1

Poslovni broj Gž-668/2023-3

 

Poslovni broj Gž-668/2023-3

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T SK E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. L. iz K., OIB: ...., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. & R. & C. C. iz G., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: .., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-322/2021-18 od 25. svibnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2023. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-322/2021-18 od 25. svibnja 2023. godine u točki I. izreke, te u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.031,69 eura/7.773,27 kuna[1], zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 25. svibnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-322/2021-18 od 25. svibnja 2023. godine u u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3,45 eura/25,99 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 25. svibnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3,45 eura/25,99 kuna, kao i zahtjev za isplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate na taj iznos od 25. svibnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

 

III              Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-322/2021-18 od 25. svibnja 2023. godine.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 3.961,05 eura/29.844,56 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

2.              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.035,14 eura/7.799,26 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. svibnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

 

3.              Rješenjem suda odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti izjavljen od strane tuženika.

 

4.              Protiv te presude i rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovo suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

5.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6.              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

7.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr. sc. Jasmine Fijačko, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi isplate novčanog iznosa naznačenog u točki I. izreke pobijane presude, po osnovi preplate zbog ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima.

 

8.              U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 25. srpnja 2005. godine ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor), na temelju kojeg je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima u iznosu od 21.625,04 CHF, a da je u članku 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula, te otplata kredita u 84 mjesečnih rata.

 

9.              Nadalje utvrđuje da je predmetni Ugovor sačinjen kao unaprijed formulirani standardni ugovor, te da tužiteljici nije bilo omogućeno utjecati na njegove odredbe, a da se o navedenoj valutnoj klauzuli iz Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao korisnica kredita bila upozorena o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Pri tome utvrđuje da tako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o njezinoj volji, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da na to utječe.

 

10.              Prvostupanjski sud utvrđuje kako jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva, te da je odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedeno da je u svojem iskazu potvrdila i tužiteljica, pri čemu utvrđuje da je ona spremačica, te nije stručnjak za financijska pitanja i kredite, niti je sudjelovala u kreiranju Ugovora. U vezi toga utvrđuje da je tuženik na ročištu od 18. travnja 2023. godine povukao prijedlog za saslušanje svoje djelatnice S. N..

 

11.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. J. F., kojeg u cijelosti prihvaća jer utvrđuje da su isti sačinjeni na temelju dokumentacije tuženika, utvrđuje da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja predmetnog kredita iznosi 3.961,05 eura/29.844,56 kuna, pa pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO) odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude, dok odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki II. izreke pobijane presude temelji na odredbi članka 154. ZPP-a.

 

12.              Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da potraživanje tužiteljice zastarijeva protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a da je tužiteljica podnijela tužbu dana 19. studenoga 2021. godine, pa da s obzirom na navedeno nije nastupila zastara utužene tražbine.

 

13.              Isto tako, sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim i prigovor tuženika kojime osporava tužiteljici status potrošača, jer utvrđuje da isti nije dokazao tu tvrdnju.

 

14.              Osim toga, utvrđuje neosnovanim i prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda, u vezi čega utvrđuje da odredba članka 12. Ugovora kao odredba unaprijed formuliranog ugovora nije bila posebno pregovarana, te da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer ista ima prebivalište u K., pa bi u slučaju vođenja postupka pred sudom u Z. bila podvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što se ne odnosi na tuženika, koji ima sjedište upravo u Z.. Stoga pozivom na odredbu članka 81. ZZP odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.

 

15.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih postupovnih povreda.

 

16.              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

 

17.              Neosnovano tuženik ističe i da je donošenjem pobijanog rješenja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio postojanje svoje mjesne nadležnosti u ovom sporu, te posljedično tome pravilno odbio kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, sve to iz razloga koje prihvaća i ovaj sud. Pri tome nije odlučno to što je tužiteljica u ovom predmetu bila zastupana po odvjetniku, jer je ista kao stranka u ovoj parnici imala pravo da neovisno o angažiranju punomoćnika i osobno odlazi na ročišta na sudu, te da na taj način sudjeluje u postupku, što je i učinila kada je u istom postupku saslušana kao stranka.

 

18.              Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da odredba članka 12. Ugovora kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (tuženika) predstavlja nepoštenu Ugovornu odredbu, i to u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a, a slijedom toga i ništetnu odredbu u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP-a, pa posljedično tome nisu u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 70. ZPP-a, već treba primijeniti odredbe tog Zakona o mjesnoj nadležnosti sudova.

 

19.              Budući je predmetni Ugovor zaključen u K., i to očigledno od strane tuženikove poslovnice u tom mjestu, to se mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za postupanje u ovom predmetu temelji na odredbi članka 59. ZPP-a, jer je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovnice u Kutini, pa je tužiteljica podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristila svoje pravo izbora koje je propisano tom odredbom.

 

20.              Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima sadržajem žalbe ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. tog Zakona, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a ocijenio dokaze za koje je utvrdio da se iz njih mogu utvrditi odlučne činjenice, pri čemu je obrazložio i koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio, te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

 

21.              Tuženik sadržajem žalbe neosnovano upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja u skladu s ovlaštenjem koje mu daje odredba članka 220. stavak 2. ZPP-a izveo sve dokaze koje je smatrao važnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, pa tako i one koje je žalitelj predlagao na okolnosti da je tužiteljici sporna Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a među njima i dokaz saslušanjem tužiteljice, u vezi čega valja navesti da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio da se na te okolnosti saslušaju i svjedoci Sabina Nujster i javni bilježnik M. M., ali je tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanje navedene svjedokinje, pa taj dokaz sud prvog stupnja nije u smislu odredbe članka 7. stavak 2. ZPP-a bio ovlašten provesti po službenoj dužnosti. Što se pak tiče prijedloga tuženika za saslušanje spomenutog javnog bilježnika, koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud s obzirom na sadržaj pobijane presude očigledno odbio provesti, za navesti je kako isti prilikom solemnizacije Ugovora nije mogao predvidjeti niti pojasniti strankama ekonomske posljedice Ugovora, zbog čega osnovano nije prihvaćen prijedlog tuženika za provođenje tog dokaza.

 

22.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom odredbu članka 7. predmetnog Ugovora kojom je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno kojom je ugovorena otplata rata tog kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF važećem na dan dospijeća, pa je posljedično tome pravilno naložio tuženiku da isplati tužiteljici preplaćeni novčani iznos od ukupno 3.961,05 eura/29.844,56 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate, sve to iz pravno utemeljenih razloga u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP i ZOO-a odlučeno kao u točki I. izreke pobijane presude, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

 

23.              Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao tužitelj u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, pa prema tome i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka.

 

24.              Pri tome valja navesti da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

25.              Stoga su tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja predmetnog Ugovora trebali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njezine obveze, a na temelju kojih ona može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, pa je tuženik trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma. Pri tome nije dovoljno da su Ugovorne odredbe samo gramatički razumljive prosječnom potrošaču, već istome moraju biti jasne i ekonomske posljedice te odredbe, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

26.              Budući je neprijeporno da je sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a koja odredba je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP ništetna.

 

27.              S obzirom na navedeno, pravilno iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužiteljica imajući u vidu ništetnost naznačene Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ima pravo potraživati od tuženika novčane iznose koje je istome isplatila na temelju takve odredbe, i to upravo iznos od ukupno 3.961,05 eura/29.844,56 kuna, jer to njezino pravo proizlazi iz odredbe članka 1111. ZOO-a, pri čemu je tuženik dužan istoj isplatiti i pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući je tuženik zbog ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe nesavjestan stjecatelj.

 

28.              Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbu članka 326. stavak 2. ZOO-a prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer u konkretnom slučaju taj uvjet (manjeg značaja) nije ispunjen.

 

29.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, pravilno utvrđujući da je predmetna tužba podnosena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Naime, u vezi toga valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.  Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 19. studenoga 2021. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

 

30.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u ovom sporu pripada u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a pravo na naknadu parničnih troškova od tuženika, i to prema vrijednosti boda od 15,00 kuna, jer je takva vrijednost bila na snazi u vrijeme donošenja pobijanih odluka, pa se u ovom postupku primjenjuje u skladu s Tbr. 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u nastavku teksta: Tarifa). Međutim, u pravu je tuženik kada ističe da je visina troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku-odvjetniku pogrešno utvrđena, jer je istoj za sastav tužbe trebalo dosuditi trošak u iznosu od 199,08 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), te iste iznose za zastupanje na ročištima od 28. travnja 2022. godine i 18. travnja 2023. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što zajedno s pravilno utvrđenim troškovima na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu, te za financijsko vještačenje daje iznos od ukupno 1.031,69 eura/7.773,27 kuna, pa je u tom dijelu trebalo udovoljiti zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, a pozivom na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a i zahtjevu za isplatu pripadajuće zatezne kamate na taj iznos od presuđenja pa do isplate, dok je u preostalom dijelu trebalo odbiti njezin zahtjev po navedenoj osnovi.

 

31.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu opisanom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao i pobijano rješenje (članak 380. točka 2. ZPP-a), dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

32.              Budući je tuženik u žalbenom postupku uspio u neznatnom dijelu ožalbene presude, i to jedino u dijelu odluke o parničnim troškovima kao sporednom zahtjevu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to je pozivom na odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

 

 

 

U Rijeci, 20. rujna 2023. godine.

 

 

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

        Brankica Malnar