Poslovni broj: P-328/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Katji Bajčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Robertu Ristu, odvjetniku u Krku, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 9. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju SC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.000,00 EUR (slovima: dvanaesttisućaeura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 6,30% godišnje tekućima od 23. kolovoza 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje tekućima od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućima od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućima od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućima od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućima od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućima od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućima od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućima od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50% godišnje tekućima od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućima od 1. srpnja 2024. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu zatraženih zakonskih kamata tekućih na iznos od 12.000,00 EUR od 2. travnja 2019. do 23. kolovoza 2019. godine tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku VC, S, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju SC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.054,69 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. kolovoza 2019. godine podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi da je 25. listopada 2017. godine posudio tuženiku 12.000,00 EUR, što prema srednjem tečaju Erste bank d.d. iznosi 88.620,00 kn, bez kamata, koji iznos da je tuženik bio dužan vratiti tužitelju do 1. travnja 2019. godine. Kako tuženik nije ispunio svoju obvezu i unatoč pozivima tužitelja nije vratio dugovani iznos, tužitelj predlaže da sud po provedenom dokaznom postupku prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku isplatu iznosa od 88.620,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 2. travnja 2019. godine, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio navode iz tužbe navodeći da tužitelj nikada nije posudio nikakav novac tuženiku. Ugovor o posudbi novca koji je tužitelj dostavio uz tužbu predstavlja falsifikat u kojem je navedena i pogrešna adresa tuženika. Dana 25. listopada 2017. godine, koji datum se navodi u Ugovoru, tužitelj nije pozajmio tuženiku novac, već su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji kamiona. Tuženik je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za kamion, a kako je kamion imao nedostatke koji su tužitelju morali biti poznati, tuženik je imao dodatne troškove otklanjanja tih nedostataka u iznosu od 35.000,00 kn. Nadalje, Ugovor o posudbi novca je 2018. godine, kada je tuženik podnio kaznenu prijavu protiv tužitelja, bio potpisan od strane samo jednog svjedoka, dok dostavljeni Ugovor sadrži potpis dvaju svjedoka. Tuženik stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Dana 9. srpnja 2020. godine održano je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari na kojem su stranke ustrajale kod dokaznih prijedloga iznesenih u tužbi i odgovoru na tužbu te je zaključen prethodni postupak. Ročište za glavnu raspravu na kojem su saslušane parnične stranke održano je 29. lipnja 2021. godine, dok je na ročištu održanom 28. veljače 2023. godine određeno da se neće provoditi daljnji dokazi, i to saslušanje predloženih svjedoka i grafološko vještačenje potpisa tuženika na Ugovoru o posudbi novca od kojeg dokaznog prijedloga je tuženik odustao, te je glavna rasprava zaključena.

4. Presudom posl. br. P-2493/2019 od 28. veljače 2023. godine tužbeni zahtjev je odbijen te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.243,75 EUR.

4.1. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1013/2023 od 6. ožujka 2024. godine ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U ponovljenom postupku, a s obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj, tužitelj je podneskom od 25. studenog 2024. godine uredio tužbeni zahtjev. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ZC i ČC te je 17. prosinca 2024. godine zaključena glavna rasprava.

5.1. Budući da je nakon zaključenja glavne rasprave, a prije objave presude, došlo do promjene uređujućeg suca, na ročištu održanom 29. kolovoza 2025. godine ponovno je otvorena glavna rasprava te je ista u smislu čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) započela iznova. Punomoćnici stranaka su se u smislu čl. 315. st. 3. ZPP-a usuglasili da se ne provode ponovno izvedeni dokazi, već da se pročitaju zapisnici o izvedenim dokazima, shodno čemu su pročitani zapisnik s iskazima parničnih stranaka od 29. lipnja 2021. i zapisnik s iskazima svjedoka ZC i ČC od 17. prosinca 2024. godine. Punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave.

6. Tijekom dokaznog postupka proveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave – Ugovor o posudbi novca od 25. listopada 2017., pozive na plaćanje (opomene) od 22. svibnja 2018. i 7. lipnja 2018., dopis od 22. srpnja 2019., tečajnu listu Erste bank d.d. primjenjivu od 20. kolovoza 2019., presliku osobe iskaznice tuženika, fotografiju na listu 19 spisa, saslušane su parnične stranke te svjedoci ZC i ČC.

6.1. Nije proveden dokazni prijedlog iz odgovora na tužbu da se sasluša svjedok ŠC budući je punomoćnik tuženika od istog izrijekom odustao na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. prosinca 2024. godine. Nije proveden ni dokazni prijedlog da se od porezne uprave pribavi podatak o cijenama kamiona koji odgovaraju tipu i godištu kamiona kojeg je tuženik kupio od tuženika, od kojeg tuženik nije izrijekom odustao, ali je punomoćnik tuženika na ročištima za glavnu raspravu na kojima je u nekoliko navrata ista zaključena (28. veljače 2023., 17. prosinca 2024. i 29. kolovoza 2025.) jasno izjavio da ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza pa se ima smatrati da je odustao od tog dokaznog prijedloga. Osim toga, taj je dokazni prijedlog irelevantan za odluku u ovoj pravnoj stvari budući kupoprodaja kamiona i ugovor o zajmu predstavljaju dva različita pravna posla, pri čemu je među strankama nesporno da je tuženik u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu kamiona. Nadalje, nije provedeno ni grafološko vještačenje potpisa tuženika na Ugovoru o posudbi novca od 25. listopada 2017. godine, koji dokazni prijedlog je tuženik iznio u odgovoru na tužbu, ali je od istoga odustao na ročištima za glavnu raspravu održanima 29. lipnja 2021. i 28. veljače 2023. godine uz obrazloženje da teret dokazivanja istinitosti potpisa tuženika leži na tužitelju.

7. U smislu čl. 8. ZPP-a, sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. U Ugovoru o posudbi novca navedeno je da je **.**.2017. SC posudio VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 12.000,00 EUR, bez kamate, a koji iznos se VC obvezuje vraćati SC u mjesečnim ratama po 1.000,00 EUR od 1. travnja 2018. do 1. travnja 2019. godine. Na mjestu potpisa ne stoje imena potpisnika, već „Novac dao“ i „Novac primio“. Ugovor je potpisan parafima, ne punim potpisom koji bi sadržavao ime i prezime potpisnika. Ugovor o zajmu dostavljen uz tužbu potpisan je od strane dvaju svjedoka ZC i UC.

8.1. Tužitelj je dostavio preslike triju poziva na plaćanje – opomena – od 22. svibnja 2018. kada je dug iznosio 2.000,00 EUR, te 7. lipnja 2018. i 22. srpnja 2019. kada je na naplatu dospjelo ukupno dugovanje u iznosu od 12.000,00 EUR. Iako tužitelj tvrdi da su iste dostavljene tuženiku, o istome ne dostavlja dokaz, kao primjerice dostavnicu iz koje bi bilo razvidno da ih je tuženik zaista i primio.

8.2. Tužitelj je u svom iskazu (list 34-35 spisa) naveo da je 2017. godine posudio tuženiku iznos od 12.000,00 EUR koji mu je tuženik trebao vratiti u 12 mjeseci, počev od travnja 2018. godine. Riječ je o posudbi nevezanoj uz kupoprodaju kamiona koji da je tuženik uredno platio. Prema navodima tužitelja, tuženiku je novac bio potreban za kupnju labudice. Izjavu o posudbi da je napisala kćer tužitelja ZC, a prilikom predaje novca u prostoriji su bili prisutni tužitelj, tuženik, ZC i njezin dečko UC, dok je sin tuženika ČC bio vani. Novac je tuženiku predan „na ruke“ u gotovini, u eurima. Tužitelj priznaje da je Ugovor o posudbi najprije sadržavao potpis samo njegove kćeri kao svjedoka, a kasnije ga je potpisao i drugi svjedok koji je prema navodima tužitelja bio prisutan prilikom posudbe.

8.3. Tuženik je iskazao (list 35-36 spisa) da nikada nije primio nikakav novac od tužitelja i da na Ugovoru nije njegov potpis u dijelu gdje se navodi „Novac primio“. Tuženik nikada nije primio pozive na plaćanje tužitelja – opomene, ali ga je tužitelj znao telefonski kontaktirati radi kašnjenja s uplatom rata za kupnju kamiona, koji je u konačnici u cijelosti isplatio. Adresa stanovanja tužitelja je [adresa], a adresa na kojoj posluje njegovo društvo je [adresa]. Tuženik nije pokretao kazneni postupak radi krivotvorenja njegova potpisa na Ugovoru jer je za isti saznao tek pokretanjem ovog postupka i smatrao je da će tužitelj odustati od svog zahtjeva.

8.4. Svjedokinja ZC je iskazala (list 75-76 spisa) da poznaje tuženika jer je u dva navrata kupio kamion od njezinog oca – tužitelja, u vrijeme kada je bila zaposlena kod oca. Poznato joj je da je tuženik u listopadu 2017. godine kupio od tužitelja kamion za koji je izdala fakturu. Nekoliko dana nakon kupnje kamiona tuženik da je došao u poslovne prostorije tužitelja kojom prilikom je svjedokinja osobno vidjela da je tužitelj u kovertu stavio 12.000,00 EUR. Svjedokinja je potom izašla iz prostorije i nije osobno prisustvovala predaji novca, ali tužitelj joj je rekao da je taj novac dao tuženiku koji se isti obvezao vratiti u ratama. Svjedokinja je osobno sastavila Ugovor o posudbi novca i potpisala se kao svjedok. Ne zna je li koverta s novcem bila otvorena ili zatvorena, ali je tu istu kovertu prilikom potpisivanja Ugovora vidjela kod tuženika. Osobne podatke tuženika na Ugovoru o posudbi novca svjedokinja je preuzela s ranijih faktura za kamione. Ugovor je bio potpisan u dva primjerka, pri čemu su ih tužitelj, tuženik i svjedokinja potpisali istovremeno, a UC je isti potpisao kasnije, ne zna točno kada.

8.5. Svjedok ČC iskazao je (list 76-77 spisa) da prema njegovim saznanjima tuženik, koji je njegov otac, nikada nije posuđivao novac od tužitelja. Nije mu poznat Ugovor o posudbi novca niti mu je poznat potpis u dijelu „Novac primio“ jer je potpis njegovog oca drugačiji i puno duži. U preostalom dijelu svjedok je u bitnome iskazivao o kupoprodaji kamiona i nedostacima istog, a koje činjenice sud nije cijenio budući nisu predmet ovog postupka, posebice imajući u vidu da je među strankama nesporno da je kamion plaćen u cijelosti.

9. Među strankama je sporna činjenica zaključenja Ugovora o posudbi novca, odnosno sporna je činjenica je li tuženik potpisao predmetni Ugovor u dijelu u kojem se navodi „Novac primio“ i je li primio novac od tužitelja. Iako se u Ugovoru navodi posudba novca, sadržajno se radi o ugovoru o zajmu jer predmet posudbe mogu biti samo nepotrošne stvari.

9.1. Kako tužitelj tijekom postupka nije predložio grafološko vještačenje potpisa tuženika na Ugovoru, a tuženik je odustao od tog prijedloga sud je o spornoj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a prema kojem će sud, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9.2. Prema sudskoj praksi koju prihvaća i ovaj sud, kada tuženik osporava potpis na ispravi kojom raspolaže tužitelj, tada je upravo tuženik dužan dokazati da potpis nije njegov budući se ne radi o negativnoj činjenici koju nije moguće dokazati (tako i Županijski sud u Varaždinu u odlukama posl. br. Gž-1573/2018, Gž-110/2020, Gž- 1565/2019, Gž-2044/2017, Županijski sud u Zagrebu posl. br. Gž-1316/2023). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u revizijskoj odluci posl. br. Rev-2410/2018 od 19. ožujka 2019. godine zauzeo stav da u slučaju osporavanja postojanja ugovornog odnosa i istinitosti popisa tuženika, teret dokazivanja činjenica kojima pobija navode tužitelja leži na tuženiku.

9.3. Dakle, teret dokazivanja da tuženik nije potpisao Ugovor o posudbi novca leži na tuženiku koji je sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a bio dužan predložiti dokaze na kojima temelji iznijete činjenice i kojima pobija navode i dokaze tužitelja. Unatoč činjenici da je potpis tuženika na osobnoj iskaznici na listu 17 spisa izgledom drugačiji od potpisa na Ugovoru o posudbi novca, sud ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđenje činjenice je li tuženik zaista potpisao sporni Ugovor, već je adekvatno dokazno sredstvo za utvrđenje istinitosti potpisa isključivo grafološko vještačenje, od kojeg dokaznog prijedloga je tuženik odustao.

9.4. Imajući u vidu prednje navedeno, sud nije prihvatio iskaz tuženika u dijelu u kojem je iskazao da nije potpisao sporni Ugovor, posebno pritom cijeneći činjenicu da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga da se provede grafološko vještačenje kao i činjenicu da tuženik nije pokrenuo kazneni postupak radi krivotvorenja isprave. Sud nije prihvatio ni iskaz svjedoka ČC u dijelu u kojem ocjenjuje potpis tuženika na spornom Ugovoru. Osim što iskaz svjedoka nije dokazno sredstvo kojim se utvrđuje istinitost potpisa, svjedok je sin tuženika koji je zbog rodbinske i poslovne povezanosti s tuženikom zasigurno zainteresiran za ishod postupka.

9.5. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na zajam novca, dok ga nije prihvatio u dijelu u kojem navodi da su prilikom predaje novca u prostoriji osim parničnih stranaka bili prisutni i ZC i njezin dečko UC budući je iskaz u tom dijelu suprotan iskazu svjedokinje ZC koja je navela da je upravo ona sastavila sporni Ugovor, ali da nije bila prisutna prilikom samog čina predaje novca. Sud prihvaća iskaz svjedokinje ZC jer je isti u suglasnosti s drugim utvrđenjima – da njezin dečko UC Ugovor u svojstvu svjedoka nije potpisao u trenutku kada i ostali sudionici te da su podaci o tuženiku preuzeti s fakture za kamione što je u suglasnosti s iskazom tuženika da posluje na adresi [adresa]. Osim toga, sama činjenica da se iskaz svjedokinje u pojedinim dijelovima razlikuje od iskaza tužitelja (primjerice oko činjenice tko je bio prisutan prilikom predaje novca) ukazuje na to da iskaz svjedokinje nije prilagođen potrebama postupka.

10. Iz provedenih dokaza i dostavljenih isprava sud je utvrdio osnovanima navode tužitelja da je pozajmio tuženiku iznos od 12.000,00 EUR, o čemu je sačinjen Ugovor o posudbi novca od 25. listopada 2017. godine, a koji iznos tuženik nije vratio u ugovorenom roku.

10.1. Na okolnost povrata zajma nisu izvedeni nikakvi dokazi jer ih tuženik, koji je osporavao da je novac uopće primio, nije ni predložio, dok navodi glede naknadnog potpisa svjedoka UC nisu od značaja za postojanje ugovorne obveze tuženika.

11. Sud o povratu iznosa zajma nije odlučio pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 48/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) o (ne)ispunjenu ugovora, već temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO koja propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, sve pozivom na odredbu čl. 327. ZOO-a prema kojoj sud na ništetnost ugovora pazi po službenoj dužnosti.

11.1. Naime, Ugovor o posudbi novca, koji zapravo predstavlja ugovor o zajmu, zaključen je 25. listopada 2017. godine. Predmet Ugovora bio je novčani iznos od 12.000,00 EUR, dakle u stranoj valuti u kojoj je novac i predan tuženiku. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o deviznom poslovanju (Narodne novine 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10, 76/13, dalje: ZDP) koji je u čl. 15. propisivao da su plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni samo u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Odredba čl. 17. ZDP-u propisivala je da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, a da ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. S obzirom da ZDP u smislu čl. 15. tog Zakona nije izričito propisivao mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba, zaključak je ovog suda da ugovor o zajmu deviza između domaćih fizičkih osoba nije dopušten, pa je slijedom toga temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a takav ugovor o zajmu (nazvan Ugovor o posudbi novca) ništetan. Pritom nije od značaja činjenica da je u međuvremenu nakon zaključenja ugovora o zajmu EUR postala službena valuta u Republici Hrvatskoj jer čl. 326. ZOO-a jasno propisuje da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne utječe na valjanost ugovora, odnosno ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

11.2. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovorna strana koja je primila isplatu temeljem ništetnog pravnog posla, dužna je vratiti primljeno prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, pri čemu nesavjesni stjecatelj plaća kamatu od dana stjecanja, a savjesni od dana podnošenja zahtjeva. Kako se ugovorne strane iz ugovora o zajmu zaključenog u stranoj valuti prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 1534/2002 od 16. ožujka 2002. smatraju savjesnima, tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva-tužbe, odnosno od 23. kolovoza 2019. godine, a ne od 2. travnja 2019. godine te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Sud nije kao dan podnošenja zahtjeva uzeo dan sastavljanja poziva na plaćanje (opomena) od 22. svibnja 2018., 7.lipnja 2018. i 22. srpnja 2019. godine jer tužitelj nije dokazao da je te pozive-opomene poslao i da ih je tuženik primio, a kako je to već navedeno pod toč. 8.1.

12. Slijedom svega navedenog, tužbeni je zahtjev ocijenjen djelomično osnovanim te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

13. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, odnosno na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Budući da tužitelj nije uspio u sporu samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate za dio utuženog razdoblja, a što nije uzrokovalo posebne troškove, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u cijelosti. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

13.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa), koji s obzirom na postavljenu vrijednost predmeta spora iznosi 100 bodova za sastav tužbe, podneska od 23. studenog 2020. i podneska od 25. studenog 2024. godine, ukupno 300 bodova što prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 600,00 EUR, te trošak sastava žalbe od 10. svibnja 2023. godine u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 10. toč. 1. Tarife). Tužitelju je priznat trošak pristupa na ročišta 9. srpnja 2020., 29. lipnja 2021., 28. veljače 2023., 25. studenog 2024., 17. prosinca 2024. i 29. kolovoza 2025. godine, svako u iznosu od 100 bodova, ukupno 1.200,00 EUR. Dakle, tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 2.050,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 512,50 EUR, što ukupno iznosi 2.562,50 EUR. Uz troškove zastupanja tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 164,05 EUR, na presudu u iznosu od 164,07 EUR i na žalbu u iznosu od 164,07 EUR, ukupno 492,19 EUR. Tužitelju je priznat trošak u ukupnom iznosu od 3.054,69 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana presuđenja (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

13.2. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi za presudu od 9. listopada 2025. godine budući za tužitelja nije nastala pristojbena obveza jer se prema Tar.br. 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23) ne plaća pristojba za novu odluku kada viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje nižem sudu, kao što je slučaj u predmetnom postupku.

U Krku, 9. listopada 2025.

Sutkinja:

Katja Bajčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri (3) istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.