1              Poslovni broj: 17 Gž-1270/2021-7

 

   

 

Poslovni broj: 17 Gž-1270/2021-7

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljanom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja G. d.d., O., OIB: …, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J., odvjetnici u R., protiv tuženice F. Š. iz K., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik M. L. iz Z. odvjetničkog ureda M. L. i M. L., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-688/2016-15 od 26. siječnja 2017., u sjednici održanoj 20. rujna 2023.

 

presudio je

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-688/2016-15 od 26. siječnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.571,68 eura/64.583,29 kuna[1] sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2003. do isplate, zajedno s troškovima parničnog postupka (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju da naknadi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.543,37 eura/26.697,50 kuna¹ (točka II. izreke).

 

              2. Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. i 25/2013; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

 

              3. Tužitelj u žalbi ističe da je sve poslove vezane za ugovaranje i izvođenje predmetnih izvantroškovničkih radova u ime tuženice vodio njezin suprug I. Š., da je tuženica dala prethodnu suglasnost za izvođenje izvantroškovničkih radova, da su predmetni radovi izvedeni, a što potvrđuje nadzorni inženjer svojim iskazom i potpisom građevinske knjige i predmetne situacije. Nadalje, ističe da pisana forma za ugovaranje predmetnih radova nije bila potrebna, te da je na sastanku u B. 4. prosinca 2003. ugovorena konačna cijena tih radova, a kada je suprug tuženice kao njezin zastupnik i dao naknadnu suglasnost za izvođenje radova. Konačno, tužitelj smatra da su radovi nesporno izvedeni, a u slučaju da se utvrdi da tuženica nije naručila, odnosno dala prethodnu suglasnost za izvantroškovničke radove, zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove.

 

              4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              5. Žalba nije osnovana.

 

              6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 8.571,68 eura/64.583,29 kuna¹ na ime izvantroškovničkih radova prema situaciji broj 58-01/16 od 7. lipnja 2002. za koje tužitelj tvrdi da su izvedeni na obiteljskoj kući tuženice u K..

 

              7. Nesporno je da su stranke 30. srpnja 2001. sklopile Ugovor o izvođenju radova broj 091-DD/01 na obiteljskoj kući u K. za koje je tužitelj ispostavio tuženici privremenu situaciju broj 114-01/16 od 5. studenog 2001. i okončanu situaciju broj 29-01/16-K od 25. ožujka 2002. prema kojima je tuženica radove u cijelosti platila.

 

              8. Sporno je jesu li izvantroškovnički radovi prema situaciji broj 58-01/16 od 7. lipnja 2002., a koji se odnose na izgradnju stepeništa glavnog pješačkog ulaza ispred objekta, hidroizolaciju, zemljane i tesarske radove na nekretnini tuženice, ugovoreni između stranaka i izvedeni od strane tužitelja, te da li je tuženica u obvezi iste platiti.

 

              9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude razumljiva, neproturječna sama sebi i razlozima presude, te pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

10. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih bitnih povreda parničnog postupka.

 

11. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje:

 

- da je člankom 9. Ugovora o izvođenju radova od 30. srpnja 2001. sklopljenim između stranaka ugovoreno da za izvantroškovničke radove čiju potrebu izvođenja, vrstu i obujam ocjenjuje nadzorni inženjer, cijene se utvrđuju sporazumno na temelju tržišnih cijena i dopunskog troškovnika, kojeg sukladno ocjeni nadzornog inženjera izrađuje izvođač i dostavlja naručitelju, te da se na temelju dopunskog troškovnika za izvantroškovničke radove zaključuje dopunski ugovor prije početka izvođenja tih radova, a naručitelj će financirati samo one radove iz dopunskog troškovnika za koje je supotpisao dopunski ugovor,

 

- da je člankom 12. Ugovora o izvođenju radova od 30. srpnja 2001. između stranaka ugovoreno da su sve izmjene i dopune tog ugovora valjane samo ako su načinjene u pisanom obliku,

 

- da je situacija broj 58-01/16 od 7. lipnja 2002. sastavljena za sve radove izvedene do zaključno 31. svibnja 2002. na uređenju okoliša nekretnine tuženice u vrijednosti od 75.563,29 kuna, koja situacija je vezana za Ugovor o izvođenju radova od 30. srpnja 2001. s napomenom da se radi o izvantroškovničkim radovima,

 

- da je situacija broj 58-01/16 od 7. lipnja 2002. potpisana od strane R. B. i M. B. na za to predviđenim mjestima, dok je nadzorni inženjer R. S. istu potpisao na nepreviđenom mjestu uz vlastoručno dodanu napomenu „dogovor i sporazum izvođača i investitora o odgodi izvršenja plaćanja nakon dovršetka svih radova“, te da tuženica nije potpisala navedenu situaciju,

 

- da je nadzorni inženjer ovjerio građevinsku knjigu u kojoj je uz trošak radova za stepenište glavnog pješačkog ulaza ispred objekta dodana vlastoručno napisana napomena „obračun sa G. K. sukladno dogovoru investitor-izvođač radova“, dok je uz trošak radova hidroizolacije, zemljanih i tesarskih radova dodana vlastoručno napisana napomena „prije izdavanja računa cijene usuglasiti sa investitorom“,

 

- da je zaposlenik tužitelja R. B. sastavio obračun izvantroškovničkih radova od 4. prosinca 2003. na temelju dokumentacije sa gradilišta, građevinskih knjiga, dopuna, dopunskih radova, a ne na temelju sporazuma sa tuženicom, odnosno njezinim suprugom I. Š. kao njezinim zastupnikom na sastanku 4. prosinca 2003. u B. na kojem su prisustvovali R. B., M. B. i I. Š.,

 

- da je tuženica izgradnju stepeništa glavnog pješačkog ulaza ugovorila sa trgovačkim društvom G. K. U. o građenju od 26. veljače 2001., te iste platila G. K.,

 

- da je tužitelj sa predstavnikom trgovačkog društva G. K. i nadzornim inženjerom R. S. dogovorio da radove izgradnje stepeništa glavnog pješačkog ulaza ne izvede G. K. jer bi stepenište smetalo prolasku strojeva tužitelja oko objekta radi uređenja okućnice, te da je dogovoreno da će tužitelj izvesti te radove i kompenzirati se sa G. K.,

 

- da iz provedenog postupka ne proizlazi da su radovi hidroizolacije i zemljani radovi izvedeni.

 

12. Na temelju navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da predmetni izvantroškovnički radovi nisu ugovoreni između stranaka, a niti između tužitelja i supruga tuženice I. Š. kao njezinog zastupnika, kao i da isti nisu naknadno odobreni na sastanku 4. prosinca 2003. od strane I. Š. kao zastupnika tuženice. Nadalje, zaključuje da za te radove sukladno članku 9. i 12. Ugovora o građenju od 30. srpnja 2001. i članku 630. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO) koji se ima primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o izvođenju radova (30. srpnja 2001.), nedostaje propisana pisana forma, budući da je ugovor o građenju strogo formalni ugovor, ali i s obzirom da su stranke navedenim člankom ugovora odredile da je za izvantroškovničke radove potrebno sklopiti dopunski ugovor u pisanom obliku. Također, prvostupanjski sud zaključuje da su radovi stepeništa glavnog pješačkog ulaza izvedeni, ali s obzirom da je tuženica te radove platila trgovačkom društvu G. K. s kojim je radove stepeništa ugovorila, te cijeneći dogovor između predstavnika G. K., tužitelja i nadzornog inženjera, da se tužitelj za potraživanje cijene tih radova trebao kompenzirati sa trgovačkim društvom G. K. kako su se i dogovorili, dok za ostale radove zaključuje da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su izvedeni. Konačno, iz istih razloga prvostupanjski sud zauzima pravni stav da tvrdnja tužitelja da je tuženica stekla vrijednost izvantroškovničkih radova na temelju stjecanja bez osnove nije osnovana. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da su predmetni izvantroškovnički radovi ugovoreni, naknadno odobreni, izvedeni, niti da je između stranaka za te radove dogovorena cijena, slijedom čega pozivom na članak 221.a ZPP-a odbija tužbeni zahtjev. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, ne radi o povremenim tražbinama u smislu članka 226. ZOO-a, te se ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a.

 

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na članak 154. stavka 1. i članak 155. ZPP-a, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015.; dalje: Tarifa).

 

14. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojim osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da za izvođenje spornih izvantroškovničkih radova nije postojala prethodna suglasnost tuženice, kao i da ih suprug tuženice kao zastupnik nije naknadno odobrio. Naime, tijekom postupka tužitelj nije niti isticao da je tuženica osobno dala prethodnu suglasnost za izvođenje tih radova, već ističe, a što potvrđuju iskazi svjedoka M. B., R. B., I. Š. i tuženice, da je nakon sklapanja Ugovora o izvođenju radova od 30. srpnja 2001. sa tuženicom sve poslove oko izvođenja radova prema ugovoru s tužiteljem dogovarao suprug tuženice I. Š.. U odnosu na tvrdnju tužitelja o naknadnoj suglasnosti za izvođenje spornih radova od strane supruga tuženice I. Š. kao njezina zastupnika na sastanku u B. 4. prosinca 2003., valja istaknuti da iz suočavanja svjedoka I. Š. i R. B. proizlazi, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, da takva suglasnost nije dana. Naime, nakon suočavanja navedenih svjedoka prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je obračun troškova od 4. prosinca 2003., a koji nije potpisan od strane I. Š., sačinio R. B. prema dokumentaciji sa gradilišta, građevinskim knjigama, dopunama, dopunskim radovima prije održavanja samog sastanka, dakle bez prisutnosti I. Š.. Nadalje, iz iskaza svjedoka I. Š. proizlazi da je na tom sastanku bilo riječi o kompenzaciji sa trgovačkim društvom G. K. vezano uz radove na stepeništu, te otvorenim stavkama, a iz iskaza svjedoka M. B. i R. B. ne proizlazi da je suprug tuženice kao njezin zastupnik jasno naknadno odobrio izvođenje izvantroškovničkih radova. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao da je tuženica dala prethodnu suglasnost za izvođenje radova, niti da je njezin suprug kao zastupnik izvođenje tih radova naknadno odobrio.

 

16. Nadalje, žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da za sklapanje ugovora o spornim izvantroškovničkim radovima nije bila potrebna pisana forma nisu osnovani. To iz razloga što se radi o ugovoru o građenju koji je strogo formalni ugovor sukladno članku 630. stavku 2. ZOO-a, te s obzirom da su stranke člankom 9. i 12. Ugovora o izvođenju radova od 30. srpnja 2001. jasno ugovorile da se za izvantroškovničke radove zaključuje dopunski ugovor prije početka izvođenja tih radova, a naručitelj će financirati samo one radove iz dopunskog troškovnika za koje je supotpisao dopunski ugovor. Praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelj poziva nije primjenjiva, budući da je u tim postupcima utvrđeno da su radovi ugovoreni i izvedeni, što međutim u konkretnom slučaju izvedenim dokazima nije utvrđeno.

 

17.1. Neosnovano tužitelj žalbenim navodima ističe da su predmetni izvantroškovnički radovi izvedeni pozivajući se na iskaz nadzornog inženjera R. S. i zaposlenika tužitelja R. B.. U odnosu na radove na stepeništu glavnog pješačkog ulaza utvrđeno je da su nedvojbeno izvedeni, no tužitelj zanemaruje činjenicu da je te radove tuženica ugovorila s trgovačkim društvom G. K. kojima je iste i platila. Također, tužitelj zanemaruje da iz iskaza Roberta Bezića proizlazi da je on prilikom izvođenja radova sa predstavnikom trgovačkog društva G. K. i nadzornim inženjerom R. S. dogovorio da radove izgradnje stepeništa glavnog pješačkog ulaza ne izvede G. K. jer bi stepenište smetalo prolasku strojeva tužitelja oko objekta radi uređenja okućnice, te je dogovoreno da će te radove izvesti tužitelj i kompenzirati se sa G. K.. Navedeno proizlazi i iz sadržaja napomene u građevinskog knjizi uz trošak radova za stepenište glavnog pješačkog ulaza u kojoj je navedeno „obračun sa G. K. sukladno dogovoru investitor-izvođač radova“. Kako tuženica nije sudjelovala u navedenom dogovoru i s obzirom da je radove na stepeništu platila trgovačkom društvu G. K. sukladno ugovoru, pogrešno tužitelj smatra da je, u slučaju nepostizanja kompenzacije s G. K., tuženica u obvezi platiti tužitelju radove na stepeništu.

 

17.2. Nadalje, u odnosu na radove hidroizolacije valja reći da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da ti radovi nisu izvedeni, na koji zaključak upućuju i fotografije nekretnine na kojima je vidljivo značajno prodiranje vlage u nekretninu tuženice, te iz iskaza svjedoka S. P. u dijelu u kojem navodi da je prilikom izvođenja radova na nekretnini tuženice u studenom 2012. nakon skidanja granitnih ploča na sjevernoj strani nekretnine utvrdio da na nekretnini nije postavljena hidroizolacija.

 

17.3. Također, u odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističe da su izvantroškovnički radovi izvedeni s obzirom da je nadzorni inženjer R. S. ovjerio građevinsku knjigu, valja reći da s obzirom na ispisane napomene, nedostatak potpisa tužene na građevinskoj knjizi, te cijeneći mišljenje vještaka D. M. prema kojem je građevinska knjiga nejasna, pogrešno izračunata, neusklađena i neusporediva u odnosu na presjek kuće AA koji prileži spisu (list a78) i u odnosu na izvedeno stanje u naravi, te da ista ne sadrži obračunske nacrte i skice, građevinska knjiga ukazuje se nevjerodostojnom, slijedom čega ne predstavlja dokaz na temelju kojeg bi se mogla utvrditi točna vrsta, opseg i vrijednost spornih radova. Pri tome, nalaz i mišljenje vještakinje J. L. ne dovodi u pitanje navedeno iz razloga što je imenovana vještakinja svoj nalaz i mišljenje sačinila isključivo na temelju dokumentacije u spisu, bez odlaska na predmetnu nekretninu.

 

18. Neosnovano tužitelj žalbenim navodima ističe da forma sklapanja ugovora nije bitna jer su radovi izvedeni, a čime se poziva na članak 73. ZOO-a koji propisuje da ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo. To iz razloga što se citirani članak može primijeniti na situacije kada su radovi ugovoreni bez propisane forme i izvršeni najmanje u pretežnom dijelu, a što ovdje nije slučaj.

 

19. Kako dakle, tužitelj nije dokazao da su sporni izvantroškovnički radovi ugovoreni između stranaka, niti da su radovi hidroizolacije i zemljani radovi uopće izvedeni, dok je radove stepeništa glavnog pješačkog ulaza tužiteljica platila trgovačkom društvu G. K. s kojim je te radove i ugovorila, to je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti. Nadalje, iz istih razloga tuženica nije stekla vrijednost izvantroškovničkih radova na temelju stjecanja bez osnove, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

20. Podredno, treba reći da je prvostupanjski sud, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, pravilno zaključio da tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina sukladno članku 225. ZOO-a, budući da zahtjev za isplatu predmetnih izvantroškovničkih radova ne predstavlja tražbinu povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima u smislu članka 226. ZOO-a.

 

21. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a kada je odlučio o troškovima postupka, budući da je tuženica u cijelosti uspjela u parnici.

 

22. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 20. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća

     Milena Vukelić Margan, v.r.