Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžzd-25/2025-9
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom IZ, zbog kaznenih djela iz članka 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19 - dalje: KZ/11.) i drugih odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i oštećene MZ podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 26. veljače 2025., broj Km-6/2024., na sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2025. u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja maloljetnika, odvjetnika Marina Hraina,
r i j e š i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i oštećene MZ kao neosnovane te se potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 26. veljače 2025., broj Km- 6/2024. prema maloljetnom IZ je na temelju članka 88. stavak 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. – dalje ZSM) obustavljen postupak.
2. Na temelju članka 89. ZSM-a troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna, dok je oštećenica radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućena u parnicu.
3. Protiv navedenoga rješenja žalbu je izjavio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o obustavi postupka uslijed nesvrhovitosti izricanja odgojne mjere. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje izricanjem odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu.
4. Protiv odluke o imovinskopravnom zahtjevu žali se oštećena MZ putem punomoćnice, odvjetnice Sanje Smontare iz Varaždina te prelaže da se preinači pobijano rješenje u odnosu na imovinskopravni zahtjev na način da se isti u cijelosti prihvati ili pak da se ukine prvostupanjsko rješenje i predmet uputi prvostupanjskom sudu na odlučivanje.
5. Odgovor na žalbu te dopunu odgovora na žalbu državnog odvjetnika podnio je maloljetnik putem svoga branitelja Marina Hraina, odvjetnika u Varaždinu u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije.
6. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja maloljetnika, odvjetnika Marina Hraina, dok uredno pozvani maloljetni IZ putem roditelja nije pristupio kao ni državni odvjetnik, pa je sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08. sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.
8. Žalbe državnog odvjetnika i oštećenice nisu osnovane.
9. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik u žalbi ističe da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da maloljetnik radnjom opisanom pod točkom 1. nije ostvario obilježja kaznenog djela u vidu primjene sile prema žrtvi te to obrazlaže, navodeći da joj je maloljetnik bez pristanka ugurao spolovilo u usta i nastavio ga gurati duboko tako da je izgubila zrak te da to predstavlja nasilne radnje. Nadalje navodi da je sud u potpunosti zanemario sve okolnosti počinjenja kaznenih djela, osobito težinu i narav djela i ponašanje počinitelja te da je u kratkom vremenu počinio ukupno četiri kaznena djela na štetu iste žrtve koja je zbog toga doživjela izuzetnu traumatizaciju s kojom se ni usprkos traženoj pomoći ni danas ne može adekvatno nositi. U žalbi upire i na ponašanje maloljetnika u vrijeme počinjenja djela bez obzira na njegovu dob te činjenicu da su on i žrtva bili gotovo vršnjaci. Ističe da je njegovo ponašanje bilo svjesno smišljeno, uporno i izrazito obmanjujuće, manipulativno i ucjenjivačko, što je na žrtvi ostavilo trajne posljedice, a bez uvažavanja žrtvinih molbi i stavova. Nakon počinjenja djela navodi i da maloljetnik grubo završava poznanstvo sa žrtvom te joj se ni kada je bio svjestan da se vodi postupak nije ispričao iako je na raspravi obećao to učiniti. Upravo zbog iznesenog državno odvjetništvo navodi da je maloljetniku osnovano izreći maloljetničku sankciju, tim više što bi se na njega utjecalo da dovrši školovanje i da se ispriča žrtvi. Nadalje navodi da se uvažavajući odredbu članka 32. stavak 2. ZSM-a maloljetniku može izreći zavodska odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu iz članka 15. ZSM-a koju i predlaže.
9.1. U pogledu primjene sile u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. za koje se tereti maloljetnik, za istaknuti je da je sud dao iscrpno obrazloženje pod točkom 9.2. pobijanog rješenja koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ispravno prvostupanjski sud navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni sile od strane maloljetnika jer držanje žrtve za vrat kada joj stavlja spolni organ u usta te je prima za vrat za koji stisak je žrtva navela da nije bio stisak da bi ju boljelo već da ju je jednostavno primio da je drži gurajući je prema dolje. Upravo stoga prvostupanjski sud smatra da se isto ne može smatrati primjenom sile u cilju savladavanja otpora žrtve kako bi joj maloljetnik mogao staviti spolovilo u usta, već radnjom koja se primjenjuje kod ovakve vrste spolnih radnji. Nadalje, i sama žrtva je iskazivala da nakon što joj je došlo na povraćanje se "odvojila" od maloljetnika što govori o jačini stiska kojom joj je držao glavu, dakle da nije bilo riječ o sili usmjerenoj na kršenje otpora žrtve. Nadalje, kada je maloljetnik ponovo tražio da žrtva stavi njegovo spolovilo u usta ona je to odbila što govori u prilog utvrđenja da maloljetnik nije prema žrtvi primjenjivao silu, niti je inzistirao da žrtva to ponovno učini. Upravo stoga ispravno je prvostupanjski sud i pod točkom 10.2. obrazloženja pobijanog rješenja naveo zbog čega u odnosu na sva kaznena djela za koja se tereti maloljetnik je isti primijenio obmanu spram žrtve i to iz razloga jer je naveo žrtvu da postupa na određeni način te je uvjerio da će prekinuti odnos s njom što je s obzirom na njezin emotivni angažman, dob i neiskustvo predstavljalo emocionalnu ucjenu za žrtvu pa je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju u pogledu svih kaznenih djela za koja se tereti maloljetnik ostvaren kvalifikatorni element obmane žrtve. Stoga u tom pravcu nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 11. obrazloženja pobijanog rješenja zauzeo stav da spram maloljetnika nije svrhovito izreći zavodsku odgojnu mjeru u smislu upućivanja u odgojni zavod, odnosno odgojnu ustanovu, a odluku je temeljio na kriterijima iz članka 32. stavka 2. ZSM-a te uzimajući u obzir sve okolnosti iz vremena počinjenja kaznenih djela, težinu i narav djela, vrijeme koje je proteklo od počinjenja, ponašanje počinitelja, obiteljske prilike kako se počinitelj uključio u redoviti život i svrhu primjene mjere. Naime, ispravno je prvostupanjski sud uzeo u obzir dob maloljetnika u vrijeme počinjenja djela, a to je 14 odnosno 15 godina, dok je žrtva bila u dobi od 13 godina, te je zaključio da se može govoriti o vršnjačkom odnosu navodeći da je maloljetnik ponašanjem i postupcima ostvario elemente predmetnih kaznenih djela, ali da nije prešao granicu po pitanju primjene sile kako i sam navodi te da se ne osjeća krivim, no da je granica prijeđena u smislu obmanjivanja žrtve koja trpi zdravstvene posljedice, a kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije. Nadalje, uvažavajući mišljenje više stručne savjetnice suda, tako i mišljenje predstavnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da prema maloljetniku se nije vodio postupak, nije evidentiran kao počinitelj prekršaja pa da u konkretnom slučaju nije svrhovito prema maloljetniku izricati odnosno primjenjivati odgojnu mjeru upućivanja u odgojnu ustanovu, odnosno u odgojni zavod jer ne postoji potreba da se maloljetnika izdvoji iz sredine u kojoj živi kako bi se uz pomoć, brigu i nadzor odgajatelja i drugih stručnjaka omogućilo djelovanje na njegovu ličnost, ponašanje, razvoj i odgoj kao i radno osposobljavanje, odnosno kako bi se primijenile pojačane mjere odgoja s obzirom na izražene poremećaje ponašanja i nedovoljnu spremnost da prihvati odgojne utjecaje.
10.1. Upravo zbog toga prvostupanjski sud pod točkom 12. obrazloženja pobijanog rješenja navodi da uzimajući u obzir činjenicu da maloljetnik nije dolazio u sukob sa zakonom, te protek vremena od počinjenja kaznenih djela kao i dob maloljetnika, nije svrhovito prema maloljetniku izricati odgojnu mjeru upućivanja u odgojnu ustanovu, odnosno odgojni zavod, slijedom čega je na temelju članka 88. stavka 2. ZSM-a postupak obustavljen. Osim toga iz podataka u spisu proizlazi da se kao što je to i navela predstavnica Hrvatskog zavoda za socijalni rad maloljetnika ne treba izdvojiti iz njegove sredine, a s obzirom na njegovu dob i usvojene prosocijalne vještine te da je formiran u pozitivnom smislu, prema podacima u spisu, redovito studira, rijetko izlazi u grad, ima društvo gdje međusobno jedni druge posjećuju, bavi se sportom, ne pije, ne puši i pomaže majci u kućanskim poslovima te da se teško nosi s cjelokupnom situacijom zbog koje je deprimiran, žaleći što se to dogodilo, da je u to vrijeme bio još dijete i nije mogao shvatiti posljedice nekih situacija. Viša stručna savjetnica suda predlaže da postupak prema maloljetniku treba obustaviti zbog nesvrhovitosti izricanja sankcije odnosno mjere što je sud sve obrazložio pod točkom 11.3. pobijanog rješenja, a što sve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Upravo stoga nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o obustavi postupka uslijed nesvrhovitosti izricanja odgojne mjere. U žalbenom postupku maloljetni IZ je navršio 21 godinu pa primjenom odredbe članka 32. stavka 1. ZSM-a se njemu ne može suditi za djelo koje je počinio kao mlađi maloljetnik te je sada to razlogom za obustavu postupka na temelju članka 88. stavka 2. ZSM-a.
11. Oštećena MZ se žali na odluku o imovinskopravnom zahtjevu zbog upućivanja u parnicu, navodeći da je time povrijeđen kazneni zakon iz članka 469. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP/08.). Međutim, suprotno žalbenim navodima oštećenice te uzimajući u obzir odredbu članka 158. stavak 3. ZKP/08., kako je prema maloljetniku obustavljen postupak, oštećenica se ispravno upućuje da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parnici, slijedom čega nije osnovana žalba oštećenice. Osim toga ispravno je i prvostupanjski sud odlučio o imovinskopravnom zahtjevu kada je oštećenicu po članku 89. stavku 1. ZSM-a uputio u parnicu, jer sud može dosuditi ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva samo ako je izrečena kazna ili odgojna mjera, a maloljetnik ima imovinu ili vlastite prihode.
12. Kako ispitivanjem pobijanog rješenja nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci rješenja.
U Zagrebu 9. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
