- 1 -              III Kr 92/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 92/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene J. Š. zbog kaznenog djela iz članka 233. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 22. veljače 2021. broj K-506/2011 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 28. rujna 2022. broj Kž-68/2022-4, u sjednici održanoj 20. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene J. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 22. veljače 2021. broj K-506/2011 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 28. rujna 2022. broj Kž-68/2022-4 osuđena je J. Š. zbog počinjenih kaznenih djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.) na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca te joj je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda, time da se ima izvršiti neuvjetovani dio kazne u trajanju od sedam mjeseci, a uvjetovani dio kazne u trajanju od sedam mjeseci se neće izvršiti ukoliko ista u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Protiv te presude osuđenica je pravovremeno po braniteljici, odvjetnici J. V. podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude s prijedlogom da se ista preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe odnosno podredno da se u cijelosti ukinu odluke prvostupanjskog i višeg suda i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu.

 

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80711., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor s mišljenjem da je zahtjev neosnovan.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđenici i njezinoj braniteljici koji se na isti nisu očitovali.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenica prvenstveno navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja te provedenog dokaznog postupka proizlazi da ona nije mogla biti proglašena krivom za inkriminirana kaznena djela jer da postoje okolnosti koje isključuju njezinu krivnju, kako za kazneno djelo pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11., tako i za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. te da je za sva kaznena djela za koja je proglašena krivom nastupila zastara kaznenog progona, a da sudovi nisu uzimali u obzir prilikom izricanja kaznene sankcije koja je, po njezinom mišljenju, trebala biti daleko blaža od izrečene i to bez izvršavanja kazne zatvora. Argumentirajući nadalje razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositeljica zahtjeva ističe kako u činjeničnom opisu izreke pravomoćne presude nisu navedena sva bitna obilježja kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. KZ/11. s obzirom na to da se ne radi o pronevjeri veće vrijednosti. Slijedom prethodno navedenog smatra da su time ostvareni uvjeti za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. u vezi članka 469. stavka 1. točaka 2., 3. i 4. ZKP/08. (pravilno bi bilo: članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi članka 469. točaka 2., 3. i 4. ZKP/08.).

 

6.1. Međutim, suprotno navodima iz zahtjeva, pravomoćnom presudom nije počinjena niti jedna od u zahtjevu istaknutih povreda kaznenog zakona.

 

6.2. Naime, osuđenica je, između ostalog, proglašena krivom da je počinila kvalificirani oblik kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. (velika vrijednost pronevjerene stvari) jer je: „... u svojstvu blagajnice S. p. KD „V. i k.“ d.o.o...., u nakani da se domogne nepripadne joj materijalne oristi, novac zaprimljen uplatama u blagajnu Sindikalne podružnice... uzela i zadržala za sebe... te je... u više navrata  sa žiro-računa S. p. KD „V. i k.“ d.o.o. podizala novčana sredstva... i tako podignute novčane iznose zadržala za sebe..., na koji način je za sebe prisvojila novac koji joj je povjeren na radu u ukupnom iznosu od 149.361,32 kune“. Po ocjeni ovog suda nije u pravu osuđenica kada tvrdi da upravo takav činjenični opis izreke pravomoćne presude ne sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o velikoj vrijednosti pronevjerene stvari, pri čemu treba naglasiti kako su i prvostupanjski i drugostupanjski sud ove bitne okolnosti i odlučne činjenice pravilno ocijenili i pravno kvalificirali. Stoga, budući da činjenični opis protupravnog postupanja podnositeljice zahtjeva iz izreke pravomoćne presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente kaznenog dijela pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (kao blagajnica u nakani da se da se domogne nepripadne materijalne koristi uzela i zadržala za sebe novac koji joj je bio povjeren na radu), nije osnovana i prihvatljiva tvrdnja iznesena u zahtjevu da se u radnjama osuđenice, kako su činjenično opisane, ne stječu sva bitna obilježja utuženog kaznenog djela. I po ocjeni ovog suda, protupravno ponašanje koje je navedeno u činjeničnom opisu izreke pravomoćne presude pravilno je pravno označeno kao kazneno djelo pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., s obzirom da prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV k-4/12-58 od 31. prosinca 2012. (točka 18.) zakonsko obilježje „velika vrijednost“ kod kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. KZ/11. postoji kada vrijednost pronevjerene stvari ili imovinskog prava prelazi 60.000,00 kuna, a što je ovdje bio slučaj pa, suprotno tvrdnjama osuđenice, nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

6.3. Isto tako tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, kojima se ističe kako postoje okolnosti koje isključuju krivnju za oba presuđena kaznena djela, a gdje se to obrazlaže činjenicom da ista nije bila obučena za vođenje blagajne, da prilikom preuzimanja blagajne nije bio sačinjen primopredajni zapisnik, da nije postojala zaštita pristupu blagajni te da je članovima sindikata davala pozajmice na povjerenje, ponavljajući u najvećem dijelu zahtjeva navode iz prethodno podnesene žalbe, u biti se osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude te se u suštini problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi pa se na taj način pokušava ishoditi njegova preocjena u trećem stupnju, a mimo propisanih zakonskih uvjeta. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP/08.), pri čemu se isti ne može podnijeti i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja. Stoga nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08. na koju osuđenica u ovom dijelu zahtjeva neosnovano ukazuje.

 

6.4. I na koncu, nije u pravu osuđenica kada tvrdi da je pravomoćnom presudom ostvarena i povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka u zahtjevu se navodi kako je za sva presuđena kaznena djela nastupila zastara kaznenog progona, zbog čega, po njezinom mišljenju, postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon. Međutim, nasuprot tvrdnji podnositeljice zahtjeva, nije nastupila zastara kaznenog progona za pravomoćno presuđena kaznena djela. Naime, za kazneno djelo iz članka 233. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. (propisana kazna zatvora od jedne do osam godina), a koje je počinjeno u razdoblju od 20. veljače 2008. do 4. ožujka 2010., sukladno članku 81. stavku 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zastara kaznenog progona nastupila bi 4. ožujka 2032., dok bi za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. (propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina), a koje je počinjeno tijekom studenog 2009., sukladno istim zakonskim, odredbama, zastara kaznenog progona u najpovoljnijoj varijanti za osuđenicu nastupila 1. studenog 2026. Pri tome također treba napomenuti kako je ovaj kazneni postupak prvotno započeo zbog kaznenog djela pronevjere iz članka 345. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. (izmjena pravne oznake i pravne kvalifikacije djela učinjena je podneskom ovlaštenog tužitelja od 5. lipnja 2017.) i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. te da do stupanja na snagu novog KZ/11. (1. siječnja 2013.), sukladno odredbi članka 19. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. nije nastupila zastara kaznenog progona za navedena kaznena djela pa se, slijedom navedenog, u takvoj pravnoj situaciji, u skladu s odredbom članka 86. KZ/11., primjenjuju rokovi zastare iz novog zakona. Stoga, budući da je pravomoćna presuda donesena 28. rujna 2022., a u trenutku kada je ista donesena nije nastupila zastara kaznenog progona niti za jedno od ovih kaznenih djela, u tom trenutku, suprotno tvrdnjama osuđenice, nisu niti postojale okolnosti koje isključuju kazneni progon. Shodno tome nije ostvarena niti istaknuta povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08.

 

6.5. Slijedom prethodno iznesenog, po ocjeni ovog suda, nije ostvaren niti jedan istaknuti razlog za izvanredno pobijanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi članka 469. točaka 2., 3. i 4. ZKP/08.

 

6.6. U zahtjevu se nadalje ističe da je u žalbenom postupku ostvarena i povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. i to iz razloga što je drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve žalbene navode, već je samo paušalno odgovorio na manji dio žalbenih razloga, dok je većinu ostalih potpuno ignorirao, uz općenite tvrdnje kako je „sud prvog stupnja u svemu potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, te je za svoje činjenične zaključke izložio konkretne i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja...“. Pritom se posebno obrazlaže da se žalbeni sud u svojoj odluci nije decidirano očitovao o tome na koji način je utvrđeno i iz kojih dokaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o pronevjeri veće vrijednosti odnosno novčanom iznosu od ukupno 149.361,32 kune. Time je, po ocjeni podnositeljice zahtjeva, sud drugog stupnja postupio protivno odredbi članka 487. ZKP/08., pa je zbog navedenog ostvaren i razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka propisan člankom 517. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08.

 

6.7. Međutim, niti u ovom dijelu podnesenog zahtjeva osuđenica nije u pravu jer se drugostupanjski sud u svojoj odluci jasno i u dovoljnoj mjeri očitovao i na žalbene prigovore koji se odnose na pitanje ukupnog iznosa pronevjerenog odnosno prisvojenog novca te iz kojih provedenih dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica tako nešto proizlazi (točke 10. i 10.1. obrazloženja). To što osuđenica takvo obrazloženje i nadalje ne prihvaća nije relevantno kod odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku. Isto tako drugostupanjski sud se u svojoj odluci očitovao i na druge istaknute bitne žalbene razloge (točka 9.1. obrazloženja). Pritom se podnositeljici zahtjeva istovremeno ukazuje i na to da žalbeni sud nije dužan detaljno odgovoriti baš na svaki posebno iznesen žalbeni navod, već se mora očitovati samo na istaknute žalbene osnove i istaknute bitne žalbene razloge tako da se kroz obrazloženje drugostupanjske odluke jasno vidi je li pojedina argumentacija žalbe osnovana ili ne te iz kojih razloga tako nešto proizlazi, a što je u ovom kaznenom predmetu i drugostupanjskoj odluci i učinjeno. U ovom konkretnom slučaju sud drugog stupnja u bitnome je dao odgovore i na prethodno navedene žalbene prigovore nalazeći ih neosnovanim i prihvaćajući u tom pravcu kao ispravno obrazloženje prvostupanjskog suda pa u takvoj situaciji nije niti bio dužan iznositi detaljniju i opširniju argumentaciju za takve svoje stavove. Prema tome, i po ocjeni ovog suda, drugostupanjski je sud u žalbenom postupku u svemu postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP/08. i pritom je odgovorio na sve bitne žalbene navode tako da, suprotno tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, nema govora o tome da bi došlo do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku odnosno nije počinjena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., na koju se u ovom dijelu zahtjeva osuđenica neosnovano poziva.

 

6.8. Također je neutemeljena i daljnja tvrdnja osuđenice da sudovi prilikom izricanja kaznene sankcije nisu u dovoljnoj mjeri cijenili njezinu neosuđivanost, okolnost da se radilo o mladoj osobi bez radnog iskustva za poslove koje je dodatno obavljala, da se ne radi o pronevjeri veće vrijednosti te da je veći iznos novca do sada vraćen, pa da se izricanjem daleko blaže kazne odnosno uvjetnom osudom mogao postići cilj i svrha kažnjavanja. Naime, osuđenica zanemaruje činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 469. točkom 5. ZKP/08.), međutim to ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom ta povreda nije počinjena.

 

7. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije ostvarena niti jedna od povreda na koje ukazuje osuđena J. Š. u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

8. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 20. rujna 2023.

 

                                          Predsjednik vijeća:

                                                                      Dražen Tripalo, v.r.