Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-409/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

B E Z  O D R Ž A V A NJ A  R A S P R A V E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zastupniku temeljem zakona Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv tuženika UI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi isplate, 9. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, s osnova bespravnog korištenja stana broj 21, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s wc-om, hodnika, loggie, balkona, drvarnice, površine 52,93 m², koji se nalazi u zgradi u [adresa], k. č. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji je vlasništvo tužiteljice, iznos od 1.053,75 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

-na iznos od 105,37 EUR od 20.svibnja 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 17.lipnja 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 18.srpnja 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 19.kolovoza 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 18.rujna 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 20.listopada 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 19.studenog 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 18.prosinca 2021.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 23.siječnja 2022.godine do isplate

-na iznos od 105,37 EUR od 18.veljače 2022.godine do isplate.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 150,00 eura po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. ožujka 2025., navodi da se sukladno članku 186.a Zakona o parničnome postupku obratila tuženoj zahtjevom za mirno rješenje spora pod posl.br. N-DO-31/2022 od 30.ožujka 2022., koji je tuženoj dostavljen dana 4.travnja 2022. Na dostavljeni zahtjev za mirno rješenje spora tužena se nije očitovala te se smatra da je isti odbila. Republika Hrvatska da je upisana kao vlasnica stana broj 21, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s wc-om, hodnika, loggie, balkona, drvarnice, površine 52,93 m², koji da se nalazi u zgradi u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-etaža 21- suvlasnički dio sa neodređenim omjerom. Predmetni stan da su koristili MI i II kao zaštićeni najmoprimci te da je ključeve stana po njihovoj smrti preuzela UI, koja do dana pisanja ove tužbe nije predala u posjed predmetni stan društvu Državne nekretnine d.o.o. te se i dalje koristi istim. Od tužene da se traži naknada za korištenje stana u iznosu od 2,00 EUR/m² što iznosi 105,37 EUR mjesečna visina najamnine, a sve sukladno toč.II Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine od 21.11.2000. Državne nekretnine d.o.o. pozvale da su više puta UI, koja koristi stan bez valjane pravne osnove da isti preda Državnim nekretninama d.o.o., međutim imenovana da je odbila predati navedeni stan. Državne nekretnine d.o.o. upravljale da su predmetnim stanom temeljem ranijeg Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji sklopljenog dana 21. 5.2018. između Republike Hrvatske-Ministarstva državne imovine i Državnih nekretnina d.o.o, a danas da je društvu Državne nekretnine d.o.o. povjereno obavljanje poslova upravljanja stanovima i poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske, a sve temeljem odredbe članka 14. Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. .Kako AI i nadalje drži u posjedu i koristi stan u vlasništvu Republike Hrvatske bez ikakve pravne osnove i ne plaća naknadu za korištenje istog dužna je za period od svibnja 2021. do veljače 2022. s ovog osnova iznos od 1.053,75 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos glavnice od dospijeća pa do isplate. Stoga da je u obvezi isti iznos vratiti Republici Hrvatskoj sukladno čl. 1111. i 1120 Zakona o obveznim odnosima zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do naplate. Tužiteljica predlaže donijeti presudu sadržaja pobliže opisano kao u točki I. petita tužbe.

2. Ocjenom izvedenih dokaza, te činjenica iznesenih po strankama u tužbi i odgovoru na tužbu, ovaj sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu temeljem stečenog bez osnove za razdoblje od svibnja 2021. do veljače 2022. sve iz razloga kako slijedi.

3. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno pravo na isplatu i, te ističe da je potpis na ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom lažni. Navodi da ne boravi u predmetnom stanu još od 2017. od kada živi u svojoj obiteljskoj kući, te odbija ikakvu isplatu tužitelju. Ističe kako se brinula za MI i II do njihove smrti, te da je tražila otkupiti stan od tužitelja, ali bezuspješno. Ukazuje kako je vršila ulaganja u nekretninu koja je predmet spora, a da je voljna vratiti ključeve stana, ali samo ako bude isplaćena od države. Tvrdi da je svu pokretnu i nepokretnu imovinu pok MI ostavio upravo tuženici, pisanim putem uz vlastoručni potpis, te da je stan otkupio, o čemu da dostavlja pisane dokaze. Ne osporava da je u posjedu ključeva predmetnog stana, koji da obilazi zbog straha od devastacije, a i da njezin sin povremeno obilazi predmetnu nekretninu kada je ona u inozemstvu, odnosno : „ da svako toliko obiđe stan, jer da je u dva navrata imala poplavu ustanu, a bojala se da netko ne provali.“ Ističe da je ženska osoba U, predstavila joj se još 2017.da zastupa državne nekretnine i zatražila ključeve stana , odnosno nakon nekoliko mjeseci muškarac sa istim zahtjevom da preda ključeve stana, ali da im je odgovorila kako je ona cijelu sebe i svoj novac uložila u navedeni stan, kao i da je državno odvjetništvo ispostavilo račune u visokom iznosu na njezinu kućnu adresu. Predlaže odbijanje tužbe u cijelosti.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, z.k. izvadak, presliku Izvatka otvorenih stavki na dan 22.veljače 2022., zahtjev za mirno rješenje spora, povratnicu, presliku osobne iskaznice MI kao i "čekovnu kartu", presliku zahtjeva za otkup stana od 18. prosinac 1993., preslika potvrde o plaćenom najmu za siječanj 2015., Izjavu od 10. siječanj 2014., dopis od 15. veljače 2012., uvjerenje od 22. srpanj 1993., račun za učešće br. 14-10716 , ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom br. 239/97, izračun zaštićene najamnine.

5. Odredbom čl. 458 st. 1 ZPP-a propisano je da su sporovi male vrijednosti, prema odredbama ove glave, sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura.

6. Odredbom čl. 461a st 1 ZPP-a propisano je da u postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a st 2 da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak.

7. Odredba čl. 10 st. 1 ZPP-a propisuje da su sud, stranke i drugi sudionici dužni nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

8. Imajući u vidu da tuženica nije osporila da je u posjedu ključeva predmetne nekretnine, i koje ključeve ne dokazuje da je predala tužitelju (iako tvrdi da nekretninu ne koristi za stanovanje), zatim da tuženica osim dostave sudu pisane dokumentacije, nije predložila izvesti niti jedan dokaz u prilog tome da stan ne koristi i posjeduje, pa niti vlastito saslušanje, pa ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj dokazao da tuženica predmetnu nekretninu koristi i da je u posjedu iste.

9. Neovisno od toga što tuženica nema prijavljeno prebivalište u predmetnoj nekretnini, te tvrdi da je ista prazna, iz odgovora na tužbu ovaj sud utvrđuje da tuženica raspolaže ključevima stana navedene nekretnine, istu daje na korištenje trećim osobama – vlastitom sinu radi obilaska i održavanja nekretnine, pa dakle, proizlazi da se tuženica ponaša kao posjednik nekretnine (u posjedu je ključeva i brine o stanju nekretnine- provalnici, poplava..). Ovo osobito imajući u vidu da tuženica izričito u odgovoru na tužbu ističe da se ona nudi vratiti ključ, ali "tek kada je država isplati" pa dakle, proizlazi da tuženica u posjedu prijepornog stana jest .

10. Isto tako, iz odgovora na tužbu tužene, proizlazi da je u nekoliko navrata pozivana na predaju ključeva stana tužitelju, ali da je uvijek imala odgovor da je u stan vršila znatna ulaganja, i da je osobno nudila ključeve stana tužitelju, ali „ tek kada bude isplaćena“ .

11. Odredbom čl. 10 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin je posjednik. Tuženica u odgovoru na tužbu priznaje da faktičnu vlast na nekretnini ima, budući da raspolaže ključevima stana, te da iste odbija predati tužitelju.

12. Tuženica nije osporila niti visinu najma nekretnine, a ovaj sud nalazi da primjenom pravila o načelu stranačke (a ne materijalne istine), visina najma nekretnine jest sukladno Odluci Vlade RH 2,00 eura po m2 – slobodno ugovorena najamnina ( Narodne novine br. 120/2000), te da za stan površine 52,93 m2 iznosi 105,37 eura mjesečno.

13. Članak II. Odluke propisuje da visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz članka 30. stavka 2. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« 91/96), a koji na temelju članka 31. stavka 2. Zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje se u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine.

14. Tuženica nije osporila odlučne činjenice za presuđenje u ovom postupku, a niti predložila dokaze radi utvrđenja tih činjenica, kao niti predložila održavanje usmene rasprave, iako je upozorena u rješenju kojim je pozvana dati odgovor na tužbu na obvezu predlaganja dokaza , odnosno predložiti održavanje usmene rasprave, ali što nije učinila.

15. Neovisno od navedenoga, cijeneći da su stranke dostavile u spis pisanu dokumentaciju na temelju koje obrazlažu vlastite tvrdnje i prigovore, kao i da su stranke u sporovima male vrijednosti prekludirane u iznošenju novih dokaza i novih činjenica na pripremnom ročištu, sud je odluku donio na temelju dokaza priležećih spisu, bez održavanja rasprave.

16. Odredbom čl. 461.a ZPP-a propisano je u st 9. da stranke mogu u sporovima male vrijednosti na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 6. i 7. ovoga članka, a st. 10 da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 9. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

17. Kako tuženica nije dokazala da je stan predala u posjed tužitelju kao uknjiženom zemljišnoknjižnom vlasniku, zatim da prijepor koristi uz valjanu pravu osnovu, ili da za korištenje stana plaća tužiteljici ikakvu naknadu u razdoblju od svibnja 2021. do veljače 2022, ocjena je suda, da iz dokumentacije dostavljene u spis proizlazi da je tužiteljica dokazala činjenične navode iz tužbe, na temelju kojih proizlazi osnovanost zahtjeva tužiteljice pobliže opisano kao u točki I. izreke ove presude.

18. U odnosu na visinu naknade za korištenje stana, tuženica iako osporava tužitelju pravo na ikakvu naknadu, ne predlaže dokaze kojima bi se visina imala utvrditi u nekom drugom iznosu, te istu nije s uspjehom osporila u odnosu na utuženu visinu kao slobodno ugovorene najamnine za stan u vlasništvu Republike Hrvatske.

20. Kada tužena upire na lažni potpis zaštićenog najmoprimca MI na ugovoru od 20. studeni 1997., ali pri tome ne predlaže da se izvede dokaz grafološkim vještačenjem radi utvrđenja istinitosti potpisa, sud o tome ne može zaključiti bez odgovarajućeg grafološkog vještačenja.

21. Međutim, neovisno od naprijed navedenog, istinitost uknjižbe tužitelja kao vlasnika stana nije dovedena u sumnju. Pisani dokazi dostavljeni uz odgovor na tužbu nisu dokaz da bi pok MI stekao vlasništvo navedene nekretnine otkupom, na zakonom propisan način, već je dostavljen isključivo dokaz o tome da je takav zahtjev za kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo potpisao još 18. prosinca 1993. Upravo ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 20. studeni 2017. potvrđuje da je predmetnu nekretninu MI koristio kao zaštićeni najmoprimac, a ne kao vlasnik, pa je prigovor tužene u tom smislu ovom sudu neprihvatljiv.

22. Ukoliko pak tuženica tvrdi da je stekla navedeni stan temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog s MI i II, iz Izjave od 10. siječanj 2014. ne može se prihvatiti da bi bio zaključen takav ugovor, a niti da bi predmet ugovora bila opisana nekretnina, jer navedena Izjava ne udovoljava zakonskoj formi propisanoj čl. 579 do 585 ZOO-a za valjanost takvog pravnog posla.

23. Na suprotan zaključak ne upućuje niti činjenica , ukoliko i jest istinita, da je tužiteljica doista skrbila za MI i II koji su na predmetnom stanu imali zaključen ugovor o najmu stana kao zaštićeni najmoprimci, i s tim u vezi imala određene troškove koje dokazuje računima, jer nema dokaza da bi isti bili vlasnici stana u [adresa] , ili da su zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju, ili darovni ugovor, ili neki drugi pravni posao kojim bi raspolagali nekretninom u korist tuženice.

24. Troškovi ulaganja u nekretninu, ukoliko je iste tužiteljica i imala, a što opet ne dokazuje, ne čine posjed stana zakonitim , i ne mogu osloboditi tuženicu obveze da nadoknadi koristi koje je imala za vrijeme posjedovanja (ali kao nepošteni posjednik).Tuženica ne osporava da je pozivana na predaju u posjed ključeva od "muške i ženske osobe" i da ključeve unatoč pozivu nije predala i odbija predati, pa proizlazi da nije poštena posjednica nekretnine, jer je upoznata da je stan u vlasništvu Republike Hrvatske.

25. Odredbom čl. 165. st. 1 ZV- a propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario

26. Tuženica ne osporava da je upoznata da je uknjiženi vlasnik nekretnine, upravo tužitelj (iako osporava zakonitost takvog stjecanja ali bez uspjeha ,jer ne navodi dokaze o suprotnom) a ne osporava niti da je još 2017-te pozvana na predaju ključeva stana , ali odbija iste predati, pa navedene činjenice ukazuju ovome sudu, da je tuženica nepoštena posjednica prijepora još od 2017-te.

27. Temeljem odredbe čl. 332.a ZPP-a cijeneći da tuženica u odgovoru na tužbu nije osporila odlučne činjenice, iako je sadržajno osporila osnovanost tužbenog zahtjeva, cijeneći da ne postoje druge smetnje za njeno donošenje, sud je donio presudu bez zakazivanja ročišta (čl. 325. i 329. ZPP-a), i to usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

28. Dokazima predloženim uz tužbu tužiteljica je dokazala ispunjenje pretpostavki iz odredbe čl. 161. i 162. ZV-a, odnosno da je tužiteljica uknjiženi vlasnik nekretnine koja je predmet postupka, zatim da tuženica nije dobrovoljno predala stan u posjed tužitelju, a također tužena ne osporava niti činjenicu da za korištenje nekretnine, nije plaćala nikakve novčane iznose tužiteljici, za utuženo vremensko razdoblje.

29. Navedene odlučne činjenice između stranaka uopće nisu sporne, a to je da je nekretnina vlasništvo tužiteljice, te da je tuženica u posjedu ključeva stana bez da ima pravo na posjed, kao i da za korištenje nekretnine ne plaća nikakvu naknadu vlasniku, u utuženom razdoblju. Pri tome tuženica ne predlaže izvođenje niti jednog dokaza kojim bi dokazala sudu da ima pravo koje je ovlašćuje na posjed nekretnine, a temeljem kojeg bi imala pravo odbiti predaju stvari (čl. 163. st. 1 ZV-a), odnosno, da je platila tužiteljici naknadu za korištenje nekretnine za vrijeme korištenja prijepora, odnosno iz dokaza na koje se poziva uz odgovor na tužbu, takvo pravo tuženice ne postoji.

30. Naprijed navedeno predstavlja odlučnu činjenicu za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, a to je da tuženica ne dokazuje niti ne predlaže održavanje usmene rasprave na utvrđenje da bi imala pravo na posjed nekretnine, odnosno da iz dokaza koje je dostavila uz odgovor na tužbu takvo njeno pravo ne proizlazi. Također, iako osporava tužbu i tužbeni zahtjev, tuženica ne tvrdi da bi najamnina (korist zbog korištenja prijepora) bila viša ili niža od utužene, pa da bi sud na te okolnosti izvodio dokaze.

31. Upravo suprotno, iz odgovora na tužbu tuženice proizlazi da prijepor koristi bez pravne osnove, te odbija predati ključeve stana u posjed tužitelju, kao i da ne plaća naknadu za korištenje nekretnine tužitelju.

32. Imajući u vidu načelo stranačke istine, kao i obvezu da stranke sve dokaze iznesu u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, zatim da se postupak odugovlači i troškovi postupka rastu izvođenjem dokaza koji nisu nužni za presuđenje, sud je u potpunosti prihvatio visinu najamnine kako je navodi tužiteljica.

33. Sukladno odredbi čl. 10. st. 1 Zakona o parničnom postupku propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

34. Cijeneći da su iz materijalnih dokaza priloženih uz tužbu i odgovor na tužbu utvrđene odlučne činjenice, a to je da je tužiteljica vlasnik nekretnine, da je tuženica u posjedu iste bez pravnog osnova, sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio temeljem dokaza priležećih spisu – materijalne dokumentacije.

35. Sud je utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 165. st. 1 ZV- a za naknadu koristi za upotrebu nekretnine u utuženom razdoblju.

36. Upravo radi ekonomičnosti postupka vodeći računa da se onemogući zlouporaba prava u postupku i da se postupak provede sa što manje troškova, sud je odlučio temeljem dokaza predloženih po strankama a cijeneći nesporne činjenice.

37. Odredbom čl. 2. st. 1 ZPP-a propisano je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

38. Osobito se ističe kako je sud dužan rukovoditi se načelom stranačke, a ne materijalne istine, odnosno da je odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

39. Pri tome se osobito ističe da sud o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8 ZPP-a), međutim da se sud rukovodi načelom stranačke istine, a ne načelom traženja materijalne istine, te je svaka stranka u postupku dužna dokazivati činjenice na koje se u postupku poziva. Sud nije dužan utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele a niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, osim ukoliko idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu odredbe čl. 3. st. 3 ZPP-a kako to propisuje odredba čl. 7. st. 2 ZPP-a.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a. Tužitelju je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak budući je uspio u postupku u cijelosti i to trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. t. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), uvećano za pdv 25% (750,00 kn), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude bez održavanja rasprave.

U Rijeci 9. listopada 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Ova se odluka može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- tuženici