. ZMO-a propisano je da je osigurana osoba koja prima neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna to nepripadno davanje vratiti Zavodu te da obveza vraćanja stečenog bez osnove postoji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tom zakonu, kao i kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće,

 

- da je tuženiku pravo na isplatu invalidske mirovine obustavljeno unutar gore navedenih razdoblja temeljem čl. 90. st. 3. ZMO-a (što proizlazi iz konačnog rješenja tužitelja od 7. srpnja 2005.) pa mu je unutar navedenih razdoblja isplaćivana mirovina za koju je otpala pravna osnova,

 

- da se stoga radi o stjecanju bez osnove u smislu čl. 210. st. 1. i 3. ZOO-a,

 

- da je tuženik temeljem čl. 210. st. 1. i 3. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos od 392.294,13 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate (čl. 214. ZOO-a).

 

11. U predmetu Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) Europski sud za ljudska prava (ESLJP) je dana 26. travnja 2018. donio presudu u kojoj je utvrdio da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

12. U tom predmetu podnositeljica je bila korisnica naknade zbog nezaposlenosti koje pravo joj je rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) u srpnju 1997. produljeno na neodređeni rok. Temeljem tog rješenja naknada je podnositeljici isplaćivana do 27. ožujka 2001. kada je HZZ donio rješenje kojim je utvrđen prestanak prava podnositeljice na naknadu, retroaktivno s danom 9. lipnja 1998. U parničnom postupku koji se vodio zbog stjecanja bez osnove podnositeljici je naloženo vratiti sporne naknade.

 

13. ESLJP je u citiranoj odluci u bitnom istaknuo da su isplate naknade izvršavane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela te je stoga očekivanje podnositeljice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno isplaćeni iznosi predstavljali su njenu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu. Odluke domaćih tijela kojima je podnositeljica obvezana vratiti iznose primljene u spornom razdoblju predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići.

 

14. ESLJP navodi da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, protivno načelu „dobrog upravljanja“ (good governance), nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno. Pogreška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena isplata naknade.

 

15. Iako je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljice je traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno zateznim kamatama, što pokazuje da država nije priznala svoju pogrešku, niti je snosila bilo kakve posljedice iste. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, kao i zdravstvenu i materijalnu situaciju podnositeljice (od 1993. pati od mentalne bolesti i nesposobna je za rad, a od 1995. je nezaposlena, nema bankovne račune, nikakav dohodak ili značajnu imovinu), ESLJP je u konačnici zaključio kako nalaganje podnositeljici da vrati isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran individualan teret za nju što je dovelo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.

 

16. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

17. U ponovnom postupku sudovi će, vodeći računa o izloženom shvaćanju ESLJP-a, provesti test razmjernosti prema činjenicama na kojima stranke temelje svoje zahtjeve, nakon čega će donijeti novu, na zakonu utemeljenu, odluku.

 

18. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 20. rujna 2023.