Poslovni broj: P-1414/2023-25
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Sajko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Damira Sajka, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Anić i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa] i punomoćnice tuženika GJF, odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 9. listopada 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 069- 50-3095301 od 13. listopada 2005. sklopljen između tužitelja GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], solemniziran u uredu javnog bilježnika Ive Dujmović u Zagrebu u predmetu broj ovjere OU-630/2005 od 18. listopada 2005., u dijelovima koji glase: dio članka 1: „147.069,00 CHF (sto četrdeset sedam tisuća šezdeset devet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“; dio odredbe članka 7. stavak 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“; dio odredbe članka 8. stavak 2. koji glasi: „za iznos kunske protuvrijednosti 147.069,00 CHF (stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine“; zatim dio Dodatka broj 1 (prvi) Ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 12. ožujka 2009. koji glasi: članak 1. točka 1. koji glasi: „147.069,00 CHF (stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća“; članak 2. stavak 1. koji glasi: „…koja na dan početka moratorija iznosi CHF 114.824,49 (sto četrnaest tisuća osamsto dvadeset četiri švicarskih franaka i četrdeset devet centima.“; te dio Dodatka broj II (drugi) Ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 10. kolovoza 2010. godine koji glasi: članak 1. točka 1. koji glasi: „na iznos od 147.069,00 CHF (stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća“; članak 1. točka 2. koji glasi: „kunsku protuvrijednost 108.513,02 CHF“ članak 3. stavak 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 7.621,50 eura (slovima: sedam tisuća šesto dvadeset jedan euro i pedeset centi) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. teče u visini prosječne kamatne stope određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 1.345,31 eura (slovima: tisuću tristo četrdeset pet eura i trideset jedan cent) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.953,19 eura (slovima: deset tisuća devetsto pedeset tri eura i devetnaest centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati parnični trošak u iznosu od 1.117,77 eura (slovima: tisuću sto sedamnaest eura i sedamdeset sedam centi), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate na iznos parničnog troška teku od 9. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška
kao neosnovan.
VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. listopada 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 069-50-3095301, radi kupnje stana i garaže, na adresi [adresa] u [adresa], sagrađenog na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu, upisanog u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi posebni dio nekretnine, 1. suvlasnički dio:
21,78/100 etažno vlasništvo (E-1), trosoban stan u prizemlju kuće, površine 99,27 čm, oznake 1, označeno crvenom bojom i 2. suvlasnički dio: 8,09/100 etažno vlasništvo (E-2) garaža u podrumu na sjevernoj strani kuće, površine 36,89 čm, oznake 1, označeno crvenom bojom. Tužitelj nadalje navodi da je sukladno odredbama članka 1. stavak 1. navedenog ugovora o kreditu broj 069-50- 3095301 od 13. listopada 2005. tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 147.069,00 CHF koji se isplatio po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate od 144 mjeseca odnosno 12 godina od korištenja kredita. Tužitelj navodi da je sukladno odredbama članka 7. navedenog ugovora o kreditu kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan ispunjenja obveze odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Tužitelj navodi da je s tuženikom nakon sklapanja gore navedenog ugovora o kreditu sklopio i dva njegova dodatka: Dodatak broj 1 (prvi) ugovora o kreditu broj 069-50- 3095301 od 12. 3. 2009. kojim je ugovoren 7-mjesečni moratorij na otplatu kredita odnosno u tom trenutku za nedospjelu glavnicu kredita od 114.824,49 EUR, kao i produljenje roka vraćanja kredita do 30. 11. 2017., te Dodatak broj II (drugi) ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 10. 8. 2010. kojim je suglasno dodatno produljen rok otplate kredita za daljnjih 120 mjeseci tako da je ukupno produljeni rok za otplatu kredita iznosio 264 mjeseca odnosno 22 godine s mjesečnim anuitetom od 781,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan ispunjenja obveze odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Tužitelj navodi da su nakon sklapanja Dodatka II (drugi) Ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 10. 8. 2010. ugovorne strane sklopile ugovor o konverziji kojim je valutna klauzula iz CHF izmijenjena valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj nadalje navodi da je ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik u stvari povisio cijenu tužiteljevog kredita, a cijena je bitan element ugovora o kreditu. Kako je navedeno ugovaranje valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik učinio jednostrano i nepošteno budući da kao trgovac potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je tuženik prema tvrdnji tužiteljice prema istoj postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nadalje navodi da je protiv tuženika vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj: P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 odlučujući o žalbi tuženika presudom od 14.06.2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrto tuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i kojom je ugovoreno pravo tuženika da obračuna i tužitelju naplati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 13. 10. 2005. koji glasi: dio članka 1. koji glasi: „147.069,00 CHF
(stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“; dio odredbe članka 7. stavak 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“; dio odredbe članka 8. stavak 2. koji glasi: „za iznos kunske protuvrijednosti 147.069,00
CHF (stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine.“ Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio Dodatka broj 1 (prvi) Ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 12. ožujka 2009. koji glasi: dio odredbe članka 1. točka 1. koji glasi: „147.069,00 CHF (stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća“; dio odredbe članka 2. stavak 1. koji glasi: „…koja na dan početka moratorija iznosi CHF 114.824,49 (sto četrnaest tisuća osamsto dvadeset četiri švicarskih franaka i četrdeset devet centima“. Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio Dodatka broj II (drugi) ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 10. kolovoza 2010. koji glasi: dio odredbe članka 1. točka 1. koji glasi: „na iznos od
147.069,00 CHF (stočetrdesetsedamtisućašezdesetdevet švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća“; dio odredbe članka 1. točka 2. koji glasi: „kunsku protuvrijednost 108.513,02 CHF“ i dio odredbe članka 3. stavak 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. Tužitelj navodi da je člankom 502. c ZPP-a određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, a kojim presudama je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi pojedini zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Sukladno navedenome, tužitelj se u ovoj tužbi temeljem odredbi članka 502. c ZPP-a poziva na: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u predmetu poslovni broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda RH u predmetu poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. 6. 2018. Tužitelj navodi da iz citiranih odluka proizlazi da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita na način da je istome nametnuo i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i to bez jasno definiranih prethodnih uvjeta temeljem kojih se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati. Po pitanju zastare, tužitelj navodi da je prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnošenjem tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. 4. 2012. došlo do prekida zastare na temelju članka 241. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je bilo 14. 6. 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje u predmetu broj: Pž-6632/2017-10 kojom presudom je Visoki trgovački sud potvrdio da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno. Tužitelj stoga u ovom predmetu temeljem odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, kojima je regulirano vraćanje stečenog bez osnove zajedno sa pripadajućim kamatama budući je tuženik kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja, potražuje vraćanje iznosa razlike koje je tuženiku platio zbog nekontroliranog povećanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila važeća valuta u RH, a obzirom da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetne. Tužitelj stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove potražuje ukupno 19.920,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 13. listopada 2005. zaključili ugovor o kreditu broj 069-50-3095301 (dalje u tekstu: ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 147.069,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik navodi da su stranke 29. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 069-50-3095301, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik nadalje navodi da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a isti m je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik se poziva na Zakon o obveznim odnosima prema kojem je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik ističe da je ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik navodi da sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik nadalje tvrdi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik tvrdi da tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati jer nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik navodi da je člankom 9. ugovora propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tuženik navodi da je s tužiteljem 29. 2. 2016. zaključio Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZID ZPK/15., sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Tuženik navodi da ZID ZPK/15. propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno s ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga tuženik tvrdi da je poštujući odredbe ZID ZPK/15. izvršio konverziju. Tuženik navodi da je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Tuženik navodi da su Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Tuženik navodi da je Dodatak broj KONV- 01/2016 pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan ugovor o kreditu. Tuženik ističe da su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Tuženik navodi da je VSRH u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Tuženik navodi da je o dosegu predmetnog sporazuma odlučivao Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Tuženik navodi da je Vrhovni sud RH zaključio da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Tuženik navodi da je u oglednom postupku VSRH utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. Tuženik navodi da se o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.3.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, tuženik ističe da se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 9. kolovoza 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 8.966,81 EUR (7.621,50 EUR glavnice i 1.345,31 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).
4. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP- a ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj: 069-50-3095301 od 13. listopada 2005. (list 19-29, 156-164 spisa), dodatak broj 1 (prvi) ugovoru o kreditu, broj: 069-50-3095301 od 12. ožujka 2009. (list 30-31 spisa), dodatak broj II (drugi) ugovoru o kreditu, broj: 069-50-3095301 od 10. kolovoza 2010. (list 32-33, 165- 167 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan, informativni izračun od 9. 8. 2010. (list 34-35 spisa), pročitao je dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu, broj: 069-50- 3095301 od 29. veljače 2016. (list 46-49, 168-172 spisa), izvršio je uvid u kontrolni ispis unosa korištenja RBA (list 173 spisa), početni otplatni plan od 2. 11. 2005. (list 174-179 spisa), stvarni otplatni plan (list 180-188 spisa) prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. studenog 2005. do 26. svibnja 2023. (list 189-201 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ZJ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 16. travnja 2025. (list 207-217 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka TJ.
6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika kojim je tuženik predložio saslušanje svjedoka RJ na okolnost da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Naime, tuženik protekom roka od 15 dana koji mu je određen prema raspravnom rješenju ovog suda od 20. veljače 2025. nije naveo u kojem je svojstvu isti sudjelovao kod sklapanja ugovora o kreditu iz tužbe te se na glavnoj raspravi od 2. rujna 2025. očitovao da ne zna u kojem je svojstvu predloženi svjedok LJ sudjelovao kod sklapanja ugovora o kreditu iz tužbe, a tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da je u pregovorima oko sklapanja ugovora o kreditu sudjelovala ženska osoba, zbog čega predloženi svjedok nije bitan radi utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom postupku, budući da isti nije sudjelovao kod sklapanja ugovora o kreditu iz tužbe.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužitelj 13. listopada 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, broj:
069-50-3095301, kojim mu je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 147.069,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 144 mjeseca (čl. 4. ugovora), a kao namjena kredita ugovoren je "stambeni kredit za kupnju, bez počeka" (čl. 6. ugovora),
- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,
- da je tužitelj 12. ožujka 2009. s tuženikom sklopio Dodatak broj 1 (prvi) ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 kojim je ugovoren 7-mjesečni moratorij na otplatu kredita odnosno u tom trenutku za nedospjelu glavnicu kredita od 114.824,49 CHF, kao i produljenje roka vraćanja kredita do 30. 11. 2017., te Dodatak broj II (drugi) ugovora o kreditu broj 069-50-3095301 od 10. 8. 2010. kojim je suglasno dodatno produljen rok otplate kredita za daljnjih 120 mjeseci za nedospjelu glavnicu kredita od 108.513,02 CHF
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 29. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016, ugovoru o kreditu, broj: 069-50-3095301, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,
- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tuženik uplatama po kreditu u CHF ostvario manjak po konvertiranom kreditu u EUR za iznos od 20.161,66 kn, odnosno 2.641,70 EUR.
10. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
14. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o kreditu radi kupnje stana. U banci mu je službenica ponudila sklapanje ugovora o kreditu uz valutu EUR i valutu CHF. Kamate uz valutu EUR tada je iznosila 10 % ,dok je za valutu CHF iznosila je oko 5,9 % zbog čega je odlučio zaključiti ugovor o kreditu uz valutu CHF jer se radilo o povoljnijem kreditu. Nije pregovarao s nikim u banci oko sklapanje ugovora. U banci su donijeli unaprijed potpisan ugovor o kreditu. Sredstva koja su mu odobrena ugovorom o kreditu isplaćena su u kunskoj protuvrijednosti CHF. Kasnije je s bankom sklapao dodatke ugovora o kreditu, radi počeka, a isto tako i ugovor kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu mjesečna rata iznosila je oko 4.000,00 kn, a nakon porasta tečaja CHF ista je iznosila 9.000,00 kn. Nakon sklapanja ugovora kojim je izvršena konverzija mjesečna rata kredita iznosila je oko 560,00 eura, s time da je i rok otplate kredita produžen s 12 godina na 25 godina. I dalje otplaćuje mjesečne rate kredita, rok otplate je 2027. godina. Dvostruko povećanje mjesečne rate kredita utjecalo je na njegov svakodnevni život, u to vrijeme bio je i nezaposlen, ali uspio je otplaćivati mjesečne rate kredita jer je s bankom sklapao dodatke ugovarao o kreditu, kojim je omogućen poček. Službenica u banci nije ga upozorila da Hrvatska narodna banka nema utjecaja na tečaj CHF prema kuni. Službenica mu je jedino predočila različitu kamatnu stopu za kredite u euru i kredite u CHF, a kao što je to u svom iskazu obrazložio. Službenica u banci nije ga informirala da je CHF tzv. "tvrda valuta" u kojoj se nije dobro zaduživati. Sredstvima kredita kupio je stan u kojemu danas živi zajedno s obitelji i nikada ga nije iznajmljivao. Razumije pojam valutne klauzule, ali u trenutku zaključenja ugovora o kreditu valuta CHF od strane službenice u banci predstavljena mu je kao stabilna i čvrsta valuta. Službenica u banci napomenula mu je da je eur rizičnija valuta s obzirom da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tek uvedena valuta eur i nije se znalo kako će se kretati tečaj eura, dok je tečaj CHF bio stabilan. Bio je svjestan da se mjesečna rata kredita može mijenjati s obzirom na valutu CHF, ali nije bio svjestan da bi mjesečna rata kredita mogla toliko porasti. U banci mu nisu dali mogućnost da mijenja pojedine odredbe ugovora o kreditu, a isto tako nije niti tražio da se pojedine odredbe ugovora o kreditu mijenjaju. Zaključio je dodatak ugovora kojim je kredit konvertiran jer je valuta CHF bila problematična i iz razloga jer je mjesečna rata kredita u valuti CHF iznosila 9.000,00 kn. Razumio je sadržaj dodatka ugovora o kreditu kojeg je zaključio i svojevoljno ga je potpisao. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu sudjelovala je službenica u banci. Ne sjeća se više točno kako se zvala, ali misli da se zvala G ili Z.
15. Na temelju iskaza svjedoka TJ , sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključila u svojstvu jamca. Nije sudjelovala u pregovorima oko sklapanja ugovora o kreditu, već je istog jedino potpisala kod javnog bilježnika. U banci su je dočekali unaprijed potpisani ugovori o kreditu od strane banke. Pristala je biti jamac jer je vjenčana kuma tužitelja i radila je s tužiteljevom suprugom.
16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
19. Iskaz tužitelja i svjedoka TJ , sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ih razloga ne prihvatiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „stambeni kredit za kupnju“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
20. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
21. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
23. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
24. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
25. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
26. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
27. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
28. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., FJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
29. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
30. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu T protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
31. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
32. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
33. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
34. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužitelja nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.
35. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
36. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ZJ od 16. travnja 2025. (list 207-217 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 2. studenog 2005., s kojim danom je srednji tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu CHF iznosio 4,773163 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 147.069,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 701.984,31 kn, odnosno 93.169,33 EUR (konvertirani iznos). Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od isplate kredita (2. studenog 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'k1' Tabele 1), odnosno više plaćene iznose, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.036,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.856,85 EUR (9.036,63 EUR glavnice i 2.820,22 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.621,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.966,81 EUR (7.621,50 EUR glavnice i 1.345,31 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
38. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik nije imao prigovore na matematički izračun vještaka te nije tražio da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.
39. Tužitelj je podneskom od 9. kolovoza 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni).
40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.
41. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je na pripremnom ročištu od 20. veljače 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos "koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u visini od 2.641,70 eura i za iznos negativne tečajne razlike." Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 16. lipnja 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 2.890,05 EUR (1.415,13 EUR glavnice i 1.474,92 EUR zatezne kamate na tečajnu razliku).
42. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute i zbog promjenjive kamatne stope.
43. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (15. rujna 2004.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
44. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužitelja ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, iznosi 67.560,62 kuna odnosno 8.966,81 EUR (7.621,50 EUR glavnice (stupac „k“ nalaza) i 1.345,31 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata (stupac „m“ nalaza)). Sukladno navedenom, točkom II. i III. izreke usvojen je tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), čime je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u podnesku od 16. lipnja 2025. za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 2.890,05 EUR na temelju odredbe iz čl. 195., čl. 196. i čl. 202. ZOO-a, dok nije usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo na pripremnom ročištu od 20. veljače 2025. za iznos "koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u visini od 2.641,70 eura" budući da je u postupku utvrđeno da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tuženik uplatama po kreditu u CHF ostvario manjak po konvertiranom kreditu u EUR za iznos od 20.161,66 kn, odnosno 2.641,70 EUR (konvertirani iznos). Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.953,19 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužitelj prepatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
45. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa koja teče na iznos glavnice u iznosu od 7.621,50 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno u izreci pod točkom II. izreke presude. Zatezna kamata na dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 1.345,31 eura temeljem čl. 29. ZOO-a i čl. 31. st. 2. ZOO-a tužitelju je dosuđen od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovom isplatom odnosno od dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023., a kako je to navedeno u izreci pod točkom III. izreke presude.
46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
47. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
50. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 45,01 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 72,50 %, a tuženikov 27,50 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 45,00% (72,50%-27,50%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u zatraženom iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 12. veljače 2025. i 9. kolovoza 2025. prema Tbr. 8/1 u zatraženom iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 20. veljače 2025. i 2. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 u zatraženom iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 45,00 %, odnosno u iznosu od 450,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 112,50 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju je razmjerno uspjehu od 45,00 % priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 122,83 eura odnosno u iznosu od 55,27 eura, koju sudsku pristojbu je tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.117,77 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.
51. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.
U Krapini 9. listopada 2025.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Damir Sajko odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d., iz Zagreba, Ulica Ljudevita Gaja 53, putem e-Oglasne ploče
2. Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, putem e-Oglasne ploče
