REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-96/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog DE zbog kaznenih djela iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 153. st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2024. broj Kzd-14/2022-130 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. ožujka 2025. broj Kžzd-65/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev osuđenog DE za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kzd- 14/2022-130 od 5. lipnja 2024., potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj Kžzd-65/2024-9 od 6. ožujka 2025., osuđen je EE zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11., tri kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11., te kaznenih djela iz čl. 179.a KZ/11. i čl. 139. st. 3. KZ/11. pa mu je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora, izrečena jedinstvena kazna zatvora od 8 godina uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.
2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Arnoldu Čadi, odvjetniku iz Zagreba, zbog "povrede kaznenog zakona, kao i da je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, odnosno teško je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda". Predloženo je da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje u tekstu: ZKP), zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dinko Cvitan odgovorio je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan.
4. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Zahtjevom se tvrdi da su sudovi povrijedili kazneni zakon što bi ukazivalo na zakonsku osnovu iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. i 4. ZKP.
7. Povredu zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP podnositelj nalazi u tome što mu se pod toč. I. izreke prvostupanjske presude inkriminira vrijeme izvanbračne zajednice sa ošt. ŠE koja je trajala u periodu od 2001. do 2004. godine, kada, prema tada važećem KZ/97., kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka nije bilo kriminalizirano. Stoga, u tom dijelu nema pravnog kontinuiteta s kaznenim djelom iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 153. st. 1. koje je prvi puta propisano tek zakonom iz 2013. pa je podnositelj osuđen za djelo koje u vrijeme trajanja izvanbračne zajednice nije bilo kazneno djelo.
7.1. Nasuprot tome, iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod toč. I. izreke prvostupanjske presude jasno slijedi da je kazneno djelo počinjeno u periodu od 2013. do početka veljače 2022., dakle, za vrijeme trajanja bračne zajednice sa ošt. ŠE u kojem razdoblju je osuđenik, učestalo, obavljao spolne odnošaje bez pristanka na štetu bliske osobe. Stoga je kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11. valjano i jasno opisano te je kao takvo bilo propisano zakonom u vrijeme događaja.
7.2. Iako se u činjeničnom opisu tog kaznenog djela navode riječi "za vrijeme trajanja izvanbračne i bračne zajednice" ( što nije točno s obzirom da je izvanbračna zajednica nesporno prestala 2004. kada je sklopljen brak), to ne čini izreku presude nerazumljivom niti je vrijeme radnje "maglovito utvrđeno", kako tvrdi podnositelj. Prema čl. 455. st. 2. toč. 1. ZKP izreka presude kojom se okrivljenik proglašava krivim treba sadržavati naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona. U konkretnom slučaju, obilježje kaznenog djela "prema bliskoj osobi" jasno je naznačeno vremenskim intervalom u kojem je bračna zajednica s oštećenicom nesporno trajala pa navođenje termina "izvanbračne zajednice" predstavlja očiglednu omašku u pisanju kojoj podnositelj, s obzirom da to ne predstavlja obilježje kaznenog djela, daje pretjerani značaj.
8. Nastavno tome, promašeni su prigovori da je " zbog neodređenosti razdoblja (skoro 22 godine) došlo i do povrede zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP... jer se ne zna je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, što je odlučno za odlučivanje o kazni".
8.1. Suprotno ovim navodima zahtjeva, iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude (toč. 22. obrazloženja) nedvojbeno slijedi da je inkriminirani period trajao ukupno 9 godina za koje vrijeme je osuđenik učestalo obavljao spolne odnošaje bez pristanka sa svojom suprugom. Budući da je kazneno djelo u optužnici činjenično opisano kao jedno, produljeno kazneno djelo, koja pravna ocjena, kao povoljnija za optuženika, obvezuje sud sukladno čl. 449. st. 2. ZKP, to se ima smatrati da je kazneno djelo počinjeno danom posljednje radnje (čl. 8. st. 2. KZ/11.) pa se primjenjuje materijalno pravo koje je tada bilo na snazi. Stoga, izmjene zakona koje su izvršene tijekom inkriminiranog razdoblja ne utječu na primjenu načela blažeg zakona, kako pogrešno smatra podnositelj.
9. Nije ostvarena povreda zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP niti time što je podnositelj osuđen za realni, a ne prividni stjecaj kaznenih djela iz čl. 179.a i čl. 139. st. 3. KZ/11.
9.1. Naime, podnositelj smatra da je kazneno djelo nasilja u obitelji supsidijarnog karaktera u odnosu na kazneno djelo prijetnje pa zbog konsumpcije tih djela osuđenik može biti osuđen samo za jedno, i to teže kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ/11.
9.2. Ovo stajalište podnositelja je pogrešno. Naime, pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude podnositelj je osuđen jer je u periodu od lipnja 2015. do 7. veljače 2022. kontinuirano činio kazneno djelo nasilja u obitelji na štetu supruge te tri kaznena djela povrede djetetovih prava na štetu svoje maloljetne djece, dok je 7. veljače 2022. počinio kazneno djelo prijetnje govoreći supruzi „da će ju zatući sjekirom, staviti joj bombu u usta, da će ju ubiti i zatući kao krmaču". Dakle, radi se o zasebnom događaju, a time i zasebnom kaznenom djelu prijetnje koje je kao takvo činjenično opisano, a ne o jednoj od radnji u okviru kaznenog djela nasilja u obitelji, kako pogrešno tumači podnositelj. Zbog toga, kazneno djelo nasilja u obitelji, već i zbog činjenice što je kontinuirano trajalo gotovo sedam godina, ne može imati značaj pratećeg kaznenog djela te u odnosu s kaznenim djelom prijetnje stoji u realnom, a ne prividnom stjecaju.
10. Konačno, podnositelj tvrdi da "lakonsko obrazloženje" presude suda drugog stupnja predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, odnosno, tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
10.1. Ovakvom, paušalnom i uopćenom, tvrdnjom nisu ostvarene navedene povrede. Upravo suprotno, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude odgovorio na sve relevantne žalbene prigovore, a posebno u dijelu koji se odnosi na nerazumljivost izreke prvostupanjske presude (toč. 7.1. obrazloženja) i povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP (toč. 9. obrazloženja) koje argumente, kao dostatne, prihvaća i ovaj Sud. Stoga je očito da podnositelj, u stvari, iznosi svoje nezadovoljstvo odlukom drugostupanjskog suda kojom je njegova žalba odbijena, a ne da bi obrazloženje odluke izostalo u mjeri koja bi drugostupanjsku presudu činila arbitrarnom s aspekta pravičnosti postupka.
11. Kako time navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, to je temeljem čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 9. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
Žarko Dundović
