Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4550/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. Z. iz O., kojeg zastupa opunomoćenik T. B., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Z., radi propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o žalbi, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-742/2022-6 od 4. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-742/2022-6 od 4. studenoga 2022.
Obrazloženje
1. Rješenjem Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-742/2022-6 od 4. studenoga 2022. odbačena je tužba tužitelja te odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedenog rješenja zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Izreka presude je nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima rješenja, razlozi su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju tih isprava i samih tih isprava. Tužitelj ističe da je 11. ožujka 2019. podnio žalbu protiv rješenja tuženika o kojoj nije nikad odlučeno. Stoga predmet ovog upravnog spora nije upravni akt, već se spor vodi zbog nedonošenja upravnog akta, odnosno s ciljem njegova donošenja. Ističe da je tužitelj laik te da je u slučaju da je nadležno tijelo smatralo da je trebalo izjaviti zahtjev za zaštitu prava, dužnost tijela bila da ga na to upozori, kao i na posljedice njegovih radnji ili propuštanja u postupku. Tijela trebaju brinuti da neznanje, odnosno neukost stanke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Dakle, ako je tijelo smatralo da je tužitelj postupio pogrešno u pogledu ostvarivanja svojih prava, trebalo ga je na to upozoriti. Dodaje da čak i da je nadležno tijelo odbilo ili odbacilo predmetnu žalbu ne bi bilo potrebe za zaštitom stranke u ovom postupku. Slijedom navedenog, predlaže da Visoki upravni sud usvoji žalbu, preinači pobijano rješenje i usvoji tužbeni zahtjev podredno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je prvostupanjski sud osnovano odbacio tužbu tužitelja. Shvaćanje tužitelja da nije bilo osnove odbaciti tužbu jer je tužba podnesena zbog nedonošenja upravnog akta od strane tuženika je neosnovana s obzirom na članak 63. stavak 1. Zakona o državnim službenicima koji citira. Smatra da rješenje od 20. veljače 2019. nije upravni akt. Ističe da ne postoji zakonom propisana obveza temeljem koje je tuženik bio obvezan očitovati se na tužiteljevu žalbu/zahtjev za zaštitu prava te ukazuje na članak 133. stavak 2. Zakona o radu. U odnosu na navode da je tužitelja kao laika trebalo upozoriti na posljedice njegovog postupanja, ističe da rješenje od 20. veljače 2019. sadrži jasnu uputu o pravnom lijeku. Predlaže da Visoki upravni sud odbije žalbu tužitelja i potvrdi pobijano rješenje.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem pobijanog prvostupanjskog rješenja sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se rješenje pobija.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi propuštanja tuženika, kao javnopravnog tijela, da u zakonom propisanom roku odluči o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja ministra Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske od 20. veljače 2019. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja da izvan redovitog radnog vremena obavlja poslove iz djelatnosti trgovačkog društva E. A. d.o.o. za riječnu plovidbu, čiji je osnivač i član. U navedenom rješenju dana je uputa o pravnom lijeku da službenik može protiv navedene odluke Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture uložiti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana uredne dostave odluke.
7. Prvostupanjski sud je odbacio tužbu tužitelja na temelju članka 30. stavka 1. točke 7. ZUS-a kojim je propisano da će sud odbaciti tužbu ako je podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora. Prvostupanjski sud je ocijenio da rješenje od 20. veljače 2019. ne predstavlja upravni akt, kao ni područje upravnog prava te stoga nema mjesta primjeni odredbi članka 3. stavka 1. točaka 2. i 3. ZUS-a, odnosno da nisu ispunjeni ni uvjeti primjene članka 102. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP) te da je pravna zaštita omogućena izjavljivanjem pravnog lijeka (zahtjeva za zaštitu prava), odnosno primjenom općih propisa o radu, sukladno odredbi članka 63. stavka 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19. i 98/19.).
8. Odredbom članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima propisano je da je odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela. Stavkom 2. istog članka propisano je da se na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz stavka 1. ovoga članka, odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa.
9. Odredbama članka 133. stavaka 1., 2., 3., 4., 5. i 6. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14., 127/17. i 98/19.) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka. Odredbe ovoga članka ne primjenjuju se na postupak zaštite dostojanstva radnika iz članka 134. ovoga Zakona. Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, nadležan sud, u smislu odredbi ovoga Zakona, je sud nadležan za radne sporove.
10. Rješenje od 20. veljače 2019. nije rješenje doneseno sukladno članku 63. Zakona o državnim službenicima s obzirom da se navedenim rješenjem ne odlučuje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje ili prestanku državne službe. Stoga se sukladno odredbi članka 63. stavka 2. Zakona o državnim službenicima primjenjuju opći propisi o radu. Slijedom navedenog tužitelj je, sukladno odredbi članka 133. stavka 1. Zakona o radu imao mogućnost protiv rješenja od 20. veljače 2019. podnijeti zahtjev za zaštitu prava te u slučaju da poslodavac ne udovolji njegovu zahtjevu, u daljnjem roku od 15 dana bio ovlašten podnijeti tužbu nadležnom redovnom sudu (u konkretnom slučaju Općinskom sudu u Osijeku).
11. Odredbom članka 30. stavka 1. točke 4. ZUS-a propisano je da će sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora.
12. S obzirom da je tužitelj imao mogućnost protiv rješenja od 20. veljače 2019. podnijeti zahtjev za zaštitu prava te u slučaju ne udovoljavanja njegovom zahtjevu u roku od 15 dana, bio ovlašten podnijeti tužbu nadležnom redovnom sudu valjalo je tužbu pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točke 4. ZUS-a odbaciti.
13. Okolnost da je prvostupanjski sud tužbu odbacio pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točke 7. ZUS-a nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke.
14. Neosnovan je prigovor tužitelja da se prvostupanjsko rješenje ne može ispitati, jer je iz obrazloženja rješenja razvidno da je prvostupanjski sud postupio na temelju članka 60. stavka 4. ZUS-a, i u obrazloženju odgovorio na sve navode tužitelja istaknute u tužbi, te dao razloge zbog kojih smatra iste neosnovanim. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud i zauzeta stajališta, zbog čega su prigovori tužitelja neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
15. Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsko rješenje, a ni razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a u vezi s odredbom članka 67. stavka 3. ZUS-a žalba je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
U Zagrebu 20. rujna 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.