Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ovr-717/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke sudskog savjetnika Tomislava Vukmana, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupano po punomoćniku Zoranu Vidoviću, odvjetniku u Varaždinu, protiv I. ovršenika VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. ovršenice KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: Ovr-726/21-35 od 25. srpnja 2023., 8. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: Ovr-726/21-35 od 25. srpnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odgađa se provedba ovrhe određena rješenjem o ovrsi poslovni broj: Ovr-726/2021-4 od 28. prosinca 2021. do pravomoćnog okončanja parnice koja je pokrenuta pred prvostupanjskim sudom radi utvrđenja ništetnosti, podnošenjem tužbe 12. srpnja 2023. od strane tužitelja ovdje I. ovršenika protiv tuženika, ovdje ovrhovoditelja

2. Protiv navedenog rješenja ovrhovoditelj je podnio žalbu, pobijajući isto u cijelosti, navodeći izričito sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i -155/23 dalje: ZPP) u vezi članka 19. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 12/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024.; dalje: OZ-a), predlažući ovom sudu da isto ukine ipredmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnji postupak, odnosno preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbe ovrhovoditelju.

3. U odgovoru na žalbu ovršenici osporavaju žalbene navode ovrhovoditelja, predlažući ovom sudu odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

5. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud u bitnom navodi da su ovršenici protiv ovrhovoditelja s osnova ovršne isprave (javnobilježničkog akta ugovora o kreditu) na temelju kojeg je određena ovrha podnijeli tužbu za utvrđenje ništetnosti, čime da je ispunjena prva pretpostavka za odgodu ovrhe iz članka 65. stavak 1. točka 4. OZ-a, dok je za ispunjenje druge pretpostavke nacionalni propis (Ovršni zakon) potrebno tumačiti u duhu prava Europske Unije, pa kako su okolnosti predmetnog slučaja istovjetne slučaju predmeta Suda Europske unije u presudi poslovni broj C-407/18, a obzirom da u predmetnoj nekretnini stanuju ovršenici, te u slučaju uspjeha navedenih u pokrenutom parničnom postupku novčana restitucija ne bi predstavljala odgovarajuće i učinkovito sredstvo, da su ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja spomenute parnice.

6. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda broj: Ovr-726/2021-4 od 28. prosinca 2021. doneseno po prijedlogu ovrhovoditelja na temelju ovršne isprave, Ugovora o dugoročnom stambenom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-057-00864-0 od 20. listopada 2004., solemniziranog po javnom bilježniku Marodi Ivanu pod brojem OU-1423/04-1, a koji je postao ovršan 14. siječnja 2012.

- da su ovršenici 2. srpnja 2023. podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe, navodeći kako su pojedine odredbe predmetnog ugovora koja se odnosi na način promjene kamatne stope ništetne, pozivajući se pritom na stajalište Suda Europske unije, Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima potrošačkih ugovora, te na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022., navodeći kako su pokrenuli parnični postupak protiv ovdje ovrhovoditelja, radi djelomičnog utvrđenja ništetnosti ovršne isprave

- da se ovrhovoditelj očitovao povodom navedenog prijedloga, navodeći u bitnom kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe, te je prijedlog ovršenika podnijet s ciljem odugovlačenja postupka

7. U žalbi ovrhovoditelj u bitnom ponavlja navode iz očitovanja na prijedlog za odgodu ovrhe, te navodi da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz čl. 65. OZ-a, kao i da eventualno utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu ne bi dovelo u pitanje postojanje njegove tražbine.

8. Suprotno žalbenim navodima, ocjena je i ovog suda da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe na nekretnini ovršenika do pravomoćnog okončanja spomenutog parničnog postupka.

9. Naime, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. usvojen je zaključak prema kojem postoji obveza ovršnog suda da u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispita sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.

10. U skladu s navedenim zaključkom, sudovi koji postupaju po vjerodostojnim ispravama, zadužnicama, javnobilježničkim aktima ili solemniziranim privatnim ispravama koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, a u ovom slučaju ovršni (prvostupanjski) sud, imaju ovlaštenje i dužnost da po službenoj dužnosti paze na ništetnost ugovornih odredaba potrošačkih ugovora, neovisno o tome je li takav prigovor bio istaknut.

11. Nadalje, u presudi u predmetu C-407/18 (K. c/a A. bank d.d.) u kojoj je Sud Europske unije analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ).

12. Sud je u tom postupku zauzeo pravno shvaćanje da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu

13. U vezi s tim valja navesti kako je u Obavijesti Europske komisije – Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27.9.2019.,), u vezi s praksom Suda Europske unije, zauzeto pravno shvaćanje: "Nacionalni sud obvezan je ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada su dostupni pravni i činjenični elementi potrebni za to. Ako smatra da je određena ugovorna odredba nepoštena, ne smije se primijeniti, osim ako se potrošač tome protivi" (C-243/08 P. G.).

14. Sud je nekoliko puta naglasio da postupci kojima se vjerovnicima daje mogućnost bržeg izvršenja potraživanja na temelju naloga za izvršenje koji nisu presude dobivene na temelju spora o meritumu i koji ne podrazumijevaju meritorne provjere nacionalnih sudova ili podrazumijevaju samo ograničene meritorne provjere, ne smiju potrošače lišiti njihovog prava na odgovarajuću zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba. To znači da posebna vrsta postupka koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga odabere, ili koja se u suprotnome primjenjuje, ne smije smanjiti temeljna postupovna jamstva koja se na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima zahtijevaju radi dobrobiti potrošača o znači da je potrebno uzeti u obzir zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u različitim fazama postupaka, koja se osigurava nacionalnim pravilima, na primjer u fazi prije izdavanja platnog naloga ili u fazi izvršenja ili opozicije ili u vezi s pravnim lijekovima protiv ovrhe na temelju hipoteke koja se temelji na javnobilježničkoj ispravi.

15. Dakle u odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja prema kojima su ovršenici bili dužan učiniti vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, za navesti je da je pri ocjeni okolnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete potrebno uzeti u obzir i stavove iznijete od strane Suda Europske unije u presudi broj C-407/2018 od 26. lipnja 2019., kao i navedeni zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022. Naime, iz prethodno navedene presude, a suprotno žalbenim navodima, proizlazi da ovršenici u konkretnoj situaciji nisu bili ni dužni u smislu odredbe članka 65. stavak 1. OZ učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, a sve u smislu članka 7. stavak 1. Direktive 93/13.

16. Glede žalbenih navoda kojima ovrhovoditelj izlaže vlastito tumačenje osnovanosti spomenutog tužbenog zahtjeva i eventualnih posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, napominje se da ovaj sud nije ovlašten ispitivati osnovanost istog, već će navedeno biti raspravljeno u parničnom postupku.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je, temeljem odredbe članka 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a, odbiti žalbu ovrhovoditelja i potvrditi pobijano rješenje, pa je stoga odlučeno kao u izreci.

Split, 8. listopada 2025.

SUTKINJA

Andrea Boras-Ivanišević