REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-125/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, Hrvatskih velikana 49, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva , rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Metkoviću broj P-10/2023-26 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužene odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-10/2023-26 od 8. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je tužitelj CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine oznake dio č. zem. [katastarska čestica], ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], površine 3247 m2 , prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 58-83, 58 (lik „B“), dio č. zem. [katastarska čestica], površine 4063 m2 , ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 1-30, 57, 38-43, 56, 50-55, 1, dio č. zem. [katastarska čestica], u površini od 95 m2 , ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 43-50, 56, 43, dio č. zem. [katastarska čestica], u površini od 184 m2 , ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], prikazane u položajnom nacrtu – skici nekretnine, likom 30-38, 57, 30 (lik „A), a koja skica čini sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Zlatana Polića (Polić j.d.o.o.) od 13. ožujka 2024., koja se proglašava sastavnim dijelom ove presude, pa je isti ovlašten temeljem ove Presude i prijavnog lista postići uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenim nekretninama na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužene Republike Hrvatske, što je tužena dužna trpjeti.

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.142,26 eura u roku do 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužena iz svih žalbenih razloga predviđenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), Predlaže da se ista preinači na način da se odbaci tužba, da se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja odbiju kao neosnovani, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz sadržaja žalbe vidljivo je da tužena ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da se zbog suprotnosti između izreke i razloga presude, te izostanka obrazloženja o odlučnim činjenicama, pobijana presuda u žalbenom postupku ne može ispitati. Nadalje, iz navoda žalbe proizlazi i da tužena smatra da nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe jer tužitelj u prethodno pokrenutom mirnom postupku nije postupio po zahtjevu nadležnog državnog odvjetništva kao zakonskog zastupnika tužene, podnesenom radi ispravka ili dopune zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora. Osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu vremena posjedovanja nekretnina, načina stjecanja i kvalitete posjeda istih, zbog čega tužena smatra da je donošenjem pobijane presude i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi. Neosnovano se u žalbi tužena poziva i na činjenicu da po pozivu Općinskog državnog odvjetništva u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, nije izvršio ispravak i dopunu svog zahtjeva za mirno rješenje spora, u smislu odredbe članka 186a ZPP-a u vezi s člankom 38. i 39. Zakona o državnom odvjetništvu (NN broj 67/18 i 21/22), Naime, netočno se u žalbi navodi da se tužena poziva na te odredbe još od podnošenja odgovora na tužbu, jer ni u odgovoru na tužbu niti tijekom postupka, Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću nije isticalo da tužbu iz navedenih razloga treba odbaciti, sve do podnošenja žalbe. Osim toga po mišljenju ovog suda nepostupanje tužitelja po takovom zahtjevu tužene bi bilo od utjecaja na procesnu opstojnost tužbe samo u slučaju da je tužena tijekom postupka izrazila spremnost za mirno rješenje spora, nakon što su izvedeni svi dokazi predloženi u postupku, a do čega nije došlo, već se tužena i u žalbenom postupku protivi u cijelosti podnesenom tužbenom zahtjevu smatrajući ga neosnovanim, pa bi zasigurno takav stav tužene bio istaknut i u mirnom postupku, da je tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora i bio ispravljen i dopunjen.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje stjecanja prava vlasništva nekretnina na temelju dosjelosti, a koje su nekretnine identificirane i označene u skici mjerničkog vještaka, a koje su nesporno do sada u faktičnom posjedu tužitelja. U dokaz zakonitosti svog posjeda tužitelj je predložio dokaze koje je sud izveo i utvrdio posjed tužitelja uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza tužiteljevog oca MT pok. RT Općinskog suda u Vrgorcu broj O-33/99, kojim je njegove nekretnine nasljedila supruga ČT i darovni ugovor od 27. travnja 2022. kojim nekretnine koje su predmet ovog spora ČT daruje svom sinu ĐT. Pored prethodno navedenih pisanih dokaza, prvostupanjski sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključuje i iz iskaza svjedoka IT, NT, OT, MT, ZT i ČT koji su detaljno, uvjerljivo i podudarno s ostalim izvedenim dokazima iskazivali o okolnostima obiteljskih odnosa koji su doveli do tužiteljevog isključivog vlasništva predmetnih nekretnina na način kako je opisano u izreci presude. U odnosu na slijed posjeda svjedoci su podudarno iskazali o tome da su ove nekretnine, koje su prije činile jedno jedinstveno imanje, a presjekao ga je na dva dijela tzv. "Napoleonov put", odnosno današnja cesta D62 [adresa], bile u neometanom posjedu obitelji ČT koji su bili starosjedioci u [adresa] zasigurno od 19. stoljeća (a prema iskazu svjedoka IT koji spominje zapise iz Krševske povelje iz 1430. godine i ranije) pa je tako pok. BT, koji je prema iskazu IT i NT rođen oko 1870., a umro 1939. godine, imao sinove RT i C koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu na imanju koje je predmet spora. M je bio oženjen, ali nije imao djece, pa je sve svoje darovao MT, koji je bio sin njegova brata RT. RT je imao sinove R, Č, ČT i MT te kćer Đ, ali su podjelom među njima predmetne nekretnine pripale upravo MT koji je otac tužitelja CT, kojeg je naslijedila tužiteljeva majka ČT, a koja je predmetne nekretnine darovala tužitelju. U odnosu na način posjeda svjedoci su iskazali da su premetne nekretnine u cijelosti omeđene suhozidom i međašnim znakovima, a kako se radi o škrtoj zemlji da je u prošlosti je svaki centimetar te zemlje bio obrađen pa su se tako u vrtačama sadile trešnje, bademi i orasi, a sve što je pripadalo okućnici se iskorištavalo kao bašča za sadnju krumpira, kupusa, svaki centimetar je bio pod kulturom. Sada je na nekretnini iznad puta okućnica kuće koja je već uknjižena kao vlasništvo tužitelja TT, unutar koje se nalazi i garaža – pomoćni objekt na mjestu gdje se prije nalazila štala, ostaci loze i maslina. Na donjoj nekretnini nalaze se ostavci suhozida, ista je nasuta kamenim iskopom kako bi se dovela u stanje za iskorištavanje. Prije je tu bila loza čiji su ostaci i danas vidljivi na terenu, a istu su obrađivali i tužiteljevi roditelji do smrti njegovog oca 1999. godine. Prvostupanjski sud smatra da je osobito bitan dio iskaza svjedoka NT u dijelu koji govori o rođenju RT i to 1900. godine na spornoj nekretnini što upućuje sud da bi najkasniji čvrsto dokazani početak dosjedanja nekretnine bio 1900. godine i to od strane BT kojeg od 1939. godine kao također pošteni posjednik (koje se poštenje predmnijeva) nasljeđuju stvarno i faktički u posjedovanju njegovi sinovi M i RT. Dakle, sud je utvrdio da su najkasnije 1940, odnosno **.**.1941. M i RT već stekli vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću i nakon nasljeđivanja istih, te da su kasnije imali pravo raspolagati svojom nekretninom, jer je M darovao svoj dio predmetnih nekretnina MT (otac tužitelja) obzirom da ga je MT pomagao i uzdržavao, o čemu su svi svjedoci suglasno iskazivali, dok mu je u odnosu na očev dio predmetnih nekretnina isti pripao podjelom s braćom i sestrama koji su dobili nekretnine u drugom dijelu sela, o čemu su svjedoci također suglasno iskazivali. Nakon smrti MT kojeg je naslijedila ČT, njegova supruga, ista je imala pravo darovati te nekretnine svom sinu ĐT pa je prvostupanjski sud smatrao tužbeni zahtjev osnovanim, s obzirom na činjenicu da je tužitelj dokazao početak dosjedanja, kraj dosjedanja te potpuni pravni slijed dokazima među kojima nema niti jedan koji bi ukazao sudu suprotno od onih zaključaka koje je sud izveo. Svi svjedoci su vrlo detaljno iskazivali o slijedu nasljeđivanja iza pok. BT i podjelama unutar obitelji, a te iskaze je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnima uzimajući u obzir i općepoznate činjenice o nesređenosti zemljišnih knjiga i katastra i činjenice da je do iste nesređenosti i odstupanja od stvarnog faktičnog stanja posjeda dolazilo, zbog međusobnih dioba zemljišta i nasljeđivanja te darovanja istih, što nije bilo praćeno formalnim zaključivanjem ugovora i provedbom istih u službenim zemljišnim evidencijama.

7. Prvostupanjski sud je provedenim dokazima utvrdio da su tužiteljevi prednici, počevši od njegovog pradjeda BT posjedovali sporne nekretnine te da ih u posjedovanju nitko nije smetao i da su se prema istima sve vrijeme odnosili kao prema svom vlasništvu. Dakle, najstarija imenom poznata osoba koja je započela dosjedanje na predmetnim nekretninama tužiteljev pradjed BT i to u devetnaestom stoljeću, čije su dosjedanje nastavili i do 1941. godine dovršili tužiteljev djed RT i njegov brat M, koje je u pogledu predmetnih nekretnina naslijedio tužiteljev otac MT, a njega je na temelju Rješenja o nasljeđivanju od 30. lipnja 1999. naslijedila supruga ČT te su na temelju ugovora o darovanja sklopljenog 27. travnja 2022. između tužitelja i njegove majke ČT predmetne nekretnine pripale tužitelju u cijelosti. Dakle, M i RT su sami i putem prednika BT stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju samog zakona – odnosno dosjelošću prema paragrafu 1472. tadašnjeg Općeg građanskog zakonika (dalje: "OGZ"), a do stupanju na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (sl. list SFRJ. 6/1980) koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine. Naime, OGZ se u ovom slučaju primjenjuje za utvrđenja stjecanja vlasništva dosjelošću obzirom na članak 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje ZV) kojim je određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

8. Osim naprijed navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj stekao vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću i ako se uzme u obzir posjedovanje nekretnina i nakon 6. travnja 1941.. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je predmetna nekretnina nakon smrti tužiteljevog pradjeda MM 1939., bila u posjedu tužiteljevog djeda RT (koji je rođen 1900., a umro 1974.) i njegovog brata C, da ih je u pogledu tih nekretnina u posjedovanju naslijedio tužiteljev otac MT (rođen 1950., a umro 1999.), kojeg je naslijedila tužiteljeva majka ČT od koje je tužitelj predmetne nekretnine dobio na temelju Ugovora o darovanju 2022. godine, pa je od tada (1939.g.) do 1.1.1997.godine proteklo više od 40 godina, u kojem razdoblju je tužitelj zajedno sa svojim prednicima posjedovao predmetnu nekretninu, pa je po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i u tom slučaju stekao vlasništvo istih nekretnina.

9. Naime, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV , nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz članka 388. stavak 4. novog ZV koji je propisao da: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske (poljoprivredna zemljišta u bivšem društvenom vlasništvu), i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina unatrag od 1999. godine. Spomenuta odredba članka 388. stavak 4. ZV je prestala važiti 14. prosinca 1999., nakon što je dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj [broj], R i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj [broj], i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje iznesen io u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

10. Zbog svega naprijed iznesenog, s obzirom da sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća sva iznesena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, koja tužena žalbenim navodima nije dovela u sumnju, podnesena žalba se ukazuje neosnovanom kako u okviru zakonskog žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravilnosti primjene materijalnog prava. U skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem VSRH u odluci Rev-x-1075/12, dopušten je i određen zahtjev vlasničke zaštite kojim se faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno, skici vještaka mjernika, ali koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite. Kod takvog pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten kasnije zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva. Prema tome, tužitelj može zahtijevati utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine koji je grafički individualiziran i prikazan na skici lica mjesta vještaka mjernika, s tim da je tužitelj ovlašten tek na temelju ove presude i prijavnog lista, nakon što se provede parcelacija predmetnog zemljišta, izvršiti upis svog prava vlasništva, pa je stoga prvostupanjski sud osnovano prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u obliku kako je isti i postavljen.

11. Sud drugog stupnja nadalje nalazi i da je pozivane tužene na revizijsku odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-1126/2017 od 8. rujna 2021. neosnovano, jer ista govori o prekidu vremena dosjelosti do kojeg dolazi zbog zapuštanja i prestanka obrađivanja, odnosno posjedovanja spornih nekretnina, u kojem slučaju dosjelost mora početi teći iznova, a takovo isticanje tužene je neosnovano stoga što su tužiteljevi prednici već stekli vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću, koja nastupa po samom zakonu istekom propisanog vremena posjedovanja nekretnine, kako je to prvostupanjski sud utvrdio, pa ako je naknadno i došlo do prestanka obrađivanja nekretnine na raniji način, to ne može značiti da time dolazi do gubitka prava vlasništva nekretnine koje je već ranije stečeno. Također pozivanje tužene na Zakon o šumama ( NN broj 41/90) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990. nema utjecaja na predmet ovog spora, pošto su nekretnine u to vrijeme već prema odredbama OGZ-a postale vlasništvo prednika tužitelja, pa formalno prenošenje vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi na Republiku Hrvatsku, ne može imati značaj gubitka odnosno prestanka prava vlasništva prednika tužitelja, kao fizičkih osoba, jer njihovo vlasništvo tih nekretnina nije prestalo na neki od zakonom propisanih načina.

12. Na osnovu svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je odlučio odbiti podnesenu žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, uključujući i odluku o naknadi parničnih troškova, koja se žalbom posebno i specificirano nije ni pobijala.

13. Stoga je ovaj sud odlučio, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao u izreci ove presude.

U Požegi, 9. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević