REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Posl. br. P-2161/2024.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja ALUMINIJSKI KROVNI SISTEMI d.o.o., OIB: 05995124616 Osijek, Vijenac Vlahe Bukovca 10, zastupan po punomoćniku Goranu Jariću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić, iz Osijeka, Ulica Lorenza Jagera 24 protiv tuženika Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., OIB: 46550671661, iz Zagreba, Zelinska ulica 3, zastupan po odvjetniku Ivanu Dilberu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 3. rujna 2025. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja kao i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 9. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja da sud naloži tuženiku da u ovosudni spis dostavi Početni Otplatni plan za Ugovor o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. godine na temelju ponude br.: 116519, u roku od 15 dana.

p r e s u d i o  j e

1. ) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. na temelju ponude br.: 116519 između tužitelja ALUMINIJSKI KROVNI SISTEMI d.o.o., Osijek, Vijenac Vlahe Bukovca 10, OIB: 05995124616 kao primatelja leasinga i tuženika Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., Zagreb, Zelinska ulica 3, OIB: 46550671661 kao davatelja leasinga koja glasi: „Sva plaćanja u korist Davatelja leasinga vrše se u kunama prema tečaju: Pr. Teč. CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan uplate na žiro račun broj 2402006- 1100067576.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 4.2. Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu važeći od 21.06.2007. godine koji su sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. na temelju ponude br.: 116519, sklopljenog između tužitelja ALUMINIJSKI KROVNISISTEMI d.o.o., Osijek, Vijenac Vlahe Bukovca 10, OIB: 05995124616 kao primatelja leasinga i tuženika Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., Zagreb, Zelinska ulica 3, OIB: 46550671661 kao davatelja leasinga koja glasi: „Leasing obroci i ostale naknade za leasing izražene su u ugovorenoj valuti, plaćaju se u kunama prema ugovorenom tečaju na dan plaćanja, na žiro račun Davatelja leasinga, sve navedeno u Posebnim odredbama ovog Ugovora.“

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., Zagreb, Zelinska ulica 3, OIB: 46550671661 da isplati tužitelju ALUMINIJSKI KROVNI SISTEMI d.o.o., Osijek, Vijenac Vlahe Bukovca 10, OIB: 05995124616 ukupan iznos koji bude utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji i provedenom vještačenju zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom za svaki utvrđen iznos od dana stjecanja do dana isplate po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.12.2022. godine, od dana 01.01.2023. godine do dana 30.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od dana 31.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., Zagreb, Zelinska ulica 3, OIB: 46550671661 da tužitelju ALUMINIJSKI KROVNI SISTEMI d.o.o., Osijek, Vijenac Vlahe Bukovca 10, OIB: 05995124616 naknadi troškove ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. "

2.) Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 16. listopada 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je kao primatelj leasinga sklopio s tuženikom kao davateljem leasinga Ugovor o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. godine na temelju ponude br.: 116519. Sastavni dio naznačenog Ugovora su bili i Opći uvjeti uz ugovore o operativnom leasingu važeći od 21.06.2007. godine. Predmetnim ugovorom se tuženik obvezao tužitelju dati na korištenje tužitelju objekt leasinga - vozilo AUDI Q7 3,0 TDI QUATTRO TIPTRONIC, broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje: 2007, dok se tužitelj obvezao plaćati leasing obroke u iznosu od 842,85 CHF. Ugovoreni rok trajanja ovog ugovornog odnosa bio je 60 mjeseci obveza po predmetnom Ugovoru je od strane tužitelja je u cijelosti ispunjena. Predmetnim pravnim poslom je bila ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način da je u Ugovoru o operativnom leasingu ugovoreno: VI. NETO IZNOSI LEASING NAKNADA: Sva plaćanja u korist Davatelja leasinga vrše se u kunama prema tečaju:

Pr. Teč. CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan uplate na žiro račun broj 2402006-1100067576. Općim uvjetima u čl. 4.2. je bilo ugovoreno" Leasing obroci i ostale naknade za leasing izražene su u ugovorenoj valuti, plaćaju se u kunama prema ugovorenom tečaju na dan plaćanja, na žiro račun Davatelja leasinga, sve navedeno u Posebnim odredbama ovog Ugovora" . Tužitelj navodi kako smatra da u konkretnom slučaju nije bilo opravdanih razloga, niti mjesta primjeni valutne klauzule vezane za CHF valutu jer u sporno vrijeme HRK je sukladno monetarnoj politici bila valuta vezana za EUR te je Hrvatska narodna banka (dalje u tekstu: HNB) štitila HRK u odnosu na EUR. Prema stavu tužitelja radilo se o špekulativnom postupanju tuženika, kada je Ugovorom o leasingu ugovorio primjenu valutne klauzule u CHF, kojom je, kako će vrijeme kasnije pokazati, sav rizik poslovanja prebacio na tužitelja. Da nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule u spornom Ugovoru po stavu tužitelja govori i činjenica da tuženik, kao leasing-kuća, nije bila zadužena u CHF valuti da bi istu mogao i morao kroz ovaj Ugovor ponuditi i plasirati tužitelju te nastavno po stavu tužitelja valutna klauzula u konkretnom slučaju nije imala nikakvo ekonomsko, niti financijsko opravdanje te da je evidentno je da je namjera tuženika bila steći dodatnu dobit na račun tužitelja do čega je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa leasing obroka i ukupne obveze tužitelja izražene u HRK. Tužitelj navodi da je leasing obrok tužitelja u odnosu na početno ugovoreni, koji je iznosio oko cca 4.600,00 kn, u jednom periodu je čak porastao do iznosa od preko 6.600,00 kn u dokaz čega tužitelj dostavlja Raspored plaćanja (knjigovodstvena kartica) od 08.08.2024. g. te predlaže saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja na okolnosti sve sklapanja ugovora o leasingu i plaćanja rata; financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost pretplate rata po osnovi valutne klauzule odnosno promjene tečaja po ugovoru o leasingu u odnosu na početni otplatni plan. Tužitelj navodi da tuženik kao financijska institucija koja se bavila plasmanom objekata leasinga putem sklapanja Ugovora o leasingu i drugih ugovora je imao i trebao imati saznanja što će se s valutom CHF događati u razdoblju koje slijedi. Postupanje tuženika (koji je imao i morao imati informacije o tome što će se događati na međunarodnom tržištu valuta s valutom CHF) kao takvo je po stavu tužitelja nepošteno i prijevarno te stoga i ništetno a tuženik je kao profesionalna institucija koja se bavila plasmanom leasinga znao za rizik koji sa sobom nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF a isto tako je znao i da je valuta CHF, zapravo, „valuta utočišta„, ali unatoč tomu, tuženik je po stavu tužitelja svjesno plasirao opisani proizvod, ugovorivši valutnu klauzulu vezane za CHF, točnije takvu „zaštitne„ klauzule, koja, u ovom ugovornom odnosu, uopće nije ostvarila tu svoju svrhu i funkciju, već suprotno, polučila špekulativni efekt, obzirom je drugu ugovornu stranu, tužitelja, podložila rastućem tečaju CHF te time tuženiku osigurala dodatnu dobit, a to sve je uzrokovalo znatnu neravnotežu u njihovim ugovornim odnosima

2. Tužitelj navodi da valutna klauzula kao zaštitna klauzula ima sasvim drugu svrhu, a to je osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije te ona ona kreditoru – davatelju leasinga osigurava da broj novčanih jedinica, koji će korisnik plaćati kako leasing obrok bude dospijevao, bude jednak, po svojoj stvarnoj vrijednosti, ovo sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Tužitelj navodi da je poznato kako je utjecaj ovako ugovorene valutne klauzule CHF na mjesečne obroke primatelja leasinga bio u spornom periodu, od sklapanja ugovora o leasingu, vrlo značajan i za primatelje leasinga i poguban, jer je tečaj CHF spram KN eksponencijalno rastao u doba globalne recesije započete krajem 2008.g. pa su time i leasing obroci u tom periodu enormno porasli. Način na koji je bila ugovorena ova klauzula ne samo da nije polučio i ostvario zaštitni efekt po stavu tužitelja nego je tomu suprotno, upravo ovakav način ugovaranja i primjene klauzule doveo do narušavanja ugovornih odnosa stranaka i neravnoteže te do stjecanja ekstra dobiti na strani tuženika, sve na štetu primatelja leasinga, koji je uslijed rasta tečaja CHF- a plaćao enormne obroke. Tužitelj navodi da je tuženik evidentno ugovorio valutnu klauzulu na način suprotan njezinoj svrsi, i njegova namjera je evidentno bila, za slučaj rasta tečaja CHF-a, sav rizik poslovanja prebaciti na tužitelja. Da tomu nije bilo tako, tada bi u trenutku, kada je počeo rasti tečaj valute CHF u odnosu na HRK, ovu klauzulu on dodatno korigirao uslijed tih promijenjenih okolnosti na tržištu valuta (mogao je primijeniti dodatnu zaštitnu klauzulu, npr. u smislu klauzule garancije tečaja gdje bi se anuitet / obrok dodatno korigirao nekakvim vrijednostima u svrhu umanjenja visine obroka/ anuiteta) i tek tada bi se moglo reći da je ugovorena valutna klauzula primijenjena na zakonom utvrđen način i da je ostvarila svoju zaštitnu funkciju. Obzirom tomu nije bilo tako, evidentno je da je ugovorena valutna primijenjena protivno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br.dalje u tekstu ZOO) a time i da je ovakva vrsta ugovaranja zaštitne klauzule iz navedenog članka Zakona suprotna načelu savjesnosti i poštenja propisanim u čl. 4. ZOO-2005. Tužitelj navodi da ovakvo postupanje tuženika protivno je i načelima jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO- 2005, načelu zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-2005 i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO- 2005, slijedom čega su onda takve odredbe Ugovora o leasingu i odredbe Općih uvjeta, u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, nezakonite i ništetna, ovo sve prema odredbama čl. 269., 322., 323., 324. i 328. ZOO-2005.

3. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika na kojeg tužitelj nije mogao utjecati, odnosno nije mu dana mogućnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama i u tom smislu ukazuje na e na recentnu praksu Županijskog suda u Zagrebu ( presuda posl.br. Gž-3164/2023 od dana 28. studenog 2024. g) u kojoj je odluci zauzet sljedeći pravni stav: … da se uzimajući u obzir da tužitelj nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli suprotne odredbi čl. 26. ZOO kojom se propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu) jer je jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti kao i cijena s time da je primjenom navedenih ugovornih odredbi (čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu) tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO, da je uslijed takvih ugovornih odredbi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti nije mogao predvidjeti svoje obveze, sud prvog stupnja utvrdio je nepoštenost a time i ništetnost navedenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koji je sastavio tuženik, pozivom na odredbu čl. 296. ZOO odnosno da takva kamatna stopa ne predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, koju nejasnu odredbu je sačinio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja, pa da takvu ugovornu odredbu treba tumačiti u korist tužitelja te da je takva odredba kao i odredba o valutnoj klauzuli protivna prisilnom propisu na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO . Tužitelj smatra da je iz navedenog pravnog stajališta je razvidno da čak i u slučajevima u kojima bi se utvrdilo da tužitelj nema status potrošača, isti nedvojbeno uživa pravnu zaštitu sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana zbog nemogućnosti da isti predvidi svoje obveze.

4. Tužitelj navodi da je dana 01. kolovoza 2024. g. od tuženika zatražio dostavu dokumentacije koja mu je potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, da je tuženik zaprimio tužiteljev zahtjev pa je po istom tužitelju dostavio raspored plaćanja, ali nije dostavio početni otplatni plan uz Ugovor o leasingu. te budući da se visina ukupne preplate, odnosno nepripadnog stjecanja na strani tuženika u ovom ugovornom odnosu može utvrditi samo uvidom u početni Otplatni plan, a kojom dokumentacijom tužitelj ne raspolaže, a tuženik istom nesumnjivo raspolaže odnosno mora raspolagati i riječ o dokumentaciji koja se smatra zajedničkom, to tužitelj nije u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev. Radi navedenog pozivom na odredbu čl. 186. b st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj predlaže naslovljenom sudu da donese kojim će sud naložiti tuženiku da u spis dostavi Početni Otplatni plan za Ugovor o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. godine na temelju ponude br.: 116519, u roku od 15 dana te da će tužitelj sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. ZPP-po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog vještačenja na utvrđene specificirane okolnosti urediti tužbeni zahtjev i predložiti naslovnom sud da donese presudu kako je ista naznačena u izreci ove presude.

5. U svom odgovoru na tužbu od 29. studenog 2024. tuženik je naveo da nije sporno da je s tuženikom zaključio Ugovor o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. godine a da tužitelj u historijatu tužbe osporava valutnu klauzulu u CHF-u i ističe njezinu ništetnost, navodeći da ga je tuženik trebao informirati o posljedicama ugovaranja takve odredbe te da se radi o rizičnoj odredbi, čijim ugovaranjem je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana. U konačnici, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o leasingu te Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu od 21.06.2007. g. u dijelu u kojem je povrat obveza vezan uz švicarski franak te s te osnove zahtijeva isplatu neodređenog iznosa, koji će postaviti po provedenom financijskom vještačenju. Tužitelj osim toga postavlja i manifestacijski zahtjev kojim zahtijeva od suda da tuženiku naloži dostaviti Početni otplatni plan za predmetni Ugovor o leasingu, iako sam navodi da mu je tuženik dostavio dokumentaciju sukladno zahtjevu tužitelja od 01.08.2024. g.

6. Tuženik navodi da tužitelj postavlja neosnovan manifestacijski zahtjev jer kao što to proizlazi i iz same tužbe, tužitelj se tuženiku obratio sa zahtjevom za dostavom dokumentacije, te je od tuženika u kratkom roku od nekoliko dana dobio svu dokumentaciju koju je zahtijevao, osim početnog otplatnog plana o čemu tužitelj dostavlja i dokaz zahtjev i odgovor koji prileže spisu Iz e-maila, koji predstavlja odgovor tuženika na zahtjev tužitelja, te tuženik navodi kako je razvidno je da je tužitelju dostavio raspored plaćanja po predmetnom Ugovoru o leasingu te promjene kamatne stope. Također, tuženik je u odgovoru na zahtjev tužitelja jasno naveo da nije u mogućnosti dostaviti planove otplate, obzirom da se isti uz ugovore o operativnom leasingu ne izdaju. Tuženik navodi da za razliku od financijskog leasinga, u odnosu na koji je odredbama tada važećeg Zakona o leasingu („Narodne novine“ 135/2006 – dalje u tekstu: ZL), bilo propisano da mora sadržavati otplatnu tablicu, za operativni leasing je isključivo bilo predviđeno da mora sadržavati iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih obroka, a što je predmetni Ugovor o leasingu nesporno sadržavao. Tuženik navodi da je razvidno je da je tuženik dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao, te da je tužitelj na temelju tako dostavljene dokumentacije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev. Radi navedenog budući da tužitelj raspolaže potrebnom dokumentacijom, tuženik predlaže sudu da tužitelja pozove da postavi određeni tužbeni zahtjev za isplatu.

7. Sud kod navedenog iskazuje da se na listu 26 do 35 nalazi " Raspored plaćanja 661699 od 8. kolovoza 2024. s početkom dana plaćanja od 17. prosinca 2027. do zaključno 28. prosinca 2012. Na upit suca na ročištu 4. ožujka 2025. na upit suca punomoćniku tužitelja što se nalazi na listu 26 do 35 spisa ( koju je dokumentaciju sam tužitelj dostavio u spis, ) punomoćnik tužitelja je naveo da se sa sigurnošću ne može očitovati , no da dovršetka postupka nije osporio da bi se u ovom slučaju radio o planu otplate lesinga, čime se i radi navedenog zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku dostavi početni plan vezano za Ugovor o leasingu čini neosnovanim budući je iz istog razvidno da da ima naslov " Raspored plaćanja s početkom od dana zaključivanja ugovora 17. prosinca 2007.

8. Nastavno tuženik u cijelosti osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve tužitelja i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. U odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) tuženik navodi da je dopušteno je ugovaranje valutne klauzule a tužitelj podnesenom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o leasingu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF-u. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano je: 3 ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOOa koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je potpisom Ugovora o leasingu prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I392/2011 i dr. od dana 13.12.2016.g. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Prema svenu navedenom po stavu tuženika ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom.

9. Tuženik nastavno ističe da je tužitelj je bio upoznat s pojmom i značenjem ugovaranja „valutne klauzule i ukazuje da je prilikom ocjene ništetnosti odredaba nekog ugovora potrebno uzeti u obzir sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu te je tužitelj kao gospodarski subjekt nesporno mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora o leasingu u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tužitelj je kao pravna osoba morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje povećana mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Tuženik navodi i da da je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te da svaka osoba, pa tako i tužitelj već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku sklapanja ugovora. Po stavu tuženika radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljavao se ne samo u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu, nego se i još uvijek upotrebljava. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da se, ako sklapa Ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje (5 godina u konkretnom slučaju), tijekom takvog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Tuženik smatra da svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se ekonomske i druge prilike u društvu mijenjaju, pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog, odredba Ugovora o leasingu kojom se iznos leasing naknada veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja ništetnosti. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja a da je navedeno razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te da je tužitelj kao gospodarski subjekt sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici sam donio odluku o sklapanju Ugovora o leasingu s valutnom klauzulom u CHF-u. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te isti nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti Ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHFu.

10. U nastavnom dijelu odgovora na tužbu tuženik navodi da Zakon o leasingu Prema čl. 36. ZL-a ugovor o leasingu obvezno mora sadržavati slijedeće odredbe: „ 1. Tvrtku i sjedište davatelja leasinga, 2. Tvrtka i sjedište, odnosno ime, prezime i adresu primatelja leasinga, 3. Određenje posla leasinga (financijski ili operativni), 4. Detaljno određenje objekta leasinga, 5. Vrijednost objekta leasinga, 6. Ukupni iznos naknada, 7. Iznos pojedine naknade, 8. Vrijeme trajanja ugovora, 9. Razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora. ... Ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku… Ugovor o leasingu mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga.“ Iz navedenog jasno proizlazi da predmetni Ugovor o leasingu sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga ima sve odredbe predviđene u čl. 36. ZLa, te da je sastavljen na jasan, pregledan i razumljiv način. Potpisom Ugovora o leasingu, tužitelj kao primatelj leasinga je izjavio da je upoznat sa sadržajem istog te da prihvaća Opće uvjete koji čine sastavni dio Ugovora o leasingu. Sukladno odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Dakle, i sadržaj odredbi Općih uvjeta je svakako bio poznat tužitelju. Također, tuženik ističe kako odredbe Ugovora o leasingu i Općih uvjeta o valutnoj klauzuli nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te su sastavljene na jasan, pregledan i razumljiv način a kada su riječi pisane isprave jasne, ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

11. U odnosu na sudska praksu tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio više odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojima je utvrđeno da su gospodarski subjekti, obrtnici, a osobito pravne osobe, dužne u pravnom prometu postupati s povećanom pažnjom te se ne mogu pozivati na to da bi im bili nepoznati rizici koje sa sobom nosi ugovaranje devizne klauzule kao što je CHF te ukazuje na odluke navedenog suda posl.br. Pž-2313/2024 od 2. listopada 2024. g. i Pž-4752/20 od 28.01.2021. g. te i odluku Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću od 27.03.2023. g., posl.br. Gž-236/2023. koje odluke citira u odlučnim dijelovima vezano za meritum ovog spora navodeći u bitnom kako je u tim slučajevima zauzet je stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF dopuštene te da nisu protivne Ustavu RH, prisilnim propisima niti moralu društva a prema čemu je nesporno da su sudovi u navedenim odlukama posebnu pozornost dali činjenici da su tužitelji u tim postupcima gospodarski subjekti koji su morali biti svjesni ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te su morali biti svjesni prednosti i nedostataka vezanja leasinga uz tu valutu te da je to uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla.

12. Tuženik ujedno iznosi prigovor zastare i tijeka zateznih kamata navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare a da je odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio. Budući da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o leasingu zaključenom između poslovnih subjekata, tužitelja i tuženika, tuženik smatra da stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske oko početka tijeka zastare kod ništetnosti se ne mogu se primijeniti u ovom konkretnom slučaju, tj. u ovom slučaju uopće ne vrijedi stav sa sjednice 30.01.2020. g. a što potvrđuje i Visoki trgovački sud RH u recentnoj odluci od 9. travnja 2024. godine posl.br. Pž- 2637/2023, kojom odbija tužbeni zahtjev za isplatu poslovnog subjekta s osnove ništetnosti uz zauzimanje pravnog stava da u pogledu ugovora koji su zaključeni između pravnih osoba, kao što je to i ovdje slučaj, i kod ništetnosti zastara nastupa u roku od 5 godina od povećanja imovine na strani stjecatelja bez osnove i u odgovoru na tužbu detaljno obrazlaže razloge i osnovu istaknutog prigovora . Tuženik ukazuje da uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj podnio tužbu dana 15. listopada 2024. godine, sva potraživanja tužitelja su u zastari, obzirom da je zadnje plaćanje po ovom ugovoru izvršeno 2012. godine.

13. Vezano tijek zateznih kamata tuženik opreza radi ističe da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog mjesečnog leasing obroka. Naime, odredbom članka 214. ZOO ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kod navedenog tužitelj ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. g. prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOOa treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva a koji je stav potvrđen i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. g. Radi navedenog tuženik smatra da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od dana podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Zaključno tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

14. Stranke su tijekom postupka dostavile i podneske i to tužitelj 18. ožujka 2025. a tuženik 3. travnja 2025. u kojim podnescima su stranke u bitnome ostale kao u navodima tužbe i odgovora na tužbu ukazujući obostrano na sudsku praksu sudova vezano za meritum ovog spora.

15. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sudski registar za oba društva, Ugovor o operativnom leasingu od 12. prosinca 2027. broj 24398/07 zaključen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga ( list 17 spisa) ; Opće uvjete uz ugovore o operativnom leasingu (list 18-24 spisa); Standardne uvjete osiguranja tuženiku kao primatelju leasinga ( list 25 spisa); Raspored plaćanja od 17. prosinca 2007. do 29. prosinca 2012. ( list 25-36 spisa); Dopis punomoćnika tužitelja tuženiku vezano za dostavu dokumentacije od 01. kolovoza 2024. ( list 36 spisa); e-mail društva tužitelja kojim se očituje na raniji dopis tužitelja od 08. kolovoza 2024. s s privicima i to promjene kamatne stope , rasporeda plaćanja u dva primjerka ( list 38 spisa); Ponudu tuženika za operativni leasing broj 116519 od 12. prosinca 2007 ( list 158 spisa) te je održao ročišta dana 4. ožujka 2025. i 3. rujna 2025. te je proveo i dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja VA.

16. U svom iskazu danom na ročištu 3. rujna 2025. zakonski zastupnik (direktor tužitelja) je naveo da je zaključio Ugovor s tuženikom krajem 2007. ili početkom 2008., da je ugovor on osobno potpisao, da je navedeno vozilo kupio za potrebe obavljanja djelatnosti društva tužitelja vezano za njegovu suradnju s jednim društvom u Njemačkoj koje je s tužiteljem u suradnji i poslovno su povezani. Na upit suca da li su mu kod zaključivanja Ugovora prezentirani opći uvjeti uz Ugovor o operativnom leasingu te da li ih je on pročitao, z.z. tužitelja je naveo da je on i ranije s tuženikom poslovno surađivao i nabavio ranije više vozila, da je imao uvid u Opće uvjete kao i kod kupnje ranijih vozila međutim da ih on nije detaljno pročitao navodeći kako bi mu za to trebala stručna osoba npr. odvjetnik no da je on imao puno povjerenje u tuženika imajući u vidu raniju suradnju kod kupnje vozila i činjenicu da mu je tuženik po za to ovlaštenoj osobi odnosno osobi koja je radila na toj vrsti poslova za tuženika naveo kako su ti uvjeti kao i uvjeti ugovora posebno vezano za CHF najpovoljnijoj za kupnju tog vozila. Naveo je u iskazu da mu od strane tuženika nije bilo ništa rečeno vezano za moguće rizike povećanja rate leasinga vezano za CHF a koja je problematika nastavno utvrđena, na upit suca da li je od strane djelatnika tuženika zatražio pojašnjenje pojedinih ili cijelog kako Ugovora tako i pripadajućih Općih uvjeta o operativnom leasingu z. z. tužitelja je naveo da je s punim povjerenjem pristupio ovom poslu leasinga s tuženikom posebno imajući u vidu činjenicu da je Erste jedina poslovna banka tužitelja od osnivanja društva tužitelja te da u tom smislu nije imao nikakvih dvojbi kada mu je prezentiran navedeni ugovor sa CHF kao u tom trenutku najbolja moguća opcija za kupnju vozila odnosno leasing i to u CHF, da sa predstavnikom tuženika nije posebno razgovarao o valuti odnosno vrsti valute u kojoj će isplaćivati mjesečne rate već da su se razgovori vodili samo o visini rate i dužini trajanja leasinga. Na upit suca da li mu je od strane tuženika ponuđen Ugovor u drugoj valuti osim CHF z.z. tužitelja je naveo da mu od strane tuženika nije prezentiran niti predložen bilo kakav drugi ugovor vezano za neku drugu valutu npr. njemačku marku i sl. , a niti je on predložio tuženiku Ugovor u nekoj drugoj valuti. U iskazu je naveo da je nakon što je uočio da rate leasinga rastu i to 2009. g. zatražio pojašnjenje od zaposlenika tuženika s kojim je i inače surađivao da mu se objasni zašto se rate leasinga povećavaju no da mu je od strane tog zaposlenika bilo rečeno da ti iznosi fluktuiraju i da će se to srediti odnosno svesti na ranije iznose i da mu s tim u vezi nije ponuđen nikakav drugi ugovor. Na upit suca da li je predložio tuženiku raskid ili izmjenu Ugovora vezano za bilo koju odredbu Ugovora ili Općih uvjeta posebno vezano za valutu z.z. tužitelja je naveo da je bilo razgovora sa zaposlenikom tuženika i o takvoj mogućnosti no da je došlo do " tzv. reakcije inercije" tim prije što je već veći dio kredita bio plaćen i ostalo je malo rata za otplatu i on dalje s tuženikom s tim u vezi i nije kontaktirao. Na upit suca da li je vidio otplatni plan leasinga z.z. tužitelja je naveo da ga je vidio jer je bio sastavni dio Ugovora, naveo je da je je redovno plaćao obroke kredita odnosno leasinga u u cijelosti otplatio leasing. Na upit punomoćnika tužitelja da li mu je poznato kolike su bile rate u tom otplatnom planu z.z. tužitelja je naveo da u bile vidljive u iznosu i dinamici i da su odgovarale u tom trenutku okolnostima društva tužitelja za kupnju takvog vozila, naveo je valutna klauzula načelno poznata te je ostao u dijelu iskaza kako mu je bilo prezentirano u vrijeme zaključenja Ugovora kako je upravo zaključenje u CHF navedenog Ugovora najpovoljnije za tužitelja a da je činjenicu ozbiljnosti i rizika vezanih uz CHF zapravo uočio kasnije kako u svom slučaju kupnje vozila tako i općenito vezano za problematiku kredita u CHF kao i leasinga, naveo je da se društvo tužitelja primarno bavi aluminijskim krovnim sistemima u građevini kao i drugim poslovima vezanim za predmet poslovanja društva tužitelja kako je navedeno u sudskom registru. Na upit da li ima ikakvih znanja o bankarskom poslovanju z.z. tužitelja je naveo da nema saznanja o bankarskim poslovima no da banku i to konkretno Ereste banku doživljava kao svog poslovnog partnera te da je i danas Erste jedina banka tužitelja, naveo je da je on osobno jamčio za obaveze iz Ugovora a na upit da li je imao priliku i da li je pregovarao o mogućnostima Ugovora u konkretnom smislu z.z. tužitelja je naveo kao i u ranijem iskazu da nije posebno pregovarao ni o kojem dijelu navedenog Ugovora i da se sa sigurnošću ne može očitovati da li bi se radilo o tipskom ugovoru koji je npr. imao ranije s tuženikom vezano za kupnju vozila ranije na što je punomoćnik tužitelja naznačio da se radilo o tipskom ugovoru te da se z.z. tužitelja radi proteka vremena i svojih stručnih znanja nije u mogućnosti se očitovati o tzv. " tipskom ugovoru". Na upit da li mu je od strane tuženika prezentirana simulacija mogućeg povećanja iznosa rata kredita z.z. tužitelja je naveo da mu takva simulacija nije prezentirana od strane tuženika te je ponovo istaknuo kao u ranijem iskazu da nakon što je reagirao na povećanja rata 2009.g. da mu je od strane zaposlenika tuženika bilo rečeno kako kod takvih Ugovora iznosi rata padaju ili se podižu i da će se stabilizirati i da mu je u tom smislu bila prezentirana nekakva simulacija mogućeg porasta rate kredita da bi on reagirao no nije se očitovao na koji način ponovno ističući kako je imao puno povjerenje u Ereste banku kao svoju jedinu banku smatrajući da su uvjeti koji su mu ponuđeni vezano za navedeni Ugovor najoptimalniji za društvo tužitelja. Na upit tužitelja da li bi zaključio takav ugovor s tuženikom da je znao kolika će mu u konačnici biti rata z.z. tužitelja je naveo da ne bi sigurno zaključivao takav Ugovor, budući da je takav "bankarski proizvod" u osnovi neizvjestan. Na upit kada mu je prvi put predočen navedeni Ugovor o leasingu z.z. tužitelja je naveo kako je bilo uobičajeno postupanje na način pa i u konkretnom slučaju da kada je društvo tužitelja utvrdilo da ima potrebu za nabavom tog tipa vozila da je kontaktiralo telefonski tuženika, u razgovoru bi tužitelj naznačio potrebu za određenim tipom vozila i načelno uvjete vezane za leasing te da bi zaposlenik tuženika naknadno telefonski kontaktirao tužitelja i obavijestio ga da mu je lelasing odobren i da Ugovor dođe potpisati. U odnosu na Ponudu naveo je da ista bila usmenog karaktera primano vezana za auto-kuću, a da posebnu Ponudu od strane tuženika vezano za leasing nije nikada primio već da je nakon telefonskog kontakta s tuženikom došao u ured tuženika i potpisao navedeni Ugovor. Na da li zbog poretka vremena se sa sigurnošću može očitovati da nije primio Ponudu vezano za navedeni leasing od strane tuženika , z.z. tužitelja je naveo da dopušta tu mogućnost imajući u vidu činjenicu da je Ugovor sklopljen krajem 2007.g., naveo je da je on tehničke struke da se društvo tužitelja bavi u osnovi građevinskom djelatnošću te da bi zaista za cjeloviti uvid u sve odredbe Ugovora kao i Općih uvjeta trebala stručnu pomoć. Na upit punomoćnika tuženika imajući uvidu raniji iskaz z.z. tužitelja da posluje kao s partnerom sa jednim njemačkim trgovačkim društvom da li se u toj suradnji susretao s stranim valutama i utjecajem promjene tečaja na iznose otplata z.z. tužitelja je naveo da se u tom poslovanju susretao sa DEM i EUR-om i da u tom dijelu nikada nije imao prilike vidjeti da bi došlo do tako visoke fluktuacije vezane za određenu valutu kao što je CHF, na upit da li s navedenim njemačkim društvom ili drugim društvima u inozemstvima sklapa ugovore z.z. tužitelja je naveo i da s tim društvom radi oko 25.g., da su njihovi ugovori koji su zaključivani bili u DEM ili EUR-ima i da da takve fluktuacije vezene za vrstu valute u pojedinom ugovoru nije bilo, u iskazu je naveo na pitanje da li takve ugovore potpisuje bez prethodne analize i stručne pomoći i to u odnosu na dio financijskih uvjeta z.z. tužitelja je naveo navodi da je imao uvid u navedene ugovore prije i kod potpisivanja no da su se isti zaključivali u " stabilnom poslovnom uređenju" kod kojih je i dolazilo do manjih fluktuacija vezanih za konkretnu valutu no da se to ne može usporediti sa situacijom u kojoj se našao vezano za Ugovor koji je zaključio s tuženikom u kontekstu ovog postupka. Navedenom se pitanju punomoćnik tužitelja protivio a sud je pitanje odobrio. Na upit da li je vezano za njegov raniji iskaz kako je s tuženikom i ranije ugovarao kupnju vozila i da li se može očitovati u kojoj valuti su bili ti ugovori z.z. tužitelja je naveo da je prije ovog s tuženikom zaključio, koliko se sjeća tri Ugovora, sa sigurnošću se ne nije mogao očitovati u kojoj su valuti bile rate no da misli da je jedna bila u CHF a ostale su bile u EUR-ima. Na upit punomoćnika tuženika a vezano za Ponudu i raniji iskaz z.z. tužitelja je prezentirana Ponuda br. 116519 od 12.12.2007 ( list 158 spisa), da li z.z. tužitelja može potvrditi da je navedena Ponuda potpisana po njemu odnosno da ju je vidio i primio prije zaključenja Ugovora, z.z. tužitelja je naveo da je na navedenoj Ponudi njegov potpis i da smatra da ju je primio prije zaključenja samog Ugovora no da postoji mogućnost da ju je vidio i potpisao isti dan kada i Ugovor o leasingu. U nastavnom dijelu iskaza z.z. tužitelja je ponovio okolnosti u kojima je došlo do potpisivanja navedenog Ugovora kada bi bio pozvan telefonski od strane zaposlenika tuženika, došao bi je u njihov ured i od strane zaposlenika tuženika bi mu bio prezentiran Ugovor i sva dokumentacija vezana uz isto, prezentirano mu je to kao najbolja moguća opcija vezano za leasing tog vozila Audi Q te je on ugovor potpisao u navedenim okolnostima a na upit punomoćnika tuženika da li je on tom prilikom pročitao navedeni Ugovor i dokumentaciju uz njega ili je samo tzv. " bacio pogled" i potpisao Ugovor z.z. tužitelja je naveo kako je samo " bacio pogled" na osnove stavke Ugovora posebno ukazujući na ranije poslovanje i suradnju s tuženikom i povjerenje koje je imao u poslovanje s njim. Na upit da li se pisanim putem obraćao tuženiku vezano za povećanje rate leasinga ili je to samo ostalo na usmenim upitima njega i odgovorima zaposlenika tuženika z.z. tužitelja je naveo kako se sa sigurnošću o tome ne može očitovati, dopustio je mogućnost da negdje ima e-mailove kojima se obraćao tuženiku s tim u vezi no da je komunikacija s tuženikom vezano uz navedeno bila uglavnom usmena dok je na upit da li ostaje kod iskaza da nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima samog ugovora z.z. tužitelja naveo da kod zaključivanja Ugovora nije tražio niti mu je predloženo od strane tuženika niti je razmišljao o tome da bi zaključio drugi Ugovor vezano za valutu rate otplate ili neke druge uvjete vezane za ugovor.

17. Iz navedenog Ugovora o lesingu br. 24398/07. od 17. prosinca 2007. (list 17 spisa ) proizlazi da je 17. prosinca 2027. sklopljen Ugovor između tužitelja kao davanja leasinga i društva tuženika kao primatelja leasinga, da je u istom naznačen jamac platac/ sudužnik VA odnosno zakonski zastupnik tužitelja koji je tako i naznačen u navedenom Ugovoru, da je objekt leasinga Audi Q7 3.0 TDI Quattro trim Tronic marke Audi god. proizvodnje 2007, da je neto nabavna vrijednost objekta lelasinga 120.525,27 CHF da je kao razdoblje plaćanja naznačeno mjesečno u broju obroka od 60 obroka, da je pojedinačni obrok utvrđen u iznosu od 842,85 CHF, da je za leasing obroke naznačeno 50.571,15 CHF da je utvrđena akontacija od 59.057,39 CHF da je naznačen trošak ugovora od 602,63 CHF, da je utvrđena naknada za leasing ukupno u iznosu od 110.231,17 CHF, da je ugovorena valuta plaćanja CHF i da je kao visina obroka utvrđeno da se za njega obračunava i usklađuje prema indekstu Libor . Utvrđeno je u toč.6. Ugovora dakle da je ugovorena mjesečna valuta CHF, utvrđeno je da sva plaćanja u korist davatelja leasinga vrše u kunama prema tečaju CHF Erste&Steiermarkische bank na dan uplate na žiro-račun 2402006- 1100067576 da su kao instrumenti osiguranja dani mjenica primatelja leasinga i jamca placa te zadužnica leasinga, da je utvrđeno čl. 7. Ugovora da je neto ostatak vrijednosti leasinga 24.105,05 CHF te da je čl. 8. navedenog Ugovora određeno " Opći uvjeti uz Ugovore o operativnom leasingu važeći od 21.06.2007. godine" dalje u tekstu: Opći uvjeti " priloženi su ovom Ugovoru i čine njegov sastavni dio. Primatelj leasing i Jamci

– placi / Sudužnici svojim potpisom izjavljuju da su ovaj Ugovor i Opće uvjete pomno pročitali, da razumiju njihove odredbe te da ih u cijelosti prihvaćaju. Razlozi i uvjeti prijevremenog prestanka Ugovora navedeni su u Općim uvjetima. "

18. Odredbom 4.5. Općih uvjeta uz ugovore o operativnog leasingu koji čine sastavni ugovora o lesingu br.24398/07. od 17. prosinca 2007 (list 20 spisa) naznačeno je "Usklađenje leasing obroka" određeno je "ukoliko" do trenutka isporuke objekta leasing bude izmijenjena nabavna vrijednost ili dodatni troškovi uslijed valutne klauzule ili bilo kojeg drugog razloga ili bude izmijenjen iznos carine, poreza, premije osiguranja i ostala davanja, te uvedeni novi troškovi, administrativna, fiskalna ili druga davanja Davatelj leasinga će prilagoditi leasing obrok spomenutim promjenama. Davatelj leasinga ima pravo kod promjena na tržištu novca, u istoj mjeri prilagoditi iznos leasing obroka i drugih naknada za leasing. Predmetno usklađenje ne smatra se izmjenom ili dopunom Ugovora te se za isto ne traži suglasnost primatelja leasinga.

19. Raspravnim rješenjem od 3. rujna 2025. 9. travnja 2025. sud je odbio ostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Također, sud nije provodio financijskog vještačenje jer se radi o dokazu kojim se utvrđuje visina, dok je sud utvrdio da nema pravne osnove, zbog čega nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje. Ujedno, valja navesti da je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno u odnosu na odlučen činjenice za donošenje meritorne odluke.

Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) te je utvrdio da su zahtjevi tužitelja neosnovani.

20. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o leasingu sadržana u članku VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 24398/07 od 17.12.2007. na temelju ponude br.: 116519 između tužitelja ALUMINIJSKI KROVNI SISTEMI d.o.o., Osijek, Vijenac Vlahe Bukovca 10, OIB: 05995124616 kao primatelja leasinga i tuženika Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., Zagreb, Zelinska ulica 3, OIB: 46550671661 kao davatelja leasinga zaključen dana 17. prosinca 2007., isplatu preplaćenih iznosa, te zahtjev da sud naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u spis Početni otplatni plan Ugovora o leasingu sadržana u članku VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 24398/07 .

21. Nije sporno da su tužitelj primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga sklopili navedeni Ugovor o operativnom leasingu broj 24398/07 od 17. prosinca 2007. na temelju ponude br.: 116519.

22. U odnosu na na manifestacijski zahtjev odredbom članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da tužitelj, ako ne može u tužbi istaknuti zahtjev za isplatom točnog iznosa bez određenih podataka kojima raspolaže tuženik i koje mu je tuženik prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno bez podataka koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, može u tužbi istaknuti zahtjev da sud osudi tuženika na isplati iznosa kojeg će odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Međutim, da bi tužitelj mogao tražiti od suda da naloži tuženiku dostavu određenih podataka, on prethodno mora dokazati da se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom tih podataka i da mu te podatke tuženik ne želi dati. Dakle, zakonske pretpostavke koje kumulativno moraju biti ispunjenje da bi tužitelj mogao osnovano tražiti od suda da naloži tuženiku dostavu određenih podatke kojima tuženik raspolaže i koje je tuženik dužan dati (bilo prema sadržaju građanskopravnog odnosa s tužiteljem bilo zato što se radi o podacima koji su zajednički za obje stranke) jesu: a) da je tužitelj prethodno sam zatražio od tuženika te podatke i b) da je tuženik odbio dati tužitelju te podatke. Iz podataka u spisu proizlazi da se tužitelj dopisom od 1. kolovoza 2024. ( list 36 spisa ) spisa obratio tuženiku te je tim dopisom zatražio da mu tuženik dostavi početni otplatni plan, kasnije izmijenjene otplatne planove, pregled svih Ugovora o leasingu ( knjigovodstvenu karticu ) te podatak o promjeni kamatne stope , te iz spisa proizlazi da je tuženik e mailom dana 8. kolovoza 2024. dostavio punomoćniku tuženika u prilogu navedenog e maila promjenu kamatne stope, raspored plaćanja u dva primjerka dok je za plan otplate nije u mogućnosti dostaviti budući se isti ne izdaju uz ugovore o operativnom leasingu te razloge naznačio u odgovoru na tužbu navodeći kako za razliku od financijskog leasinga, u odnosu na koji je odredbama tada važećeg Zakona o leasingu („Narodne novine“ 135/2006 – dalje u tekstu: ZL), bilo propisano da mora sadržavati otplatnu tablicu, za operativni leasing je isključivo bilo predviđeno da mora sadržavati iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih obroka, a što je predmetni Ugovor o leasingu nesporno sadržavao, te sud smatra taj stav tuženika osnovanim budući se u ovom slučaju radi o operativnom leasingu te je stava da je tuženik dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao tužitelju vezano za navedeni Ugovor o leasingu te da je tužitelj na temelju po tuženiku dostavljene dokumentacije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 ZPP te je odlučio kao u rješenju. No kod navedenog sud ponovo ukazuje da tužitelj nije osporio da se dokumentacija koja se nalazi na str. 26-35 odnosi na plan određeni otplate kredita kao ni na činjenicu da mu je navedeni raspored plaćanja dostavljen e malom tuženika od 8. kolovoza 2024.

23. Među strankama nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu CHF, no između stranaka je sporno je li tužitelj preplatio leasing naknade i to razliku između iznosa plaćenih tuženiku po predmetnom ugovoru i iznosa prema tečaju za valutu CHF primijenjenog na dan sklapanja ugovora odnosno ima li tužitelj status potrošača i povezano s time, jesu li odredbe ugovora o leasingu kao i Općih uvjeta koji je sklopljen između stranaka ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF .

24. Sud primarno ističe je tužitelj korisnik leasinga trgovačko društvo pa stoga nije potrošač u smislu odredbe čl. 5. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15) zbog čega se na njega ne odnose propisi o zaštiti potrošača. Ugovor o financijskom leasingu sklopljen između tužitelja i tuženika je trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO). Tužitelju kao trgovcu, moralo je biti poznato što je ugovoreno uz valutu CHF za koje je visine obroka utvrđen način obračunavanja i usklađivanja prema indeksu Libor budući su ti podaci javno dostupni svima te jer je kao trgovac dužan postupati u pravnom prometu s povećanom pažnjom – pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a. U tom dijelu sud je cijenio iskaz z.z. tužitelja koje je naveo da je u bitnome upoznat s uvjetima Ugovora o leasingu tim prije što je s tuženikom surađivao vezano za kupnju vozila pod istim uvjetima pa u valuti CHF i ranije , te je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je z.z. tužitelja potpisao i pečatirao pečatom društva tužitelja navedenu Ponudu za operativni leasing br. 116519 od 12. prosinca 2007. te sud smatra da je tužitelj i prije zaključenja Ugovora o leasingu imao sve potrebne podatke visinu obroka koja se usklađuje prema indeksu Libor ( 3 mjesečni ) kao i da će Ugovor biti CHF . Usklađenje visine rate je vezano uz objektivan i javno dostupan kriterij – 3 mjesečni Libor je kriterij primatelju leasinga kao trgovcu mora biti poznat te je na temelju navedenog i zaključen Ugovor o leasingu 17. prosinca 2007. pri čemu je tužitelja kao trgovac u pravnom prometu trebao postupati s pažnjom koja se zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika), sve sukladno kako je navedeno odredbi iz čl. 10. st. 1. ZOO-a. 29. U odnosu na navod iz iskaza z.z. tužitelja kako takav Ugovor o leasingu ne bi zaključio da je znao da će rate otplate nesrazmjerno rasti sud ukazuje na odredbu čl. 273. ZOO-a prema kojem pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (st. 1.). Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka (st. 2.). Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora (st. 3.). Iz iskaza z.z. tužitelja sud nije utvrdio da je pobuda za sklapanje ugovora bila upravo sklapanje ugovora o leasingu u kojem se rata mijenja zavisno i vezano uz kretanje 3 mjesečnog Libura. U tom slučaju moralo bi se raditi o nedopuštenoj pobudi i pobudi koja je bitno utjecala na odluku u ovom predmetu tuženika da sklopi ugovor te da je tužitelj za takvo što znao ili morao znati, no iz navedenog iskaza sud nije utvrdio da bi vezanje rate uz kretanje 3 mjesečnog Libura bitno utjecalo na odluku tuženika, kao davatelja leasinga, da sklopi ugovor, niti je sud utvrdio da je tužitelj za takvu bitnu pobudu tuženika znao ili morao znati. Kod navedenog sud posebno ističe daje tužitelj po iskazu svog zastupnika i ranije kupio jedno vozilo pod istim uvjetima od tuženika, odnosno ugovorena je za kupnju vozila ranije valuta CHF, no tužitelj i nakon kupnje tog vozila pod istim uvjetima i s istom valutom prihvaća ponudu tuženika i s njim zaključuje Ugovor o leasingu; ne traži izmjenu tog ugovora niti predlaže raskid istog ; s bankom povezanom s tužiteljem ( i kojoj se banci prema njenom tečaju vrši uplata u protuvrijednosti kuna u CHF ) i danas posluje kao s jedinom bankom, tim prije što je većinu leasinga otplatio / reakcija po inerciji / te tužitelja kao trgovca u smislu čl. 10 ZOO ne može opravdati da je tehničke struke te da je samo " bacio pogled " na Ugovor o leasingu. Kod navedenog sud ponovo ukazuje da je čl. 8. Ugovora o leasingu u kojem je jasno ( i podebljano ) naznačeno " Primatelj leasing i Jamci – placi / Sudužnici svojim potpisom izjavljuju da su ovaj Ugovor i Opće uvjete pomno pročitali, da razumiju njihove odredbe te da ih u cijelosti prihvaćaju. Razlozi i uvjeti prijevremenog prestanka Ugovora navedeni su u Općim uvjetima ). Kako je navedeno sudužnik ( jamac platac ) u ovom slučaju je ujedno i z.z. tužitelja. Prema navedenom tužitelj ne može osporiti da nije znao kako za sve uvjete ugovora kao i za odredbe Općih uvjeta pa i vezano za promjene uslijed valutne klauzule. Nastavno, po stavu suda vezanje rate uz kretanje 3 mjesečnog Libura ne predstavlja nedopuštenu pobudu u smislu odredbe iz čl. 273. st. 2. ZOO-a. 31. Navedeno stoga jer je odredbom iz čl. 23. st. 1. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe. Pritom predmetno usklađenje ne smatra se izmjenom, niti dopunom ugovora te se za navedeno ne traži suglasnost primatelja leasinga.

25. Nadalje, odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Prema odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Sukladno navedenim odredbama, ugovaranje valutne klauzule je izričito dopušteno zakonskom odredbom pa odredbe ugovora o operativnom leasingu kojim je vrijednost ugovorne obveze vezana uz odnose valute Republike Hrvatske prema valuti CHF nije protivna Ustavnu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Prema tome, sama činjenica što su stranke ugovorile valutnu klauzulu tako što su tužiteljevo ispunjenje novčane obveze odredile tako da je tužitelj dužan plaćati kunsku protuvrijednost mjesečne leasing naknade u iznosu od 842,85 CHF mjesečno imajući u vidu odredbu Ugovora o leasingu prema kojoj sva plaćanja u korist davatelja leasinga (tuženika) se vrše u kunama prema tečaju CHF Erste&Steiermarkische Bank d.d., ne predstavlja ništetnost te ugovorne odredbe. Osim toga, budući da je izbor strane valute na ugovarateljima, to je tužitelj sukladno odredbi članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu odnosno u vrijeme pregovaranja radi sklapanja tog ugovora bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodara i prema iskazu z.z. tužitelja nije bio ograničen u mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko sklapanja valutne klauzule prema kojoj bi se visine njegove novčane obveze izračunala prema tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu na neku drugu stranu valutu (osim CHF), no tužitelj tako nije postupio ukazujući na povjerenje koje je imao u tuženika, čemu sud priklanja vjeru; naime tužitelj je i ranije kako je navedeno zaključio ugovor o leasingu i to u CHF. Upravo zbog navedenog, činjenica što su stranke ugovorile valutnu klauzula CHF ne čini Ugovor o operativnom leasingu broj 24398/07 od 17. prosinca 2007. u tom dijelu ništetnim, pa stoga ni (eventualna) činjenica da je tužitelj uslijed promjene prodajnog tečaja CHF plaćao viši iznos leasing rate od one koju bi tužitelj plaćao prema otplatnom planu da je cijelo vrijeme važenja ugovora o leasingu prodajni tečaj bio identičan tečaju u vrijeme sklapanja tog ugovora, ne znači da tužitelj može osnovano potraživati povrat iznosa koji predstavlja razliku tih tečajeva.

26. U odnosu na tužiteljeve navode kako je došlo do povrede načela jednake vrijednosti činidaba, načela savjesnosti i poštenja, načela ravnopravnosti sudionika, načela zabrane zloupotrebe prava i načela zabrane prouzročenja štete valja istaknuti da ti navodi ne ukazuju na ništetnost ugovornih odredbi. Razlozi za ništetnost propisani su zakonskim odredbama. Kako je već obrazloženo, ugovaranje valutne klauzule je izričito dopušteno odredbom čl. 22. st .1. ZOO-a i takva ugovorna odredba nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima niti moralu društva. Daljnji propisani razlozi ništetnosti su nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva činidba (čl. 270. ZOO-a), uporaba sile (čl. 279. st. 3. ZOOa), prividan ugovor (čl. 285. ZOO-a), nedopušten ili nemoguć uvjet (čl. 298. ZOO-a), zelenaški ugovor (čl. 329. ZOO-a). Tužitelj svojim činjeničnim navodima ne ukazuje na niti jedan razlog ništetnosti propisan odredbama ZOO-a, a da je tuženik i u trenutku sklapanja ugovora znao kako će tečaj CHF prema kuni znatno porasti, a da o tome i nije obavijestio tužitelja, to i dalje ne bi predstavljao niti jedan od zakonom propisanih razloga za ništetnost, već bi se eventualno moglo raditi o prijevari ako je tuženik izazvao zabludu kod tužitelja u namjeri da ga navede na sklapanje takvog ugovora, ali i to bi predstavljalo samo razlog za pobojnost ugovora u smislu odredbe čl. 284. st. 1. ZOO- a, a ne razlog za ništetnost. Slijedom navedenog sud je odbio tužbene zahtjeve tužitelja i odlučio kao u izreci rješenja i presude.

27. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku priznati su samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 6 99. P-2021/22 („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Tuženiku su priznati zatraženi troškovi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova ) prema Tbr. 8. t. 1. Tarife HOka, zastupanje na ročištu od 4. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova ) prema Tbr. 9. t. 1. Tarife HOKa, sastav podneska od 3. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova ) prema Tbr. 8/1 Tarife HOKa , zastupanje na ročištu od 3. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova) prema Tbr. 9. t. 1. Tarife HOKa, što ukupno iznosi 800,00 eura, a tuženiku je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife HOKa u iznosu 200,00 eura na navedeni iznos, te je tuženiku priznat ukupan trošak od 1.000,00 eur.

U Zagrebu  09. listopada 2025. g.

Sudac

Nada Nekić Plevko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku