REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-499/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Maksu Skendžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 5474/2024-9 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5474/2024-9 od 30. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 11., st. 11.3. (Završne odredbe) Ugovora o kreditu broj: 9011920023 od 19.09.2006. godine, solemniziran po javnom bilježniku Slobodan Zlokić, Split, Velebitska 26 dana 20.09.2006. godine pod poslovnim brojem OU-874/2006 između tužiteljice PA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i to: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita”.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 173,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 169,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe. Iz obrazloženja žalbe je vidljivo da tuženik ističe da je kod donošenja presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer u obrazloženju presude nema razloga o bitnim činjenicama, ne osporavaju se pojedinačno utvrđene činjenice, već činjenični zaključci prvostupanjskog suda da iz utvrđenih činjenica proizlazi ništetnost sporne ugovorne odredbe zbog čega je na temelju toga je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9011920023 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 19. rujna 2006. kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, koji je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11. stavak 11.3. ugovora o kreditu broj 9011920023 sklopljenog između tužiteljice i tuženika 19. rujna 2006. kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a radi odgovora na žalbene navode tuženika za istaći je da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u članku 96. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je sve bitne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, a tuženik u žalbi utvrđeno činjenično stanje ni ne osporava. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno: - da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011920023 dana 19. rujna 2006. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.038,16 CHF (švicarskih franaka) za kupnju automobila, s time da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja; - kredit je otplaćen u cijelosti; - da je čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita…..sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, što je tužiteljica nesporno uplatila tuženiku u iznosu od 173,39 eura.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja i ocjenom provedenih dokaza te pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud utvrđuje da je ova sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, koja je određena u visini od 1,00% iznosa kredita, ništetna, pozivom na članak 81. stavak 1. i 2. i članak 87. stavak 1. ZZP-a, uz obrazloženje da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, na sadržaj koje da tužiteljica nije imala utjecaj, jer se o istoj s njom nije pregovaralo, uz što da tuženik tužiteljici nije niti objasnio kako je ista i zašto utvrđena u navedenom postotku, slijedom čega po toj osnovi nalaže isplatu iznosa od 173,39 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 21. rujna 2006. do isplate.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ove sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale već se radilo o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu u cjelini pa ni na sadržaj ove sporne ugovorne odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da s tuženikom glede samih uvjeta kredita, nije ništa pregovarano, pa se tako niti o toj ugovornoj odredbi nije moglo posebno pregovarati, a nije joj bilo ni posebno pojašnjeno temeljem čega se ta naknada obračunava i na što se ti troškovi odnose.

11. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim sporni dio ugovorne odredbe iz članka 11.3. Ugovora o kreditu. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, a iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 11.3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva. Osim toga, tuženik nije u postupku dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih. Slijedom toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP/03 i to jer se o njoj nije pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu, niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Ugovaranjem takve odredbe tuženik je postupio i protivno odredbama članka 4. i članka 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO).

12. Na navode žalbe drugostupanjski sud napominje i da, sukladno recentnoj praksi, iz odluke Vrhovnog suda Rev-673/2023, odluka kakva je donesena nije protivna pravnim stajalištima Suda EU u predmetu C-621/17. I ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama, jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,00% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bio razumljiv, ali joj nije pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste, dakle tuženik je istu naplatio bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tuženiku treba platiti naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. Nije se o tome pregovaralo i takva je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna, jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice. Sukladno odredbi članka 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan korištenja kredita, te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je to nepoštena i ništetna odredba u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da člankom 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Pri tome za naglasiti je da navedeno ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati ovu naknadu. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

14. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u okviru ovog zakonskog žalbenog razloga.

15. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018., te iznesenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, koja odluka postaje pravomoćna donošenjem ove drugostupanjske presude, to i zastara počinje teći tek s tim danom, tako da ni potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

16. Odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka se pravilno zasniva na odredbi članka 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a, pa budući da je tužiteljica uspjela sa svojim zahtjevima, tuženik joj je dužan naknadite sve troškove potrebne za vođenje parnice. Sud prvog stupnja je pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je pravilno dosudio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23). Tuženik u žalbi nije posebno i specificirano osporavao iznose dosuđenih troškova postupka, pa drugostupanjski sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, nije bio u obvezi ni razmatrati pravilnost primjene materijalnog prava kod dosuđenja nagrade za pojedine procesne radnje punomoćnika tužiteljice.

17. Zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka nije osnovan jer isti sa žalbom nije uspio, te je stoga sukladno odredbama članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

18. Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 9. listopad 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević