Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ĆH

Poslovni broj: P-128/2024-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari 1. tužitelja ĆHP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz OD Čurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 28.kolovoza 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 10.listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 146-279/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 09.08.2006. godine između tužiteljice ĆHP, [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika, DH, [adresa], kao Sudužnika i tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice hrvatske 6 (danas: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877) kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu Jasenke Crnčec iz Čakovca, dana 10.08.2006. godine pod brojem OU-1278/06-1, i to:

- dio odredbe čl. 6. koji glasi:" ... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

- dio odredbe čl. 21. koji glasi: „ kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d...”

- dio odredbe čl. 3.koji glasi: " obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja ", i - dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednost 569,69 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

„ odredbe čl.5.s, koja glasi „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedancijelihdvadesetpet posto ) od iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve osatle troškove vezane za zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbina iz istog. „

II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljima ĆHP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati, na jednake dijelove, iznos od 11.508,36 Eur na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom kako slijedi:

-na iznos od 79,10 eura od 30.4.2009.,

-na iznos od 93,04 eura od 31.5.2009.,

-na iznos od 86,94 eura od 30.6.2009.,

-na iznos od 88,56 eura od 31.7.2009.,

-na iznos od 91,78 eura od 31.8.2009.,

-na iznos od 91,50 eura od 30.9.2009.,

-na iznos od 88,25 eura od 31.10.2009.,

-na iznos od 94,35 eura od 30.11.2009.,

-na iznos od 99,24 eura od 31.12.2009.,

-na iznos od 106,20 eura od 31.1.2010.,

-na iznos od 104,60 eura od 28.2.2010.,

-na iznos od 114,04 eura od 31.3.2010.,

-na iznos od 112,25 eura od 30.4.2010.,

-na iznos od 115,74 eura od 31.5.2010.,

-na iznos od 145,95 eura od 30.6.2010.,

-na iznos od 139,73 eura od 31.7.2010.,

-na iznos od 158,73 eura od 31.8.2010.,

-na iznos od 152,17 eura od 30.9.2010.,

-na iznos od 141,61 eura od 31.10.2010.,

-na iznos od 163,89 eura od 30.11.2010.,

-na iznos od 183,32 eura od 31.12.2010.,

-na iznos od 163,59 eura od 31.1.2011.,

-na iznos od 171,18 eura od 28.2.2011.,

-na iznos od 162,37 eura od 31.3.2011.,

-na iznos od 163,97 eura od 30.4.2011.,

-na iznos od 201,28 eura od 31.5.2011.,

-na iznos od 204,91 eura od 30.6.2011.,

-na iznos od 236,08 eura od 31.7.2011.,

-na iznos od 220,07 eura od 31.8.2011.,

-na iznos od 202,54 eura od 30.9.2011.,

-na iznos od 183,30 eura od 31.10.2011.,

-na iznos od 182,00 eura od 30.11.2011.,

-na iznos od 190,09 eura od 31.12.2011.,

-na iznos od 197,15 eura od 31.1.2012.,

-na iznos od 198,09 eura od 29.2.2012.,

-na iznos od 193,21 eura od 31.3.2012.,

-na iznos od 196,51 eura od 30.4.2012.,

-na iznos od 198,76 eura od 31.5.2012.,

-na iznos od 194,97 eura od 30.6.2012.,

-na iznos od 195,97 eura od 31.7.2012.,

-na iznos od 193,12 eura od 31.8.2012.,

-na iznos od 187,06 eura od 30.9.2012.,

-na iznos od 193,61 eura od 31.10.2012.,

-na iznos od 196,76 eura od 30.11.2012.,

-na iznos od 194,47 eura od 31.12.2012.,

-na iznos od 182,11 eura od 31.1.2013.,

-na iznos od 192,61 eura od 28.2.2013.,

-na iznos od 193,53 eura od 31.3.2013.,

-na iznos od 189,41 eura od 30.4.2013.,

-na iznos od 176,61 eura od 31.5.2013.,

-na iznos od 176,28 eura od 30.6.2013.,

-na iznos od 179,43 eura od 31.7.2013.,

-na iznos od 184,47 eura od 31.8.2013.,

-na iznos od 191,45 eura od 30.9.2013.,

-na iznos od 187,85 eura od 31.10.2013.,

-na iznos od 190,40 eura od 30.11.2013.,

-na iznos od 193,29 eura od 31.12.2013.,

-na iznos od 129,69 eura od 31.1.2014.,

-na iznos od 133,03 eura od 28.2.2014.,

-na iznos od 131,94 eura od 31.3.2014.,

-na iznos od 128,24 eura od 30.4.2014.,

-na iznos od 127,05 eura od 31.5.2014.,

-na iznos od 127,59 eura od 30.6.2014.,

-na iznos od 131,79 eura od 31.7.2014.,

-na iznos od 135,32 eura od 31.8.2014.,

-na iznos od 134,59 eura od 30.9.2014.,

-na iznos od 137,65 eura od 31.10.2014.,

-na iznos od 26,78 eura od 30.11.2014.,

-na iznos od 27,28 eura od 31.12.2014.,

-na iznos od 27,39 eura od 31.1.2015.,

-na iznos od 24,74 eura od 28.2.2015.,

-na iznos od 27,39 eura od 31.3.2015.,

-na iznos od 26,50 eura od 30.4.2015.,

-na iznos od 144,38 eura od 31.5.2015.,

-na iznos od 144,38 eura od 30.6.2015.,

-na iznos od 144,38 eura od 31.7.2015.,

-na iznos od 144,38 eura od 31.8.2015.,

-na iznos od 144,38 eura od 30.9.2015.

te iznos od 5.400,03 Eur ( razlika glavnica ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se od 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a).

IV. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljima ĆHP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati, na jednake dijelove, iznos od 1.002,42 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od 11.08.2006. pa do 31.12.2007. teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a).

IV. Tužiteljica se s viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog od iznosa od 11.508,36 eura do traženog iznosa od 12.673,51 eura odbija.

V. Tužiteljica se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljima ĆHP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati, na jednake dijelove, iznos od 16.591,24 Eur na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijećapojedinih iznosa pa do 31.07.2015. godine teće po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom kako slijedi: -na:

iznos 3,63 eura od 30. rujan 2006.

iznos 3,02 eura od 31. listopad 2006.

iznos 1,29 eura od 30. studeni 2006.

iznos 17,57 eura od 31. ožujak 2007.

iznos 12,94 eura od 30. travanj 2007.

iznos 9,19 eura od 31. svibanj 2007.

iznos 6,62 eura od 30. lipanj 2007.

iznos 8,87 eura od 31. srpanj 2007.

iznos 10,76 eura od 31. kolovoz 2007.

iznos 16,74 eura od 30. rujan 2007.

iznos 16,02 eura od 31. listopad 2007.

iznos 20,61 eura od 30. studeni 2007.

iznos 18,71 eura od 31. prosinac 2007.

iznos 25,36 eura od 31. siječanj 2008.

iznos 29,04 eura od 28.veljače 2008.

iznos 65,76 eura od 31. ožujak 2008.

iznos 55,57 eura od 30. travanj 2008.

iznos 51,54 eura od 31. svibanj 2008.

iznos 56,50 eura od 30. lipanj 2008.

iznos 49,21 eura od 31. srpanj 2008.

iznos 49,57 eura od 31. kolovoz 2008

iznos 53,90 eura od 30. rujan 2008.

iznos 86,63 eura od 31. listopad 2008.

iznos 64,70 eura od 30. studeni 2008.

iznos 99,39 eura od 31. prosinac 2008.

iznos 103,74 eura od 31. siječanj 2009.

iznos 105,71 eura od 28. veljače 2009.

iznos 100,29 eura od 31. ožujak 2009.

iznos 101,33 eura od 30. travanj 2009.

iznos 93,04 eura od 31. svibanj 2009.

iznos 86,94 eura od 30. lipanj 2009.

iznos 88,56 eura od 31. srpanj 2009.

iznos 91,78 eura od 31. kolovoz 2009.

iznos 91,50 eura od 30. rujan 2009.

iznos 88,25 eura od 31. listopad 2009.

iznos 94,35 eura od 30. studeni 2009.

iznos 99,24 eura od 31. prosinac 2009.

iznos 106,20 eura od 31. siječanj 2010.

iznos 104,60 eura od 28. veljača 2010.

iznos 114,04 eura od 31. ožujak 2010.

iznos 112,25 eura od 30. travanj 2010.

iznos 115,74 eura od 31. svibanj 2010.

iznos 145,95 eura od 30. lipanj 2010.

iznos 139,73 eura od 31. srpanj 2010.

iznos 158,73 eura od 31. kolovoz 2010.

iznos 152,17 eura od 30. rujan 2010.

iznos 141,61 eura od 31. listopad 2010.

iznos 163,89 eura od 30. studeni 2010.

iznos 183,32 eura od 31. prosinac 2010.

iznos 163,59 eura od 31. siječanj 2011.

iznos 171,18 eura od 28. veljača 2011.

iznos 162,37 eura od 31. ožujak 2011.

iznos 163,97 eura od 30. travanj 2011.

iznos 201,28 eura od 31. svibanj 2011.

iznos 204,91 eura od 30. lipanj 2011.

iznos 236,08 eura od 31. srpanj 2011.

iznos 220,07 eura od 31. kolovoz 2011.

iznos 202,54 eura od 30. rujan 2011.

iznos 183,30 eura od 31. listopad 2011.

iznos 182,00 eura od 30. studeni 2011.

iznos 190,09 eura od 31. prosinac 2011.

iznos 197,15 eura od 31. siječanj 2012.

iznos 198,09 eura od 29. veljača 2012.

iznos 193,21 eura od 31. ožujak 2012.

iznos 196,51 eura od 30. travanj 2012.

iznos 198,76 eura od 31. svibanj 2012.

iznos 194,97 eura od 30. lipanj 2012.

iznos 195,97 eura od 31. srpanj 2012.

iznos 193,12 eura od 31. kolovoz 2012.

iznos 187,06 eura od 30. rujan 2012.

iznos 193,61 eura od 31. listopad 2012.

iznos 196,76 eura od 30. studeni 2012.

iznos 194,47 eura od 31. prosinac 2012.

iznos 182,11 eura od 31. siječanj 2013.

iznos 192,61 eura od 28. veljača 2013.

iznos 193,53 eura od 31. ožujak 2013.

iznos 189,41 eura od 30. travanj 2013.

iznos 176,61 eura od 31. svibanj 2013.

iznos 176,28 eura od 30. lipanj 2013.

iznos 179,43 eura od 31. srpanj 2013.

iznos 184,47 eura od 31. kolovoz 2013.

iznos 191,45 eura od 30. rujan 2013.

iznos 187,85 eura od 31. listopad 2013.

iznos 190,40 eura od 30. studeni 2013.

iznos 193,29 eura od 31.prosinca 2013

iznos 129,69 eura od 31. siječanj 2014.

iznos 133,03 eura od 28. veljača 2014.

iznos 131,94 eura od 31. ožujak 2014.

iznos 128,24 eura od 30. travanj 2014.

iznos 127,05 eura od 31. svibanj 2014.

iznos 127,59 eura od 30. lipanj 2014.

iznos 131,79 eura od 31. srpanj 2014.

iznos 135,32 eura od 31. kolovoz 2014.

iznos 134,59 eura od 30. rujan 2014.

iznos 137,65 eura od 31. listopad 2014.

iznos 26,78 eura od 30. studeni 2014.

iznos 27,28 eura od 31. prosinac 2014.

iznos 27,39 eura od 31. siječanj 2015.

iznos 24,74 eura od 28. veljača 2015.

iznos 27,39 eura od 31. ožujak 2015.

iznos 26,50 eura od 30. travanj 2015.

iznos 144,38 eura od 31. srpanj 2015.

iznos 144,38 eura od 31. kolovoz 2015.

iznos 144,38 eura od 30. rujan 2015.

iznos 144,38 eura od 31. listopad 2015.

iznos 144,38 eura od 30. studeni 2015.

iznos 3.917,73 eura od 09. rujna 2016.“

VI. Nalaže se tuženoj da tužiteljima isplati troškove ovog postupka u iznosu od 7.416,65 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati troškove postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navode da je 1.tužiteljica kao korisnica kredita dana 9.8.2006. s tuženom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 146-279/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim joj je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tužene važećem na dan korištenja kredita. 2.tužitelj suprug 1.tužiteljice potpisao je Ugovor o kreditu kao sudužnik. Kreditna sredstva isplaćena su 1.tužiteljici 18.8.2006., a iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosio je 569,69 CHF. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu obračunato po srednjem tečaju za CHF tužene na dan plaćanja, te je ugovoreno da kamatna stopa iznosi 3,88 % godišnje time da je tužena ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Tužitelji navode da Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene, te da se ni po jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu je konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, te je otplaćen 9.9.2016. novim kreditom. Kreditna obveza je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila 2.600,00 kuna mjesečno, te se povisila i na iznos od 4.300,00 kuna mjesečno. Do znatnog povećanja iznosa kreditne obveze tužitelja došlo je zbog nepoštene ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelji se pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj:

P-1401/12 od 4.7.2013. donijetoj u kolektivnom sporu, te presudu Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. u kojoj se navodi da je tužena takvim ugovornim odredbama u potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. nadalje se tužitelji pozivaju na odredbu čl.81.st.1., 2. i 3. ZZP ( NN 96/03) u kojima je navedeno da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenim, ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije unaprijed pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca , pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 322.st.1. čl.270., st.1. , čl.234.st.1., čl.232.st.1., te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelji se pored valutne klauzule pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013. , te presudu VTS RH broj:

Pž-6632/17 od 14.6.2018. Tužitelji navode da u vrijeme sklapanja ugovora nisu imali nikakvih saznanja o valutnom riziku koji za njih predstavlja ugovorena valutna klauzula CHF iako im je pojam valutne klauzule bio poznat. Stranke u ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale , a tužena je tužitelje propustila informirati i upozoriti na rizike koji donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stranke su dana 27.1.2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu kako bi se provela konverzija kredita. Iz Aneksa ugovora proizlazi da je prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. korisnik kredita izvršio preplatu u iznosu od 16.537,61 kunu koju će se koristiti za otplatu 50 % budućih anuiteta. O predmetnom Aneksu nije se pojedinačno pregovaralo , a tužitelji su pristali potpisati tipski obrazac tužene jer je to bio jedini način da si olakšaju životnu situaciju i smanje anuitet kredita za buduće razdoblje. Stranke nisu imale mogućnost pregovarati niti u kojoj će valuti ugovoriti kredit, o kamatnoj stopi, niti o instrumentima osiguranja kredita. Slijedom navedenog tužitelji su tražili da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je djelomično ništetan predmetni ugovor o kreditu u dijelu odredbe čl. 6., u dijelu odredbe čl. 21., čl. 3., i čl. 4. Ugovora o kreditu, te su tražili da im tuženik isplati iznos od 121.306,82 kune na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja sa zakonskom zateznom kamatom.

1.1. Tužitelji su podneskom od 14.6.2023. dopunili točku II. tužbenog zahtjeva navodeći da u ukupan iznos koji u navedenoj točci potražuju iznosi 17.692,83 eura.

1.2. Podneskom od 18.12.2024. tužitelji su uskladili tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka od 10.12.2024., te su dopunili tužbu tražeći da se utvrdi ništetnost odredbe čl.5.st.2. i 3. predmetnog Ugovora o kreditu , a kojim je tužiteljima zaračunata naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25 % cjelokupnog iznosa kredita , te je ugovoreno da tužitelji snose troškove u vezi s izradom Ugovora o kreditu kao javno bilježničke i sudske pristojbe. 1,25 % od cjelokupnog iznosa kredita iznosi 1.187,50 CHF odnosno na dan isplate kredita 5.467,25 kuna/ 725,63 eura. Dana 9.8.2006. tužitelji su prilikom solemnizacije kredita platili javnobilježničku nagradu sa PDV-om što iznosi 1.860,50 kuna , javnobilježničku pristojbu od 220,00 kuna i trošak uveza od 5,00 kuna, što ukupno iznosi 276,97 eura. Tužitelji se pozivaju na presudu suda EU u spornim predmetima C-224/19 i C-259/19. Slijedom navedenog tužitelji su dopunili tužbeni zahtjev u točci I. na način da se traži utvrđenje ništavosti odredbe čl.5. st.2. i 3. Ugovora o kreditu, te su dodali novu točku III. kojim traže da im tuženik isplati iznos od 1.002,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Podneskom od 6.3.2025. tužitelji su konačno sredili tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava činjenične navode tužbe , osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te u odnosu na 2.tužitelja osporava aktivnu legitimaciju istog jer nije bio korisnik kredita, te da bi imao pravni interes za vođenje ove parnice, kao i da bi platio utuženi iznos. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14.6.2014. nastupila zastara potraživanja , te se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje VS RH u predmetu REv.2245/17-2 imalo značaj materijalno pravne norme, prema kojem bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu jer su te odredbe stavljene izvan snage i ne proizvode pravni učinak. Navodi da je konverzija odnosno Aneks ugovora imao retroaktivan učinak , te su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenom Aneksu. Poziva se na odluku VSRH broj: Rev-2221/2018-11 od 3.rujna 2019. , te navodi da tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Tuženik navodi da je tužitelj upoznat sa svim mogućnostima kreditiranja i da je odlučio zatražiti kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF , te da je tuženik u pregovorima jasno objasnio sve značajke ugovora kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valuti CHF. Na navedenu okolnost predložio je saslušanje djelatnika tuženika. Nadalje, tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF. Navedeno glasilo bilo je javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika, putem interneta, te je slano klijentima banke na njihove adrese. Nadalje, tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenog predložio je da se odbije tužba i tužbeni zahtjev, te da se tuženiku nadoknade troškovi postupka. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je isto neodređeno i nejasno , te je predložio da se vještak pozove na očitovanje glede navedenih prigovora , time da ne prigovara matematičkom izračunu preplate do dana konverzije odnosno izračunu razlike glavnice. Istim podneskom tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva od 18.12.2024. , te specifikacije potraživanja na način da isto nije umanjeno za iznos preplate priznate u konverziji. Usvajanje takvog tužbenog zahtjeva dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Nadalje, protivi se preinaci tužbe u dijelu u kojem tužitelj preinačuje tužbu na način da potražuje i razliku glavnice u iznosu od 5.400,03 eura koja nije bila obuhvaćena tužbom od 14.6.2019. Nadalje, navodi da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Protivi se i dopuni tužbe vezane uz tzv. ulaznu naknadu kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove. Glede vještačenja navodi da je vještak pravilno utvrdio i tzv. negativnu razliku jer je prikazao razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog.

2.1. Podneskom od 23.4.2025. tuženik se protivi povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi s naznačenom vrijednošću predmeta spora u iznosu od 16.232,82 eura na iznos od 17.593,66 eura. Istim podneskom tuženik se poziva na sudsku praksu ( Županijski sud u Varaždinu, presuda broj: Gž-252/2022, presudu Županijskog suda u Dubrovniku, presudu Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž- 65/2022-2). U očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka tuženik ističe da su nalaz i mišljenje neodređeni i nejasni jer vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, time da ne prigovara matematičkom izračunu preplate do dana konverzije odnosno izračunu razlike glavnice. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te specifikaciju potraživanja na način da isto nije umanjeno za iznos priznate preplate u konverziji. Protivi se preinaci tužbe na način da je tužitelj potraživao i razliku glavnice u iznosu od 5.400,03 eura koja nije bila obuhvaćena tužbom od 14.6.2019., te navodi da sud ne bi trebao dopustiti preinaku s obzirom da se traži isplata s potpuno nove pravne osnove. U odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je nastupila zastara. Iznos od 5.400,03 eura ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji više platio s osnove povećanja tečaja nego je predmetni iznos posljedica Aneksa od 27.1.2016.godine. Protivi se i dopuni tužbe tužitelja u odnosu na tzv. ulaznu naknadu s obzirom da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja. Tuženik navodi da je vještak u nalazu i mišljenju prikazao razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, te je prilikom provedbe vještačenja vještak pravilno utvrdio i tzv. negativnu razliku.

3. Ovaj sud dopustio je preinaku tužbe smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u vještački nalaz proveden prije podnošenja tužbe (list 13-16 spisa), podnesak tuženika upućen tužiteljici kojim odbija zahtjev iste za dostavom dokumentacije ( list 17 spisa), predmetni ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog (list 18-26 spisa), efektivnu kamatnu stopu, otplatni plan, suglasnost broj 1 za uvođenje moratorija u predmetnom kreditu, novi otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope od 26.3.2007., 4.9.2007., 12.3.2008., 8.11.2010. otplatni plan izvode po kreditu, Aneks ugovora o kreditu uz solemnizaciju istog broj:

146-53084443 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30.8.2016., efektivne kamatne stope, izvode po kreditu ( 27-87 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 94-126 i 127-154 spisa), podnesak tužitelja kojim se očituje na odgovor na tužbu (list 155 -202 spisa , istovjetno s listom 204-219 spisa), podnesak tuženika (list 211-228 spisa), podnesak tužitelja kojim se očituje na odgovor na tužbu (list 229- 282 spisa), podnesak tužitelja od 14.6.2023. kojim dopunjuje tužbeni zahtjev (list 297, podnesak tuženika od 5.4.2024. (list 303 spisa), od 5.4.2024. (list 304 spisa), od 24.5.2024. (list 313 spisa), od 12.6.2024. (list 317 spisa), 21.8.2024. (list 320 spisa), podnesak tužitelja od 9.9.2024. ( list 329 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju grana financije Mikac Matije (list 339-352 spisa), podnesak tužitelja od 18.12.2024. (list 359-397 spisa), podnesak tuženika od 13.1.2025. (list 405-.410 spisa) , očitovanje vještaka od 13.siječnja 2025. (list 411-414 spisa), podnesak tužitelja od 15.1.2025. (list 417-453 spisa), očitovanje vještaka od 3.veljače 2025. (list 458-459 spisa), podnesak tužitelja od 6.3.2025. (list 467-473 spisa), podnesak tuženika od 21.4.2025. (list 478 spisa) i od 23.4.2025. (list 479-482 spisa), podnesak tužitelja od 24.4.2025. (list 483-485 spisa), te su saslušani 1.tužitelj i 2.tužitelj, te stalni sudski vještak Mikac Matija u svrhu dokazivanja. Tuženik je podneskom od 5.4.2024. odustao od saslušanja svjedoka RH, podneskom od 15.4.2024. odustao je od saslušanja svjedoka DHP, podneskom od 12.6.2024. odustao je od saslušanja javnog bilježnika Jasenke Crnčec, te je podneskom od 21.8.2024. odustao od saslušanja svjedokinje ŽH.

5. 1.tužiteljica ĆHP je izjavila da je kredit trebala za obnovu i dogradnju obiteljske kuće u kojoj i sada živi s obitelji, a ista kuća nikad nije služila kao poslovni prostor niti se je iznajmljivala. Za kredit se raspitivala u više banaka, no tuženik joj je ponudio najpovoljnije uvjete, odnosno najnižu ratu kredita. Kada je došla u banku tražila je prvenstveno iznos u kunama. Djelatnik banke izvršio je izračun ako se dobro sjeća u EUR-ima i CHF i kredit u CHF je bio najpovoljniji. Djelatnik banke nije joj tom prigodom kazao da postoje bilo kakvi rizici vezano uz CHF. Isto tako nije kazao koja valuta bi bila rizičnija, između npr. EUR, CHF ili USD. Tuženik u to vrijeme nije imao kredit u kunama. Djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, a niti je prezentirao koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Čini joj se da je glede kredita prethodne razgovore vršila sa djelatnicom tuženika. Tom prilikom bilo joj je rečeno koju dokumentaciju treba prikupiti i kada je istu prikupila odnijela ih je u banku. Kada je donijela dokumentaciju u banku ugovor je već bio sastavljen, nije mogla ništa mijenjati, niti utjecati na bilo koju odredbu ugovora. Ugovor je pročitala i više-manje sve joj je bilo jasno. Kada je razgovarala o uvjetima kredita s djelatnicom banke, bilo je rečeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, no nije joj bilo rečeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, niti joj je prezentirana odluka banke, ili neki drugi akt u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Ugovor su potpisali kod javnog bilježnika, javni bilježnik je prošao samo osnovne stavke ugovora, nije tumačio ništa vezano uz valutu CHF, niti uz promjenu kamatne stope. Uz ugovor je dobila i otplatni plan , zna da rate koje je plaćala i rate u otplatnom planu nisu bile iste, time da nije posve sigurna, no čini joj se da rate u otplatnom planu nisu bile sve identične. Kada je počela otplaćivati kredit početne rate iznosile su oko 2.600,00 kuna mjesečno, dok su najviše rate iznosile oko 4.300,00 do 4.400,00 kuna mjesečno. Bila je u banci pitati za razlog povećanja rata kredita , te joj je bilo rečeno da je razlog povećanje kamatne stope. Prilikom razgovora o sklapanju ugovora o kreditu bila je spomenuta ulazna naknada , no nije bilo objašnjeno što ista obuhvaća. Isto tako nije bilo rečeno niti objašnjeno zbog čega se mora platiti upravo u određenom iznosu. Troškove kod javnog bilježnika je snosila ona. Ugovor o kreditu se nije mogao sklopiti bez solemnizacije istog kod javnog bilježnika.

5.1. Od banke je dobila poziv za konverziju kredita, kada je došla u banku Aneks ugovora o konverziji bio je sastavljen i ona je samo trebala potpisati isti. Koliko se sjeća čini joj se da nije ništa preplatila do sklapanja Aneksa, time da joj u banci nije bilo objašnjeno kako je vršen izračun. Čini joj se da je nakon sklapanja Aneksa rata kredita bila ista odnosno oko 4.300,00 kuna. Konverziju je prihvatila samo da bude stabilnija kamata, time da joj nitko nije objasnio što bi bilo da nije prihvatila konverziju. U banci nije bilo rečeno da se bilo čega odriče ukoliko sklapa Aneks ugovora o konverziji. I u vrijeme sklapanja kredita i sada zaposlena je u ljekarni, time da radi kod poslodavca u čakovečkoj ljekarni.

5.2. U banci joj nije bilo rečeno da se u vrijeme sklapanja Aneksa vodio tzv. kolektivni spor vezano uz ništetnost odredbi ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valuti. Smatra da nije u cijelosti obeštećena sklapanjem predmetnog Aneksa. Ne bi sklopila predmetni Aneks da je imala saznanja da će odredbe o valuti biti proglašene ništetnim i da će imati pravo na potpuno obeštećenje. Za vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu u jednom navratu je s tuženikom sklopila Ugovor o moratoriju jer je bila na porodiljnom dopustu, pa joj je naknada bila znatno niža od plaće i nije mogla plaćati predmetne rate kredita. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora plaća joj je bila oko 6.000,00 kuna. Naknadu za obradu kredita kao i plaćanje javno billježničkih troškova platila je u jednom navratu , te joj je isto iz tog razloga bilo tegotno. U banci je izdala zadužnicu kao i izjavu o zapljeni plaće. Isplata rata kredita vršila se preko njenog računa , time da su ona i suprug kredit isplaćivali zajednički. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnik trgovačkog društva , OPG-a niti obrta. Nakon što je pročitala Ugovora o kreditu i Aneks ugovora nije tražila pojašnjenje jer je imala povjerenje u djelatnike banke.

6. 2.tužitelj DH je izjavio da je čuo iskaz 1.tužiteljice i u cijelosti se slaže sa istim. Napomenuo je da je bio s 1.tužiteljicom kada su se raspitivali o kreditu, odnosno da su zajedno išli po bankama. Sve vezano uz kredit uglavnom su zajedno radili, te je bio nazočan kod pregovora vezano uz predmetni kredit kod tuženika. U vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu nije bio vlasnik nikakve firme, OPG-a , niti obrta, time da je otvorio OPG pred 6 do 7 godina. 2.tužitelj je iskazao da su se sredstva kredita upotrijebila za dogradnju kuće, za unutarnje uređenje postojeće na način da su se rušili neki zidovi, te se rušio još jedan objekt na kojem je izgrađena dogradnja.

7. Vještak Mikac Matija je na upit punomoćnika tuženika na koji način je izvršen izračun prilikom izrade nalaza i mišljenja iskazao da se odgovor na to pitanje tuženika nalazi na strani 3. nalaza od 10.prosinca 2024. Naveo je da se preplata izračunava kao odnos realno uplaćenih kunskih iznosa koji proizlaze iz visine anuiteta i razine tečaja na pojedini dan dospijeća i iznosa koji bi bili naplaćeni da se visina anuiteta u CHF i razina tečaja nisu mijenjali u odnosu na početne. Na pitanje da li je u izračunu utvrdio razdoblja u otplati kada je tužitelj namirivao manje iznose od onih koji su bili navedeni u otplatnom planu odgovorio je da je utvrdio i da su navedeni iznosi vidljivi na strani 4-6 nalaza.

8. Stalni sudski vještak Mikac Matija u svom je nalazu i mišljenju od 10.prosinca 2024. naveo da je provedenom konverzijom banka obračunala novi iznos glavnice na dan 30.9.2015. u iznosu od 43.211,18 eura što prema tečaju na datum konverzije iznosi 330.159,33 kune. Stanje glavnice u CHF je na isti datum prema početnom otplatnom planu ( prilagođeno za provedeni moratorij) trebalo iznositi 62.874,20 CHF, a što prema početnom tečaju iznosi 289.472,82 HRK. Nakon provedene konverzije iznos preostale glavnice koju je korisnica nastavila otplaćivati veći je za 40.686,52 kune u odnosu na iznos da kredit nije bio konvertiran i da se nastavio otplaćivati prema početnom planu i tečaju, a prema fiksnom tečaju za EUR navedeno iznosi 5.400,03 eura. U periodu od stavljanja kredita u korištenje do finalne otplate tužiteljica je na ime promjene kamatnih stopa i tečaja CHF – HRK platila 124.929,19 kuna više odnosno 16.580,95 eura prema fiksnom tečaju. Preplata po istoj osnovi do dana konverzije 30.9.2015. iznosi 12.663,22 eura. Kada se uzme u obzir preplata iz konverzije koju je banka na dan 30.9.2015. priznala korisnici tada ostatak nepodmirenih preplata do dana konverzije iznosi 11.508,36 eura po fiksnom tečaju. Vještak navodi da je konverzija kredita provedena u skladu sa ZID ZPK ( NN 102/2015). Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu tuženik je za zatvaranje obveze po simuliranom EUR kreditu koristio sve uplate korisnika kojima su se podmirivale obveze za glavnicu i redovnu kamatu. Dana 13.siječnja 2025. vještak se očitovao na podnesak tužitelja od 18.prosinca 2024. vezano uz negativne tečajne razlike , te je naveo da su tužitelji naveli krivi ukupan iznos od 12.673,51 EUR koji se odnosi na ukupnu preplatu prije prijeboja s obeštećenim iznosom iz konverzije dok su pojedinačno navedeni iznosi nakon prijeboja s iznosom iz konverzije iznosili 11.518,65 eura odnosno 11.508,36 eura uvećano za 10,29 obračunatih negativnih iznosa. Na podnesak tuženika vještak se očitovao podneskom od 3.veljače 2025. , te je naveo da je točno da je proračunu za razdoblje nakon konverzije prikazao iznose anuiteta prema početnom kreditu u CHF , dok nije radio simulaciju kreditnog odnosa u EUR. U izračunu nakon provedene konverzije izračunate su kunske razlike po anuitetima kao da kredit nije konvertiran, već da se je nastavio plaćati po početnim uvjetima. Ujedno vještak je u svom nalazu i mišljenju u izračunu utvrdio i tzv. negativnu razliku, te je sam tuženik u svom očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka od 13.1.2025. naveo da je vještak pravilno utvrdio tzv. negativnu razliku. Vještak je naveo da u potpunosti ostaje kod dostavljenog nalaza i mišljenja.

9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

10. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

11. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 3,88 %, godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 240 mjeseci, a namjena kredita bila je stambeni kredit.

13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

14. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže isplatu, smatrajući da su tužitelji postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., odluke VSRH broj: Rev- 2245/17, Rev-2868/18, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba) i odredbu čl.138.a. ZZP, te odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

17. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

18. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

19. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

21. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

23. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

24. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

29. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

30. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

31. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

32. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

34. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 14.lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 11.6. 2019.god.

35. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

36. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

37. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 14. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti

38. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

39. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

40. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

41. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

42. Tužitelji su u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljica sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

43. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

44. Analizirajući iskaz 1.tužiteljice i 2.tužitelja sud je smatrao utvrđenim da su im sredstva kredita bila potrebna za dogradnju kuće , te za adaptaciju iste radi stanovanja. Nadalje, tužitelji su naveli da je tuženik ponudio najpovoljnije uvjete, odnosno najmanju ratu kredita, time da je 1.tužiteljica tražila prvenstveno kredit u kunama, a djelatnik banke je izvršio izračun, te je kredit u CHF prema istom bio najpovoljniji. Tom prilikom nisu joj predočeni nikakvi rizici vezano uz kredit u CHF, djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, nije ju informirao o tome koju valutu i na koji način u RH štiti HNB, nije joj predočio o čemu ovisi promjena kamatne stope, niti joj je pokazao , a niti uručio odluku banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Sud je vjerovao da je 1.tužiteljica imala povjerenje u djelatnika banke koji joj je prezentirao predmetni kredit. Isto tako sud je smatrao da je 1.tužiteljica točno navela da je prilikom dogovora o sklapanju ugovora o kreditu bila spomenuta ulazna naknada no nije bilo objašnjeno što ista obuhvaća i zbog čega se mora platiti upravo u određenom iznosu, kao i da ugovor o kreditu nije mogla sklopiti bez solemnizacije kod javnog bilježnika, a koje troškove je ona snosila. Nadalje, iz iskaza 1.tužiteljice proizlazi da nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog ugovora, kao niti o odredbama Aneksa ugovora o kreditu s obzirom da su isti već bili sastavljeni , a ona ih je samo trebala potpisati. Glede Aneksa nitko joj u banci nije objasnio kako je vršen izračun. Aneks je sklopila iz razloga što joj je rata kredita od 2.600,00 kuna mjesečno porasla na 4.300,00 odnosno do 4.400,00 kuna mjesečno, time da su joj u banci objasnili da je do povećanja rate kredita došlo zbog promjene kamatne stope, te je smatrala da će potpisom Aneksa kamata biti stabilnija. Nesporno je da je 1.tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o moratoriju u vrijeme dok je bila na porodiljnom dopustu, s obzirom da u to vrijeme nije mogla plaćati tako visoke rate kredita.

45. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

46. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

47. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

48. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

49. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

50. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

51. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

52. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

53. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

54. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

55. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

56. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

57. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

58. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

59. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

60. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

61. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

62. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

63. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

64. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

65. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

66. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

67. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

68. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

69. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

70. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

71. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 27.1.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

72. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

73. Kamatna stopa određena Aneksom od 27.1.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

74. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 27.1.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

75. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

76. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

77. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

78. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

79. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

80. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

81. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

82. Ovaj sud smatra da se tužitelji sklapanjem Dodatka nisu odrekli tih prava, niti su dali, niti su mogli dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Dodatkom o konverziji nisu odrekli svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti su pristali na isto, a čak da su i dali takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelji nisu bili informirani niti su mogli znati čime bi se takvim odricanjem odrekli.

83. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

84. Dakle, tužitelji imaju prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

85. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

86. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

87. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

88. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

89. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

90. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

91. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

92. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

93. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

94. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

95. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da su tužitelji potrošači, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

96. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

97. Tužitelji su sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka precizirali tužbeni zahtjev podneskom od 6.3.2025.

98. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

99. Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već su sukladno istom precizirali tužbeni zahtjev podneskom od 6.3.2025. Tuženik u svom očitovanju na nalaz i mišljenje nije imao primjedbe na matematički izračun preplate do dana konverzije odnosno izračun razlike glavnice, time da je smatrao da simulacija otplatnog plana vještaka u EUR-ima nije ispravna, a na što se vještak očitovao.

100. Odbijen je prigovor tuženika glede aktivne legitimacije 2.tužitelja s obzirom da je isti i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio suprug 1.tužiteljice, u Ugovoru o kreditu naveden je kao sudužnik, te je iz iskaza tužitelja razvidno da su sve odluke o predmetnom ugovoru o kreditu zajednički donosili, te da su sve kreditne obveze plaćali iz sredstva bračne stečevine. U nalazu i mišljenju vještaka od 10.12.2024. vještak je naveo da je prilikom konverzije banka obračunala novu glavnicu kredita koja je za 5.400,03 eura viša u odnosu na iznos koji bi bio u slučaju da kredit nije konvertiran i da se nastavio otplaćivati prema početnim uvjetima. Tužitelji su podneskom od 18.12.2024. nakon izrade vještačkog nalaza i mišljenja sredili tužbu i tužbeni zahtjev tražeći i isplatu više obračunate glavnice od 5.400,03 kuna. U predmetu Su-IV-162/2021 na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VSRH od 26.studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja. S obzirom na navedeno zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, te je nakon provedenog financijskog vještačenja preciziran tužbeni zahtjev. Stoga kad je tužbeni zahtjev preinačen povišenjem tužbenog zahtjeva prekid zastare nastupa podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom za preinačeni dio zahtjeva.

101. U podnesku od 13.1.2025. kojim se očitovao na podnesak tužitelja od 18.12.2024. , a kojim su tužitelji uredili tužbeni zahtjev tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva i specifikaciji potraživanja na način da isto nije umanjeno za iznos priznate preplate u konverziji. Prigovor tuženika u tom dijelu je osnovan, te je sud uvažio isti i donio odluku kojom je tuženik dužan isplatiti tužiteljima iznos od 11.508,36 eura u koji iznos je uračunata i priznata preplata u konverziji , a slijedom navedenog tužitelji su s viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa odbijeni.

102. Glede zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl.5.st.2. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu kredita u iznosu od 1,25 % od cjelokupnog iznosa kredita, te zahtjeva za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi, kao i zahtjeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5.st.3. predmetnog ugovora o kreditu što se odnosi na javnobilježničke troškove sud smatra da su isti u cijelosti osnovani. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužiteljima banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnosti da se radi o tipskom ugovoru, da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe ugovora jasne, razumljive, lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. 1.tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Tužiteljica je mogla izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade jer je u određenom postotku od iznosa kredita ali nije imala informaciju o svrsi te naknade. Glede troškova javnog bilježnika iz iskaza 1.tužiteljice proizlazi da se ugovor o kreditu nije mogao sklopiti bez solemnizacije istog kod javnog bilježnika. Svrha solemnizacije je stjecanje svojstva ovršnosti isprave ugovora o kreditu, a iz predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da su u istom kao instrumenti osiguranja ( čl.9. Ugovora) radi naplate tražbina: založno pravo na nekretnini u korist banke ; polica osiguranja nekretnine protiv uobičajenih rizika za cijelo vrijeme trajanja ugovora vinkulirana u korist banke ; izjava o zapljeni primanja korisnika kredita ; izjava o zapljeni primanja sudužnika ; bjanko mjenica; zadužnica korisnika kredita i zadužnica sudužnika. Dakle, izjave o zapljeni primanja i zadužnice također imaju svojstvo ovršne isprave, pa solemnizacijom ugovora o kreditu tužena nije ostvarila nikakav benefit već je stavila tužitelje u neravnopravni položaj uvjetujući dobivanje kredita između ostalog i plaćanjem javnobilježničkih troškova vezanih uz solemnizaciju ugovora. Iz iskaza tužitelja razvidno je da se o predmetnim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati , a uz to tužitelji nisu mogli pregovarati niti o bilo kojoj drugoj točci predmetnog ugovora o kreditu radi čega ovaj sud smatra da je spornim ugovornim odredbama koje se odnose na tzv. ulaznu naknadu i javnobilježničke troškove uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , time da bi tužiteljica ne prihvaćanjem istih bila ograničena u ostvarivanju svojih prava glede odobravanja predmetnog kredita.

103. Odredbom čl. 55.st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno čl. 87.st.1. ZZP-a ( NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredbi je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

104. Dakle, kako je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, promjenjive kamatne stope, odredbe o obradi kredita i javnobilježničkim troškovima ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljima pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

105. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

106. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

107. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

108. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 550,00 EUR (tbr.7. toč.1. i Tbr. 36.1.), sastav podneska od 29.1.2020., 9.9.2024., 15.1.2025. i 6.3.2025. u iznosu od 550,00 eura ( Tbr.8.1. i Tbr. 40.1. Tarife), sastav podneska od 28.5.2020., 18.12.2024., 24.4.2025. ( Tbr.8.3. Tarife i Tbr. 40.1. Tarife) u iznosu od 220,00 eura za svaki podnesak, te sastav podneska od 27.11.2020. i 14.6.2023. ( Tbr. 8.4. i Tbr. 40.1. Tarife) u iznosu od 55,00 eura za svaki podnesak, te za pristup ročištima na dan 14.10.2020., 12.6.2024., 28.4.2025., 28.8.2025. ( Tbr.9.1. i Tbr. 40.1. Tarife) u iznosu od 550,00 eura za svako zastupanje, što ukupno iznosi 5.720,00 eura, a kojem iznosu treba dodati iznos PDV-a u iznosu od 1.430,00 eura, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 165,91 euro, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 100,74 eura. Odredbom Tbr. 8.1. Tarife određeno je da odvjetniku za četiri obrazložena podneska pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7.; i Tbr. 8.3. određeno je da odvjetniku pripada pravo na 50 % nagrade za sastav obrazloženih podnesaka izvan Tbr.8.1. Tarife ali ne više od 100 bodova, dok je u Tbr. 8.4. određeno da za sastav ostalih podnesaka odvjetniku pripada pravo na 25 % nagrade iz Tbr. 7. ali ne više od 25 bodova. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 7.416,65 eura.

109. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 10.listopada  2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelji po pun.

2. tuženik po pun.