REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-691/2023.-49.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Katarina Šmit, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Marija Vujasin i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon 11. rujna 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Matee Polanović Pamuković, odvjetnice u Zaboku, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke 9. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj: 016-1612/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 2. kolovoza 2005. između tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 - Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se protuvrijednost mjesečnog anuiteta od 426,24 CHF "podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…” i u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata "obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

II. Odbija se kao neosnovan dio deklaratornog tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj: 016-1612/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 2. kolovoza 2005. između tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je

iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak (CHF), i to:

čl. 2. "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF (sedamdesettisućačetristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…", odredba iz članka 3. u dijelu koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF (sedamdesettisućačetristo švicarskih franaka) te u dijelu "…Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 426,24 CHF (četristodvadesetšest švicarskih franaka I 24/100)…"

III. Odbija se kao neosnovan prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 5.120,93 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, i to:

na iznos od 0,40 € od 01.12.2005. do isplate

na iznos od 5,07 € od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 9,59 € od 31.12.2008. do isplate

na iznos od 12,79 € od 02.02.2009. do isplate

na iznos od 14,24 € od 02.03.2009. do isplate

na iznos od 6,04 € od 31.03.2009. do isplate

na iznos od 4,20 € od 01.04.2009. do isplate

na iznos od 11,01 € od 30.04.2009. do isplate

na iznos od 4,91 € od 01.06.2009. do isplate

na iznos od 0,41 € od 30.06.2009. do isplate

na iznos od 1,61 € od 31.07.2009. do isplate

na iznos od 3,23 € od 31.08.2009. do isplate

na iznos od 0,67 € od 03.09.2009. do isplate

na iznos od 0,07 € od 09.09.2009. do isplate

na iznos od 1,42 € od 30.09.2009. do isplate

na iznos od 2,35 € od 02.10.2009. do isplate

na iznos od 0,48 € od 02.11.2009. do isplate

na iznos od 0,90 € od 05.11.2009. do isplate

na iznos od 5,87 € od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 9,48 € od 31.12.2009. do isplate

na iznos od 14,60 € od 01.02.2010. do isplate

na iznos od 13,42 € od 01.03.2010. do isplate

na iznos od 20,38 € od 31.03.2010. do isplate

na iznos od 19,06 € od 30.04.2010. do isplate

na iznos od 21,63 € od 31.05.2010. do isplate

na iznos od 43,90 € od 30.06.2010. do isplate

na iznos od 39,31 € od 02.08.2010. do isplate

na iznos od 53,31 € od 31.08.2010. do isplate

na iznos od 48,48 € od 30.09.2010. do isplate

na iznos od 40,70 € od 02.11.2010. do isplate

na iznos od 2,36 € od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 54,75 € od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 76,78 € od 31.12.2010. do isplate

na iznos od 52,36 € od 31.01.2011. do isplate

na iznos od 9,86 € od 04.02.2011. do isplate

na iznos od 67,82 € od 28.02.2011. do isplate

na iznos od 58,63 € od 31.03.2011. do isplate

na iznos od 2,69 € od 06.04.2011. do isplate

na iznos od 62,51 € od 30.04.2011. do isplate

na iznos od 90,02 € od 31.05.2011. do isplate

na iznos od 92,70 € od 30.06.2011. do isplate

na iznos od 115,69 € od 01.08.2011. do isplate

na iznos od 97,65 € od 31.08.2011. do isplate

na iznos od 6,23 € od 01.09.2011. do isplate

na iznos od 90,95 € od 30.09.2011. do isplate

na iznos od 86,89 € od 31.10.2011. do isplate

na iznos od 85,93 € od 30.11.2011. do isplate

na iznos od 91,91 € od 31.12.2011. do isplate

na iznos od 97,12 € od 31.01.2012. do isplate

na iznos od 97,82 € od 29.02.2012. do isplate

na iznos od 94,21 € od 31.03.2012. do isplate

na iznos od 96,65 € od 30.04.2012. do isplate

na iznos od 98,32 € od 31.05.2012. do isplate

na iznos od 95,51 € od 30.06.2012. do isplate

na iznos od 95,30 € od 31.07.2012. do isplate

na iznos od 0,95 € od 07.08.2012. do isplate

na iznos od 94,15 € od 31.08.2012. do isplate

na iznos od 89,67 € od 01.10.2012. do isplate

na iznos od 94,51 € od 31.10.2012. do isplate

na iznos od 27,98 € od 30.11.2012. do isplate

na iznos od 68,86 € od 05.12.2012. do isplate

na iznos od 95,14 € od 31.12.2012. do isplate

na iznos od 76,27 € od 31.01.2013. do isplate

na iznos od 9,74 € od 01.02.2013. do isplate

na iznos od 93,77 € od 28.02.2013. do isplate

na iznos od 94,45 € od 02.04.2013. do isplate

na iznos od 91,40 € od 30.04.2013. do isplate

na iznos od 81,95 € od 31.05.2013. do isplate

na iznos od 81,71 € od 01.07.2013. do isplate

na iznos od 84,03 € od 31.07.2013. do isplate

na iznos od 87,75 € od 31.08.2013. do isplate

na iznos od 92,91 € od 30.09.2013. do isplate

na iznos od 90,25 € od 31.10.2013. do isplate

na iznos od 92,14 € od 30.11.2013. do isplate

na iznos od 94,27 € od 31.12.2013. do isplate

na iznos od 84,86 € od 31.01.2014. do isplate

na iznos od 87,36 € od 28.02.2014. do isplate

na iznos od 86,54 € od 31.03.2014. do isplate

na iznos od 83,78 € od 30.04.2014. do isplate

na iznos od 82,90 € od 31.05.2014. do isplate

na iznos od 83,30 € od 30.06.2014. do isplate

na iznos od 86,43 € od 31.07.2014. do isplate

na iznos od 89,06 € od 01.09.2014. do isplate

na iznos od 88,52 € od 30.09.2014. do isplate

na iznos od 90,80 € od 31.10.2014. do isplate

na iznos od 92,35 € od 01.12.2014. do isplate

na iznos od 91,43 € od 31.12.2014. do isplate

na iznos od 91,69 € od 31.01.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 28.02.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 31.03.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 30.04.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 01.06.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 30.06.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 31.07.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 31.08.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 30.09.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 31.10.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 30.11.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 31.12.2015. do isplate

na iznos od 91,69 € od 01.02.2016. do Isplate."

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 7.018,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 6.011,37 EUR od 1. veljače 2016. pa do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 1.007,48 EUR od dana konverzije 1. veljače 2016. pa do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.300,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 9. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s prednikom tuženika zaključila 2. kolovoza 2005. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.400,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Obvezao se vratiti kreditni iznos uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima u iznosu od po 692,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja, s rokom otplate do 31. kolovoza 2025. Tuženik je univerzalni pravni sljednik Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Dana 21. siječnja 2016. tužiteljica i prednik tuženika su zaključili aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica se neposredno i e-mailom od 2. lipnja 2023. obratila tuženiku radi pribavljanja dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva, čemu tuženik nije udovoljio.

1.1. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi i prednik tuženika) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su prava tužiteljice kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a obzirom da je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužiteljici je nametnut tipski ugovor u kojem je način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF/HRK kreditora. Tužiteljici nije dana mogućnost bilo kakvog pregovaranja ili utjecaja na takve odredbe ugovora i odluke tuženika. Nije joj objašnjeno na koji način na anuitet kredita utječe eventualna promjena tečaja kao i na ukupnu kreditnu obvezu.

1.4. Tuženik je tužiteljici tijekom ugovornog razdoblja kredita na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu.

2. Podneskom od 26. lipnja 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnov i visinu zahtjeva tužiteljice. Osporio je svojstvo potrošača tužiteljice. Smatra da tužiteljica u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je aneksom ugovora o kreditu već u cijelosti ostvarila zbog čega joj osporava pravni interes za vođenjem ovoga postupka. Sporazum o konverziji sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Time je uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka i riješeno pitanje restitucije potrošača. Sve da je i odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije ni bilo, a strane ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu.

3.1. Tuženik smatra da predmet ovoga postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije.

3.2. Smatra da se tužiteljica neosnovano poziva na izravnu primjenu spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U individualnom sporu tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici na konkretnog tužitelja.

3.3. Ugovorne stranke su prije zaključenja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita, dospijeće otplate kredita, poček s otplatom kredita, vrstu i visinu kamatne stope te instrumente osiguranja plaćanja kredita. Tužitelj je ozbiljno i potpuno informirao tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF te je tužiteljica imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Tužiteljica je imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo. Ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana niti može biti riječi o znatnoj neravnoteži. Banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojega dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, kao i rizik likvidnosti. Tužiteljica je u svakom trenutku mogla napraviti konverziju u neku drugu valutu, prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu zbog promijenjenih okolnosti. Porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu nepoštenosti ili poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak zaključenja ugovora o kreditu.

3.4. Nadalje, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora i nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužiteljici je bilo i moralo biti jasno da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

3.5. Tuženik je na primjeren način, javno objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je time razumljivost odredbe dodatno naglašena. Guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim uz kredite vezane uz valutnu klauzulu u CHF.

3.6. Tuženik je nadalje istaknuo prigovor zastare tražbine tužiteljice jer kolektivnom tužbom nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa.

3.7. Tuženik je postupao savjesno i u dobroj vjeri te tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

3.8. Predložio je prvenstveno odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na str. 11 do 19 spisa, u aneks istoga ugovora na str. 20 do 24 spisa, u zahtjev za dokumentacijom na str. 25 do 28 spisa, u povijesni izvadak iz sudskog registra na str. 29 do 205 spisa, u specifikaciju uplata na str. 223 do 228., u izračun konverzije, obavijest o provedenoj konverziji i otplatni plan na str. 229 do 236 spisa, u kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule na str. 267 do 270 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope i ostalu dokumentaciju na str. 306 do 357 spisa, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja i svjedoka PĆ, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Josipa Lopatiča i saslušao imenovanog vještaka na glavnoj raspravi.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, prvotno postavljeni kondemnatorni zahtjev je neosnovan, a drugopostavljeni kondemnatorni zahtjev je osnovan.

5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu JĆO jer se s čitanjem iste tužitelj nije usuglasio, a da ju je i koristio, ista se ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.

5.2. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika u svojstvu svjedoka jer javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima prije zaključenja ugovora o kreditu, a solemnizacija isprave je priložena spisu.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 2. kolovoza 2005. predmetni ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini.

7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je stambeni. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 426,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu 21. siječnja 2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Istim aneksom je ugovoreno da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. jednako iznosu od 29.718,74 EUR, a da preplata na taj dan iznosi 5.946,91 kn, koji će se iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u svrhu rješavanja svog stambenog pitanja i to za kupnju stana u [adresa]. U tu svrhu je kredit i realiziran. Naknadno je preselila 2019. godine u [adresa], a do tada je živjela u tom stanu u [adresa] kojeg i danas koristi povremeno. Cjelokupni iznos kredita je utrošen za kupnju stana. Kad je tražila kredit u Hypo banci ponuđen joj je ovaj kredit kao jedini kredit i najpovoljniji s obzirom na njezinu plaću te joj niti jedan drugi kredit nije ponuđen. Bila je najpovoljnija rata ako se zaključi ugovor u CHF. Međutim, rata je rasla. U početku je rata bila do 2.000,00 kn, a poslije je narasla do 3.000,00 kn, a u to vrijeme je njena plaća bila 4.000,00 do 4.500,00 kn. U banci joj je CHF predstavljen kao stabilna valuta koja nema nikakvih velikih rizika, a ništa drugo o valutnom riziku joj nije rečeno. Kamata je bila 3,99%. Zaključila je ugovor o konverziji kredita u EUR kredit, ali nije bilo govora prilikom konverzije da bi se time odrekla prava osporavati osnovni ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je sastavio zaposlenik banke i bio je unaprijed pripremljen. Nije mogla ništa mijenjati u ugovornim odredbama.

9.3. Svjedok PĆ je iskazao da se predmetnog ugovora o kreditu ne sjeća zbog proteka vremena i broja zaključenih i pregovaranih ugovora o kreditima. Od 2009. ne radi u banci i to od rujna. Može govoriti samo o uobičajenoj proceduri koja se primjenjivala u trenutku kad je on bio zaposlen u banci i radio na mjestu osobnog bankara. Stranka bi zakazala sastanak u banci vezano uz kredit. Ako je bio u pitanju stambeni kredit postojali su leci koje su nudili strankama. Nuđeni su krediti u CHF i u EUR. U ponudi kredita vezano uz CHF bila je manja mjesečna rata, manja kamatna stopa i ljudi su automatski bili kreditni sposobni za takav kredit, u odnosu na EUR. Zato su se i odlučivali češće na kredit u CHF. Ni jedan kredit se nije favorizirao. Zatim bi zahtjev stranke bio poslan na kreditnu sjednicu, na odobrenje kredita, nakon čega bi pravna služba pisala ugovore o kojima se stranka upozoravala na sve ono što je pisalo tzv. "masnim slovima", a to su iznos glavnice, mjesečne rate otplate, rok otplate, instrumenti osiguranja i kamatna stopa. Zatim bi se odlazilo kod javnog bilježnika i nakon uknjižbe založnog prava bi išla isplata kredita. Nitko od stranaka nije mogao utjecati na visinu kamatne stope niti na ništa drugo. Stranke nisu upozoravane na rizik i kretanje CHF u ono vrijeme, niti o tome koji tečaj brani Hrvatska narodna banka. Stranke su mogle kasnije prijeći u kredite u EUR, ali je za to bila naplaćivana naknada.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe i to potrebe stanovanja. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.5. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

13. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15.1. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost, a predloženog svjedoka ČĆ je sud saslušao.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice i iz konteksta iskaza svjedoka ČĆ da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, da je banka prezentirala ovaj kredit kao kredit s najpovoljnijom mjesečnom ratom, tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je banka trebala priopćiti tužitelju jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što joj kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Josipu Lopatiču iz Zagreba. Istim je utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene početnog tečaja CHF za razdoblje od dana isplate kredita 30. kolovoza 2005. do dana konverzije koja je provedena 1. veljače 2016., na osnovu uplate prvih 125 anuiteta, a umanjeno za iznos priznate preplate od strane tuženika, preplatila CHF kredit u ukupnom iznosu od 5.120,93 EUR. Tuženik je na dan konverzije CHF kredita u EUR kredit dana 1. veljače 2016. prenio nedospjelu glavnicu tužiteljici u odnosu na onu koja je proizlazila na osnovu početnog tečaja CHF banke na dan isplate kredita 30. kolovoza 2005. veću za 2.600,67 EUR. Po prigovoru tuženika, izračunao je i tzv. negativne tečajne razlike iz anuiteta CHF kredita u iznosu od 491,04 EUR. Preplata priznata konverzijom iznosi 6.709,04 kn. Oduzimanjem pozitivne zakonske zatezne kamate obračunate na pozitivne tečajne razlike iz anuiteta od 14.299,86 kn i priznate preplate od 6.709,04 kn od ukupnog iznosa pozitivnih tečajnih razlika iz anuiteta od 45.292,70 kn, dobiven je iznos od 52.883,52 kn ili 7.018,85 EUR.

19.1. U očitovanju na podnesak tuženika od 3. travnja 2025. vještak je potvrdio da je tuženik priznao tužiteljici u konverziji koja je provedena na dan 1. veljače 2016. preplatu u iznosu od 6.709,04 kn, koju je tužiteljica u cijelosti utrošila na plaćanje anuiteta u razdoblju od 29. veljače 2016. do 31. srpnja 2016. U izračunu razlike prenesene neotplaćene glavnice u konverziji vještak koristi stanje nedospjele glavnice i po CHF kreditu i po konvertiranom EUR kreditu na isti dan, tj. na dan 1. veljače 2016., a riječ je o nedospjelim glavnicama nakon dospijeća 125. anuiteta s datumom dospijeća 31. siječnja 2016.

19.2. Po uputi suda, nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je naknadno da zakonske zatezne kamate obračunate na pozitivne tečajne razlike iz anuiteta iznose 14.299,86 kn.

19.3. Tuženik je i dalje prigovarao metodologiji izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, no, vještak je argumentirano odgovorio na sve prigovore tuženika čime su isti otklonjeni.

19.4. U očitovanju na primjedbe tuženika, vještak je iskazao da je prikazao veći iznos tečajnih razlika CHF kredita zbog toga što je obračunao tečajne razlike do 1. veljače 2016. godine, a ne kako tuženik smatra da je trebao obračunavati iste zaključno s danom 30. rujna 2015. jer prema tuženiku, iako je konverzija provedena dana 1. veljače 2016., kredit se nakon 30. rujna 2015. više nije vodio u CHF nego u EUR. Ne ulazeći u interno poslovanje tuženika, za vještaka jedini meritoran konačan datum za izračun tečajnih razlika CHF kredita odnosno jedini meritoran datum konverzije predmetnog CHF kredita u EUR kredit je datum do kojega je na snazi bio CHF kredit. To je datum do kojega je tužiteljica bila u obvezi plaćati anuitete prema otplatnom planu za CHF kredit, a to je nedvojbeno bilo 1. veljače 2016. godine. O ovoj činjenici svjedoči prvi pasus čl. 9. iz aneksa ugovora o kreditu broj 016-1612/2025 sklopljenog dana 21. siječnja 2016. te solemniziranog dana 27. siječnja 2016. u kojem se navodi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita u obvezi nastaviti plaćati anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita do dana sklapanja ovog aneksa. Vještak je u svojem nalazu od 30. siječnja 2025. odnosno u svojem nalazu i mišljenju – dopunsko od 26. svibnja 2025. nedvojbeno utvrdio da su tužiteljici na naplatu dospijevali anuiteti po CHF kreditu zaključno s 125. anuitetom koji je tužiteljici dospio na naplatu dana 31. siječnja 2016. Štoviše u tzv. prijelaznom razdoblju tj. od 30. rujna 2015. pa do dana provedbe konverzije 1. veljače 2016. tužiteljica je uplatila 4 anuiteta (od 122. do 125. anuiteta) s datumima dospijeća redom 31. listopada 2015., 30. studenoga 2015., 31. prosinca 2015., 31. siječnja 2016., a prema otplatnom planu CHF kredita utvrđenim dana 30. prosinca 2013.. Iznos pojedinog anuiteta u prijelaznom razdoblju bio je 428,14 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti redom od 2.735,81 HRK, 2.735,81 HRK, 2.735,82 HRK, 2.735,82 HRK što odgovara do na lipu kunskoj protuvrijednosti anuiteta u visini od 428,14 CHF, obračunatom prema tada fiksnom tečaju od 6,39 HRK za 1 CHF. Na osnovu svega navedenog vještak je za izračun konverzije uzeo razdoblje od dana isplate CHF kredita (30. kolovoza 2005.) pa do dana do kojega je CHF kredit bio na snazi (1. veljače 2016.). Sam izračun konverzije izveden je ispravno.

19.5. U odnosu na primjedbe koje se tiču razlike glavnice istaknuo je da je vještak pri utvrđivanju nedospjele glavnice eurskog kredita u konverziji od strane tuženika nije, kako je navedeno u prigovoru, uzeo stanje nedospjele glavnice eurskog kredita na dan 30. rujna 2015. tj. nakon dospijeća 121. anuiteta (datum dospijeća 121. anuiteta bio je 30. rujna 2015.) koja je nakon dospijeća 121. anuiteta iznosila 29.718,74 EUR, već je uzeo stanje nedospjele glavnice EUR kredita u konverziji, utvrđeno od strane tuženika na dan konverzije 1. veljače 2016., a ista je odgovarala stanju nedospjele glavnice EUR kredita nakon dospijeća 125. anuiteta (s datumom dospijeća 31. siječnja 2016.) u iznosu od 28.984,76 EUR (str. 8. prvi pasus u točci 2.3. iz nalaza i mišljenja – dopunsko). Kako je tuženik konstatirao u ovoj točci prigovora, pri izračunu iznosa više prenesene glavnice u konverziji od strane tuženika, vještak je uzeo stanje nedospjele glavnice CHF kredita na dan provođenja konverzije koja odgovara stanju nedospjele glavnice CHF kredita na dan 31. siječnja 2016. (nakon dospijeća 125. anuiteta) u visini od 42.295,38 CHF (1 redak na str. 9. iz nalaza i mišljenja – dopunsko).

19.6. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.

19.7. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

20.3. Tužiteljica je svoj precizirani tužbeni zahtjev postavila kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Iako se suštinski ne radi o eventualnoj kumulaciji u smislu čl. 188. ZPP- a jer se prvopostavljenim i drugopostavljenim tužbenim zahtjevom traži ista isplata, ali na drukčiji način, sud je bio dužan odlučivati najprije o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu, a tek potom o drugopostavljenom, ukoliko odbije prvopostavljeni tužbeni zahtjev. Deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice samo je djelomično osnovan jer su prema kolektivnoj presudi u predmetu "Potrošač" utvrđene ništetnima ugovorne odredbe koje su vezane uz način vraćanja kredita u smislu da su ništetne ugovorne odredbe kojima se visina mjesečnog anuiteta obračunava prema tečaju kune u odnosu na CHF koji je vrijedio na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Preostale ugovorne odredbe kojima je izražen kreditni iznos u valuti CHF, kao i iznos mjesečnog anuiteta u CHF nisu utvrđene ništetnima po kolektivnoj presudi. U odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, valja reći da je u kondemnatornom dijelu zahtjeva u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica zatražila isplatu iznosa koji je dobiven uračunavanjem preplate priznate konverzijom u iznos glavnice mjesečnih iznosa preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a što je po stavu ovoga suda pogrešno jer se pri uračunavanju preplate priznate konverzijom imaju primijeniti odredbe o redu uračunavanja po čl. 312. i 313. ZOO-a, tako da se preplata uračunava najprije u iznos zakonskih zateznih kamata na pozitivne razlike u anuitetima po mjesecima po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Zato je sud prvopostavljeni tužbeni zahtjev na isplatu (kondemnatorni tužbeni zahtjev) odbio, dok je prihvatio drugi postavljeni kondemnatorni zahtjev - eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, na isplatu iznosa koji je dobiven vještačenjem i to na način da je iznos preplate uračunat u iznos zakonske zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu, nakon čega je dobiven iznos od 7.018,85 EUR koji predstavlja iznos mjesečnih razlika u anuitetima po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule (6.011,37 EUR) te preostali iznos zakonske zatezne kamate u apsolutnom iznosu koji je preostao nakon uračunavanja preplate priznate konverzijom u tu kamatu (1.007,48 EUR).

20.4. Međutim, tužiteljici ne pripada procesna kamata na navedeni preostali apsolutni iznos zakonske zatezne kamate. Prema čl. 279. st. 2. ZOO-a procesna kamata pripadala bi tužiteljici od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. No, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na glavni dug koji nedvojbeno nije plaćen.

20.5. Zato tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana konverzije pa do isplate samo na iznos od 6.011,37 EUR jer je zakonska zatezna kamata do konverzije u apsolutnom iznosu već sadržana u dosuđenom iznosu od 7.018,85 EUR.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. trenutno važećeg Zakona o obveznim odnosima i 215. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, a visina troška je određena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023).

22.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 12. lipnja 2024., 17. listopada 2024., 19. ožujka 2025. i 11. rujna 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. ožujka 2024., 6. kolovoza 2024. i 26. lipnja 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 800 bodova ili 1.600,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR.

22.2. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 2.300,00 EUR.

22.3. Tužiteljici nisu priznati kao neophodni troškovi sastava podnesaka od 26. lipnja 2024., 30. listopada 2024. i 6. ožujka 2025. jer je zadatak financijskog vještačenja tužiteljica mogla predložiti u tužbi ili na glavnoj raspravi za koje su joj priznati troškovi, nadalje su uplate troškova vidljive i u evidencijama računovodstva ovoga suda i o tome nije bilo neophodno pisati poseban podnesak, već samo eventualno dostaviti potvrdu o uplati, a podnesak od 6. ožujka 2025. nije bio podnesak kojim je konačno preciziran tužbeni zahtjev, već tek kasnijim podneskom za koji je tužiteljici također priznat trošak. Pristojbena obveza tužiteljici kao potrošaču nije ni nastala jer je po zakonu oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

22.4. O troškovima delegacije ovog predmeta sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud odlučit će se posebnim rješenjem.

22.5. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 9. listopada 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Katarina Šmit, Zagreb, uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Branko Bulat, Zagreb

3. eOglasna ploča suda