REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U KARLOVCU

Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1/II

P-905/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, po sucu Marini Blažić, u pravnoj stvari tužitelja TRANSEURO ADRIA d.o.o., Pojatno (Zaprešić), Zagrebačka cesta 1A, OIB: 67564739211, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 377,60 eura, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 2. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Nikole Horvata, te punomoćnika tuženika odvjetnika Damira Salahovića, danom objave 9. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, platiti tužitelju TRANSEURO ADRIA d.o.o., Pojatno (Zaprešić), Zagrebačka cesta 1A, OIB: 67564739211, iznos od 377,60 eura (slovima: tristo sedamdeset sedam eura i šezdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je jednaka kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 377,60 eura po stopi koja čini razliku između dosuđene stope (uvećanjem referente stope za tri postotna poena) i zahtijevane stope (određene uvećanjem referente stope za osam postotnih poena).

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 158,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od petnaest dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 6,63 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 2. svibnja 2024. navodi da je prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. veljače 2023. nastala šteta na vozilu marke CITROEN C3, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ĆG iz [adresa]. Navodi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 20. veljače 2023. procijenili štetu i napravili Zapisnik o izvidu štete ref. broj 238210510743, a da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je isplatio dio štete i poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog iznosa štete, međutim tuženik je time samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako navodi da je preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 2065/01/023, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.426,21 eura (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 1.048,61 eura, a da razliku od 377,60 eura po računu tuženik nije platio, koju tuženik, prema tvrdnjama tužitelja, opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Nadalje, tužitelj navodi da je oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 12. veljače 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje i o čemu je tuženik obaviješten. Stoga je razlika u cijeni rada predmet ovoga spora te ovom tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 377,60 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava pasivnu i aktivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Ističe kako tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku jer iz dokaza ne proizlazi da bi tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja bio vlasnik vozila ili osiguranik, kao niti da bi tuženik bio odgovorni osiguravatelj. Osporava istinitost i vjerodostojnost tužiteljeve dokumentacije.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 2. rujna 2024. na način da smatra neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj (oštećenik) ĆG ustupila svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu, jer istu tuženik do danas nije podmirio tužitelju. Smatra evidentnim da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu oštećenog vozila od strane tužitelja, već o pravnom odnosu između stranaka temeljem sklopljenog Ugovora o ustupu tražbine i poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja. Spori i navode tuženika te ukazuje na osnovnu dužnost štetnika da u skladu s odredbom čl. 1085 st. 1 Zakona o obveznim odnosima uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala, a što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika kojim je to stanje uspostavljeno. Sama činjenica što tuženik kao osiguravatelj štetnika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao ovlaštenoga servisera smatra potpuno neodlučnom jer tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao ovlaštenog servisera, niti na bilo koji način ima pravo ograničiti svoju obvezu u odnosu na visinu satnice. Imajući u vidu da tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na visinu satnice popravka odnosno nije imao/nema bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima, a niti bi isto proizlazilo iz zakonskih normi, smatra da je tuženik dužan u cijelosti namiriti tužitelju nastalu štetu.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da određeno plaćanje jedne parnične stranke prema drugoj prije pokrenutog parničnog postupka u nekom novčanom iznosu ne predstavlja bilo kakvo priznanje činjenice da bi ta stranka bila pasivno legitimirana i odgovorna za naknadu štete, te smatra da je te činjenice svakako dužan u postupku dokazati tužitelj. Smatra da tužitelj u tužbi uopće ne navodi po kojoj osnovi potražuje isplatu od tuženika niti pojašnjava u čemu bi se sastojala odgovornost tuženika za naknadu štete.

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u e-mail (list 22-23 spisa), mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 29-32 spisa), tužiteljev račun (list 60-61 spisa), izvid štete (list 62 spisa), e-mail (list 63 spisa), Ponudu (list 64-65 spisa), Cjenik (list 66 spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 66-67 spisa), notifikaciju o ustupanju tražbine zajedno s e- mailom o toj notifikaciji (list 68-69 spisa), račune s detaljima transakcija (list 84-100 spisa) te u Kopiju police osiguranja od automobilske odgovornosti (113 spisa).

6. Odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom članka 502. stavak 1. ("Narodne novine" broj: 148./2011. – pročišćeni tekst, 25./2013., 89./2014., 70./2019., 80./2022., 114./2022. i 155.2023.; dalje: ZPP) propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a odredbom čl. 221. a ZPP-a da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna i pasivna legitimacija, nastanak predmetnog štetnog događaja, kao i odgovornost za nastalu štetu.

8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se da iz Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 66 do 67 spisa) proizlazi da su tužitelj i ĆG navedeni Ugovor sklopili 12. veljače 2024. te da je istim ĆG kao ustupitelj ustupila radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 377,60 eura, a prema računu popravka za štetu broj 2065/01/023 u ukupnom iznosu od 1.426,21 eura i temeljem izvida štete broj 238210510743 (oznaka štete dužnika). Time je oštećenica ĆG ustupila tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35./2005., 41./2008., 125./2011., 78./2015., 29./2018., 126./2021., 114./2022., 156./2022. i 155./2023.; dalje u tekstu ZOO). Naime, prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženog izvida štete tuženika razvidno je da se odnosi upravo na predmetni štetni događaj od 16. veljače 2023. (broj tuženikovog izvida identičan je oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine, a iz računa tužitelja broj 2065/01/023 proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (u računu je naznačen broj štete tuženika te marka i registarska oznaka vozila oštećenika). Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete ĆG prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom (list 68 do 69 spisa). Stoga je prema ocjeni ovog suda istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

9. Sud je tijekom postupka kao svjedoka saslušao ĆG iz čijeg iskaza proizlazi da je u trenutku štetnog događaja upravljala svojim vozilom Horvaćanskom ulicom u Zagrebu i da se na skretanju za Savski most ispred nje bilo prestrojilo neko vozilo i pritom je udarilo s njene prednje desne strane. Vozač tog vozila je odmah čim su oboje izašli iz vozila priznao da je on skrivio nezgodu, navodeći da je nije vidio, izmijenili su brojeve mobitela i potom su kroz par dana zajedno otišli u njegovo ADRIATIC osiguranje kako bi prijavili štetu na njenom vozilu, a ondje su tada bili i popunili Europsko izvješće o nezgodi. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je svoje vozilo popravljala kod tužitelja, odabrala je način isplate štete po računu popravka izdanom po tužitelju, s time da je isplata štete bila isplaćena na njen račun, a ona je potom dobiveni iznos isplatila tužitelju. Iz iskaza proizlazi da je s tužiteljem TRANSEURO ADRIA sklopila Ugovor o ustupu tražbine za neisplaćenu razliku iznosa štete.

10. Uvidom u Izvid štete tuženika (list 61 spisa) utvrđeno je da se isti odnosi na vozilo reg. oznake [registarska oznaka], marke Citroen C3, u vlasništvu ĆG kao oštećenika. Tužitelj je pozivajući se na broj štete naveden u Izvidu štete tuženika izdao predmetni račun broj 2065/01/023 (list 57 spisa) na iznos od 10.745,78 kuna (što preračunato u eure iznosi 1.426,21 eura). Tuženik je pozivom na broj navedenog tužiteljevog računa, navodeći svoj broj izvida štete, isplatio iznos od 1.048,61 eura (e- mail-obavijest o uplati na listu 62 spisa), a koji iznos je isti iz tuženikove ponude od 20. travnja 2023. (list 63 spisa). Ističe se da iz Ponude proizlazi da je tuženik utvrdio svoju odgovornost za naknadu štete, navodeći da je odštetni zahtjev ĆG pravno osnovan te da istovremeno procjenjuje da visina štete iznosi 1.048,61 eura koju isplaćuje u cijelosti.

11. Iz svega navedenoga, uzimajući u obzir dokumentaciju koja prileži spisu te iskaz svjedokinje ĆG, koji je ovaj sud prihvatio, ovaj sud je zaključio kako je upravo tuženik osiguravatelj vozila koje je skrivilo predmetnu prometnu nezgodu i tako uzrokovao štetu na vozilu ĆG, a koju štetu je tužitelj popravio, slijedom čega je tuženik prema ocjeni ovog suda pasivno legitimiran te je njegov osiguranik i odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja.

12. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio predloženo prometno vještačenje ocijenivši da bi utvrđivanje činjenica vezanih za utvrđivanje odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja provođenjem istog bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu i iskaz svjedokinje ĆG. Ističe se i, kada se uzme u obzir da je u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora 377,60 eura, da je stajalište ovog suda da bi svako daljnje vođenje ovog postupka izvođenjem dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti, dovelo bi do odugovlačenja postupka i prouzročilo bi dodatne troškove pa bi tako ti troškovi postupka bili daleko veći od same vrijednosti predmeta ovog spora. Sud je na temelju čl. 10. ZPP-a dužan onemogućiti svaku zloporabu prava u postupku.

13. Iz računa tužitelja broj 2065/01/023 od 11. travnja 2023., kao što je već naprijed navedeno, proizlazi da je tužitelj izvršio popravak vozila ĆG za ukupnu cijenu od 1.426,21 eura (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Tuženik je ukupno na ime popravka vozila oštećenice ĆG isplatio iznos od 1.048,61 eura, a u ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika traži neisplaćenu razliku po predmetnom računu koja iznosi 377,60 eura. Tužitelju je upravo u odnosu na tu neplaćenu razliku u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

14. Ovdje se samo uzgredno napominje da prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju naplaćuje prema cijenama koje naplaćuje. Dakle, oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata te tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034- 08/18-01/093, Ur. broj: 580-09/84-2020- 043 od 20. veljače 2020 i HANFE (list 29 do 32 spisa). Takav stav izražen je u mnogim sudskim odlukama sličnog predmeta spora.

15. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

16. Odluku o početku tijeka zakonskih zateznih kamata sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Naime, iz tužiteljevog računa od 11. travnja 2023. vidljivo je da je isti dospio na plaćanje istoga dana, dakle 11. travnja 2023., stoga tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate kao što je to i zatražio, počevši od 12. travnja 2023. pa do isplate. Odluka o visini stope zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Stavkom 8. istog članka propisano je da je referentna stopa iz stavka 2. ovoga članka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a stavkom 9. je propisano da je Hrvatska narodna banka dužna u »Narodnim novinama« objaviti referentnu stopu iz stavka 2. ovoga članka koju je objavila Europska središnja banka, a koja je na snazi 1. siječnja i 1. srpnja. Dakle, za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Pojašnjava se da se odluka o visini stope zatezne kamate primjenjuje propisana stopa za ostale odnose s obzirom se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

17. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak koji se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142./2012., 103./2014., 118./2014., 107./2015., 37./2022., 126./2022. i 138./2023., dalje u tekstu: Tarifa) pri čemu vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura, odnosno 100,00 eura, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 25,00 eura, te za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 eura i za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 eura. Tužitelju pripada i trošak za svjedoka u iznosu od 14,00 eura, a koji se odnosi na naknadu putnih troškova za dolazak svjedoka na ročište. Dakle, tužitelju ukupno pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 158,91 eura. Tužitelju nije priznat trošak na ime razlike u iznosu sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj na ime te pristojbe platio iznos od 6,64 eura, a ne puni iznos od 13,27 eura. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

18. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Karlovcu, 9. listopada 2025.

Sudac

Marina Blažić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A

2. Tuženiku po punomoćniku Davoru Bubalo, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282