Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-96/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Valentini Vižintin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Rijeci, Jadranski trg 4/II, protiv tuženika OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb, Ulica Nikole Badovinca 25, OIB: 79130948331, zastupanog po punomoćniku Draženu Lončaru, odvjetniku u Zagrebu, Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića 7, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1028/2023-29 od 10. srpnja 2025., 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba t užiteljice HG kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1028/2023-29 od 10. srpnja 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb za naknadom troškova postupka u iznosu od 750,00 EUR (sedam stotina pedeset eura).

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb za naknadom troškova postupka u iznosu od 500,00 EUR (pet stotina eura) i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tuženika OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb za naknadom troškova postupka u iznosu od 500,00 EUR (pet stotina eura).

III. Odbija se zahtjev tužiteljice HG za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 382,90 EUR (tri stotine osamdeset dva eura devedeset centi).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u radnom odnosu kod tuženika OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb, Ulica Nikole Badovinca 25, OIB: 79130948331, na neodređeno vrijeme počevši od 1. listopada 2010. na radnom mjestu voditelja ureda u Rijeci.

II. Nalaže se tuženiku OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb, Ulica Nikole Badovinca 25, OIB: 79130948331, izvršiti prijavu tužiteljice HG [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na sva obvezna osiguranja iz radnog odnosa s učinkom od 1. listopada 2010. te joj priznati sva prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, sve u roku 15 dana." (točka I. izreke), naloženo je tužiteljici da tuženiku nadoknadi iznos od 1.250,00 EUR na ime troškova postupka u roku 15 dana (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iako u žalbi navodi da navedenu presudu pobija u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da istu pobija u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, dakle pod točkom I. i II. izreke (čl. 365. st. 1. ZPP). Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 382,90 EUR.

3. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je u (prikrivenom) radnom odnosu kod tuženika od 1. listopada 2010., na radnom mjestu voditelja ureda u Rijeci te za prijavom tužiteljice na sva obvezna osiguranja iz radnog odnosa s učinkom od 1. listopada 2010. i priznanjem svih prava iz radnog odnosa.

5. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tužiteljica jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Suprotno žalbenim navodima, sud je (u točkama 5. do 27. obrazloženja) naveo koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio, koje dokaze je ocijenio vjerodostojnima i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio, a izjasnio se i o prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka. Stečeno uvjerenje sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP, koju u žalbi također ističe tužiteljica.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke sklapale ugovore odnosno anekse ugovora o povremenom obavljanju poslova zastupanja u osiguranju od 1. listopada 2010.,

- da su čl. 2. st. 2.1. ugovora sa suradnikom o povremenom obavljanju poslova zastupanja u osiguranju od 1. listopada 2010. stranke ugovorile da suradnik kao član organizacije vanjskih suradnika na temelju sklopljenog ugovora povremeno obavlja poslove zastupanja u osiguranju sukladno Zakonu o osiguranju, a čl. 2. st. 2.2. da sklopljeni ugovor ni u kojem slučaju ne predstavlja ugovor o radu niti može biti temelj zasnivanja radnog odnosa,

- da su čl. II. dodatnog ugovora za suradnike voditelje od 1. travnja 2013. tuženik i tužiteljice, kao suradnik voditelja, ugovorili da suradnik voditelj obavlja svoju isključivu djelatnost kao samostalni poduzetnik,

- da su čl. 2. st. 2.2. ugovora o povremenom obavljanju poslova zastupanja u osiguranju od 5. veljače 2015. tuženik i tužiteljica, kao poslovni partner, ugovorili da je poslovni partner registrirana fizička osoba koja na osnovi ugovora o djelu obavlja poslove zastupnika u osiguranju uz slijedeće moguće načine stečene provizije: prijavom u Registar poreznih obveznika pri nadležnoj Poreznoj upravi; kao drugi dohodak po osnovi primitka koji se ne smatra primicima određenim pri osnovi nesamostalnog rada sukladno Zakonu o porezu na dohodak; kao drugi dohodak redovitog studenta posredovanjem studentskih servisa; kao drugi dohodak umirovljenika sukladno Zakonu o porezu na dohodak i Zakona o doprinosima,

- da je čl. 6.1. ugovoreno da taj ugovor ne predstavlja ugovor o radu niti može biti temelj zasnivanja radnog odnosa,

- da je u čl. 1. ugovora o obradi i zaštiti osobnih podataka uz ugovore o međusobnoj suradnji od 24. svibnja 2018., sklopljenog između tuženika i tužiteljice, kao ugovornog suradnika, navedeno: "Ugovorne strane suglasno utvrđuju da su sklopile ugovore o međusobnoj suradnji (dalje u tekstu: Osnovni ugovor) kojim reguliraju međusobne odnose, prava i obveze proizašle iz poslovne suradnje,

- da su stranke sklopile ugovore o zajmu od 20. rujna 2013. i 13. prosinca 2016., kojima je u čl. 1. ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zajmoprimac u poslovnom odnosu sa zajmodavcem,

- da je za obavljeni rad tužiteljica dobivala ugovorenu proviziju i udio provizije na osnovi rezultata rada svojih suradnika,

- da je tužiteljica kao porezna obveznica prvi put upisana u Registar poreznih obveznika 27. listopada 2010., da je obavljanje djelatnosti agenata i posrednika osiguranja evidentirano od 1. listopada 2011. do 28. veljače 2019. te da je za navedeni period tužiteljica, kao porezna obveznica imala obvezu vođenja poslovnih knjiga,

- da je tužiteljica bila prijavljena na mirovinsko osiguranje od 9. ožujka 2009. do 13. ožujka 2009. u punom radnom vremenu od strane poslodavca BER-MAR d.o.o., u razdoblju od 1. listopada 2011. do 28. veljače 2019. kao samostalni obveznik doprinosa na temelju čl. 10. t. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (osobe koje obavljaju djelatnost za čije obavljanje nije propisano izdavanje odobrenja ili registracije, i po osnovi obavljanja tih djelatnosti obveznici su poreza na dohodak ili poreza na dobit, ako nisu obvezno osigurane po drugoj osnovi (upis u Registar poreznih obveznika), a u periodu od 11. studenoga 2019. do 21. studenoga 2019. putem privatnog poslodavca ŽG u punom radnom vremenu.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su u skladu s čl. 249. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) stranke slobodnom voljom ovlaštene odrediti pravni karakter zaključenog ugovora i ovlaštenja koja iz njega proizlaze, da su u ovom slučaju stranke izričito ugovorile da ne ugovaraju radni odnos u smislu čl. 10. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje: ZR), već izvedbu određenog dijela za određenu ugovorenu naknadu, da sud stoga ne može presudom intervenirati i odrediti drugačije ugovorne odredbe jer bi time ograničio slobodu jedne od stranka i nametnuo joj obvezu suprotno slobodnoj volji izraženoj u sklopljenim ugovorima. Nadalje u obrazloženju navodi da su bitni elementi radnog odnosa dobrovoljnost, obveza osobnog obavljanja rada, podređenost uputama poslodavca i naplativost, a da je tužiteljica ugovorene poslove obavljala kao samostalni poduzetnik, da je od 1. listopada 2011. do 28. veljače 2019. bila samostalni obveznik plaćanja doprinosa i poreza na dohodak po osnovi obavljanja povremene samostalne djelatnosti te da između parničnih stranaka stoga nije ugovoren radni odnos u smislu čl. 10. ZR, već su sklapani ugovori za obavljanje povremenih poslova za ugovorenu naknadu.

8. Zaključak prvostupanjskoga suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9. Tužiteljica u žalbi ukazuje na pogrešan pravni pristup prvostupanjskoga suda, navodeći da u pobijanoj odluci zapravo zauzima stav da je bitan naziv ugovora, a ne njegov sadržaj i sadržaj međusobnih prava i obveza i način kako se ugovor izvršavao, čime da zanemaruje odredbe Zakona o radu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Ustraje u tvrdnji da je između tužiteljice i tuženika postojao ugovor o povremenom obavljanju poslova zastupanja u osiguranju koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos. Dakle, sama činjenica da su stranke u tom ugovoru napisale da to nije ugovor o radu i da se ne zasniva radni odnos, nije dostatna za odbijanje tužbenog zahtjeva.

9.1. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju, osim naziva samog ugovora i činjenice da su stranke u ugovorima izričito navele da ne ugovaraju radni odnos, u skladu s čl. 249. ZOO, prvostupanjski sud imao u vidu i sve ostale okolnosti utvrđene tijekom postupka, a osobito da je tužiteljica s tuženikom navedene ugovore sklapala kao samostalni poduzetnik odnosno da je na obvezno mirovinsko osiguranje bila prijavljena kao samostalni obveznik doprinosa te porezni obveznik poreza na dohodak s osnove obavljanja povremene samostalne djelatnosti, što već samo po sebi isključuje postojanje ugovora o radu i status tužiteljice kao radnika tuženika jer je predmet ugovora o radu nesamostalni rad, što ovdje nije slučaj. Također je imao u vidu sve bitne elemente radnog odnosa, s jedne strane te bitne elemente ugovora o djelu (djelo i naknada – čl. 590. ZOO), s druge strane te je, uzimajući u obzir sadržaj sklopljenih ugovora, pravilno zaključio da isti jesu ugovori o djelu jer je rizik postizanja rezultata na izvođaču, a ne na poslodavcu, kao što je to kod ugovora o radu, kao i da je kod ugovora o djelu bitan rezultat rada, a ne obavljanje preuzetog posla, kao što je to slučaj kod ugovora o radu.

9.2. Na drugačiji zaključak ne ukazuje ni okolnost da su tužiteljici naknade uvijek isplaćivane na mjesečnoj bazi, oko 20. svakog mjeseca i to do ožujka 2019. na temelju ispostavljenih računa, na što je tužiteljica uplaćivala doprinose u iznosu od oko 2.000,00 kn mjesečno, a od ožujka 2019. kao drugi dohodak te da su naknade bile su umanjivane za 660,00 kn mjesečno jer je tuženik tužiteljici dao zajam, kao ni odredbe Pravilnika o porezu na dohodak, na koje se tužiteljica poziva u žalbi.

9.3. Točno je da činjenice da su predmetni ugovori sklapani na neodređeno vrijeme, da je istima predviđena mogućnost njihova redovnog i izvanrednog otkazivanja i obveza postupanja po uputama tuženika te da su uključivali zabranu konkurencije, u pravilu nisu karakteristične za ugovor o djelu. Međutim, nema zapreke da iste budu i obilježje rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i ne moraju nužno biti vezane samo za ugovore o radu.

9.4. U odnosu na žalbene navode koji se tiču rang liste tuženika i tvrdnje da su ''suradnici na ugovor o djelu'' jedini koji obavljaju osnovnu djelatnost tuženika, treba reći da je Zakonom o osiguranju (''Narodne novine'', broj 151/05, 87/08, 82/09, 54/13 i 94/14 – dalje: ZO/05), važećim u vrijeme sklapanja ugovora od 1. listopada 2010. i 1. travnja 2013., jednako kao i kasnijim Zakonom o osiguranju (''Narodne novine'', broj 30/15, 112/18, 63/20, 133/20 i 151/20 – dalje: ZO/15) te podzakonskim aktima, tuženiku dana mogućnost angažiranja neovisnih zastupnika u osiguranju, koji mogu biti fizičke ili pravne osobe, koje posreduju u sklapanju ugovora o osiguranju, a da nisu zaposlenici osiguratelja i ne predstavljaju osiguravajuće društvo kao zaposlenici, već kao samostalni poduzetnici ili obrtnici i koji djeluju na temelju ugovornog odnosa. Time je osiguravajućim društvima omogućeno proširenje svog dosega na tržištu, a klijentima dana šira mreža savjetnika, a da pritom osiguravajuća društva istovremeno ne ulaze u izravni radni odnos sa svakim zastupnikom. Upravo takav rad ugovoren je i predmetnim ugovorima, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Stoga ukazivanje tužiteljice na sličnosti obavljanih poslova na temelju ugovora koje je sklopila s tuženikom u spornom razdoblju, s poslovima svojstvenim ugovoru o radu, sve u smislu čl. 10. st. 2. ZR, a uz činjenična utvrđenja i iz točke 6. do 10. te 13. i 14. obrazloženja pobijane presude, nemaju utjecaja na ishod spornog odnosa među strankama.

9.5. Iz tih razloga, ni izdvojena mišljenja sadržana u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4683/2015 od 30. siječnja 2018., U-III/1606/2016 od 19. lipnja 2018., U-III/2112/2017 od 13. ožujka 2018., U-III-4044/2017 od 10. prosinca 2019. i U-III/11/2016 od 19. prosinca 2017., kao ni odluke Suda Europske unije broj C-75/63, C-53/81, C-139/85, C-66/85, na koje se tužiteljica poziva u žalbi, nisu odlučne u ovoj pravnoj stvari jer nije riječ o istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama kao u ovom predmetu.

9.6. Ostali žalbeni razlozi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

10. Iz navedenih razloga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije ispunjena pretpostavka za osnovanost predmetnog zahtjeva u smislu čl. 10. st. 2. ZR, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.

10.1. Stoga je, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke).

11. Međutim, osnovano tužiteljica u žalbi navodi da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano tbr. 7/2 al. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), donoseći odluku o troškovima postupka.

11.1. Prema tbr. 7/2 Tarife, u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje tbr. 7. t. 1. Tarife, odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova, koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak, dok za svaku daljnju radnju u navedenim postupcima odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova.

11.2. Tuženiku stoga za sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje na ročištima 6. svibnja 2024., 11. lipnja 2024. i 3. prosinca 2024. pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova, a za zastupanje na ročištu 27. svibnja 2025. nagrada u visini od 50 bodova odnosno ukupno 300 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR (tbr. 54. Tarife), iznosi 600,00 EUR. Nakon uvećanja za 25% PDV (tbr. 46. Tarife), sveukupni trošak kojega je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku iznosi 750,00 EUR.

11.3. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR (točka I. izreke ove drugostupanjske presude), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, istu preinačiti u dijelu kojim je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka prihvaćen u iznosu od 500,00 EUR i zahtjev tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovan (točka II. izreke ove presude).

12. Tužiteljici nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

13. U nepobijanom dijelu (točka III. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos