REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31/III
Poslovni broj: Us I-1688/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Ana Manola, odvjetnica u Zagrebu, Fišerova ulica 3, protiv tuženika Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Zagreb, Ksaver 200a, OIB: 88362248492, kojeg zastupa opunomoćenica ŽUŠ, mag. iur., radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, 9. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-118-01/23-01/14, URBROJ: 534-07-1-2/4-23-02 od 13. lipnja 2023. i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak te tuženik ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 3.000,00 EUR (slovima: tri tisuće eura) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.
Obrazloženje
1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenoga 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-3582/2023 te je kod ovoga Suda zaveden pod poslovnim brojem: Us I-1688/2023.
2. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-118-01/23-01/14, URBROJ: 534-07-1-2/4-23-02 od 13. lipnja 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatske komore medicinskih biokemičara KLASA: UP/I-034-06/22-01/02, URBROJ: 406-01/23-14 od 20. ožujka 2023. (točka 1. izreke) te je odbijena žalba izjavljena protiv zaključaka Hrvatske komore medicinskih biokemičara KLASA: UP/I- 034-06/22-01/02, URBROJ: 406-01/22-6 od 7. listopada 2022., KLASA: UP/I-034- 06/22-01/02, URBROJ: 406-01/23-9 od 14. veljače 2023. i KLASA: UP/I-034-06/22- 01/02, URBROJ: 406-01/23-11 od 3. ožujka 2023. (točka 2. izreke).
2.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za donošenjem rješenja kojim se utvrđuje da je usvojen njezin zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistrica laboratorijske biomedicine stečene u Republici Sloveniji za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar u Republici Hrvatskoj (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistrica laboratorijske biomedicine stečene u Republici Sloveniji za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar u Republici Hrvatskoj (točka II. izreke).
3. Tužiteljica u tužbi, u bitnome, ističe kako je u veljači 2022. podnijela zahtjev Hrvatskoj komori medicinskih biokemičara za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistrice laboratorijske biomedicine koju je stekla u Republici Sloveniji na Magistarskom studijskom programu Laboratorijske biomedicine 2. stupnja na Sveučilištu u Ljubljani, Fakultetu za Farmaciju (Univerza v Ljubljani Fakulteta za farmacijo), radi obavljanja regulirane profesije medicinskog biokemičara u Republici Hrvatskoj. Pojašnjava da je 15. srpnja 2022., po pozivima prvostupanjskog tijela od 21. veljače 2022. i 5. srpnja 2022. dostavila potpunu dokumentaciju, a naknadno je ponovno zaključkom od 7. listopada 2022. pozvana na dostavu daljnje dokumentacije, a dostava koje nije propisana važećim propisima. Pojašnjava kako je prvostupanjsko tijelo 15. prosinca 2022. zatražilo od Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, Povjerenstva za usporedbu inozemnih studijskih programa sa studijskim programom Medicinska biokemija, mišljenje o stečenom obrazovanju i ishodima učenja tužiteljice završetkom trogodišnjeg studija Medicinsko-laboratorijska dijagnostika na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu i kvalifikacije tužiteljice sa Fakulteta u Ljubljani, a koje mišljenje je fakultet u Zagrebu dao 3. ožujka 2023. Tužiteljica je nakon toga zaključkom od 3. ožujka 2023. pozvana očitovati se u kratkom roku od 8 dana zbog čega je uputila molbu za dodjelu dodatnog razumnog roka za sastav obrazloženog očitovanja na mišljenje, pri tome osporivši osnovanost i točnost istog koju molbu je prvostupanjsko tijelo odbilo, dok je prvostupanjsko tijelo 14. veljače 2023. donijelo zaključak kojim se produljuje rok za donošenje rješenja o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije za mjesec dana iz razloga što fakultet u Zagrebu još uvijek nije dostavio mišljenje.
3.1. Smatra da je, s obzirom da više od godinu dana nije donesena odluka po zahtjevu, nastupila neoboriva zakonska presumpcija o priznavanju kvalifikacije tužiteljice sukladno članku 19. stavku 7. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj: 82/15., 70/19. i 47/20., dalje u tekstu: Zakon), pa je stoga 9. ožujka 2023. podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev za donošenjem rješenja kojim se utvrđuje da je zahtjev usvojen.
3.2. Stajališta je da je zahtjev tužiteljice za priznavanjem odbijen jer je tuženik temeljem spornog mišljenja fakulteta u Zagrebu pogrešno zaključio da postoje bitne razlike u kvalifikaciji tužiteljice koje nije moguće nadoknaditi niti provedbom dopunskih mjera, dok je razlog donošenja pobijanog rješenja kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za utvrđenjem, taj što tuženik pogrešno tumači i primjenjuje članak 19. stavak 7. Zakona. Ističe kako je rok iz članka 19. stavka 7. Zakona prekluzivan i smatra kako tuženik neosnovano u rješenju kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenjem poistovjećuje pojam urednosti zahtjeva sa osnovanosti zahtjeva. Navodi kako je 15. srpnja 2022. zahtjev za priznanje u konačnici uredno zaprimljen u smislu članka 19. stavka 7. Zakona, stoga da se ima smatrati da je zahtjev tužiteljice za priznavanjem usvojen 15. listopada 2022.
3.3. Nadalje tužiteljica navodi da je tuženik odbio saslušati tužiteljicu, izvršiti uvid i usporedbu upravnog predmeta tužiteljice sa upravnim predmetima pred prvostupanjskim tijelom u kojima su priznate kvalifikacije istovjetne kvalifikaciji tužiteljice te je odbio produljiti rok za očitovanje na mišljenje fakulteta u Zagrebu, a čime je tužiteljici protivno članku 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje u tekstu: ZUP) uskratio mogućnost izjašnjavanja te je time povrijeđeno i načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. ZUP-a.
3.4. Pojašnjava kako se u dosadašnjoj praksi prvostupanjskog tijela, kvalifikacija tužiteljice redovito priznavala kao jednaka kvalifikaciji stečenoj na fakultetu u Zagrebu, što je tužiteljici potvrdilo prvostupanjsko tijelo 2018. prije upisa na fakultet u Ljubljani. Naknadno je 2020. drugoj studentici fakulteta u Ljubljani to potvrdio tajnik prvostupanjskog tijela o čemu prilaže e-mail korespondenciju od 16. lipnja 2020. Ističe kako je u prvostupanjskom upravnom postupku predložila uvid u spis koji je pravno i činjenično bitno istovjetan tužiteljičinom u kojem je priznata kvalifikacija istovjetna kvalifikaciji tužiteljice, a koji predmet se pred prvostupanjskim tijelom vodio na zahtjev podnositeljice ĆU, KLASA: UP/I-034-04/20-01/02 te predlaže uvid u predmetni spis. Smatra da je tuženik bio dužan napraviti usporedbu postupka tužiteljice sa prethodno navedenim postupcima priznavanja istih stručnih kvalifikacija te osigurati jednako postupanje prema tužiteljici u odnosu na ostale podnositelje zahtjeva za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije istovjetne kvalifikaciji tužiteljice, a koje pravo je zajamčeno člankom 26. Ustava Republike Hrvatske. Navodi i kako je člankom 10. stavkom 3. Pravilnika o mjerilima za priznavanje stručnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj 89/13. i 100/18., dalje u tekstu: Pravilnik) propisano da jednom izvršena usporedba obrazovnih programa vrijedi za sve iste stručne kvalifikacije.
3.5. Ujedno, smatra da je stavljena u otegotniji položaj u odnosu na druge podnositelje zahtjeva za priznanje istovrsne stručne kvalifikacije i da je prvostupanjsko tijelo, suprotno dosadašnjoj praksi, isključivo u odnosu na zahtjev tužiteljice zatražilo predmetnu usporedbu odnosno mišljenje fakulteta u Zagrebu. Predlaže naložiti tuženiku dostavu podataka o broju priznatih stručnih kvalifikacija istovjetnih kvalifikaciji tužiteljice, kao i da se Sudu omogući uvid u spis tih upravnih predmeta radi utvrđenja radi li se o činjenično analognim predmetima.
3.6. Ističe da laboratorij Nastavnog zavoda za Hitnu Medicinu Grada Zagreba vodi UU, mag.lab.biokem. koja je 2016. godine završila fakultet u Ljubljani te kojoj je rješenjem prvostupanjskog tijela dopušten upis i obavljanje medicinsko- biokemijske djelatnosti jer je očito prvostupanjsko tijelo u tom slučaju ocijenilo da je stjecanjem stručne kvalifikacije identične kvalifikaciji tužiteljice stečena potrebna stručna kvalifikacija za obavljanje medicinsko-biokemijske djelatnosti na području Republike Hrvatske te u tom smislu predlaže izvršiti uvid u spis prvostupanjskog tijela vezano za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije UU.
3.7. Osporava mišljenje fakulteta u Zagrebu od 3. ožujka 2023. te smatra da je došlo do povrede načela jednakosti oružja budući da tužiteljici nije omogućeno produljenje roka za očitovanje na mišljenje. Smatra da je zaključak u mišljenju fakulteta u Zagrebu od 3. ožujka 2023. dijametralno suprotan prethodno javno objavljenim analizama predmetnog fakulteta u Zagrebu. Ističe da je u siječnju 2015. godine Povjerenstvo za izradu Samoanalize Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko- biokemijskog fakulteta u čijem sastavu su bili i prof dr. sc. IU i dr. sc. CU, objavilo samoanalizu, a u kojoj se između ostalog navodi kako su kompatibilnost kurikuluma studijskih programa te problemi zajednički za tranzicijske zemlje podloga za usporedbu Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta s Fakultetom za farmacijo Univerze v Ljubljani, Republika Slovenija, dok je iz izjava koje nabraja vidljiva podudarnost predmetna dva studijska programa, pa čak i veća kvaliteta Fakulteta za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani u pojedinim segmentima, kao i da predmetni fakulteti, upravo zbog kompatibilnosti svojih programa redovno surađuju i razmjenjuju znanja, studente i profesore. Navodi da je zbog navoda fakulteta u Zagrebu iz predmetne samoanalize nemoguće uzeti pobijano mišljenje za točno i istinito, pogotovo uzevši u obzir da su u sastavu samoanalize sudjelovali dva člana povjerenstva koje je donijelo mišljenje u ovome postupku, stoga tužiteljica sumnja u nepristranost predmetnog mišljenja zbog čega isto ne može biti temelj za donošenje rješenja o zahtjevu tužiteljice za priznavanjem. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava od 21. siječnja 2014. u predmetu Placi protiv Italije (broj zahtjeva 48754/11) u kojem je Sud potvrdio već ranije zauzeti stav o nedostatku nepristranosti kod vještaka. Smatra kako je u tužiteljičinom slučaju fakultet u Zagrebu korišten upravo u svojstvu vještaka i predlaže da se po potrebi provede vještačenje po odgovarajućoj ustanovi odnosno vještaku.
3.8. Navodi da su Republika Hrvatska i Republika Slovenija dio Europske unije te su obje države u svoje zakonodavstvo implementirale Direktivu 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća Europe o priznavanju stručnih kvalifikacija, a uz to su i Fakultet u Zagrebu i u Ljubljani članovi Europskog udruženja farmaceutskih fakulteta te da su oba fakulteta dio European Higher Educatione Area (EHEA) u sklopu kojega su obje zemlje dobile jednaku ocjenu potpune usklađenosti sa standardima EHEA-e za vanjsko vrednovanje kvalitete obrazovanja. Stoga smatra netočnim da bi stečene kvalifikacije tužiteljice s kojom ista može raditi u predmetnoj profesiji u susjednoj članici EU, tužiteljica imala bitno manje kvalitetna znanja, vještine i kompetencije nego student istog studija u Zagrebu.
3.9. Također, ističe kako iz osporavanih rješenja nije jasno zašto tužiteljici po mišljenju prvostupanjskog tijela i tuženika nije bilo moguće odrediti jednu od mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona. Dodaje kako je prvostupanjsko tijelo u dosadašnjoj praksi, kao preduvjet priznavanja inozemne kvalifikacije, zahtijevalo od kandidata da dodatno odrade stručni staž u trajanju od jedne godine i tužiteljica je očekivala da će ista obveza i njoj biti naložena.
3.10. Poziva se na pogrešnu primjenu materijalnog prava te ističe kako je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti opći sustav priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija. Poziva se na članak 13. Zakona i navodi kako smatra nespornim da je u konkretnom slučaju riječ o razini E koja se dokazuje javnom ispravom, diplomom. Također, navodi kako u upravnom postupku nisu preispitivani uvjeti predviđeni člankom 14. Zakona, a ističe i kako u osporavanim rješenjima u odnosu na činjenice iz članka 15. Zakona nije navedeno jesu li iste utvrđene ili neutvrđene. Pojašnjava i kako je u spis dostavila dokaze o stručnoj kvalifikaciji razine E, a koja joj omogućava da na području Slovenije obavlja medicinsko-biokemijsku djelatnost te da je u skladu sa člankom 15. Zakona prvostupanjsko tijelo dužno prihvatiti razinu stručne kvalifikacije koju u skladu s člankom 13. Zakona potvrđuje matična država članica. Stoga, kako nije sporno postojanje kvalifikacije razine E, prvostupanjsko tijelo u smislu odredbe članka 15. Zakona ne treba i ne može preispitivati razlike u diplomskim studijskim programima Sveučilišta u Ljubljani i Sveučilišta u Zagrebu. Smatra da je sama svrha zakona priznavanje diploma odnosno stručnih kvalifikacija iste razine unutar EU, EGP-a i Švicarske Konfederacije, bez detaljnog preispitivanja sličnosti i razlika u studijskim programima jednakovrijednih studija koji omogućuju unutar vlastite države obavljanje djelatnosti koja je predmet priznanja.
3.11. Slijedom navedenog, predlaže poništiti osporavana rješenja te zaključke prvostupanjskih tijela i utvrditi usvojenim zahtjev tužiteljice radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije magistrice laboratorijske biomedicine stečene u Republici Sloveniji za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar u Republici Hrvatskoj, podredno ako Sud nađe da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je zahtjev tužiteljice za priznavanjem usvojen, predlaže poništiti osporavana rješenja i zaključke te tužiteljici priznati inozemnu stručnu kvalifikaciju magistrica laboratorijske medicine stečena u Republici Sloveniji za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar u Republici Hrvatskoj, uz naknadu troška upravnog spora.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava navode iz tužbe. Pojašnjava kako je nužna pretpostavka za primjenu članka 19. stavka 7. Zakona, odnosno zakonske presumpcije, urednost zahtjeva. Ističe da je izvršenom usporedbom od strane Povjerenstva za usporedbu inozemnih studijskih programa sa studijskim programom Medicinska biokemija Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu od 3. ožujka 2023., KLASA: 007-01/23-01/27, URBROJ: 251-62-01-23-2 (u daljnjem tekstu: Mišljenje Povjerenstva) nedvojbeno utvrđeno da je stručna kvalifikacija magistrica laboratorijske biomedicine, koju je tužiteljica stekla na studiju Laboratorijske biomedicine Sveučilišta u Ljubljani, različita kvalifikacija od stručne kvalifikacije magistrica medicinske biokemije i laboratorijske medicine, koja se stječe na studiju Medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu te da su usporedbom utvrđene bitne razlike u kvaliteti programa nastavnih planova i programa obrazovnih ustanova i studijskih programa koje je tužiteljica završila u odnosu na kvalitetu nastavnog plana i programa studija Medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu u smislu znanja, vještina i kompetencija koje se postižu nakon završenih navedenih studija. S tim u vezi ističe i kako se u predmetnom postupku nije niti mogao primijeniti članak 19. stavak 7. Zakona jer zahtjev tužiteljice nije niti postao uredan jer nema pravno niti stvarno uvjeta da se tužiteljici prizna stručna kvalifikacija magistra medicinske biokemije i laboratorijske medicine u Republici Hrvatskoj.
4.1. Tuženik dodaje da prvostupanjsko tijelo, u ranijim predmetima priznavanja inozemne stručne kvalifikacije stečene na studiju Laboratorijske biomedicine Sveučilišta u Ljubljani, nikada nije izvršilo usporedbu studijskih programa Medicinske biokemije Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sa studijskim programom stručnog studija Medicinsko-laboratorijska dijagnostika Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu te studijskim programom Laboratorijska biomedicina Sveučilišta u Ljubljani. Kako u ranijim postupcima usporedba nije izvršena, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza i načelu utvrđivanja materijalne istine, prvostupanjsko je tijelo izvršilo usporedbu studijskih programa u predmetima iste pravne stvari te utvrdilo da stručne kvalifikacije podnositelja ne odgovaraju stručnim kvalifikacijama koje se za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar zahtijevaju u Republici Hrvatskoj te je na temelju saznanja za nove činjenice u predmetima iste pravne stvari u kojima su podnositelji podnijeli zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije stečene na Sveučilištu u Ljubljani, Fakultetu za farmaciju, u postupku po službenoj dužnosti utvrdilo da u naprijed navedenim predmetima postoje razlozi za obnovu postupka, sve sukladno odredbi članka 123. stavku 1. točki 1. ZUP-a. Tako je i u predmetu koji se pred prvostupanjskim tijelom vodio na zahtjev podnositeljice, na koju se tužiteljica poziva i u žalbi i u predmetnoj tužbi, određena po službenoj dužnosti obnova postupka priznavanja inozemne stručne kvalifikacije. Smatra netočnim navode tužiteljice kako je prvostupanjsko tijelo upravo i isključivo samo u odnosu na njezin zahtjev zatražilo predmetnu usporedbu.
4.2. Također, u odnosu na navode tužiteljice kako joj je ostavljen prekratak rok za očitovanje, ističe i kako prvostupanjsko tijelo nije niti bilo dužno dostaviti Mišljenje Povjerenstva na očitovanje s obzirom da prvostupanjsko tijelo ima pravo primijeniti diskrecijsku ocjenu, a koje stajalište je zauzeo Upravni sud u Osijeku u presudama poslovni broj: Usl-708/2022 od 14. veljače 2023. i poslovni broj: Us I-327/2023 od 23. svibnja 2023. Pojašnjava kako se dostavljena Samoanaliza ne odnosi na stručne kvalifikacije koje su predmet ovog postupka te da se u navedenom dokumentu analizira visoko učilište Farmaceutsko-biokemijski fakultet, a koji ima više studijskih programa, ne samo studij medicinske biokemije, način upravljanja istim, osiguravanje kvalitete, studenti, nastavnici, znanstvena i stručna djelatnost, resursi i drugo, dok iz činjenica navedenih u Samoanalizi da je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu objavljeno manje radova i manji broj citata u odnosu na Fakultet za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani, da postoji dvosmjerna mobilnost nastavnika između navedena dva visoka učilišta, da profesori zaposleni na Oba visoka učilišta sudjeluju u programima mobilnosti LLP ERASMUS i ERASMUS Mundus BASILEUS 111, ne proizlazi apsolutno nikakva podudarnost predmetna dva studijska programa odnosno medicinske biokemije i laboratorijske biomedicine, pa su stoga navodi tužiteljice iz tužbe u cijelosti promašeni i neosnovani. Smatra da su navodi o arbitrarnosti i paušalnosti vezani za Mišljenje Povjerenstva usmjereni isključivo ka tome da se skrene pozornost s predmetne pravne stvari, a to je da je tužiteljica završetkom studijskih programa na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu i na Fakultetu za farmaciju u Ljubljani stekla znanja, vještine i kompetencije koje su bitno različite od onih koji se stječu završetkom studija Medicinske biokemije u Zagrebu, slijedom čega nema pravno niti stvarno uvjeta da se tužiteljici prizna stručna kvalifikacija medicinski biokemičar u Republici Hrvatskoj. Slijedom naprijed navedenog, obzirom da je tuženik utvrdio da je prvostupanjsko tijelo usporedbom dokumentacije o stečenim stručnim kvalifikacijama tužiteljice sa stručnim kvalifikacijama koje kao uvjet traže propisi Republike Hrvatske za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar pravilno utvrdilo činjenice i da je tužiteljica završetkom studija Medicinsko- laboratorijske dijagnostike Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu i studija Laboratorijske biomedicine Sveučilišta u Ljubljani stekla znanja, vještine i kompetencije bitno različite od onih koji se stječu završetkom studija Medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu koje se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona, odnosno da se radi o različitim stručnim kvalifikacijama te da nisu ispunjeni ni uvjeti za djelomičan pristup profesiji iz članka 71. i 72. Zakona, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
5. Tužiteljica u podnesku od 10. listopada 2023. ostaje kod svih dosadašnjih navoda i dokaza iz tužbe. Ističe kako tuženik, u odnosu na činjenicu da se zahtjev tužiteljice ima smatrati usvojenim sukladno članku 19. stavku 7. Zakona, osim što pokazuje evidentno nepoznavanje opće poznate razlike između urednosti i osnovanosti zahtjeva, iznosi i posve neosnovano i proturječno obrazloženje za prekoračenje roka za odluku po zahtjevu tužiteljice. Naime, isti iznosi da prvostupanjsko tijelo u ranijim predmetima iste pravne stvari priznavanja inozemne stručne kvalifikacije stečene na studiju Laboratorijske biomedicine Sveučilišta u Ljubljani nikada nije izvršilo usporedbu studijskog programa u Ljubljani sa studijskim programom fakulteta u Zagrebu, a zatim navodi da je isto netočno te dostavlja rješenje prvostupanjskog tijela od dana 19. lipnja 2023. godine, KLASA: UP/I-034- 04/20-01/02, URBROJ: 406-01/23-16 (rješenje u odnosu na NU) u kojem se izrijekom navodi da je prvostupanjsko tijelo temeljem zahtjeva upućenog Sveučilištu u Zagrebu Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu još dana 30. srpnja 2021. zaprimilo usporedbu studijskih programa istovjetnih programima koje je završila tužiteljica. Dakle, kako se obrazloženja osporavanih rješenja u odnosu na primjenu članka 19. stavka 7. Zakona odnose na neurednost zahtjeva tužiteljice do pribavljanja relevantne usporedbe jer tuženik istu nikada nije prije radio, navodima iz odgovora na tužbu tuženik priznaje paušalnost predmetnog obrazloženja te priznaje da je već u trenutku podnošenja zahtjeva tužiteljice raspolagao relevantnom usporedbom. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je postupak po zahtjevu tužiteljice trajao dulje od zakonom predviđenog roka radi toga što prvostupanjsko tijelo nije raspolagalo usporedbom koju je smatralo nužnom za utvrđivanje materijalne istine, a sve uzevši u obzir da je člankom 10. stavkom 3. Pravilnika izrijekom predviđeno da se usporedba, a za koju iz rješenja podnositeljice ĆU proizlazi da je u odnosu na kvalifikacije istovjetne kvalifikaciji tužiteljice pribavljena od strane prvostupanjskog tijela još u 2021., vrijedi za sve iste stručne kvalifikacije. Nadalje, ističe i kako je tuženik u cijelosti propustio očitovati se na činjenicu da je u odnosu na iste studijske programe isti fakultet u Zagrebu odnosno relevantno Povjerenstvo i to u djelomično istom sastavu, dalo različite ocjene sukladnosti u odnosu na iste predmete. Navedeno jasno i nedvojbeno dovodi u pitanje točnost, a time i objektivnost i vjerodostojnost zaključka navedenog u mišljenju fakulteta u Zagrebu na kojem se temelje pobijana rješenja, pa je evidentno da načelo materijalne istine u upravnom postupku po zahtjevu tužiteljice nije ostvareno, a koja povreda može biti otklonjena jedino pribavljanjem nepristranog, objektivnog i na činjenicama zasnovanog mišljenja od strane trećeg ovlaštenog tijela, a u kojem smislu tužiteljica ostaje pri predloženom vještačenju. Ističe da presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Us l-327/2023- 8 od 23. svibnja 2023. koju tuženik dostavlja u spis nije relevantna za odluku u ovosudnom sporu jer se radi o sporu vezanom za postupak priznavanja kvalifikacija sa drugih fakulteta, i to u državama koje nisu dio Europske unije i čije obrazovne ustanove ne udovoljavaju nizu standarda kvalitete za koje je u tužbi dokazano da ih relevantni fakultet u Ljubljani ispunjava. Dodaje kako se tužiteljica u ovom sporu poziva na različito postupanje u odnosu na osobe koje su tražile priznavanje kvalifikacija istovjetnih kvalifikaciji tužiteljice, dok je do navodnih obnova postupka došlo isključivo u odnosu na osobe kojima je kvalifikacija istovjetna tužiteljici priznata, a koje još nisu pristupile stručnom ispitu propisanom za magistre biokemije, dok odgovor na tužbu ne sadrži nikakvo obrazloženje što je sa već priznatim kvalifikacijama osoba, primjerice UU, koje temeljem istih obnašaju važne javne funkcije iako je, prema navodima prvostupanjskog tijela i tuženika, time ugroženo zdravlje ljudi.
6. Tužiteljica u podnesku od 17. lipnja 2025. dodaje da je istaknula i prigovor diskriminacije obzirom da postoje osobe koje su završile iste studije kao i tužiteljica na istim obrazovnim ustanovama, a kojima je tuženik priznao diplome te koje osobe obavljaju poslove iz struke stečene na predmetnim studijima, a predmetne navode učinila je vjerojatnim već u tužbi i tijekom spora. Naime, tužiteljica je istaknula da je jedna od takvih osoba gđa. UU, za koju dostavlja javno dostupne dokaze o obrazovanju i trenutnom zaposlenju koji izravno dokazuju postojanje diskriminacije. Ujedno je zatražila trošak na ime sastava zahtjeva od 9. ožujka 2023. za utvrđenjem da je zahtjev za priznavanjem inozemne stručne kvalifikacije priznat u iznosu od 124,43 EUR, sastava žalbe izjavljene protiv prvostupanjske odluke od 4. travnja 2023. u iznosu od 297,97 EUR, sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR, sastava podneska od 10. listopada 2023. u iznosu od 1.000,00 EUR, pristupa ročištu u iznosu od 1.000,00 EUR te sastava podneska od 17. lipnja 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR, sveukupno 4.404,40 EUR.
7. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, spis ovoga Suda poslovni broj: Us I- 1602/2023 te je po službenoj dužnosti zatražio od tuženika i prvostupanjskog tijela spis predmeta KLASA: UP/I-034-04/20-01/02, spis predmeta vezano za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije UU te podatak o dosada priznatim kvalifikacijama istovjetnima kvalifikaciji tužiteljice, a održana je i javna rasprava kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. dalje: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet upravnog spora.
7.1. Na raspravi je opunomoćenica tužiteljice u cijelosti ostala kod svih dosada iznesenih navoda i postavljenih dokaznih prijedloga, dok je službena osoba tuženika ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja te je u spis predala Usporedbu studijskih programa Medicinsko-laboratorijske dijagnostike koje izvodi Medicinski fakultet u Osijeku sa studijskim programom Laboratorijske medicine koji izvodi Farmaceutski fakultet Sveučilišta u Ljubljani od 2. prosinca 2021. koji program je završila tužiteljica, a istom je utvrđeno da su gotovo istovjetni ishodi učenja kao temeljne opće i specifične kompetencije završenih magistara Medicinsko- laboratorijske medicine u Osijeku i Laboratorijske medicine u Ljubljani.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
9. Pri tome valja napomenuti da Sud nije smatrao potrebnim provoditi preostale dokazne prijedloge predložene od strane tužiteljice, obzirom da je utvrdio nezakonitost osporavanog rješenja i bez provođenja istih. Naime, ovome spisu priležeći dokazi, dokazi iz spisa poslovni broj: Us I-1602/2023 te provedeni dokazni prijedlog pribave spisa predmeta KLASA: UP/I-034-04/20-01/02, spisa predmeta vezano za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije UU te podatka o dosada priznatim kvalifikacijama istovjetnima kvalifikaciji tužiteljice, a nakon koje pribave je Sud izvršio uvid u iste, dostatni su za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.
10. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužiteljica zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije stečene u Republici Sloveniji za obavljanje profesije medicinskog biokemičara u Republici Hrvatskoj podnijela 9. veljače 2022., dok je 9. ožujka 2023. podnijela zahtjev za donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je predmetni zahtjev usvojen jer Hrvatska komora medicinskih biokemičara nije postupila u skladu sa člankom 19. stavkom 7. Zakona, odnosno nije u propisanom roku donijela i dostavila rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije.
11. Prvenstveno valja napomenuti da za primjenu pozitivne presumpcije iz članka 19. stavka 7. Zakona nije dovoljno da zahtjev nije riješen u roku od 3 mjeseca od dana zaprimanja zahtjeva, već da je razina inozemne stručne kvalifikacije odgovarajuća sa zahtijevanom razinom u Republici Hrvatskoj za pristup i bavljenje reguliranom profesijom za koju se podnosi zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije. Obzirom da je tijekom upravnog postupka prvostupanjsko tijelo smatralo da postoje bitne razlike između inozemne stručne kvalifikacije tužiteljice i stručnih kvalifikacija koje su uređene propisima navedenim u obrazloženju osporenog rješenja za obavljanje predmetne regulirane profesije u Republici Hrvatskoj, pravilno je u tom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za donošenjem rješenja kojim se utvrđuje da je usvojen zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistrica laboratorijske medicine stečene u Republici Sloveniji za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar u Republici Hrvatskoj.
12. Postupak priznavanja inozemne stručne kvalifikacije u zdravstvenoj djelatnosti uređen je odredbama Zakona i odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj: 100/18., 125/19., 133/20., 147/20.).
13. Prema članku 15. stavku 1. Zakona, ako su pristup reguliranoj profesiji ili bavljenje tom profesijom u Republici Hrvatskoj uvjetovani određenim posebnim stručnim kvalifikacijama, nadležno tijelo dužno je dopustiti pristup toj profesiji i bavljenje tom profesijom pod istim uvjetima koji se primjenjuju na državljane Republike Hrvatske i to kandidatu koji je: a) stekao stručnu kvalifikaciju u državi članici i posjeduje potvrdu kompetentnosti ili dokaz o stručnoj kvalifikaciji iz članka 13. ovoga Zakona koji zahtijeva država članica za pristup i obavljanje regulirane profesije na njezinu području ili b) obavljao tu profesiju u punom ili nepunom radnom vremenom istovjetnog ukupnog trajanja najmanje godinu dana u zadnjih deset godina u državi članici u kojoj ta profesija nije regulirana, pod uvjetom da kandidat posjeduje jednu ili više potvrda kompetentnosti ili dokaza o stručnoj kvalifikaciji iz članka 13. ovoga Zakona koje je izdalo nadležno tijelo države članice u kojoj ta profesija nije regulirana.
14. Sukladno članku 18. stavku 1. Zakona, nadležno tijelo može u postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije od kandidata koji ispunjava uvjete iz članka 15. ovoga Zakona zatražiti provedbu jedne od dopunskih mjera, i to: a) razdoblje prilagodbe do tri godine ili b) provjeru kompetentnosti. Stavkom 2. određeno je da provedbu dopunske mjere iz stavka 1. ovoga članka nadležno tijelo može zatražiti od kandidata ako: a) osposobljavanje koje je prošao obuhvaća bitno različite sadržaje od onih koje obuhvaća dokaz o obrazovnoj, odnosno stručnoj kvalifikaciji koji su propisani u Republici Hrvatskoj ili b) regulirana profesija u Republici Hrvatskoj sadržava jednu ili više aktivnosti koje ne postoje u toj profesiji u kandidatovoj matičnoj državi članici, a osposobljavanje koje se traži u Republici Hrvatskoj obuhvaća bitno različite sadržaje od sadržaja koje obuhvaća potvrda kompetentnosti ili dokaz o obrazovnoj, odnosno stručnoj kvalifikaciji. Prema stavku 3. istoga Zakona, nadležno tijelo uspoređuje dokumentaciju o stručnim kvalifikacijama kandidata sa stručnim kvalifikacijama koje su u Republici Hrvatskoj propisane kao uvjet za obavljanje određene regulirane profesije. Ako na temelju te usporedbe nadležno tijelo ocijeni da kvalifikacije kandidata ne odgovaraju, odnosno da postoje bitne razlike između stručnih kvalifikacija kandidata i stručnih kvalifikacija koje su propisane za obavljanje regulirane profesije u Republici Hrvatskoj poziva kandidata zaključkom da se u roku od 30 dana pismeno očituje o izboru jedne od dopunskih mjera iz stavka 1. ovoga članka.
15. Nadalje, prema članku 19. Zakona, nadležno tijelo dužno je donijeti rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije i dostaviti ga kandidatu najkasnije u roku od tri mjeseca od dana zaprimanja urednog zahtjeva (stavak 1.). Rok iz stavka 1. ovoga članka može se produžiti najviše za mjesec dana ako za to postoje opravdani razlozi, osim u slučaju automatskog priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje reguliranih profesija na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja iz poglavlja I. glave IV. ovoga Zakona (stavak 2.). Iznimno, odredbe stavaka 1. i 2. ovoga članka ne primjenjuju se u slučaju provedbe dopunskih mjera iz članka 18. ovoga Zakona (stavak 3.). Nadležno tijelo dužno je odlučiti o zahtjevu kandidata iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona u roku od mjesec dana od dana provedene dopunske mjere iz članka 18. ovoga Zakona (stavak 4.). U postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije nadležno tijelo može zatražiti mišljenje nadležne strukovne organizacije, odgovarajuće obrazovne ustanove ili centra za pomoć iz članka 75. ovoga Zakona koji su dužni svoje mišljenje dostaviti najkasnije u roku od 15 dana od dana zaprimanja takvog zahtjeva. U protivnom, nadležno tijelo može izdati rješenje bez takvog mišljenja (stavak 5.). Mišljenje nadležne strukovne organizacije, odgovarajuće obrazovne ustanove ili centra za pomoć iz stavka 5. ovoga članka ne obvezuje nadležno tijelo (stavak 6.). Ako nadležno tijelo, u postupku pokrenutom na uredan zahtjev kandidata, ne donese rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije i ne dostavi ga kandidatu u roku iz stavka 1. ovoga članka, odnosno u slučaju opravdanih razloga u roku iz stavka 2. ovoga članka, smatrat će se da je zahtjev kandidata usvojen. U tom slučaju kandidat ima pravo tražiti od nadležnog tijela donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je zahtjev kandidata usvojen, a koje je nadležno tijelo obvezno izdati u roku od osam dana od dana traženja kandidata (stavak 7.).
16. Sukladno članku 20. stavku 4. Zakona, u slučaju kad nadležno tijelo utvrdi da postoje bitne razlike u stručnim kvalifikacijama kandidata koje se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. ovoga Zakona, a nisu ispunjeni uvjeti za djelomičan pristup profesiji iz članaka 71. i 72. ovoga Zakona, odbit će zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije.
17. Člankom 10. stavkom 1. Pravilnika propisano je da nadležna komora uspoređuje dokumentaciju o stručnim kvalifikacijama kandidata sa stručnim kvalifikacijama koje kao uvjet traže propisi Republike Hrvatske za obavljanje određene regulirane profesije sukladno članku 17. Zakona. Stavkom 2. istog članka određeno je da usporedbu obrazovnih programa dokumentacije iz stavka 1. ovoga članka obavlja nadležna komora na temelju stručne procjene nadležnih stručnjaka koji u sklopu svoje primarne djelatnosti obavljaju izobrazbu, odnosno osposobljavanje kadrova za predmetnu reguliranu profesiju u Republici Hrvatskoj ili su sudjelovali u izradi programa izobrazbe, odnosno osposobljavanja kadrova za predmetnu reguliranu profesiju u Republici Hrvatskoj.
18. Prema članku 177. stavku 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, postupak priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, davanje prava na korištenje profesionalnog naziva u rješenju o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije, davanje informacija o postupku i uvjetima za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije provodi nadležna komora sukladno zakonu kojim se uređuju regulirane profesije i priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija.
19. Iz podataka spisa proizlazi da je Hrvatska komora medicinskih biokemičara u skladu sa člankom 19. stavkom 5. Zakona od Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko- biokemijskog fakulteta zatražila mišljenje o stečenom obrazovanju i ishodima učenja tužiteljice usporedbom programa obrazovanja ustanove na kojoj je tužiteljica stekla svoje obrazovanje i programa obrazovanja studija Medicinska biokemija Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet.
20. U zaključku Mišljenja Povjerenstva za usporedbu inozemnih studijskih programa sa studijskim programom Medicinska biokemija Farmaceutsko- biokemijskog fakulteta u Zagrebu KLASA: 007-01/23-01/27, URBROJ: 251-62-01-23- 2 od 3. ožujka 2023. navodi se da je usporedbom Nastavnog plana i programa za stjecanje zanimanja magistar medicinske biokemije i laboratorijske medicine koje kao uvjet traže propisi Republike Hrvatske za obavljanje regulirane profesije medicinskog biokemičara utvrđeno da Nastavni plan i program stručnog studija Medicinsko- laboratorijska dijagnostika na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu (trogodišnji stručni studij, 180 ECTS) i Magistarskog studijskog programa Laboratorijska medicina 2. stupnja Fakulteta za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani (diplomski sveučilišni studij, 120 ECTS) koje je završila tužiteljica s Nastavnim planom i programom integriranoga prijediplomskog i diplomskoga sveučilišnoga studija medicinske biokemije koji se izvodi na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u značajnom opsegu nisu podudarni. Nadalje, u zaključku se navodi kako se Nastavnim planom i programom stručnog studija Medicinsko- laboratorijska dijagnostika Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu (trogodišnji stručni studij, 180 ECTS) i Magistarskog studijskog programa Laboratorijska biomedicina 2. stupnja Fakulteta za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani (diplomski sveučilišni studij, 120 ECTS) postižu kvalifikacije koje u maloj mjeri odgovaraju kvalifikaciji koja se postiže završetkom integriranog prijediplomskog i diplomskoga sveučilišnoga studija Medicinska biokemija na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a koja je usklađena s odgovarajućim propisima i zahtjevima u Republici Hrvatskoj za obavljanje regulirane profesije – magistra medicinske biokemije i laboratorijske medicine. Stoga Povjerenstvo zaključuje da tužiteljica temeljem stečenih kvalifikacija završetkom stručnog studija Medicinsko-laboratorijska dijagnostika na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu i Magistarskog studijskog programa Laboratorijska medicina 2. stupnja Fakulteta za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani ne zadovoljava uvjete za obavljanje obaveznog stručnog staža za magistre medicinske biokemije i laboratorijske medicine.
21. Nadalje, iz obrazloženja rješenja tuženika proizlazi da su provedbom usporedne dokumentacije o stečenim stručnim kvalifikacijama tužiteljice sa stručnim kvalifikacijama koje kao uvjet traže propisi Republike Hrvatske za obavljanje regulirane profesije medicinski biokemičar, utvrđene bitne razlike u kvaliteti programa nastavnih planova i programa obrazovnih ustanova i studijskih programa koje je tužiteljica završila u odnosu na kvalitetu nastavnog plana i programa studija Medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu. Navodi se i da je tužiteljica završetkom Medicinsko-laboratorijske dijagnostike Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu i studija Laboratorijske biomedicine u Ljubljani stekla znanja, vještine i kompetencije koji su bitno različiti od onih koji se stječu završetkom studija Medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu te da se iste ne mogu nadoknaditi niti provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona, kao i da nisu ispunjeni uvjeti za djelomičan pristup profesiji iz članaka 71. i 72. Zakona. Stručna kvalifikacija magistrica laboratorijske biomedicine stečena na studiju Laboratorijske biomedicine Sveučilišta u Ljubljani različita je kvalifikacija od stručne kvalifikacije magistrice medicinske biokemije i laboratorijske medicine, koja se stječe na studiju medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu te stoga nema uvjeta za priznavanje stručne kvalifikacije.
22. Prvenstveno valja napomenuti da se, prema članku 20. stavku 4. Zakona, zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije odbija u slučaju kad nadležno tijelo utvrdi da postoje bitne razlike u stručnim kvalifikacijama kandidata koje se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona, a nisu ispunjeni uvjeti za djelomičan pristup profesiji iz članaka 71. i 72. Zakona. Dakle, iz prethodno navedenoga proizlazi da je prije odbijanja zahtjeva za priznavanje, u slučaju postojanja bitnih razlika u stručnim kvalifikacijama kandidata potrebno utvrditi mogu li se razlike nadoknaditi i provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona.
22.1. Nastavno na navedeno, a kako osporavana rješenja osim kratkih navoda da se razlike u stručnim kvalifikacijama ne mogu otkloniti niti provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona, ne sadrže valjano i dostatno obrazloženje razloga zašto u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za provedbu dopunskih mjera iz članka 18. Zakona, to ovaj Sud nije mogao otkloniti prigovor tužiteljice kako nije jasno zašto nisu određene dopunske mjere iz članka 18. Zakona.
23. Nadalje, tuženik je osporavanim rješenjem potvrdio prvostupanjsku odluku koju je Hrvatska komora medicinskih biokemičara utemeljila na dokumentu koji je Farmaceutsko-biokemijski fakultet sveučilišta u Zagrebu dana 3. ožujka 2023. izradio pod naslovom Mišljenje o stečenom obrazovanju i ishodima učenja za tužiteljicu, a koje je zatražilo prvostupanjsko tijelo u smislu odredbe članka 19. stavka 5. Zakona.
23.1. Međutim, iz obrazloženja rješenja Hrvatske komore medicinskih biokemičara KLASA: UP/I-034-04/20-01/05, URBROJ: 406-01-21-3 od 15. siječnja 2021. kojim je KU priznata inozemna stručna kvalifikacija u dijelu koji se odnosi na završetak magistarskog studijskog programa drugog stupnja Laboratorijska medicina na Fakultetu za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani, Republika Slovenija (točka 1. izreke) te je utvrđeno da je studijski program Laboratorijska medicina na Fakultetu za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani, Republika Slovenija, kojim se stječe stručni naziv magistar/magistrica laboratorijske medicine, sukladan studijskom programu Medicinska biokemija na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Republika Hrvatska, kojim se stječe akademski naziv magistar/magistrica medicinske biokemije i laboratorijske medicine (točka 2. izreke), vidljivo je da Povjerenstvo za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija nije vršilo usporedbu studijskih programa dokumentacije sukladno članku 10. stavku 3. Pravilnika.
23.2. Obzirom da je odredbom članka 10. stavka 3. Pravilnika propisano da jednom izvršena usporedba obrazovnih programa vrijedi za sve iste stručne kvalifikacije, nije jasno iz kojeg razloga je Hrvatska komora medicinskih biokemičara ponovno zahtijevala od odgovarajuće obrazovne ustanove novu usporedbu programa u smislu članka 19. stavka 5. Zakona i članka 10. stavka 2. Pravilnika.
23.3. Stoga je u pravu tužiteljica kada tvrdi da tuženik pogrešno iznosi tvrdnju da prvostupanjsko tijelo u ranijim predmetima iste pravne stvari priznavanja inozemne stručne kvalifikacije stečene na studiju Laboratorijske medicine Sveučilišta u Ljubljani nikada nije izvršilo usporedbu studijskog programa u Ljubljani sa studijskim programom fakulteta u Zagrebu (isto proizlazi primjerice i iz rješenja Hrvatske komore medicinskih biokemičara KLASA: UP/I-034-04/20-01/02, URBROJ: 406- 01/23-16 od 19. lipnja 2023. u kojem se u obrazloženju navodi da je Komora, temeljem zahtjeva upućenog Sveučilištu u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, dana 30. srpnja 2021. zaprimila dokument Usporedba nastavnog programa integriranog preddiplomskog i diplomskog studija Medicinske biokemije Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sa studijskim programom stručnoga studija – Medicinsko-laboratorijska dijagnostika Zdravstvenoga veleučilišta u Zagrebu te 2. razine magistarskoga studijskog programa Laboratorijska medicina Sveučilišta u Ljubljani, KLASA: 602-04/21-03/41, URBROJ: 251-62-01-21-2 od 19. srpnja 2021., izrađen po Povjerenstvu za izradu usporedbe studijskih programa Medicinske biokemije sa sličnim studijima u zemlji i inozemstvu Sveučilišta u Zagrebu Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta).
24. Nadalje, tužiteljica smatra da ispunjava uvjete za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije, između ostalog, i iz razloga jer je učinila vjerojatnim da postoje osobe koje su završile iste studije kao i tužiteljica na istim obrazovnim ustanovama, a kojima je tuženik priznao diplome te koje osobe obavljaju poslove iz struke stečene na predmetnim studijima, odnosno da se u dosadašnjoj praksi prvostupanjskog tijela kvalifikacija tužiteljice redovito priznavala kao jednaka kvalifikaciji stečenoj na fakultetu u Zagrebu te je stoga predložila uvid u spise pravno i činjenično u bitnom istovjetnim predmetima u kojima je priznata kvalifikacija istovjetna kvalifikaciji tužiteljice.
24.1. S obzirom na navedeno Sud je tijekom upravnog spora, s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja zatražio od tuženika i prvostupanjskog tijela spis predmeta KLASA: UP/I-034-04/20-01/02, zatim spis predmeta vezano za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije UU te podatak o dosada priznatim kvalifikacijama istovjetnima kvalifikaciji tužiteljice, kako bi na taj način izvršio kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja.
24.2. Hrvatska komora medicinskih biokemičara je ovome Sudu dostavila podnesak od 17. srpnja 2025. u kojem navodi da je Ministarstvo zdravstva u dopisu Komori od 9. ožujka 2021. dalo mišljenje da završen studij laboratorijske medicine u Republici Sloveniji u trajanju od dvije godine može biti nadogradnja jedino u stjecanju više razine obrazovanja u djelatnosti medicinsko-laboratorijske dijagnostike, ali ne i medicinske biokemije, dok je dopisom od 5. listopada 2021. Komori predložilo da u predmetu kandidatkinje SU (ima istovjetne kvalifikacije kao tužiteljica) u otvorenom roku iz članka 131. stavka 2. ZUP-a postupi sukladno članku 129. stavku 3. i članku 131. stavku 3. ZUP-a, i to iz razloga nezakonitosti rješenja budući da nije izvršena usporedba studijskog programa stečenog u inozemstvu (Republika Slovenija) s važećim programom studija čijim se završetkom stječe akademski naziv magistar medicinske biokemije i laboratorijske medicine. Ističe da je Komora postupila po predmetnom prijedlogu i poništila rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije istovjetne kvalifikaciji tužiteljice, kako u predmetu kandidatkinje SU, tako i u svim ostalim predmetima koji su identični njezinom, a glede kojih nije protekao rok iz članka 131. stavka 2. ZUP-a, dok je glede zahtjeva za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija istovjetnih kvalifikaciji tužiteljice, a rješavanje koji je bilo u tijeku, provedena usporedba studijskih programa te su zahtjevi odbijeni, pa tako i tužiteljičin zahtjev. Također dodaje da je Komora u periodu od 2015. do 2018. godine izvršila priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija istovjetnih kvalifikaciji tužiteljice slijedećim kandidatima: JU, UU, GU i VU te ujedno napominje da se radi o kandidatima čija rješenja o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija istovjetnih kvalifikaciji tužiteljice nisu poništena zbog proteka roka iz članka 131. stavka 2. ZUP- a.
24.3. Uvidom u spis utvrđeno je da je Hrvatska komora medicinskih biokemičara dana 19. lipnja 2023. donijela rješenje KLASA: UP/I-034-04/20-01/02, URBROJ: 406- 01/23-16 kojim je određena obnova upravnog postupka priznavanja inozemne stručne kvalifikacije temeljem kojega je doneseno rješenje KLASA: UP/I-034-04/20- 01/02, URBROJ: 406-24-20-5 od 19. lipnja 2020. kojim rješenjem je NU iz [adresa] priznata inozemna stručna kvalifikacija stečena na Sveučilištu u Ljubljani, Fakultetu za farmaciju, Republika Slovenija. Iz obrazloženja rješenja od 19. lipnja 2023. proizlazi da je Hrvatska komora medicinskih biokemičara prilikom donošenja rješenja od 19. lipnja 2020. zaključila da je studijski program Laboratorijska medicina Sveučilišta u Ljubljani, Fakultet za farmaciju, Republika Slovenija, završetkom kojega se stječe stručni naziv magista/magistra laboratorijske medicine, sukladan studijskom programu Medicinska biokemija Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Republika Hrvatska, završetkom kojeg se stječe akademski naziv magistar/magistra medicinske biokemije i laboratorijske medicine.
24.4. Navedenim rješenjem je samo određena obnova upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje kojim je NU priznata inozemna stručna kvalifikacija stečena na Sveučilištu u Ljubljani, Fakultetu za farmaciju, Republika Slovenija, dok prema članku 127. stavku 1. ZUP-a, nakon provedene obnove postupka, nadležno tijelo donosi rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnovljenog postupka. Rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, nadležno tijelo može rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem, u kojem će slučaju, s obzirom na okolnosti, prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.
24.5. Dakle, u ovom trenutku je još uvijek nepoznat ishod upravnog postupka u kojem je određena obnova, odnosno na snazi je (još uvijek) ostalo rješenje KLASA: UP/I-034-04/20-01/02, URBROJ: 406-24-20-5 od 19. lipnja 2020. kojim rješenjem je NU priznata inozemna stručna kvalifikacija stečena na Sveučilištu u Ljubljani, Fakultetu za farmaciju, Republika Slovenija (rješenjem priznata kvalifikacija istovjetna kvalifikaciji tužiteljice). Naime, okolnost vođenja postupka po izvanrednome pravnom lijeku sama po sebi ne utječe na opstojnost rješenja o priznavanju kvalifikacije te u konkretnom slučaju, dokle god rješenje o priznavanju kvalifikacije proizvodi pravne učinke, polazi se od postojanja pravne egzistencije rješenja o priznavanju stručne kvalifikacije.
24.6. Nadalje, rješenjem Hrvatske komore medicinskih biokemičara KLASA: UP/I- 034-04/20-01/05, URBROJ: 406-01-21-3 od **.**.2021. KU priznata je inozemna stručna kvalifikacija u dijelu koji se odnosi na završetak magistarskog studijskog programa drugog stupnja Laboratorijska medicina na Fakultetu za farmaciju Sveučilišta u Ljubljani, Republika Slovenija (točka 1. izreke) te je utvrđeno da je studijski program Laboratorijska medicina Sveučilišta u Ljubljani, Fakultet za farmaciju, Republika Slovenija, završetkom kojega se stječe stručni naziv magista/magistra laboratorijske medicine, sukladan studijskom programu Medicinska biokemija Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Republika Hrvatska, završetkom kojeg se stječe akademski naziv magistar/magistra medicinske biokemije i laboratorijske medicine. Dakle, i tim rješenjem priznata je kvalifikacija istovjetna kvalifikaciji tužiteljice, a iako tuženik tvrdi da je i u ovom slučaju pokrenut postupak obnove jer je prvostupanjsko tijelo propustilo izvršiti propisanu usporedbu studijskih programa, odnosno utvrditi odlučne činjenice u postupku koje bi tada dovele do drugačijeg rješenja stvari, za navedene tvrdnje nije dostavio nikakve dokaze niti je dostavio dokaz da je rješenje od 15. siječnja 2021. poništeno ili ukinuto.
24.7. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju Sud ne vidi objektivno i razumno opravdanje za razliku u ishodima upravnih postupaka vođenih u povodu zahtjeva tužiteljice s jedne strane i u povodu zahtjeva ĆU i KU (pripadnika iste skupine adresata pravne norme čiji je pravni i činjenični položaj istovjetan), podnesenih radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje profesije magistra medicinske biokemije, odnosno laboratorijske medicine u Republici Hrvatskoj, a nakon završenog Magistarskog studijskog programa Laboratorijske medicine 2. stupnja na Sveučilištu u Ljubljani, Fakultetu za farmaciju.
24.8. Naime, za tužiteljicu negativan ishod upravnog postupka u bitnome je uvjetovan činjenicom da je tužiteljica završetkom studija Medicinsko-laboratorijske dijagnostike Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu i studija Laboratorijske biomedicine Sveučilišta u Ljubljani stekla različitu kvalifikaciju i bitno različita znanja, vještine i kompetencije od onih koji se stječu završetkom studija Medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu te stoga da nema uvjeta za priznavanje stručne kvalifikacije, dok je u drugim činjenično i pravno istovjetnim predmetima proizašao pozitivan ishod u pogledu ostvarivanja prava na priznavanje inozemne stručne kvalifikacije obzirom da je u istima zaključeno da je studijski program Laboratorijska medicina Sveučilišta u Ljubljani, Fakultet za farmaciju, Republika Slovenija, završetkom kojega se stječe stručni naziv magistar/magistra laboratorijske medicine, sukladan studijskom programu Medicinska biokemija Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Republika Hrvatska, završetkom kojeg se stječe akademski naziv magistar/magistra medicinske biokemije i laboratorijske medicine.
25. Prema tome, budući Sud smatra da je donošenjem pobijanog rješenja tuženika iz naprijed navedenih razloga došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice, temeljem odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a Sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i poništio osporavano rješenje te je predmet vraćen na ponovni postupak te će tuženik u ponovljenom postupku donijeti novo rješenje u svezi žalbe tužiteljice koje će pravilno, potpuno i valjano obrazložiti sukladno odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a pritom se pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba Suda sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a (točka I. izreke presude).
26. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
26.1. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, Sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnoga spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška prema Troškovniku od 17. lipnja 2025. priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR, trošak sastava podneska od 10. listopada 2023. (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR te za zastupanje na raspravi 22. siječnja 2025. (Tbr. 23/2. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR, što sveukupno iznosi 3.000,00 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 17. lipnja 2025. budući da u istome nisu iznesena nikakva nova činjenična ni pravna razlaganja koja su pridonijela uspjehu u ovom upravnom sporu, obzirom da su isti suštinski već bili izneseni u preostalim podnescima, kao niti trošak zahtjeva podnesenog u upravnom postupku od 9. ožujka 2023. i sastava žalbe na prvostupanjsko upravno rješenje obzirom da se isti ne nadoknađuju u upravnom sporu. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
27. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Osijeku 9. listopada 2025.
Sutkinja
Jasenka Beker Rupčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv točaka I. izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 127. stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II. izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Tužiteljici po opunomoćenici
2. Tuženiku, uz spis upravnog postupka