Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-803/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Čopor, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćniku Toniu Smrčaku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 10. rujna 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te punomoćnika tuženika Branimira Žarkovića, odvjetnika iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 136/20/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnom prava od 10.02.2004. godine, sklopljenog između tužitelja MR, [adresa] (ranije na adresi: [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i založnog dužnika s jedne strane te tuženika, kao banke, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5 pod br. OU-152/2004-1 dana 12.02.2004. godine, a koja odredba glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, koja moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ .

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, da isplati tužitelju MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 608,07 eura (šestoosam eura i sedam centi), zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.09.2022. godine do 31.12.2022.u, skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka, u iznosu od 1.000,00 (tisuću) eura roku od 15 dana, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućim od dana donošenja ove presude 9. listopada2025. do isplate, u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom-bankom (ranijeg naziva: Hypo-Alpe Adria bank d.d.), dana 12.02.2004. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 136/20/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: ugovor o kreditu), solemniziran po Javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5 pod br. OU-152/2004-1, kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 48.000,00 € uz ugovaranje trajanja kredita do 28.02.2029., da je zbog znatno promijenjenog obiteljskog i financijskog položaja tužitelja u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je bio primoran dići drugi kredit, a u svrhu čega je htio i osloboditi svoju nekretninu od tereta po kreditu tuženika. Radi navedenog, tuženik je uvjetovao izdavanje brisovnog očitovanja plaćanjem izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, a obzirom na to da tužitelj nije imao drugi izbor, dana 21.09.2022. godine izvršio je plaćanje izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 608,07 €, da tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko iz banke nije informirao o visini naknade koja bi bila naplaćena u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita niti mu je bilo objašnjeno na koji način se ta naknada obračunava, a nije mu niti predočena odluka banke kojom je visina te naknade regulirana, da je čl. 8. ugovora o kreditu („Pravo na odustajanje Korisnika kredita“) ugovoreno je da „Korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina, računajući od dana korištenja kredita, izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, koja je moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ „Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina", da ovu odredbu ugovora tužitelj drži ništetnom, budući da u njoj sadržana obveza nije određena niti odrediva (protivno čl.269. i 270. Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05, 41/08 i 125/11; u daljnjem tekstu: ZOO). Povrh toga, naplata iste u uvjetima kada tuženik kao kreditor zbog prijevremene otplate kredita nije pretrpio nikakvu štetu (ili ista nije konkretno dokazana) nije utemeljena niti prema čl. 1024. istog zakona, da je čl.1024. ZOO-a propisano je da „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku“, pri čemu je „korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio“. Međutim, ta šteta ne može biti apstraktna nego mora biti konkretno dokazana, a ne smije biti naplaćena kao visina kamata koju je banka trebala primiti od dana vraćanja kredita pa do isteka ugovornog razdoblja (st. 3.), da čak i sukladno tada važećem specijalnom zakonu, a to je Zakon o zaštiti potrošača, (Narodne novine br. 79/2007; dalje: ZZP), tužitelj je kao potrošač bio ovlašten vratiti zajam prije roka (čl. 79. st. 1.), a u tom slučaju nije dužan platiti kamate do isteka ugovornog razdoblja (st. 2.).Tužitelji neosnovanim drže tuženikovo pozivanje na njegovu Odluku o naknadama za usluge, jer se radi o njegovom općem aktu, kojeg može u cijelosti izmijeniti u bilo kojem trenutku, neovisno o volji tužitelja kao druge ugovorne strane. Imajući to u vidu, odredba čl. 8. ugovora o kreditu ne samo da je ništetna jer nije dovoljno određena niti odrediva, već predstavlja i krajnje nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP- a, jer parnične stranke kod sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale oko sadržaja tuženikove odluke o naknadama za usluge, naročito ne oko njezinog potencijalnog sadržaja u godini kada je kredit prijevremeno otplaćen. Ovdje treba dodati da čl. 97. ZZP-a navodi i neke od primjera nepoštenih odredbi, a između ostalih to su i:

-odredba kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete (alineja 5.)

- odredba kojom se trgovca ovlašćuje da, u slučaju kada raskine ugovor, zadrži plaćeno za usluge koje još nije obavio (alineja 7.)

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom (alineja 10.)

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga (alineja 11.)

- odredba kojom se trgovcu daje isključivo pravo tumačenja svih ili pojedinih odredaba ugovora (alineja 15.)

Svi gore citirani primjeri mogu se primijeniti i na ovaj konkretan primjer apstraktne i neodređene blanketne ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi. Dakle, povrh osnova iz ZOO-a, odredba čl. 8. ugovora o kreditu ništetna je i temeljem čl. 102. st. 1. ZZP-a. Obzirom na to da je pravno područje naknada za prijevremenu otplatu kredita bilo zakonski u jednom dijelu neprecizno uređeno i podložno raznim tumačenjima, tada važeći lex specialis, u dijelu koji se tiče potrošačkih kredita, zamijenio je novi - Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09) koji je bankama zabranio naplatu unaprijed ugovorenih apstraktnih i neodređenih naknada za prijevremenu otplatu, već im je isključivo ostavio mogućnost naplate „pravedne i objektivne naknade troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa“ (čl. 16. st. 2.).Iako se radi o zakonu koji je stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj drži da bi se isti trebao primijeniti u konkretnom slučaju kada je riječ o potrošačkom kreditiranju te isti može biti i polazna točka za tumačenje eventualnih pravnih praznina u ranijem Zakonu o zaštiti potrošača i ZOO-u. Zaključno, odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci o naknadama za usluge, ništetna je, obzirom da se naknada zaračunava prema Odluci banke koja će biti na snazi u vrijeme i u slučaju prijevremene otplate kredita. Iz takve odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da niti sam tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao znati koliko će iznositi naknada u trenutku prijevremene otplate. U samom Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri temeljem kojih bi se ista mogla izračunati jer ih niti sam tuženik nije znao u vrijeme sklapanja ugovora, a o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a obzirom da se radi o unaprijed sastavljenom, standardnom ugovoru. Odluka o visini naknade je isključivo jednostrana odluka tuženika koji ne navodi nikakav parametar temeljem kojeg bi se ista mogla odrediti, pa je takva odredba neodređena i neodrediva, čime je korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika. Navedeno je predviđeno i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. IV Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“. Nadalje, st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“ te da je sukladno gore navedenom, tuženik dužan tužitelju vratiti neosnovano naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući da je naplaćena temeljem ništetne ugovorne odredbe te kako je već prilikom samog sklapanja ugovora, sukladno ranije obrazloženom, tuženik bio nepošten dužan je platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 28-46 spisa), po punomoćniku, tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, istaknuo je prigovor zastare utuženog iznosa jer da je Ugovor o kreditu sklopljen je 2004. godine, dok je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio dana 2023. godine, dakle skoro dvadeset godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, da obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2: „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“, osljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od osamnaest godina, dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala, obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao; prigovorio je da tužitelj nema svojstvo potrošača, a da se tužitelj se u tužbi poziva na propise koji štite potrošače, konkretno na Zakon o zaštiti potrošača, međutim, tužitelj nije dokazao da ima status potrošača u smislu primjenjivih odredbi Zakona o zaštiti potrošača na koje se isti poziva u tužbi, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju, tuženik je istaknuo kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica (?) koja takav status nije dokazala ne uživa zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača budući da se ista ne može smatrati potrošačem. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača potrošačem se smatra „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“, da razina zaštite koju pravni sustav osigurava potrošačima koji kreditom banke rješavaju jedno od egzistencijalnih pitanja ne smije i ne može biti identična za poslovne subjekte profesionalce koji sklapaju ugovore u okviru obavljanja svoje gospodarske djelatnosti. Takve osobe su poduzetnici i prilikom sklapanja ugovora u okviru obavljanja gospodarske djelatnosti oni imaju dužnost postupati s povećanim stupnjem pažnje, a s obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku pa da tužbeni zahtjev treba bit odbačen, a podredno odbijen; da odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije ništetna (tzv. odredba o mogućnosti prijevremene otplate kredita), da između stranaka nije sporno da je u članku 8. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te da je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu, da je sporno među parničnim strankama je li tužitelj uopće platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te u slučaju da se utvrdi da je tužitelj uistinu platio utuženi iznos kako tvrdi (a tuženik ističe da tužitelj nije platio navedenu naknadu!), je li tuženik neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu koja tuženiku daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita ništetna, da odredba članka 8. Ugovora o kreditu koja uređuje spornu naknadu nije nepoštena, a time ni ništetna te posljedično zašto tužitelj nema pravo potraživati povrat utuženog iznosa od tuženika, da odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP jer je potrebno da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

(c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu, da u članku 21. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke, odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke, da spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu utužene odredbe predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o naknadi koja se plaća kod prijevremene otplate kredita prethodno se pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o takvoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika, da je odredba o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio, da bi odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da je i/ili nejasna i/ili neuočljiva i/ili nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao navodnog potrošača, da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajeno u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom, da osim što je tužitelj pristao na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o istoj bi zasigurno bio informiran i kada bi podnio tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu, da je naplata naknade za prijevremenu otplatu na temelju članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO-a koji navodi da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, da je takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine, broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u članku 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Dakle, u propisima je izričito navedeno kako vjerovnik ima pravo na naknadu u takvim slučajevima.Podredno, čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji bi tuženik naplatio tužitelju na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita, odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno članku 1024., stavku 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba članka 8. Ugovora o kreditu pretpostavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno članku 345., stavku 3. ZOO. Navedeni članak ZOO jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno, da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, da je činjenica da tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta prepoznato je i od strane institucija Europske unije – naveo je navode iz Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21) gdje se u točki 3.2.8 navodi:

„… Osim što predstavlja prednost za potrošača, prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja koji – vrlo neprecizno i pojednostavljeno rečeno – ponovno upotrebljava svotu koju je primio unaprijed da bi otkupio obveznice koje su lišene jamstava. Financijska matematika pruža formule za računanje opterećenja za pružatelja, koje se mijenja ovisno o preostalom razdoblju, trendu kamatnih stopa i stanju tržišta. EGSO smatra da je jedino moguće rješenje ovog pitanja primjena načela pravičnosti: osim koristi za potrošače, potrebno je izračunati efektivno opterećenje koje pružatelj snosi zbog prijevremene otplate.“

Dokaz: uvid u Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21)

(ovjereni prijevod u prilogu, Prilog 3)

45.

Također, u Dokumentu Europske komisije (kako je definiran niže u tekstu ovog odgovora na tužbu) vrlo je jasno priznato da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik trpi štetu/trošak. U nastavku tuženik citira relevantne dijelove točke 2.2.2 Dokumenta Europske komisije koji potvrđuju ovu tvrdnju:

„Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita, tj., ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“

[…]

„Troškovi refinanciranja, koji su nakon prijevremenog povrata trajni, mogli bi se, međutim, pokriti ako hipotekarni zajmodavac može ponovno investirati gotovinski iznos povrata uz jednaku kamatnu stopu. To, međutim, obično nije slučaj, jer će prevladavajuća razina kamatne stope obično biti niža od početne kamatne stope, budući da je smanjenje kamatnih stopa često važan poticaj potrošačima da prijevremeno vrate kredit. Ako je to slučaj, a naknada koja se može naplatiti od potrošača koji vraća kredit nije dovoljna kako bi se pokrio stvarni trošak prijevremenog povrata koji ima hipotekarni zajmodavac, prijevremeni povrat hipotekarnom će zajmodavcu uzrokovati gubitak.“

Tuženik je istaknuo kako je i presudom ECJ-a od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (CR vs. CIB Bank Trt., SR, HR ) u kojoj je Sud izričito utvrdio kako:

- članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose;

- članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.Dodatno, tuženik ističe da na sredstva u EUR koja drži na svojim računima kod svojih banaka, Deutsche Bank AG i Citibank N.A., London Branch plaća negativnu kamatu. Negativna kamata podrazumijeva da se sredstva koja tuženik drži na svojim računima kod navedenih banaka svaki mjesec umanjuju i to zbog same činjenice da sredstva stoje na računu. Iznos negativnih kamata koje tuženik plaća na sredstva u EUR predstavljaju njegov trošak odnosno štetu.Konačno u ovom dijelu, s obzirom da odredba članka 8. u svakom slučaju nije protivna „Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva“, ne može se utvrditi ništetnom ni po toj osnovi. Naime, suprotno navodima tužitelja, niti jedan prisilan propis ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplate kredita. Štoviše, ugovaranje prava banaka da korisnicima kredita zaračunaju odgovarajuću naknadu poput predmetne je sasvim uobičajena praksa koja je dopuštena u gotovo svim državama članicama Europske Unije, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog podneska. Nadalje, tuženik ističe kako ZOO (u članku 296. st. 3.) propisuje da se ništetnost ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora (koji se prema stajalištu tuženika ima primijeniti i na ugovorne odredbe jer opći uvjeti prema ZOO-u jesu ugovorne odredbe sastavljanje za veći broj ugovora) čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, očito je kako je navedena ugovorna odredba preuzeta iz važećih propisa (i to konkretno ZOO-a) pa samim time ista nije niti može biti ništetna. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremenog zatvaranja kredita odgovara opisanom iznosu administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu te iznosa koji tuženik plaća drugim bankama na ime negativne kamate i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345., stavka 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu.S obzirom na gore navedeno, očito je da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik navodno naplatio tužitelju u skladu s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat. Podredno, čak da članak 8. Ugovora o kreditu nije u skladu s člankom 1024. ZOO, tuženik ističe da isti ni tada ne bi bio ništetan. jer opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (članak 2. ZOO-a), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa članak 12. ZOO-a.Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO-a su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka.I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, članak 319. stavak 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO- om, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti.U konkretnom slučaju, jasno je da članak 1024., stavci 2. i 3. ZOO, ne sadrže zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino stavak 4. istog članka sadrži zabranu banci da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.Iz navedenog jasno proizlazi da bi članak 8. Ugovora o kreditu mogao biti suprotan prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu koju je tuženik navodno naplatio i odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Podredno, čak i da je odredba članka 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno članku 326. ZOO. Tuženik je isticaoda tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz slijedećeg razloga: članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen.U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. Tuženik je istaknuo da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, nadalje, sukladno članku 1112. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao (1) pravo na povrat, (2) ako je platio da bi izbjegao prisilu, a u ovom predmetu ništa od navedenog nije slučaj, da tužitelj ničime nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, dakle sveukupni iznos koji potražuje, kao ni kamate koje potražuje, odnosno njihova visina ničime nije dokazana pa je slijedom svega gore navedenog, tuženik predlagao da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio u priležeću dokumentaciju u spisu: obavijest o otplaćenom kreditu (list 7 spisa), obavijest tuženika o prijevremenom zatvaranju kredita od 21.09.2002. (list 9 spisa), Ugovor o kreditu broj 136-20/2004 od 04.02.2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 14-24 spisa)potvrdu tuženika o otplati duga u cijelosti od 06.03.2006. (list 19 spisa), dokumentaciju predanu po tuženiku uz odgovor na tužbu (list 54-203 spisa) i tuženikov podnesak od 10.06.2025. (list 218-772) te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 136/20/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnom prava od 10.02.2004. godine, sklopljenog između tužitelja MR, [adresa] (ranije na adresi: [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i založnog dužnika s jedne strane te tuženika, kao banke, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina, Pavlinska 5 pod br. OU-152/2004-1 dana 12.02.2004. godine, a koja odredba glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, koja moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

5. Prije svega, tuženik je prigovorio zastari utuženih iznosa, a koji prigovor je neosnovan.

6. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)

7. Dalje, tuženik je prigovorio da tužitelj nema svojstvo potrošača, a koji prigovor je neosnovan, prema čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03.

8. Naime, na ročištu 10. rujna 2025., tužitelj je iskazao da je naslijedio određeni iznos i obzirom je sa obitelji živio u malom stanu, odlučio je kupiti kuću, tako da je sa Hypo Alpe Adria bank zaključio ugovor za novčani iznos koji mu je bio potreban radi navedene kupnje, da ga je djelatnik banke pozvao da mu je kredit odobren, nakon što je predao svu potrebnu dokumentaciju, da je kod javnog bilježnika ugovor pročitan, ali ono što mu je bilo bitno u tom trenutku je iznos koji je mogao dobiti, rata koju bi trebao plaćati, tako da je zapravo sve ostale odredbe ugovora poslušao sa manje pozornosti, da mu utužena odredba nije posebno pojašnjavana niti u banci, a niti kod javnog bilježnika, a koliko se sjećao nije bilo govora o naknadi niti visini te naknade u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, da se interesirao za prijevremenu otplatu kredita jer je kontaktirao sa drugom bankom kod koje mu je kredit bio povoljniji, tako da mu je u Adikko bank bilo rečeno da će mu poslati potvrdu (potvrdio je da se radi o predočenoj mu obavijesti sa lista 9 spisa) i da je na toj potvrdi onda vidio i kolika je naknada za prijevremenu otplatu, da jep redmetni kredit prebio iznosom kredita dobivenim u drugoj banci u kojoj mu je to bilo povoljnije, a napomenuo je da je u vrijeme zaključenja ugovora 2004. imao adresu u [adresa], a kada je isti otplatio bio sam na adresi [adresa], 42209 Sračinec .

9. Tuženik je osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikovim prednikom 10. 02. 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj: 136-20/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) i da je čl.8. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Nesporno je i da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, a što proizlazi iz obavijesti o otplaćenom kreditu na listu 7 spisa.

11. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Dakle, glede ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada), sud utvrđuje da je formulacija navedena u odredbi čl.8. predmetnog Ugovora o kreditu da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sastavljena od (prednika) tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

14. Tuženik je naveo da uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu "u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično". Međutim, tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada. Stoga ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu osnovan.

16. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

17. Tuženik je osporavao visinu utuženog potraživanja.

18. Međutim, tuženikov prigovor glede visine utuženog potraživanja je paušalan jer je visinu potraživanja tužitelj činjenično obrazložio i dokumentirao priležećom dokumentacijom (list 9 spisa).

19. Slijedom navedenog, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utuženi iznose sa zateznim kamatama koje teku od izvršene uplata do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčani iznosi temeljem ništetne odredabe koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

20. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).

21. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl.155. ZPP-a, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, u iznosu od 250,00 eura, trošak zastupanja na ročištu 7. 7. 2025. i 10. 9. 2025., prema Tbr. 9.1. Tarife, svaki u iznosu od 250,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 29. 5. 2025. prema Tbr.8.1.Tarife, u iznosu od 250,00 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, a što čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 1.000,00 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 09. listopada 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Ana Čopor, odvjetnica iz Varaždina

2. Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba