Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

[adresa], Đ

[adresa]

Poslovni broj: P-237/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužiteljice ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po odvjetničkom društvu Žurić i partneri, Savska cesta 32, Zagreb radi obvezno – ništenost., nakon održane i zaključene javne glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  je

I. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 6336017813 od 03. kolovoza 2006. godine zaključenog između tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika - OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog sljednika BANKA SONIC d.d., Zagreb, Savska cesta 131) kao kreditora koja glasi: „Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 6336017813 od 03. kolovoza 2006. godine zaključenog između tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika - OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog sljednika BANKA SONIC d.d., Zagreb, Savska cesta 131) kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezan je platiti sve troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora o kreditu.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.205,65 EUR, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 3. svibnja 2025. podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je s tuženikom dana 3. kolovoza 2006. sklopila Ugovor o kreditu kojim joj je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 13.788,57 EUR obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 120 mjeseci, a kredit je korišten za renovaciju kuhinje.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbama članka 3. i članka 5. predmetnog ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i svih troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem sporne odredbe tužiteljici je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj.- ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita naknada za obradu u iznosu 3.500,00 HRK, odnosno 464,53 EUR u današnjoj službenoj valuti RH.

1.3. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužiteljici nisu predočene odredbe članka 3. i 5. pod nazivom "uvjeti kredita" i "ostale odredbe" uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.4. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu. Tužiteljici također prilikom sklapanja ugovora nije dana mogućnost pregovaranja jer je tuženik navedenu odredbu uvrstio u tipski ugovor. Tužiteljica, nadalje, ističe da odredba ugovora o kreditu o naknadi ne sadrži nikakve parametre pomoću kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti saznati koji se troškovi i koje usluge i u kojim iznosima naplaćuju od strane tuženika kao kreditora.

1.5. S obzirom na naprijed navedeno, tužiteljica je predložila sudu da usvoji tužbeni zahtjev kako je naveden u toč. I. i II. izreke ove presude, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije svega istakao prigovor zastare potraživanja utuženih iznosa, te u nastavku obrazlaže da je rok za vraćanje primljenog, temeljem ništetnog pravnog posla 5 godina, u smislu čl. 371. ZOOO-a, odnosno 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kako je propisano čl. 226. ZOOO-a, ukoliko se radi o postupku radi povrata mjesečnih anuiteta, a tijek zastare potraživanja tužiteljice nije prekinut s obzirom da se u tužbi, odnosno parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač, radi o kreditima ugovorenim s valutnom klauzulom u CHF, a ne s valutnom klauzulom u EUR.

2.1. Tuženik nadalje tvrdi da tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa jer nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.500,00 HRK koji je tužiteljica platila "tobože" ništetnih odredbi, radi čega nema pravni interes tražiti pravnu zaštitu doklatarenim tužbenim zahtjevom, kada istu može ostvariti kondemnatornom tužbom.

2.2. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na tzv. ulaznu klauzulu, jer da bi se ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. Tuženik smatra da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena.

2.4. Na koncu, tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva smatrajući da uopće nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, jer tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva, te se je protivio i financijsko-knjigovodstvenom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

2.5. Tuženik je predložio da sud prvenstveno odbaci tužbu kao nedopuštenu, a podredno da ju odbije kao neosnovanu.

3. Među strankama je nesporno da su iste, 3. kolovoza 2006. godine sklopile ugovor o kreditu broj: 6336017813, prema kojem je tuženik tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.788,57 EUR, prema srednjem tečaju HNB na dan zaključenja ugovora uz rok otplate od 120 mjeseci.

3.1. Među strankama je nesporno da je sukladno odredbi čl. 3. i čl. 5. Ugovora o kreditu tužiteljica platila tuženiku naknadu u iznosu od 3.500,00 HRK, koja se odnosi na sve troškove vezane uz zaključenje ugovora o kreditu.

4. Među strankama je sporno da li su ništetne odredbe čl. 3 i 5 . ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na troškove vezane uz zaključenje ugovora o kreditu, da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva te je sporna visina tužbenog zahtjeva odnosno sporni su, po tuženiku, utuženi iznosi.

4.1. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u u dopis Zagrebačke banke (str. 5), ugovor o kreditu (str. 6-13), presudu P-453/2024-9 Općinskog suda u Virovitici (str. 14-24), te Županijskog suda u Rijeci, Gž-600/2025-3 (str. 26-32), podatke Zagrebačke banke (str. 52-65), saslušana je tužiteljica (str. 65) te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

4.2. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP), tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

5. Tužiteljica tvrdi da je odredba članka 3. i 5. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužiteljici.

6. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 3. kolovoza 2006., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

7. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužiteljica može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

8. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužiteljica upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

10. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

14. Pri ocjeni da li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

15. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

16. Tužiteljica je u svom stranačkom iskazu na ročištu glavne rasprave održane 9. listopada 2025. navela da se je radilo o tipskom ugovoru na formularu, a o odredbama ugovora nije mogla pregovarati niti joj je objašnjeno što znači naknada za obradu kredita te je razumjela samo osnovne uvjete kao što su iznos, rok otplate, kamata i sl. Taj kredit je tužiteljica iskoristila za kupnju kuhinjskih elemenata odnosno uređaja u kuhinji jer je renovirala kuhinju, a u drugim bankama se je konzultirala za mogućnost kredita, ali je ovaj podignuti bio najbrži. U trenutku podizanja kredita, tužiteljica navodi da nije imala obrt ili svoju firmu.

16.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

17. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužiteljica samo potpisala unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

18.1. Iz iskaza tužiteljice slijedi da nije bila informirana da će biti dužna platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u komu visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužiteljica bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

19. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je ista bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o tarifi te da je tužiteljica o predmetnoj naknadi bila informirana od strane osobnog bankara. Međutim, činjenica što je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz koje je vidljivo da se ista namijenjena samo za internu uporabu uz naznaku iznosa naknada za pojedine vrste usluga i proizvoda (kredita), iako je na istoj nije razvidno u kojem se periodu primjenjivala, ne dokazuje da je doista tužiteljici bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada.

20. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužiteljicu da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužiteljica tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

21. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužiteljici, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača.

22. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002 ), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

24. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

25. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOOO-a, ne gasi.

26. Za donošenje odluke o postojanju pravnog interesa tužiteljice, tužiteljica mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njeno subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te učiniti vjerojatnim da će njezin tužbeni zahtjev, ako bude usvojen, za nju predstavljati ostvarivanje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Razlika između vjerojatnog i dokazanog je u tome što je dokazano ono o čemu postoji takvo uvjerenje koje isključuje bilo kakvu razumnu sumnju u njegovu pravilnost ili istinitost, dok je vjerojatno nešto o čemu postoji takvo uvjerenje u prilog kojeg govori više argumenata njego protiv njega. Pri tome, za tužiteljicu mora postojati pravna korist koju želi postići traženom sudskom zaštitom i to predstavlja subjektivnu sastavnicu, a ne uzima se u obzir i objektivna sastavnica – stvarna osnovanost tužbenog zahtjeva do kojeg se dolazi izričajem presude.

27. Tuženik je tijekom postupka osporio pravnu osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te utužene iznose kao što se je protivio financijsko- knjigovodstvenom vještačenju.

28. Međutim, u ovom postupku se ne radi o restitucijskom zahtjevu niti postoji bilo kakav utuženi iznos, niti je predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje od strane tužiteljice jer takav tužbeni zahtjev i takav dokazni prijedlog uopće nije podnesen.

29. S obzirom da sud temeljem čl. 2. ZPP-a, odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a takav tužbeni zahtjev nije niti podnesen, sud o tome nije niti odlučivao u izreci presude, pa slijedom toga nema nikakvog razloga niti obrazlagati nešto o čemu nije uopće odlučivao niti se odnosi na konkretan predmet.

30. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom parničnom postupku, tuženik joj je dužan nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

30.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1.), za sastav podnesaka od 5. svibnja 2025. i 14. srpnja 2025. po 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 17. rujna 2025. – 100 bodova i 9. listopada 2025. - 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 425 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 850,00 EUR, čemu treba pridodati i dopis tuženiku od 19. prosinca 2024. u iznosu od 52,10 EUR, što ukupno iznosi 902,10 EUR. Tom iznosu treba dodati i porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 223,91 EUR, što ukupno iznosi 1.126,01 EUR.

30.2. Tužiteljici su priznati troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 79,64 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

30.3. Prema tome, tužiteljici pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.205,65 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

30.4. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR, s obzirom da taj trošak nije niti nastao jer ročište za objavu presude nije održano.

U Virovitici 9. listopada 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužiteljicu – odvjetnik Predrag Kralik, Ferde Rusana 4, Bjelovar

2. Za tuženika – odvjetničko društvo Žurić i partneri, Savska cesta 32, Zagreb