- 1 -              Rev 295/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 295/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. E. iz S., OIB …, koju zastupa punomoćnica V. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o. u S., protiv tuženika M. D. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1206/19-5 od 18. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3018/18-6 od 28. veljače 2019., u sjednici održanoj 20. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1206/19-5 od 18. srpnja 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3018/18-6 od 28. veljače 2019. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 50.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju poslovne banke u mjestu plaćanja na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka (toč. I. izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 113.500,00 kuna, u roku od 15 dana (toč. II. izreke).

 

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati i drugostupanjska presuda preinači, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice, kao nasljednice pok. J. P., da joj tuženik isplati iznos od 50.000 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica za navedeni iznos tvrdi da ga je njezin pok. brat J. P. pozajmio tuženiku na temelju Izjave ovjerene kod Javnog bilježnika 21. svibnja 2002., koji iznos nije vraćen.

 

7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u bitnom utvrdivši odnosno zaključivši:

 

- da je tuženik potpisao Izjavu i na njoj ovjerio potpis te u Izjavi izjavljuje da je 1. siječnja 2002. od J. P. pozajmio iznos od 50.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, bez kamata, sa rokom vraćanja do 20. svibnja 2003.;

 

- da međutim 1. siječnja 2002. nije došlo do primopredaje novca jer nitko ne potvrđuje da bi tuženik od J. P. dana 1. siječnja. 2002. uzeo predmetni zajam niti da je preuzeo toga dana taj novac,

 

- da je svjedok M. E., sin tužiteljice, dana 21. svibnja 2002. u uniformi specijalne policije iako nije bio na poslu, tražio tuženika u njegovoj firmi, a kada ga je našao došao s njim u bolnicu kod svog ujaka sada pok. J. P., a nakon toga kod Javnog bilježnika gdje je tuženik potpisao Izjavu čiji sadržaj nije istinit, pod prijetnjom jer da je dolazak policajca specijalne policije koji je mlađi od tuženika, fizički sposobniji i prijeti mu zatvorom, kod tuženika izazvao strah zbog čega tuženik u tim okolnostima nije mogao izraziti svoju pravu volju i sklopiti valjan ugovor,

 

- da je tuženik zajam iz 1995. na iznos od 18.000 DEM na rok od 6 mjeseci s kamatom od 6 % već višestruko vratio J. P.,

 

- da činjenica da je sada pok. J. P. dolazio u tvrtku tuženika koji mu je u ratama vraćao zajam; da se tuženik pokušao zaštititi od nezakonitog postupanja M. E. kojemu je tuženik bez priznanica isplatio daljnjih 17.000 € na način da je o zelenaškom zajmu i ponašanju istoga izvijestio policajce I. P. i D. K. zapovjednika specijalne policije, dok je obradu tog predmeta radio policajac V. B.,

 

- da je tuženik dokazao da je spisu priloženu Izjavu od 21. svibnja 2002. potpisao pod prijetnjom i da njen sadržaj ne predstavlja njegovu volju,

 

- da je tuženik dokazao da nikada nije primio novac koji se navodi u Izjavi od prednika tužiteljice, a usmeni ugovor o zajmu koji je tuženik zaista zaključio sa pokojnim J. P. još 1995. je u cijelosti isplaćen, iako se radilo o zelenaškom - ništavom pravnom poslu.

 

8. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i potvrdio prvostupanjsku presudu, međutim iz drugih razloga glede pravnih posljedica postojanja mane volje u vidu prijetnje smatrajući da ista predstavlja razlog za pobojnost, a ne ništavost pravnog posla.

 

9. Prema odredbi čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a kojeg je valjalo primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

 

10. U konkretnom slučaju treba poći od nižestupanjskih utvrđenja da je tuženik potpisao i ovjerio potpis na Izjavi sadržaj koje glasi na to da je tuženik od sada pok. J. P. 1. siječnja 2002. pozajmio iznos od 50.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti, bez kamata, sa rokom vraćanja do 20. svibnja 2003. Pritom nižestupanjski sudovi utvrđuju da bi predmetna Izjava bila potpisana pod prijetnjom. Međutim, kako u navedenoj mani volje pravni posao nije poništen konstitutivnom odlukom suda, onda taj pravni posao proizvodi pravne učinke pa je na tuženiku teret dokaza da ugovor nije ispunjen odnosno da nije izvršena predaja novca. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da 1. siječnja 2002. nije došlo do predaje novca, uz obrazloženje da stranke odnosno svjedoci ne navode da bi tuženik od sada pok. J. P. dana 1. siječnja 2002. na samu Novu godinu 2002. uzeo zajam u visini od 50.000 € odnosno da bi sada pok. J. P. dao taj novac tuženiku, dok svjedok M. E. iskazuje da se radilo o usuglašavanju duga. Kod okolnosti da je tuženik potpisao navedenu izjavu prema kojoj je pozajmio utuženi iznos i ovjerio svoj potpis, pri čemu tužiteljica i svjedok M. E. iskazuju o postojanju tog duga, ovaj sud povodom revizijskih prigovora tužiteljice ocjenjuje da u obrazloženju nižestupanjskih odluka nisu dani jasni i dostatni razlozi provedenih dokaza na okolnost da nije izvršena predaja novca, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a pa je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

11. U ponovljenom će postupku sudovi donijeti nove, na zakonu osnovane odluke, uzimajući u obzir gore navedeno shvaćanje.

 

12. Odluka o troškovima postupka, sadržana u toč. II. izreke donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. rujna 2023.