REPUBLIKA HRVATSKA

P-1003/2023

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stalna služba u Drnišu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stalna služba u Drnišu, po sucu ovog suda Lovranki Grabić-Abramac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Suzani Malenica, odvjetnici u Šibeniku, Matije Gupca 87, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/I, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 9. rujna 2025. godine u nazočnosti tužitelja sa punomoćnicom i zamjenice punomoćnika tuženika Lucije Đaković, odvjetnice u Šibeniku, dana 9. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010808153, solemniziranog od strane javnog bilježnika Lidije Pejović – Fumić pod OU-181/2005 od 5.11.2005. godine, zaključenog dana 2.11.2005. godine između tužitelja ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50., OIB: 02535697732 i to točki 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 81.399,21 CHF-a, obračunato prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita i u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje vratiti kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja anuiteta prema Otplatnoj tablici.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, isplatiti tužitelju ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.335,23 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se od 1.1.2008. do 31.7. 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope 2 HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od:

- na iznos od 10,94 EUR od 01. 12. 2008. g. - na iznos od 11,41 EUR od 01. 01. 2009. g. - na iznos od 14,94 EUR od 01. 02. 2009. g. - na iznos od 16,47 EUR od 01. 03. 2009. g. - na iznos od 11,66 EUR od 01. 04. 2009. g. - na iznos od 12,42 EUR od 01. 05. 2009. g. - na iznos od 6,15 EUR od 01. 06. 2009. g. - na iznos od 0,80 EUR od 01. 07. 2009. g. - na iznos od 1,99 EUR od 01. 08. 2009. g. - na iznos od 5,08 EUR od 01. 09. 2009. g. - na iznos od 4,73 EUR od 01. 10. 2009. g. - na iznos od 1,79 EUR od 01. 11. 2009. g. - na iznos od 7,30 EUR od 01. 12. 2009. g. - na iznos od 11,32 EUR od 01. 01. 2010. g. - na iznos od 17,78 EUR od 01. 02. 2010. g. - na iznos od 16,10 EUR od 01. 03. 2010. g. - na iznos od 24,44 EUR od 01. 04. 2010. g. - na iznos od 22,62 EUR od 01. 05. 2010. g. - na iznos od 26,42 EUR od 01. 06. 2010. g. - na iznos od 51,68 EUR od 01. 07.. 2010. g. - na iznos od 46,29 EUR od 01. 08. 2010. g. - na iznos od 60,85 EUR od 01. 09. 2010. g. - na iznos od 56,17 EUR od 01. 10. 2010. g. - na iznos od 50,40 EUR od 01. 11. 2010. g. - na iznos od 63,96 EUR od 01. 12. 2010. g. - na iznos od 87,30 EUR od 01 01. 2011. g. - na iznos od 70,99 EUR od 01. 02. 2011. g. - na iznos od 76,80 EUR od 01. 03. 2011. g. - na iznos od 68,99 EUR od 01. 04. 2011. g. - na iznos od 70,16 EUR od 01. 05. 2011. g. - na iznos od 99,66 EUR od 01. 06.. 2011. g. - na iznos od 101,72 EUR od 01. 07. 2011. g. - na iznos od 128,12 EUR od 01. 08. 2011. g. - na iznos od 113,52 EUR od 01. 09. 2011. g. - na iznos od 99,63 EUR od 01. 10. 2011. g. - na iznos od 103,75 EUR od 01. 11. 2011. g. - na iznos od 96,66 EUR od 01. 12. 2011. g. - na iznos od 102,77 EUR od 01. 01. 2012. g. - na iznos od 109,19 EUR od 01. 02. 2012. g. - na iznos od 109,67 EUR od 01. 03. 2012. g. - na iznos od 105,37 EUR od 01. 04. 2012. g. - na iznos od 107,50 EUR od 01. 05. 2012. g. - na iznos od 109,51 EUR od 01. 06. 2012. g. - na iznos od 106,33 EUR od 01. 07. 2012. g. - na iznos od 107,39 EUR od 01. 08. 2012. g. - na iznos od 105,59 EUR od 01. 09. 2012. g. - na iznos od 101,01 EUR od 01. 10. 2012. g. - na iznos od 114,74 EUR od 01. 11. 2012. g. - na iznos od 108,51 EUR od 01. 12. 2012. g. - na iznos od 107,58 EUR od 01. 01. 2013. g. - na iznos od 97,23 EUR od 08. 02. 2013. g. - na iznos od 106,05 EUR od 01. 03. 2013. g. - na iznos od 106,47 EUR od 01. 04. 2013. g. - na iznos od 102,77 EUR od 01. 05. 2013. g. - na iznos od 92,90 EUR od 01. 06. 2013. g. - na iznos od 92,64 EUR od 01. 07. 2013. g. - na iznos od 94,77 EUR od 01. 08. 2013. g. - na iznos od 98,76 EUR od 01. 09. 2013. g. - na iznos od 109,54 EUR od 01. 10. 2013. g. - na iznos od 102,22 EUR od 01. 11. 2013. g. - na iznos od 103,52 EUR od 01. 12. 2013. g. - na iznos od 105,58 EUR od 01 01. 2014. g. - na iznos od 97,03 EUR od 01. 02. 2014. g. - na iznos od 99,51 EUR od 01. 03. 2014. g. - na iznos od 98,76 EUR od 01. 04. 2014. g. - na iznos od 95,86 EUR od 01. 05. 2014. g. - na iznos od 94,68 EUR od 01. 06. 2014. g. - na iznos od 94,99 EUR od 01. 07. 2014. g. - na iznos od 98,74 EUR od 01. 08. 2014. g. - na iznos od 101,47 EUR od 01. 09. 2014. g. - na iznos od 105,79 EUR od 01. 10. 2014. g. - na iznos od 113,06 EUR od 01. 11. 2014. g. - na iznos od 105,28 EUR od 01. 12. 2014. g. - na iznos od 104,31 EUR od 01. 01. 2015. g. - na iznos od 91,57 EUR od 08. 02. 2015. g. - na iznos od 93,53 EUR od 01. 03. 2015. g. - na iznos od 92,28 EUR od 01. 04. 2015. g. - na iznos od 93,24 EUR od 01. 05. 2015. g. - na iznos od 91,97 EUR od 01. 06. 2015. g. - na iznos od 92,35 EUR od 01. 07. 2015. g. - na iznos od 94,55 EUR od 01. 08. 2015. g. - na iznos od 96,53 EUR od 01. 09. 2015. g. - na iznos od 101,17 EUR od 01. 10. 2015. g.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.203,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prikazao ovom sudu tužbu dana 13. lipnja 2023. godine, u kojoj navodi kako je dana 2. studenog 2005. godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 9010808153, solemniziran od strane javnog bilježnika Lidije Pejović-Fumić broj OU-181/2005 od 5. studenog 2005. godine, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 81.399,21 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, na razdoblje od dvadeset godina. Navodi kako je nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK), tužitelj dana 21. prosinca 2015. godine sa tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010808153, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da je preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. godine u EUR-ima iskazana u iznosu od 34.150,08 EUR i utvrđena pretplata u iznosu od 2.931,52 EUR. Također navodi kako je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl.1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u čl.7. ugovorio da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici, te kako je ovakvim postupanjem u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o švicarskom franku kao ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica, čime je tuženik doveo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije tužitelju pojasnio valutne rizike, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, te prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Ističe kako tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja, kao potrošača, informirao ni upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, zbog čega je protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja i u tom postupku je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, kojom je utvrđeno da je tuženik PBZ, kao drugotuženik u tom postupku, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita (a time i interese i prava tužitelja), zaključujući ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/13) i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl.96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako je tužitelj uslijed povećanja tečaja CHF-a plaćao anuitete u znatno višem iznosu od iznosa iz početnog Plana otplate, te kako prema Preliminarnom izračunu u smislu razlike između neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak proizlazi da je preplatio svoju ugovornu obvezu u iznosu od 44.888,28 kn, odnosno 5.957,70 EUR, preračunato u EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Tužitelj ističe kako slijedom navedenog, a posebno slijedom činjenice da je nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak ništetna od samog početka, temeljem čl.138a Zakona o zaštiti potrošača, čl.502c. Zakona o parničnom postupku, te čl.1111. Zakona o obveznim odnosima, tražiti individualnu pravnu zaštitu radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetne odredbe ugovora, te traži utvrđenje ništetnosti nepoštene ugovorene odredbe i potražuje iznos od 5.957,70 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od 31. listopada 2008. do 30. rujna 2015. godine, uvećano za trošak parničnog postupka.

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja, te navodi kako je točno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9010808153 od 2. studenog 2005. godine, kako su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK) dana 21. prosinca 2015. godine zaključile i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010808153, za koji tužitelj pogrešno drži kako isti nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Tuženik navodi kako se u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010808153 od 21. prosinca 2015. godine već vodio kolektivni postupak Udruge potrošača, te kako je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Dodaje kako su sporazumi o konverziji u Republici Hrvatskoj sklopljeni temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom da je sukladno navedenom zakonu svaka banka bila u obvezi u roku od 45 dana, računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, izračunatim u skladu sa člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a kako je korisnik kredita bio u obvezi u daljnjem roku od trideset dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Ističe kako odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita, obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR, ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate, odnosno kako je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva, zbog čega tužitelj ovom tubom ne može tražiti vraćanje preplate, jer je to pitanje određeno ZID ZPK, odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. Navodi kako je odredbom članka 19.e st.6. ZID ZPK propisano ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Kako se u konkretnom slučaju više ne radi o kreditu u CHF, to je jasno kako nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja, jer je u protivnom na strani tužitelja bila dvostruka naplata, jedna na temelju konverzije, druga temeljem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka. U odnosu na valutnu klauzulu sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna, jer je ista predviđena odredbom čl.22. Zakona o obveznim odnosima, te nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu, budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Navodi kako je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku i kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, da je strankama prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen, te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Tuženik osporava i visinu potraživanja, budući iz dostavljene dokumentacije nije razvidno kako je tužitelj došao do utuženog iznosa, odnosno kojom metodologijom, no smatra da istu nije ni potrebno računati, budući je tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, s obzirom na opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a, jer ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 4. travnja 2012. godine, onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. godine. Tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanima, te istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. U nastavku postupka tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, ističući kako je predmetni kredit sukladno ZID ZPK/15 konvertiran time što su stranke dana 21. prosinca 2015. godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010808153, te da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, ali kako su stranke potpisivanjem Dodatka predmetnom ugovoru provele konverziju, kojom je uređen njihov odnos za ubuduće, te se ne može smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, jer je tužitelj do konverzije plaćao i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Konverzija je tužitelju, kao i svim potrošačima, bila faktično nametnuta, a alternativa je bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv. Ističe kako u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači su imali rok od trideset dana za prihvat izračuna konverzije, te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule, a i ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za EUR je bio s nametnutim nepoštenim i ništetnim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje tužitelj nije mogao utjecati putem pregovora. Također ističe kako ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno kako konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1. ZOO), te kako ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-870/01). Tužitelj ukazuje kako ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane, te navodi kako odredba čl.41. st.1. ZZP propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Tužitelj navodi kako se Dodatkom nije odrekao potraživanja proizišlih po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, te kako mu pripada pravo na potpuno obeštećenje sukladno odredbi čl.41. Zakona o zaštiti potrošača, sukladno Direktivi 93/13/EEZ, koja govori o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te kako tužitelj ima pravo na potpunu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača. Nadalje navodi kako sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku-čl.502.C, Zakona o zaštiti potrošača-čl.138.a (sada čl.118.), Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, utvrđuje valutnu klauzulu u švicarskim francima nezakonitom i ništetnom, zbog čega se obvezuje prvostupanjski sud na donošenje odluke vezano uz pravno utvrđenje presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima. Ističe kako je tužitelj u ugovorni odnos sa tuženikom pristupio s načelom povjerenja i kako nije imao razloge posumnjati u namjere tuženika, te je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi odnosa, a kako tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak nije ni tužitelju niti drugim potrošačima prezentirao nikakav poseban rizik. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, tužitelj navodi kako se u ovoj pravnoj stvari radi o stjecanju bez osnove, kod koje se primjenjuje petogodišnji zastarni rok sukladno čl.225. ZOO-a, a kako je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, te je počeo ponovno teći pravomoćnošću presude, odnosno dana 14. lipnja 2018. godine.

4. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev, te potraživao za isplatu ukupan iznos od 6,335,23 eura, sa pripadajućim zakonskim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos, počevši od 1. prosinca 2008. godine do isplate, te nastali parnični trošak.

5. Tuženik je nakon uređenja tužbenog zahtjeva naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te svim navodima iz odgovora na tužbu.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je utemeljen.

7. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9010808153 od 2. studenog 2005. godine (list 8-12 spisa), Izvatka iz knjige položenih ugovora Općinskog suda u Drnišu, Zemljišnoknjižni odjel od 6. listopada 2005. godine (list 13 spisa), Plana otplate kredita broj 9010808153 (list 14-16 spisa),

Knjigovodstvene kartice za partiju kredita 9010808153 (list 17-35 spisa), Dodatka ugovora o kreditu broj 9010808153 od 21. prosinca 2015. godine sa solemnizacijom javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz Šibenika broj OV-9981/15 od 21. prosinca 2015. godine (list 36-41 spisa), Konverzije kredita po Ugovoru o kreditu broj 9010808153 od 11. studenog 2015. godine (list 42-44 spisa), Izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 53 spisa), Otplatne tablice (list 54-68 spisa), Nalaza i mišljenja Hrvojke Bačić dipl.oec., stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 17. ožujka 2025. godine (list 113-120 spisa), te saslušanjem tužitelja.

8. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo kako su on i supruga 2005. godine odlučili kupiti stan u [adresa], gdje i danas žive, a za kupnju stana je trebao podignuti kredit, kako je bio zaposlenik Hrvatske vojske i primao plaću u Privrednoj banci, otišao je sa suprugom u Privrednu banku u Šibenik, gdje su razgovarali sa službenicom banke koja je poznavala njegovu suprugu iz ranijeg perioda, da su tražili podizanje kredita u visini od 50.000,00 eura, da im je službenica rekla da je povoljniji kredit u CHF, da je postavio pitanje kako će isplatiti prodavateljici kupoprodajnu cijenu dogovorenu u eurima ako dobije novčana sredstva kredita u CHF, te mu je službenica objasnila da se kredit dobiva u kunama u protuvrijednosti zatraženog kredita u drugoj valuti, a kako zna da mu ista nije protumačila niti jednu odredbu ugovora o kreditu. Naveo je kako ugovor nije čitao kada ga je dobio u banci, da je vjerovao službenici banke da im nudi najpovoljniju varijantu kredita, da je kredit ovjeren kod javnog bilježnika u Zagrebu, da ne zna ime i prezime, a to je bilo jer je prodavateljica tada živjela u [adresa], te je naveo kako mu taj bilježnik nije protumačio niti jednu ugovornu odredbu. Na upit punomoćnice tužitelja kolika mu je bila prva rata kredita, tužitelj je odgovorio da je prva rata kredita bila oko 2.000,00 kuna, da je čak prvih nekoliko rata bilo manjeg iznosa od rate utvrđene ugovorom, a normalne rate su trajale oko godinu dana, a kasnije je rata počela rasti do iznosa od 3.500,00 kuna. Naveo je kako ne bi dizao kredit u CHF da je znao da će otplatni iznosi biti visoki, a kako su on i supruga uspjeli otplatiti kredit. Na upit zamjenice punomoćnika tuženika je li tražio objašnjenje od službenika banke za odredbe koje mu nisu bile jasne, tužitelj je odgovorio kako nije tražio objašnjenje, budući je imao povjerenje u službenicu banke, te kako se za dodatak ugovora o kreditu, odnosno konvertiranje, odlučio jer mu je službenica u banci rekla da je to bolje za njega.

9. Vještak Hrvojka Bačić je u svom Nalazu i mišljenju od 17. ožujka 2025. godine navela kako nakon pregleda Ugovora o kreditu broj 9010808153 od 2. studenog 2005. godine, Dodatka ugovora o kreditu broj 9010808153 od 21. prosinca 2015. godine, Početnog otplatnog plana za ugovor broj 9010808153, Knjigovodstvene kartice PBZ- a- Đ9010808153, više obračunati iznosi s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF u plaćenim anuitetima u razdoblju otplate kredita, od dospijeća prvog anuiteta, 31. prosinca 2005. godine do zakonske konverzije kredita 30. rujna 2015. godine, ukupno iznose 47.732,79 kuna ili 6.335,23 eura.

10. Nesporno je među strankama:

- kako su tužitelj i tuženik dana 2. studenog 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9010808153, sa obvezom kreditora za isplatu iznosa od 81.399,21 CHF za kupnju stambenog objekta na rok od 240 mjeseci, sa promjenjivom kamatnom stopom, uz pristanak korisnika kredita da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, uz plaćanje anuiteta po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici;

- kako su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak ugovora o kreditu broj 9010808153, te izvršili konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine.

11. Sporno je među strankama da li tužitelju pripada pravo zaštite potrošača od korištenja ugovorenih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF kroz tužiteljevu obvezu plaćanja kreditnih anuiteta sukladno jednostranom odlukom tuženika, te da li je došlo do pretplate iznosa kreditnih anuiteta, odnosno da li je nastupila razlika anuiteta izračena u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu broj 9010808153 od 2. studenog 2005. godine.

12. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/03), a odredbom čl.81. tog Zakona je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, odnosno u ovom slučaju banke.

13. Odredbom čl.84. Zakon o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorene odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je pravomoćno potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Presudom Pž-6637/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđena je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta vezana za glavnicu u CHF, utvrđeno kako u situaciji da je izvršena konverzija kredita, odnosno da je sklopljen dodatak ranije sklopljenom ugovoru, tužitelju pripada pravo na isplatu razlika s osnova ništetnih odredbi do sklapanja dodatka i to iz razloga što sukladno Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine tužitelju je kao potrošaču zajamčena apsolutna zaštita i potpuna restitucija u pogledu isplate koristi koju je tuženik kao kreditor stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

15. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra da je odredba ugovora o kreditu o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini kamatne stope ništetna, s obzirom da je takvom odredbom došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, s tim da je odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 47/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovane postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl.118. ZZP-a, koji je Zakon bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, utvrđeno je kako je zastara potraživanja tužitelja prekinuta dana 4. travnja 2012. godine podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, dok je počela teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke povodom te tužbe, odnosno od 14. lipnja 2018. godine, a imajući u vidu da je tužba tužitelja podnesena dana 13. lipnja 2023. godine i uzevši u obzir zastarni rok od pet godina, utvrđeno je kako u ovoj pravnoj stvari nije zastario niti jedan dio potraživanja tužitelja.

17. Odredbom čl.115. ZOO-a propisan je opseg vraćanja, te se navodi kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Odredbom čl.323. st.1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora smaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Odredbom čl.1111. st.1. ZOO-a propisano je da kad jedan dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3. istog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. Odredbom čl.502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te je u tom slučaju sud vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a člankom 6. st.3. Zakona o sudovima ("NN" broj 28/13) je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

21. Sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Po mišljenju ovog suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010808153, a kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, tužitelj ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualno nastalu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka Hrvojke Bačić kao stručan i objektivan, odnosno izrađen sukladno pravilima financijsko-računovodstvene struke, a na temelju dokumentacije koja je od strane tužitelja dostavljena u spis, a koja je temeljen iste utvrdila da ukupna preplata tužitelja nastala uslijed plaćanja povećane kamatne stope i većeg tečaja CHF iznosi 6.335,23 EUR.

24. Slijedom iznijetog, sud je u cijelosti prihvatio osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 6.335,23 EUR, s obzirom da se radi o stjecanju bez osnova i budući je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika, a sukladno odredbi čl.346. u svezi čl.349. i čl.1085. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), zbog utvrđenja da su ugovorne odredbe ugovora o nenamjenskom kreditu utvrđene ništetnim, što ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako bi ostvarila pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, te je o istom odlučeno kao u toč.I i II izreke ove presude.

25. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl.29. st.2. ZOO-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, u svezi čl.155. ZPP-a, a sud je prihvatio opravdanim zahtjev tužitelja za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe, sastav podnesaka od 6. ožujka 2024. godine, 29. veljače 2024. godine, 22. travnja 2025. godine, zastupanje na ročištima 6. ožujka 2024. godine, 24. lipnja 2025. godine, 9. rujna 2025. godine, svaka radnja po 100 bodova, ukupno 700 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 EUR, ukupno 1.400,00 EUR, uvećano za PDV od 25%, odnosno 350,00 EUR, ukupno 1.750,00 EUR, trošak financijskog vještačenja 400,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu 53,02 EUR, sveukupno 2.203,02 EUR, o čemu je riješeno kao u toč.III izreke ove presude.

U Drnišu, 9. listopada 2025. godine

S U D A C:

Lovranka Grabić-Abramac

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranka, a o žalbi odlučuje županijski sud iz čl.4. st.4. i čl.5. st.1. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" 67/18) i čl.50. st.4. Pravilnika o radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. odvj. Suzana Malenica, Šibenik, Matije Gupca 87,

2. odvj. Kruno Peronja, Split, Domovinskog rata 10/I