Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-960/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, Josipa Slavenskog 1/II., protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žabi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1152/2025-11 od 18. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1152/2025-11 od 18. lipnja 2025. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 267,14 EUR (dvije stotine šezdeset sedam eura četrnaest centi) sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 812,50 EUR (osam stotina dvanaest eura pedeset centi) sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužiteljice KE za naknadom troškova postupka u iznosu od 812,50 EUR (osam stotina dvanaest eura pedeset centi) sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene Addiko bank d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 5. stavak 2 Ugovora o kreditu br. 466-234/2008 koji su tužiteljica KE, kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. Zagreb, kao kreditor, zaključili 19. rujna 2008., koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana (suvišno je navedeno i pod prijetnjom ovrhe) isplati iznos od 186,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2008. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (točka II. izreke) te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 19. rujna 2008., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, koja je u ovom slučaju iznosila 1,50 % iznosa kredita odnosno 186,70 EUR, a tužiteljici je naplaćena 26. rujna 2008.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda ne proturječi sama sebi ni stanju spisa, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1., u vezi s čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 466-234/2008, na iznos od 21.050,00 CHF, za kupnju rabljenog motornog vozila, za osobne potrebe,

- da se čl. 5. st. 2. tog ugovora tužiteljica obvezala prije isplate kredita platiti trošak obrade kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno.

- da je navedeni iznos tužiteljica platila tuženiku 26. rujna 2008., u iznosu od 186,70 EUR,

- da je ugovor o kreditu sastavljen unaprijed od strane tuženika, da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe,

- da predmetna naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, niti je tužiteljica imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da tuženik, ugovarajući spornu naknadu za obradu kredita, nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da se o njoj nije posebno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je tužiteljica bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku, kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja, da je tuženik iskoristio svoju poziciju ''jače'' ugovorne strane te ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te da u sadržaj ugovora nije unio podatak, niti ga je objasnio tužiteljici, kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 83. i čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, 46/07 i 97/07 – dalje: ZZP/03), čl. 2.,čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te čl.. 295. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05) .

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8.1. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud te kada je ugovorenom naknadom povećana cijena kredita (za utuženi iznos), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna te da je tuženica dužna vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primila.

8.2. Tuženica u žalbi navodi da je tužiteljica, kao potrošač prije sklapanja ugovora bila upoznata s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,50 %), da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora i prirode bankarskog poslovanja, da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, koja je, osim toga, bila sadržana i u ugovoru. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju odlučno da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da o plaćanju predmetne naknade nije mogla pregovarati niti bez njezina plaćanja sklopiti ugovor o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imala informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

8.3. U odnosu na tvrdnju tuženice da sporni iznos navedene naknade nije nerazmjeran u odnosu na iznos kredita treba reći da se pitanje uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju je utvrđeno da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

8.4. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio i pravilno ocijenio da je u ovom slučaju, s obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i da o spornoj odredbi nije pregovarala. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

8.5. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.6. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da je pobijana odluka u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastara po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, kako je to pravilno, dovoljno argumentirano i jasno obrazložio i prvostupanjski sud (str. 11. obrazloženja) pa neosnovano tuženik tvrdi suprotno.

8.7. Kada je u postupku utvrđeno da tuženica s tužiteljicom nije posebno pojedinačno pregovarala o predmetnoj ugovornoj odredbi, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženice i da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, onda okolnost da je navedeni ugovor solemniziran, sama po sebi ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

9. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen sporni iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO jer se tuženica, koja je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem pa je i u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno.

10. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

12. Međutim, osnovano tuženica u žalbi ističe da se zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu te da se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 186,70 EUR. Stoga tužiteljici za sastavljanje tužbe, zastupanje na ročištu i za sastavljanje podneska od 26. ožujka 2025. pripadaju iznosi od po 50,00 EUR (tbr. 7/1, tbr. 9/1, tbr. 8/1 i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) odnosno ukupno 150,00 EUR. Nakon uvećanja za 25% PDV-a, navedeni trošak iznosi 187,50 EUR (tbr. 46. Tarife). S troškovima sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 79,64 EUR, sveukupni trošak koji je tuženica dužna naknaditi tužiteljici iznosi 267,14 EUR.

12.2. Iz tih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je potvrditi pobijanu odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice u navedenom iznosu (točka I. izreke ove presude), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, istu preinačiti u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 812,50 EUR i isti odbiti kao neosnovan (točka II. izreke).

13. Budući da nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje, tuženici ne pripada pravo na naknadnu parničnog troška nastalog u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos