Zakon.hr

Posl. broj: P-748/2023-28.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.o.o., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te z.z. punomoćnika tuženika Nine Šuka, odvjetnika iz Oroslavja, 9. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. O d b i j a j u se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9010763978 koji su dana 07.10.2005. godine sklopili tužitelj AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 10 000 Zagreb kao korisnik i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje.

II.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9010763978 koji su dana 07.10.2005. godine sklopili tužitelj AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 10 000 Zagreb kao korisnik i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

III. Nalaže se tuženik, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 5.063,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

0,51 EUR/ tekuće od dana 30.11.2005. godine pa do isplate

8,36 EUR/ tekuće od dana 31.10.2008 godine pa do isplate

0,00 EUR/ tekuće od dana 30.11.2008 godine pa do isplate

9,53 EUR/ tekuće od dana 31.12.2008 godine pa do isplate

12,35 EUR/ tekuće od dana 31.1.2009 godine pa do isplate

13,59 EUR/ tekuće od dana 28.2.2009 godine pa do isplate

9,70 EUR/ tekuće od dana 31.3.2009 godine pa do isplate

10,32 EUR/ tekuće od dana 30.4.2009 godine pa do isplate

5,25 EUR/ tekuće od dana 31.5.2009 godine pa do isplate

0,92 EUR/ tekuće od dana 30.6.2009 godine pa do isplate

1,89 EUR/ tekuće od dana 31.7.2009 godine pa do isplate

4,38 EUR/ tekuće od dana 31.8.2009 godine pa do isplate

1,80 EUR/ tekuće od dana 9.10.2009 godine pa do isplate

3,66 EUR/ tekuće od dana 13.11.2009 godine pa do isplate

5,20 EUR/ tekuće od dana 3.12.2009 godine pa do isplate

8,98 EUR/ tekuće od dana 4.1.2010 godine pa do isplate

12,85 EUR/ tekuće od dana 18.2.2010 godine pa do isplate

13,35 EUR/ tekuće od dana 1.3.2010 godine pa do isplate

18,96 EUR/ tekuće od dana 6.4.2010 godine pa do isplate

20,32 EUR/ tekuće od dana 11.5.2010 godine pa do isplate

28,53 EUR/ tekuće od dana 8.6.2010 godine pa do isplate

40,98 EUR/ tekuće od dana 1.7.2010 godine pa do isplate

29,28 EUR/ tekuće od dana 10.8.2010 godine pa do isplate

50,58 EUR/ tekuće od dana 7.9.2010 godine pa do isplate

44,13 EUR/ tekuće od dana 5.10.2010 godine pa do isplate

37,84 EUR/ tekuće od dana 2.11.2010 godine pa do isplate

51,65 EUR/ tekuće od dana 30.11.2010 godine pa do isplate

70,40 EUR/ tekuće od dana 31.12.2010 godine pa do isplate

57,62 EUR/ tekuće od dana 2.2.2011 godine pa do isplate

62,17 EUR/ tekuće od dana 28.2.2011 godine pa do isplate

55,87 EUR/ tekuće od dana 31.3.2011 godine pa do isplate

56,81 EUR/ tekuće od dana 2.5.2011 godine pa do isplate

75,74 EUR/ tekuće od dana 9.6.2011 godine pa do isplate

79,41 EUR/ tekuće od dana 7.7.2011 godine pa do isplate

121,71 EUR/ tekuće od dana 9.8.2011 godine pa do isplate

112,12 EUR/ tekuće od dana 5.9.2011 godine pa do isplate

77,64 EUR/ tekuće od dana 6.10.2011 godine pa do isplate

79,72 EUR/ tekuće od dana 3.11.2011 godine pa do isplate

76,90 EUR/ tekuće od dana 30.11.2011 godine pa do isplate

81,02 EUR/ tekuće od dana 9.1.2012 godine pa do isplate

85,90 EUR/ tekuće od dana 10.2.2012 godine pa do isplate

82,57 EUR/ tekuće od dana 16.3.2012 godine pa do isplate

84,04 EUR/ tekuće od dana 16.7.2012 godine pa do isplate

84,54 EUR/ tekuće od dana 9.8.2012 godine pa do isplate

79,60 EUR/ tekuće od dana 12.9.2012 godine pa do isplate

86,01 EUR/ tekuće od dana 16.11.2012 godine pa do isplate

83,16 EUR/ tekuće od dana 7.12.2012 godine pa do isplate

77,24 EUR/ tekuće od dana 17.1.2013 godine pa do isplate

78,12 EUR/ tekuće od dana 14.2.2013 godine pa do isplate

76,47 EUR/ tekuće od dana 7.6.2013 godine pa do isplate

74,71 EUR/ tekuće od dana 5.7.2013 godine pa do isplate

76,45 EUR/ tekuće od dana 2.8.2013 godine pa do isplate

75,01 EUR/ tekuće od dana 16.8.2013 godine pa do isplate

77,75 EUR/ tekuće od dana 12.9.2013 godine pa do isplate

83,67 EUR/ tekuće od dana 20.6.2014 godine pa do isplate

88,24 EUR/ tekuće od dana 11.8.2014 godine pa do isplate

74,20 EUR/ tekuće od dana 6.10.2014 godine pa do isplate

73,47 EUR/ tekuće od dana 7.10.2014 godine pa do isplate

76,10 EUR/ tekuće od dana 25.10.2014 godine pa do isplate

75,87 EUR/ tekuće od dana 29.10.2014 godine pa do isplate

76,98 EUR/ tekuće od dana 27.11.2014 godine pa do isplate

77,26 EUR/ tekuće od dana 12.12.2014 godine pa do isplate

139,71 EUR/ tekuće od dana 22.1.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 20.2.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 6.3.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 18.5.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 22.5.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 6.7.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 30.7.2015 godine pa do isplate

77,52 EUR/ tekuće od dana 1.9.2015 godine pa do isplate

od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV.

Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 3.345,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to po stopi koja se određuje od 01.08.2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana."

II. O d b i j a se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

III. N a l a ž e s e tužiteljici DŽ da tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 EUR (dvijetisućepetsto eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnijela tužbu Općinskom građansko sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik su dana 07.05.2005. godine sklopili ugovor o kreditu broj: 9010763978 po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.383,42 CHF po srednjem tečaju tuženika (dalje - ugovor o kreditu). Ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Ivan Parlov iz Zagreba, pod ovjerom broj OU-472/2005 od 13.10.2005. godine. Stranke su sklopile dodatak ugovora o kreditu godine kojim je izvršena tzv. konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Od ostale dokumentacije tužitelj raspolaže sa izračunom konverzije. Tužitelj ne raspolaže karticom kredita, otplatnim planovima, niti aneksom u govora po konverziji. U članku 1. predmetnog ugovora propisano je da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. U daljnjim stavcima ugovora je propisano da se kredit otplaćuje mjesečno, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Tvrdi da je ništetna jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U Ugovoru o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sa tekstom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Analizom sadržaja navedenih odredbi, jasno je da je navedenom odredbom ugovora o kreditu, koji je tužiteljica potpisala bez da je imala mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa iz Ugovora promijenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Dakle, jasno je da, prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Navedeno znači da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope. Sa time je tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj, te je na njezinu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Udruga „Potrošač“

– hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Predmetna tužba je podnesena, između ostalog i radi utvrđenja da su banke, među kojima je i ovdje tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015.godine (dalje VSRH). Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Analizom sadržaja odredbi ugovora o kreditu iz točke 3. ove tužbe, očito je da se tuženik koristio odredbama ugovora kojima je određena promijenjivost kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženika bez ikakvih konkretnih parametara. Sa tom ugovornom odredbom cijena samog kredita, a što je faktički sama kamatna stopa, nije niti određena, a niti odrediva, a što je također protivno članku 269. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Ništetnost djela navedene odredbe Ugovora o kreditu utvrđena je kao prethodno pitanje važno za odlučivanje u ovom tužbenom zahtjevu presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.godine, Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine te revizijskom odlukom VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015. godine. Sukladno tome, navedena odredba Ugovora o kreditu, sukladno pravilima o učinku djelomične ništenosti prema članku 324. ZOO nema učinka u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, obzirom da promjenjivost kamatne stope, kako se navodi u odredbi Ugovora o kreditu, ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, a koja odredba je ništetna. Glede uvjeta i visine plaćanja obveze na ime dugovanih kamata, tužiteljicu obvezuje isljučivo ono što nije ništetno iz Ugovora o kreditu. S obzirom na činjenicu ništetnosti djela Ugovora o kreditu, za predmetni ugovorni odnos od samog početka njegove primjene se treba primijeniti ugovorna stopa iz samog ugovora o kreditu. Tužitelj u ovoj tužbi, sa osnova jednostrano promijenjive kamatne stope ne traži isplatu, nego samo utvrđenje da je predmetno ništetno u njegovom konkretnom pojedinačnom ugovoru koji je sklopio sa tuženikom (točka 1. tužbenog zahtjeva). Tvrdi nadalje da je ništetna valutna klauzula. Udruga „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Predmetna tužba je podnesena, između ostalog i radi utvrđenja da su banke korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana valutna klauzula u CHF, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Tužitelj ističe kako su odlukom Vrhovnog suda od dana 03.09.2019. godine, broj: Rev 2221/2018-11 odbijene revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Time je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine u dijelu u kojem je presuđeno da su tamo tuženi povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. VSRH je u gore navedenoj odluci broj: Rev-2221/18-11 potvrdivši ranije odluke, izrazio pravni zaključak da su tužene banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe

- ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Najviši sud u državi se (na stranici 25. odluke od 03.09.2019. godine) u cijelosti složio sa zaključcima Visokog trgovačkog suda (dalje VTS) iz odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te se pozivom na tadašnji članak 396. a ZPP-a samo pozvao na pravno mišljenje VTS-a. Mjerodavne stranice odluke VTS-a gdje je navedeno na koji način su tužene banke povrijedile kolektivna prava potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF su stranice 47-66 obrazloženja odluke VTS-a. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima ugovara valuta švicarski franak nepoštene, pa prema tome i ništetne. U točci 2. tužbe navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Nedvojbeno je što se tiče ovog konkretnog parničnog postupka da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja tužitelj ukazuje da odredba čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. ) koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku je jasno da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli iz ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru sastavio, te tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Glede navedenoga valja ukazati kao je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji niti neće niti pokušavati dokazati suprotno. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti s jedne strane te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti, s druge. Tuženik je nedvojbeno raspolagao stručnim znanjem koje tužitelj u odnosu na valutnu klauzulu nije prezentirao, dakle, po pitanju valutne klauzule u ugovoru o njima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo. To nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što će biti vidljivo iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužitelja teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima. Stoga sud treba prihvatiti tužbene zahtjeve radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora iz točke 1. tužbenog zahtjeva. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Dakle, tužitelj je preplatilo sve uplate koje su izvršene preko ugovorenog tečaja kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj u ovoj tužbi, sa osnova ništetne valutne kaluzule traži utvrđenje da je predmetno ništetno u njegovom konkretnom pojedinačnom ugovoru koji je sklopio sa tuženkom (točka 2. tužbenog zahtjeva), dok u točci 3. tužbenog zahtjeva traži isplatu za preplaćene rate kredita, sa zakonskim zatzenim kamatama od svake pojedinačne uplate, a sve kako je gore navedeno. U odnosu na konverziju navodi da je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Naime, tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita a koji iznos potražujemo u točci 4. tužbenog zahtjeva sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana potpisivanja ugovora o konverziji. Tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Obzirom navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa preostale glavnice, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate će se tek utvrditi sa provedenim vještačenjem iz ovog predmeta sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana potpisivanja ugovora o konverziji. Nadalje, dana 01.01.2014.g. je zakonodavac za tužiteljev Ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. Obzirom se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je s tuženikom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja dodatka. O tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.g. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate; 2. tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana sklapanja ugovora o konverziji do isplate. No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Obzirom navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa zbog preplate na ime ništetne valutne klauzule, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate je onaj iznos koji je tuženik dužan tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana sklapanja ugovora o konverziji do isplate. Tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos. Zbog nezakonite promjene kamatnih stopa došlo je i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice kojega je priznao tuženik u konverziji jer je zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. i glavnice koju je prednik tužene priznao u konverziji, a na štetu tužitelja, pa tužitelj i taj iznos potražuje ovom tužbom (točka 4. tužbenog zahtjeva). Tužitelj ne spori da mu je navedeni iznos priznat i vraćen u konverziji te primjenom odredaba ZOO o uračunavanju, za navedeni iznos će smanjiti tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene kamate i anuitete zbog promjene tečaja po izvršenom vještačenju. Stoga tužitelj potražuje iznose koje je, plaćajući rate kredita temeljem ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci prednika tužene i valutnoj klauzuli u CHF preplatio Banci te iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. i glavnice koju je tuženik priznao u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena manja od one koje je zaista otplaćena po početnom Otplatnom planu. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na sljedeće okolnosti: 1. kolike je iznose, izražene u kunama i eurima po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope (točka 3. tužbenog zahtjeva); 2. koliki je iznos preostale glavnice, izražene u kunama i u eurima, na dan sklapanja ugovora o konverziji tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% (točka 4. tužbenog zahtjeva); 3. koliki je kunski i eurski iznos preostale glavnice na dan sklapanja ugovora o konverziji tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (točka 4. tužbenog zahtjeva). Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate temeljem odredbi članaka 1111.-1130. ZOO-a, a koje se odnose na stjecanje bez osnove, dok zakonske zatezne kamate potražujemo od dana stjecanja, a temeljem članka 1115. ZOO-a s obzirom da je tuženik nedvojbeno bio nepošten u stjecanju. Vezano za očekivane navode tuženika da bi tužitelj sklapanjem Aneksa bio doveden u položaj kao da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj ističe slijedeće: Naime, u provedenoj konverziji utvrđena je nova glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti eurima, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, onaj od dana konverzije pa nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale početna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali je ona i dalje viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora), te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe. Isto tako, konverzija je utemeljena na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega su i odredbe Aneksa u kojima je temelj obračuna nedospjele glavnice u ništetna valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u suštini nevaljan pravni posao te nemaju pravnog učinka jer se učinak ništetnosti ne može naknadno konvalidirati, a pravne posljedice ništetnosti (restitucijski zahtjev) tužitelj ima pravo ostvarivati od samog početka ugovornog odnosa pa nadalje sve dok za to ima pravni interes, neovisno o sklopljenom Aneksu. Jasno je da sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije postignut učinak koji je postignut gore citiranom kolektivnom presudom, niti je tužitelj uopće doveden u položaj s korisnicima kredita u valuti EUR. Skraćeno, tužitelju u konverziji nisu vraćeni iznosi po osnovi preplaćenog tečaja kao ni preplaćenih kamata. Tuženik će pokušati nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja konverzije tužitelj bio nesavjestan, odnosno kako je trebao biti svjestan rizika ugovorene promjenjivosti kamatne stope i

valutne klauzule. No, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Vrhovni sud je u gore spomenutoj odluci Revt-249/14 jasno objasnio: „..kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi („take it or leave it“) pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale..“ Suprotno tvrdnjama tuženika, tužitelj ukazuje kako unatoč provedenoj konverziji, isti ima pravo potraživati preplatu kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi kako bi bio u potpunosti obeštećen. Potpuno je promašeno pozivanje tuženika na aneks kao i na tvrdnje da je sklapanjem istoga tužitelj u cijelosti namiren. Naime, na dan konverzije stvarna glavnica iznosila je onoliko koliko bi bila po početnome otplatnom planu u CHF iznosu pomnoženom s početnim tečajem. Ta stvarna glavnica manja je od konvertirane glavnice. Dakle, provedbom konverzije tužitelju nisu vraćeni preplaćeni iznosi, niti je isto iskorišteno za pokrivanje konvertirane glavnice i to iz razloga što je stvarna glavnica i nakon konverzije manja od nove konvertirane glavnice. Stoga, tuženik je dužan vratiti razliku anuiteta koja se dobije tako da se od naplaćenih anuiteta oduzmu anuiteti po početnom planu (početni tečaj, početna kamata), zatim razliku glavnica, te platiti i zateznu kamatu na svaki iznos od dana kada je iznos preplate odnosno razlike glavnica nastao.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tvrdi da CHF konverzija nije protivna pravu EU te se pri tome poziva na presudu Suda EU C-567/2020 od 5. svibnja 2022. Navodi da je konverzija provedena u skladu s ZID ZPK koji je usklađen s Ustavom RH, a kako je ocijenio Ustavni sud RH svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. godine. Navodi je je konverzija u skladu i sa stajalištima Vrhovnog suda RH izraženim u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019, rješenjem od 4. ožujka 2020. Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe sljedeće: sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR; pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom; tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate; svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u Prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima.“. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Podredno, tuženik osporava tužitelju status potrošača; ističe prigovor zastare; osporava primjenjivog odluka iz kolektivnog spora u ovom slučaju te osporava tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

4. Tužiteljica je tužbene zahtjeva za isplatu precizirala kao u izreci nakon provođenja financijskog vještačenja, podneskom od 12. lipnja 2025.

5. Tuženik se i tako preciziranim tužbenim zahtjevima protivi.

6. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 9010763978 od 7. listopada 2005., polica osiguranja od 29. kolovoza 2005., prijedlog konverzije kredita s prilozima, tuženikovi Opći uvjeti poslovanja s građanima, prijedlog dodatka ugovoru o kreditu i knjigovodstvena kartica; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8. Tužbeni zahtjevu su neosnovani.

9. Nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 9010763978 od 7. listopada 2005. kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.383,42 CHF, prema srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje stambenog objekta;

- da se prema članku 4. ugovora na kredit tužiteljica obvezala platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,30 % godišnje te se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se prema čl. 7. ugovora o kreditu kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne listu banke, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

10. Sporno je, za početak, ima li tužiteljica uopće status potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu.

11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

13. Tuženik sasvim neosnovano tužiteljici osporava status potrošača budući da je taj status sasvim jasno vidljivi iz samog ugovora o kreditu (u kojem je tužiteljica navedena isključivo kao fizička osoba bez ikakvog spominjanja njenog zanimanja ili kakve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a namjena kredita je definirana kao izgradnja stambenog objekta), a naročito iz dodatka tom ugovoru. Naime, odredbama ZIDZPK-a, je propisana konverzija ugovora o kreditu, za banke kao obveza, a kao mogućnost isključivo za potrošače te je i tuženik, očito svjestan takvog statusa tužiteljice, njoj i ponudio konverziju.

14. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

15. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

17. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

18. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

19. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

20. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

21. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

22. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

23. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

24. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

25. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

26. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

27. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

28. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

29. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

30. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

31. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe. Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

32. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

33. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

34. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

35. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

36. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o

troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao

neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

37. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

38. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

39. Imajući u vidu ovakvu situaciju, a kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je rješenjem vještaku odredio zadatak prema varijantama koje bi odgovarale drugom (pod A) te trećem (pod B) pravnom shvaćaju kako su citirana u 34. odlomku obrazloženja, budući da za prvo pravno shvaćanje vještačenje nije ni potrebno.

40. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, Privredna banka Zagreb d.d kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 7. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 9010763978 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 78.383,42 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita; ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,30 % godišnje na dan sklapanja Ugovora; prema planu otplate, dospijeće prve obveze bilo je 30. studenog 2005., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 28. listopada 2005., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,765292 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 78.383,42 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 373.519,88 kn (konvertirani iznos od 49.574,61 EUR). Nadalje, Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010763978 sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 42.318,95 EUR (63.683,11 CHF); prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je preplatila konvertirani kredit u EUR, u iznosu od 7.695,62 kn. Uvidom u pregled prometa po predmetnom kreditu (knjigovodstvena kartica) utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi: 4,30 % godišnje od prvog anuiteta s dospijećem 30. studenog 2005. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2006.; 4,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007.; 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2007.; 5,35 % godišnje anuitet s dospijećem 31. siječnja 2008.; 6,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2008.; 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2009.; 6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2010.; 5,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2011.; 5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011.; 5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2012.; 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013.; 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2015. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku u Tabeli 1 nalaza vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 78.383,42 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata od 4,30 % godišnje, te će je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, odnosno: prvo se iskazuju razlike (povećanje obveze) u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1); zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja banke na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1); konačno, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike anuiteta (stupac 'r') i na tečajne razlike (stupac 't') do 30. rujna 2015. Vještak napominje da je u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF. Na kraju se daje rekapitulacija na dan 30. rujna 2015., u kojoj se preostala glavnica prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazana u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita), uspoređuje s preostalom glavnicom u EUR (iskazana u kunama prema tečaju važećem na 30. rujna 2015.), te se iskazuje razlika.

41. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.728,74 CHF, odnosno 2.990,70 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosi razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), a razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.063,49 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosilo je 10.441,84 EUR (konvertirani iznos) (8.054,19 EUR glavnice i 2.387,65 EUR nepodmirenih zateznih kamata), a iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa, iznosi 3.345,89 EUR (konvertirani iznos). Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

42. Tužiteljica se podneskom od 12. lipnja 2025. očitovala na način da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno njemu i precizirala tužbeni zahtjev.

43. Tuženik se na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 21. srpnja 2025. na način da ističe da nalaz i mišljenje nije primjenjiv, u biti zbog pravih pitanja, a ne osporava sam matematički izračun.

44. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim te vještaka nije potrebno usmeno saslušavati, no, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.

45. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

46. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

47. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

48. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

49. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

50. Što se pravnog interesa tiče, za kondemnatornih zahtjeva se on pretpostavlja budući da se bez takvog zahtjev, zbog zabrane samopomoći, ne može ostvariti zaštita povrijeđenog prava. Za deklaratorni tužbeni zahtjev, pravni je interes procesna pretpostavka koju tužitelj u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a mora učiniti vjerojatnom. U konkretnom slučaju, tužitelj je, sukladno odredbi čl. 187. st. 3. ZPP-a, postavio prejudicijelni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te se u pogledu pravnog interesa izravno pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2686/2018. od 12. veljače 2019. zbog čega tužba u odnosu na ovaj zahtjev niti nije mogla biti odbačena. Kako što je navedeno, navedena je odluka prilično relativizirana rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2019. (donesenom, dakle tijekom trajanja ove parnice) ali i ta se odluka u pogledu pravnog interesa očituje prvenstveno "posebice kod kondemnatornih zahtjeva" uz zaključak da se u svakom slučaju "ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interese kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama ovog Zakona".

51. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

52. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1/2019-36. navodi se i da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11. od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, okviru kolektivne sudske zaštite , odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.".

53. S obzirom na navedeno, tužiteljica niti u ovoj parnici u biti ne bi imala pravni interes za prejudicijelni deklaratorni zahtjev, u vezi kojeg valja reći da ništetnost pobijanih odredbi proizlazi iz pravomoćnih presuda trgovačkih sudova iz postupka za kolektivnu zaštitu potrošača ali ga, s obzirom na obrazloženu neosnovanost kondemnatornih zahtjeva nije moguće usvojiti jer bi to bilo suprotno osnovnim svrhama deklaratorne pravne zaštite – otklanjanju neizvjesnosti i nesigurnosti prava, utvrđivanju sadržaja prava i pravnih odnosa te sprečavanju budućih povreda prava. Kako je na ovaj način došlo do koincidencije razloga za odbacivanje tužbe u odnosu na prejudicijelni deklaratorni tužbeni zahtjev i razloga za odbijanje tog tužbenog zahtjeva, valjalo je i taj tužbeni zahtjev odbiti budući da se radi o odluci kojom se pruža viši stupanj pravne zaštite.

54. Zbog svega navedenoga, ni iskaz tužitelja za ovu parnicu nije odlučan te je valjalo tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), budući da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.

56. Sukladno tome, tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njoj naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

57. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

58. Tuženiku su, kao potrebni priznati troškovi određeno zatraženi troškovnikom: sastava odgovora na tužbu i podneska od 21. srpnja 2025. po tbr. 8/1 u visinama od po 250 bodova te zastupanja na ročištima 18. prosinca 2024. i 24. rujna 2025. po tbr. 9/1 u visinama od po 250 bodova, a što zajedno iznosi 1000 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 2.000,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 500,00 eura.

59. Sukladno navedenom, tužiteljici je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 2.500,00 eura.

60. Na troškove je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 9. listopada 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice Hrvoju Vukadinu, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćnici tuženika Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte