Poslovni broj: P-1037/2022-36

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog odvjetnika - specijalista PJO, u pravnoj stvari tužitelja PJ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po opunomoćeniku ŠJ, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877, zastupan po opunomoćeniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz OD Knezović i partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika ZJ, odvjetničke vježbenice i Karla Golubića, odvjetnika, dana 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju PJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime preplate zbog promjene kamatne stope iznos od 458,22 EUR (3.452,33 kuna) sa zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose: 1,88 EUR (14,16 kn) od 06.09.2007.

1,86 EUR (13,98 kn) od 06.10.2007.

1,86 EUR (14,02 kn) od 06.11.2007.

1,88 EUR (14,14 kn) od 06.12.2007.

1,89 EUR (14,26 kn) od 05.01.2008.

1,91 EUR (14,36 kn) od 05.02.2008.

6,44 EUR (48,53 kn) od 06.03.2008.

6,27 EUR (47,21 kn) od 06.05.2008.

6,30 EUR (47,50 kn) od 06.06.2008.

6,29 EUR (47,42 kn) od 05.07.2008.

6,20 EUR (46,72 kn) od 05.08.2008.

6,24 EUR (47,01 kn) od 06.09.2008.

6,31 EUR (47,55 kn) od 04.10.2008.

6,70 EUR (50,50 kn) od 06.11.2008.

6,55 EUR (49,34 kn) od 06.12.2008.

8,25 EUR (62,14 kn) od 06.01.2009.

8,26 EUR (62,20 kn) od 06.02.2009.

8,33 EUR (62,73 kn) od 06.03.2009.

8,15 EUR (61,40 kn) od 07.04.2009.

10,15 EUR (76,47 kn) od 06.05.2009.

10,00 EUR (75,38 kn) od 06.06.2009.

9,90 EUR (74,59 kn) od 07.07.2009.

9,95 EUR (74,98 kn) od 05.08.2009.

10,01 EUR (75,38 kn) od 05.09.2009.

9,91 EUR (74,69 kn) od 06.10.2009.

9,91 EUR (74,67 kn) od 06.11.2009.

10,00 EUR (75,37 kn) od 05.12.2009.

10,14 EUR (76,36 kn) od 06.01.2010.

10,28 EUR (77,48 kn) od 06.02.2010.

10,25 EUR (77,20 kn) od 06.03.2010.

10,46 EUR (78,82 kn) od 07.04.2010.

10,45 EUR (78,73 kn) od 06.05.2010.

10,60 EUR (79,84 kn) od 05.06.2010.

11,16 EUR (84,07 kn) od 06.07.2010.

10,87 EUR (81,91 kn) od 05.08.2010.

11,53 EUR (86,87 kn) od 07.09.2010.

11,02 EUR (83,05 kn) od 06.11.2010.

11,02 EUR (83,05 kn) od 06.11.2010.

11,65 EUR (87,80 kn) od 07.12.2011.

12,11 EUR (91,22 kn) od 06.01.2011.

11,83 EUR (89,12 kn) od 05.02.2011.

11,94 EUR (89,98 kn) od 05.03.2011.

11,61 EUR (87,49 kn) od 06.04.2011.

11,88 EUR (89,53 kn) od 06.05.2011.

12,64 EUR (95,20 kn) od 07.06.2011.

12,39 EUR (93,34 kn) od 06.07.2011.

13,87 EUR (104,47 kn) od 05.08.2011.

13,89 EUR (104,66 kn) od 06.09.2011.

35,23 EUR (265,45 kn) od 14.09.2011. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju PJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime preplate temeljem promjene tečaja CHF-a iznos od 912,02 EUR (6.871,62 kn) sa zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose: 53,36 EUR (402,04 kn) od 06.01.2011.

56,74 EUR (427,48 kn) od 05.02.2011.

59,93 EUR (451,56 kn) od 05.03.2011.

50,63 EUR (381,51 kn) od 06.04.2011.

58,26 EUR (438,95 kn) od 06.05.2011.

79,48 EUR (598,87 kn) od 07.06.2011.

72,51 EUR (546,32 kn) od 06.07.2011.

114,13 EUR (859,90 kn) od 05.08.2011.

114,83 EUR (865,18 kn) od 06.09.2011.

252,15 EUR (1.899,81 kn) od 14.09.2011. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.252,16 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 9. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 016- 2420/2005 od dana 14. studenog 2005. na iznos od 26.993,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca te promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,25 % godišnje u trenutku ugovaranja.

2.U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu bio upisan pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank dioničko društvo od sjedištem u [adresa]. Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Tt-16/22619 od 11. lipnja 2016. u sudski registar upisao promjenu tvrtke i promjenu odredbi Statuta tuženika pod tvrtkom Addiko Bank dioničko društvo od sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877. Slijedom navedenog tužitelj je kao tuženika naznačio Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, a sukladno aktualnim podacima iz sudskog registra.

3.U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.

4.Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. podnio stupnjevitu tužbu, budući se radi dostave dokumentacije po kreditu obratio tuženiku, no tuženik mu je odaslao odgovor dana 24. travnja 2019. i odbio dostaviti dokumentaciju uz navod da je kredit otplaćen, te da nije dužan dostavljati dokumentaciju koja se odnosi na otplaćene kredite.

5.Stoga je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu kojom traži da sud obveže tuženika sukladno odredbi čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) na dostavljanje potrebnih podataka kako bi tužitelj mogao postaviti valjani tužbeni zahtjev.

6.Ovaj sud je na Zapisniku od 5. listopada 2020. donio rješenje sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3 ZPP-a te obvezao tuženika na dostavu kompletne dokumentacije vezanu uz Ugovor o kreditu broj: 016-2420/2005, a tuženik je po rješenju suda u podnesku od 13. listopada 2020. dostavio kompletnu dokumentaciju u svezi Ugovora o kreditu nakon čega je sud odredio vještačenje, te je tužitelj nakon nalaza i mišljenja vještaka u cijelosti postavio tužbeni zahtjev i naznačio vrijednost predmeta spora.

7.Pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u toč. 5. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), a identična je i odredba čl. 138. a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09.) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

9.Tužitelj se poziva na presudu Suda EU C-118/2017 prema kojoj presudi tužitelj ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.

10.Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 19. travnja 2024. gdje je svoj tužbeni zahtjev iskazao u eurima i kunama sukladno Zakonu o uvođenju eura potražuje na ime preplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope iznos glavnice od 458,22 EUR/3.452,33 kn s pripadajućom zateznom kamatom, na ime preplate temeljem ništetne Ugovorne odredbe o valuti CHF tužitelj potražuje pretplatu kredita u visini glavnice od 912,02 EUR/6.871,62 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom zateznom kamatom.

11.U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine.

12.Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

13.Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

14.Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

15.Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

16.Nadalje tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17.U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017.. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

18.Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

19.Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

20.Tuženik predlaže saslušanje svjedoka i sudionika kreditnog odnosa.

21.U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to: Ugovor o kreditu br. 016-2420/2005 (list 13 do 16 spisa), otplatni plan (list 17 i 18 spisa), solemnizaciju po javnom bilježniku (list 19 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 20 do 22 spisa), mail korespondenciju tužitelja i tuženika, odnosno odgovor tuženika od 9. travnja 2019. kojim je odbio tužitelju dostaviti traženu dokumentaciju po Ugovoru o kreditu stoga je tužitelj morao podnijeti stupnjevitu tužbu (list 23 i 24 spisa), primjere sudske prakse (list 44 do 163 spisa), tablicu kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 182 do 185 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25310510 (list 198 i 199 spisa), Zahtjev za kredit za kupnju motornog vozila (list 200 spisa), izjavu svjedoka ŠJO (list 205 do 209 spisa), kreditni kalkulator (list 210 do 2016), otplatni plan (list 248, 257 do 259 spisa), specifikacije isplate kredita (list 249 do 283 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 254 do 256 spisa), pregled prometa za klijenta (list 260 do 267 spisa), specifikaciju uplata (list 268 do 269 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te je saslušan tužitelj.

22.Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

23.Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 016-2420/2005 dana 14. studenog 2005. kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 26.993,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a kamatna stopa je ugovorena 5,25% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 72 mjeseca te da je kredit otplaćen.

24.Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

25.Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

26.Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

27.U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c. ZPP-a, a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

28.Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog odveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014..

29.Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

30.Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14. od 09. travnja 2015. .

31.Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016.. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

32.Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18. od 03. rujna 2019..

33.Prema odredbi članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

34.Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

35.Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

36.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37.U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

38.Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

39.ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

40.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

41.Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

42.Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

43.Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

44.Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

45.S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

46.Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

47.Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

48.Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

49.Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

50.Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

51.Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

52.Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

53.Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

54.Kada se ovaj mehanizam Ugovora od nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 7. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

55.Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

56.Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

57.Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

58.Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 P i dr. protiv Banca Romaneasca OD, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

59.Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev- 2245/17. od 20. ožujka 2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

60.Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. donošenjem presude VTS-a Pž-7129/13., počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu zastara je nastupila 14. lipnja 2023..

61.Pri tome nije zastario niti jedan pojedinačni iznos jer su zahtjevi za preplatu po anuitetima dakle i za kamatu i za valutu cjeloviti restitucijski zahtjevi i zastara je prekinuta dana 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe u predmetu "Potrošač", jer je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

62.Radi ostvarivanja jednakosti u oružju sud je prema prijedlogu stranaka izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

63.Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2005. godine odlučio kupiti vozilo marke Toyota. Otišao je u tadašnju Hypo banku gdje mu je ponuđen kredit u "Švicarcima" i to kao najpovoljniji što se tiče rata, kamata, uvjeta kredita i cijene. Sklopio je kredit na 6 godina. Automobil koji je kupio koristio je isključivo za osobne svrhe kao što su vožnja na posao, prevoženje djece i sl. U to vrijeme nije imao niti otvoren obrt, niti firmu na svoje ime. U banci prije potpisivanja ugovora nije pregovarao ni o valutnoj klauzuli, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovor o kreditu u CHF predočen mu je kao najpovoljniji pa ga je i potpisao. Navodi da o pojedinim odredbama ugovora nije niti mogao pregovarati, bio je svjestan da ne može utjecati na odredbe ugovora, pa je samo potpisao ugovor o kreditu. Nadalje navodi da ne zna da li je banka u to doba nudila kredite u nekoj drugoj valuti, njemu je bio prezentiran samo kredit u CHF, kao najpovoljniji i kao najjeftiniji pa nije ni pitao da li postoji neka druga ponuda, niti je dobio ponudu u nekoj drugoj valuti.

64.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, dakle radi kupovine automobila koji je tužitelj zajedno s obitelji koristio u privatne svrhe. U konačnici u čl. 6. predmetnog Ugovora stoji kako je namjena kredita kupnja novog motornog vozila.

65.Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

66.Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu odvjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

67.Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

68.Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

69.Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o..

70.Zadaća vještaka je bilo utvrditi koliko je tužitelj preplatio temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 4,95%, te koliko je platio zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj.

71.U ovom predmetu kako je već navedeno vještakom je imenovana FORENZIKA PRIMA d.o.o., a FORENZIKA PRIMA je dostavila više nalaza i mišljenja. Prvi nalaz i mišljenje je bio od 02.07.2020. (list 166-182 spisa) gdje je vještak izračunao preplatu kredita temeljem promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu koja je iznosila 4,95% i koja se povisivala do 6,75%. Vještak je utvrdio da je iznos kredita bio 240.000,00 CHF-a, početno ugovorena kamatna stopa 4,95% godišnje, a rok otplate kredita 20 godina odnosno 240 mjeseci, a namjena kredita je bila kupnja nekretnine. Provedenim izračunima vještak je utvrdio da je tužitelj preplatio kredit s osnova kamatne stope u iznosu od 103.063,92 kn.

72.Nakon nalaza i mišljenja vještaka punomoćnik tužitelja je istaknuo da je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka ali da vještak nije izračunao i preplatu temeljem ništetne valutne klauzule, te da je potrebno izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da se izračuna i preplata temeljem valutne klauzule. Na taj nalaz i mišljenje prigovorio je i tuženik navodeći da je vještak uzeo kao relevantan srednji tečaj HNB-a umjesto srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan dospijeća kako je to ugovoreno u odmom Ugovoru o kreditu.

73.Vještak je nakon tih primjedaba i prijedloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka odčinio nalaz i mišljenje od 01.12.2020. (list 228-246 spisa), te je u tom nalazu i mišljenju utvrdio, pored utvrđenja iz prethodnog nalaza i mišljenja glede visine kamatne stope i anuitetne otplate da je srednji tečaj kreditora na datum isplate kredita iznosio 4,727204 kn za 1,00 CHF, te je slijedom tih provedenih izračuna utvrdio da je tužitelj preplatio kredit s osnova jednostrane promjene kamatne stope u iznosu od 51.583,35 kn, a s osnova preplate zbog tečaja 278.744,45 kn.

74.Nakon što je sud odaslao strankama nalaz i mišljenje vještaka, tuženik je ponovo prigovorio izrađenoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka navodeći da vještak prilikom svog izračuna nije uzeo u obzir i negativne razlike, dakle razdoblja kada je tužitelj plaćao niže anuitete zbog činjenice što je tečaj CHF bio niži.

75.Nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka od 01.12.2020. tužitelj nije imao primjedaba, te je postavio tužbeni zahtjev prema utvrđenjima vještaka i naznačio vrijednost predmeta spora, sve sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Dana 02.03.2021. vještak FORENZIKA PRIMA dostavlja ispravak svog nalaza od 30.11.2020. (odnosno od 01.12.2020.), te vještak navodi da je napravio novi izračun preplate temeljem Ugovora o kreditu iz razloga što je uzeo u obzir primjedbu tuženika da je u samom Ugovoru o kreditu ugovorena primjena tečaja kreditora na dan isplate kredita, a ne srednji tečaj Hrvatske narodne banke kako je inicijalno uzeo podatke.

76.Provedenim izračunima vještak je utvrdio da je tužitelj u tijeku otplate kredita zbog činjenice što se mijenjala kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i zbog promjene tečaja CHF-a preplatio kredit s osnova kamata u iznosu od 458,22 EUR, a s osnova preplate zbog promjene tečaja iznos od 912,02 kn.

77.Također vještak se i očitovao na prigovore tuženika od 19. listopada 2022. (list 284 do 288 spisa).

78.Nakon detaljnog očitovanja vještaka i ispravka nalaza i mišljenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev podneskom od 29. travnja 2024. kojim je zbog preplate Ugovora o kreditu s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope potraživao iznos od 458,22 EUR (3.452,33 kuna), a zbog promjene tečaja 912,02 EUR (6.871,62 kn).

79.Punomoćnik tuženika se usprotivio preinaci tužbe, jer je prilikom podnošenja tužbe naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.001,00 kn/1.327,36 EUR. Stoga je prema stavu tuženika tužitelj nakon nalaza i mišljenja vještaka povisio tužbeni zahtjev, pa stoga se tuženik prije upuštanja u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu protivi preinaci tužbe.

80.U konkretnom slučaju nije uopće bilo preinake tužbe jer je tužitelj inicijalno postavio stupnjevitu tužbu i okvirno naznačio vrijednost predmeta spora s iznosom 10.001,00 kn/1.327,36 EUR. Tužitelj je prvi puta postavio tužbeni zahtjev, a nakon što je sud proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine tražbine i tada je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev sukladno utvrđenjima vještaka. Prije svega ovaj sud ponovo ističe da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, da je dokazao da postoje valjani razlozi zašto je podnio stupnjevitu tužbu i to zato jer je tuženik dopisom od dana 24. travnja 2019. eksplicite odbio tužitelju predati dokumentaciju kako bi on mogao postaviti tužbeni zahtjev, a radi se o dokumentaciji koja je po svom sadržaju zajednička za obje stranke. Osim toga tužitelj je ovlašten postaviti tužbeni zahtjev i po potrebi ga i preinačiti (ali u konkretnom slučaju preinake nije bilo jer je prvi puta postavljen tužbeni zahtjev) jer je dopuštena preinaka tužbe obzirom na Zaključak VSRH pod brojem Su-IV-162/21 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

81.Nadalje ovaj sud navodi da tužitelj otpočetka traži preplatu temeljem kamate i temeljem valute. Osim toga pitanje dopuštenosti preinake tužbe je u cijelosti i riješeno Odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a. Osim toga valja imati na umu kako to posebno ukazuje Ustavni sud RH da se ova presuda donosi kada je na snazi ZPP iz 2022. pa se ima primijeniti aktualni Zakon o parničnom postupku gdje je jasno i nedvojbeno navedeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer se ovaj Zakon primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na dan kada je tužba u tom predmetu podnesena.

82.Stoga je neosnovan prigovor tuženika da je tužitelj preinačio tužbu.

83.Ovaj sud nadalje navodi da je tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom prema podnesku od 29. travnja 2024. (list 298 do 300 spisa) snizio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev od 2. rujna 2022. (list 274 do 277 spisa).

84.Odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a je propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

85.U odnosu na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja).

86.Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. ZPP-a. Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

87.Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.

88.U ovom postupku je sporno da li sud po službenoj dužnosti treba uzeti u obzir i ona potraživanja (tzv. negativna) koja tužitelj nije utužio, a tuženik je na njih ukazao bez isticanja protutužbenog zahtjeva ili prigovora prijeboja. Ovaj prvostupanjski sud drži da bi se uzimanjem u obzir iznosa koje niti jedna od stranaka nije utužila, po službenoj dužnosti, postupilo suprotno načelu dispozicije, suprotno činjenici da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka, te bi prekoračio tužbeni zahtjev što dovodi do bitne povrede postupka. Još važnije, takvim postupanjem u sklopu kojeg bi sud djelovao po službenoj dužnosti (u korist banci odnosno van okvira zaštite potrošača) bi u bitnom bilo narušeno pravo tužitelja kao potrošača na raspravljanje i korištenje pravnih sredstava. Ovo stoga jer stranke u odnosu na sva potraživanja i postavljene zahtjeve moraju imati mogućnost očitovanja i ulaganja prigovora, poput prigovora zastare.

89.Stoga u situaciji u kojoj tužitelj nije tužbenim zahtjevom obuhvatio potraživanje tzv. negativnih razlika, a niti ih je tuženik obuhvatio prigovorom radi prijeboja ili protutužbenim zahtjevom, da je ovaj sud takve iznose obuhvatio izrekom tada ne bi samo sudio preko tužbenog zahtjeva već bi tužitelju uskratio mogućnost da istakne prigovor, poput prigovora zastare koji bi mogao utjecati na osnovanost potraživanja.

90.Ovo posljednje iz razloga jer se na banku i njezino potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina pa nije moguće primijeniti tijek rokova zastare koji vrijede za potrošače sukladno činjenici pokretanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga bi se zastarni rok na potraživanje "negativnih razlika" računa od dana kada je tuženik postavio formalni zahtjev, a tekao bi za svaki mjesec od trenutka dospijeća i kraja mjeseca u kojem je takvo potraživanje postojalo.

91.Kako se na tuženika tj. banku ne primjenjuju zastarni rokovi koji proizlaze iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, (jer se isti odnose isključivo na potrošače), to proizlazi da bi potraživanja "negativne razlike" bila obuhvaćena zastarom pod uvjetom da su istaknuta u obliku prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a stoga jer su nastala u periodu unazad više od 5 godina.

92.Stoga tuženiku ne pripadaju nikakve tzv. negativne razlike.

93.S obzirom na sve navedeno sud je tužitelju dosudio na ime preplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope iznos glavnice od 458,22 EUR (3.452,33 kuna), a na ime preplate temeljem promjene tečaja iznos od 912,02 EUR (6.871,62 kn), a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa, a sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

94.Podnošenjem kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista počinje ponovno počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012.. Navedeno stajalište kao takvo jasno proizlazi te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a).

95.U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2."

96.Stoga iz zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH proizlazi da zastarni rok u postupku poput ovoga počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa pravilnim tumačenjem takvog shvaćanja koje je obvezujuće za ovaj prvostupanjski sud proizlazi da potraživanja tužitelja nisu obuhvaćena zastarom.

97.Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I. i II. izreke presude.

98.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uvezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/18., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potreban tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 25. rujna 2020., 2 .rujna 2022. i 29. travnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te zastupanja na ročištima dana 5. listopada 2020., 6. svibnja 2022., 10. ožujka 2025. i 8. rujna 2025. (Tbr. 9. toč. 1. i 2. Tarife) ukupno 800 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 2.000,00 EUR. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.252,16 EUR.

99.Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a, te su tužitelju na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude do isplate.

100.Kako tuženik nije uspio u sporu, to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

101.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III. i IV..

U Zagrebu, 9. listopada 2025.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA: 1. tužitelju

2. tuženiku