REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] G 5
Poslovni broj: Us I-2126/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja GC (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Andrej Bašović (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Rijeci, Trg sv. Barbare 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i strance, Rijeka, Žrtava fašizma 3, kojeg zastupa službena osoba UC, radi privremenog boravka, 8. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, KLASA: UP/I-216-02/24-03/3125, URBROJ: 511-09-38-24-8 od 29. listopada 2024. godine.
II. Tužitelju GC odobrava se privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu humanitarnih razloga, s danom izvršnosti ove presude.
III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da tužitelju GC nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 2.500,00 (dvije tisuće pet stotina) eura, PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura, PDV uključen.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-03/3125, URBROJ: 511-09-38- 24-8 od 29. listopada 2024., odbijen je zahtjev tužitelja – za kojeg je navedeno da je državljanin treće zemlje (Republike Srbije), podnesen 11. ožujka 2024. za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu humanitarnih razloga.
2. Tužitelj u dvjema tužbama osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je samo formalno državljanin Republike Srbije, po podrijetlu majke u trenutku rođenja, ali nema nikakve druge poveznice s Republikom Srbijom. Protiv tuženika se ne vodi kazneni postupak, te tužitelj ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Životne okolnosti tužitelja, koji je vezan isključivo uz Republiku Hrvatsku, nisu cjelovito sagledane. Poziva se i na konvencijsku praksu za koju smatra da ide u prilog tužiteljevoj argumentaciji. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (PDV uključen).
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, da je nesporno je da se protiv tužitelja ne vodi kazneni postupak, ali se opasnost stranke za javni poredak utvrđuje od slučaja do slučaja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Izvanraspravnim rješenjem od 26. veljače 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovoga spora. Na prijedlog tužitelja, u ovome je sporu tužitelj saslušan kao stranka. No, Sud svoju odluku ne temelji na pritom iznesenim navodima tužitelja, već na nespornim činjenicama i na sadržaju spisa predmeta upravnog postupka.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave (na drugo ročište za koju nije pristupio uredno pozvan tuženik), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Ozbiljni opravdani razlozi humanitarne prirode čine jednu od osnova za odobrenje privremenog boravka državljaninu treće zemlje zbog humanitarnih razloga (članak 79. stavak 1. točka 6. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22).
8. U osporavanom rješenju tuženika citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima te Pravilnika o boravku državljana trećim zemalja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 20/22). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.
9. Bez obzira na tuženikove navode o srbijanskom državljanstvu tužitelja, tužitelj zbiljski ulazi u krug tzv. de facto apatrida. U tom svjetlu, dugotrajna nemogućnost reguliranja boravka stranca može biti relevantna u svjetlu ustavnoga i konvencijskog prava na poštovanje privatnog života (članak 35. Ustava Republike Hrvatske; članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
10. Prilikom interpretacije mjerodavnih normi materijalnog prava tuženik je dužan voditi računa da ne nastupi situacija u kojoj bi se - zbog pretjeranog formalizma koji ne uzima specifične okolnosti konkretnog slučaja što otežavaju uobičajeno dokazivanje ispunjenja pojedine pretpostavke te dovodi u pitanje ispunjavanje smisla i svrhe odnosne pretpostavke, u svjetlu konvencijskog prava moglo zaključiti da Republika Hrvatska nije uspostavila učinkovit i djelotvoran pravni sustav koji strancu omogućuje brzo i učinkovito reguliranje statusa (npr. presuda Europskog suda za ljudska prava od 26. travnja 2018. u predmetu Hoti protiv Hrvatske, zahtjev br. 63311/14; Sud pritom naglašava da se načelna stajališta navedenog Suda iznesena u njegovim presudama ne mogu otklanjati isključivo zbog toga što činjenične okolnosti slučaja nisu apsolutno jednake). Ne može se poreći da je tuženik nastojao ispuniti svoje obveze koje proizlaze iz tradicionalnoga, užeg poimanja zakonitosti, ali to nije dovoljno za valjano rješavanje predmeta s posebnostima poput ovoga. S time u vezi Sud, naglašava i sljedeće.
11. Prema novijim ustavnosudskim stajalištima (npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: broj: U-III-2864/2016 od 23. svibnja 2019.; U-III-5917/2016 od 5. studenoga 2019.), upravni sudovi sude na temelju zakona, ali i na temelju Ustava. Stoga zadaća upravnih sudova nije ograničena samo na kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata i postupanja javnopravnih tijela u smislu jesu li potonji utemeljeni na slovu zakona, već su upravni sudovi dužni primjenjivati ustavne odredbe o pravima i slobodama pojedinaca kako ih tumači Ustavni sud, odnosno preispitati je li određeni pojedinačni akt ili postupanje javnopravnog tijela, makar utemeljeno na zakonu, protivno Ustavom zajamčenim pravima i slobodama. Budući da je Republika Hrvatska kao suverena država prenijela dio svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud za ljudska prava (ESLJP), Ustavni sud primjenjuje pravne standarde koje je u svojoj praksi taj izgradio ESLJP. Spomenuto ujedno omogućuje da se sporovi riješe na nacionalnoj razini izravnom primjenom Konvencije i prakse ESLJP-a, a u skladu s načelom supsidijarnosti konvencijskog nadzornog sustava nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije.
12. Interpretacija na koju upućuje Ustavni sud, primjenjujući, između ostalog, praksu razvijenu od strane ESLJP-a, u predmetima s uključenim ustavnopravnim i konvencijskim elementima, ne polazi, dakle, od užega, tradicionalnog poimanja zakonitosti (u međ. izvorima, engl. legality), već od šireg poimanja koje bi se moglo nazvati pravnošću (engl. lawfulness).
13. Prethodno navedene generalne napomene nužno su primjenjive i u odnosu na javnopravna tijela u upravnom postupku. Štoviše, rješavanje upravnih stvari primarno je zadaća uprave (javnopravnih tijela), dok upravno sudstvo ima kontrolnu funkciju. Pri ispunjavanju ove ustavne i zakonske zadaće upravnog segmenta izvršne vlasti naročita je odgovornost na javnopravnim tijelima što donose konačne upravne akte.
14. Nesporno je da tužitelj od rođenja živi u [adresa] i da nema zbiljskih veza s Republikom Srbijom, uz ocjenu Suda da je trenutačno u statusu de facto apatrida. U kontekstu načelnih stajališta iznesenih u presudi Hoti protiv Hrvatske, Sud utvrđuje i sljedeće:
14.1. položaj tužitelja ulazi u krug tzv. tranzicijskih predmeta, vezanih (i) uz pitanja proistekla iz raspada SFRJ;
14.2. tužitelj nema supstancijalnu vezu ni s jednom drugom državom osim Republike Hrvatske;
14.3. zbiljska (ne)mogućnost (trajnog) reguliranja statusa u Republici Hrvatskoj utječe na djelotvorno ostvarivanje tužiteljeva ustavnoga i konvencijskog prava na poštovanje privatnoga i obiteljskog života, s obzirom na to da ukupnost društvenih veza između stranca i zajednice u kojoj stranac živi čini dio konvencijske koncepcije privatnog života;
14.4. u odnosu na tužitelja nije izdan nalog za protjerivanje, te Republika Hrvatska tolerira njegovu prisutnost na svome teritoriju;
14.5. što se tiče prekršajne kažnjavanosti tužitelja, ona upućuje na zaključak da tužitelj predstavlja određenu razinu sigurnosnog problema, ali riječ je o problemu Republike Hrvatske, a ne ikoje druge države;
14.6. prihvaćanje tuženikove argumentacije podrazumijevalo bi da u ovovrsnim situacijama Republika Hrvatska nije uspostavila učinkovit i djelotvoran pravni sustav koji strancu u Republici Hrvatskoj omogućuje brzo i učinkovito reguliranje statusa stranca čak ni privremenog karaktera, a kamoli statusa koji bi bilo trajnije prirode, bez djelotvornog mehanizma integracije stranca koji ni s jednom drugom državom nema zbiljsku životnu vezu;
14.7. usto, tužiteljeva je situacija bitno drukčija od većine predmeta odobravanja boravka strancima, zbog spomenutih posebnih okolnosti nastanak kojih nije prouzročio tužitelj.
15. Prethodno navedeno upućuje i na zaključak da se osporavano rješenje tuženika temelji na pretjeranom formalizmu, u smislu tog pojma razvijenome u ustavnosudskoj praksi u kontekstu izgradnje objektivnoga pravnog poretka i zaštite prava pojedinaca (npr. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 5989/2013 od 9. veljače 2016., i dr.). Pretjerani formalizam pri tumačenju mjerodavnih odredbi, nespojiv je, naime, s primjenom teleološke tehnike pravne interpretacije u odnosu na konkretnu situaciju, ali i s argumentom zdravog razuma.
16. Naposljetku, tuženikovu odluku, u okolnostima konkretnog slučaja, Sud ocjenjuje nerazmjernom legitimnom cilju odlučivanja o boravku stranca. Pored toga, za tu odluku ne postoji prijeka potrebe u demokratskom društvu, niti zaštita javnog interesa ovdje preteže nad potrebom da u odnosu na tužitelja Republika Hrvatska osigura učinkovito i djelotvorno reguliranje statusa stranaka u položaju poput tužiteljeva.
17. Pored razloga za negativnu odluku o zahtjevu tužitelja koje je Sud otklonio ovom presudom, tuženik ne tvrdi niti dokazuje da postoje druge zapreke za izdavanje tužitelju odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.
18. Sud podsjeća da se nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije, te da je uloga upravnog suda preispitati je li određeni pojedinačni akt ili postupanje javnopravnog tijela, makar utemeljeno na zakonu, protivno Ustavom zajamčenim pravima i slobodama. Stoga se ni pretpostavke propisane Zakonom o strancima i Pravilnika o boravku državljana trećim zemalja u Republici Hrvatskoj u konkretnom slučaju ne mogu tumačiti ni primijeniti na način koji bi bio nesuglasan ustavnim i konvencijskim obvezama Republike Hrvatske.
19. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da bi, u predmetnom slučaju, odbijanje tužiteljeva zahtjeva pozivom na primijenjene odredbe Zakona o strancima i Pravilnika o boravku državljana trećim zemalja u Republici Hrvatskoj bilo protivno Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na poštovanje privatnog života. Pritom neposredna primjena ustavnih i konvencijskih odredbi o prava na poštovanje privatnog života daje dovoljnu podlogu za odobravanje tužitelju privremenog boravka u Republici Hrvatskoj.
20. Sud je, stoga, poništio osporavano rješenje tuženika i sam riješio stvar, usvajanjem tužiteljeva zahtjeva (članak 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Ako je u izvršenju ove presude potrebno donijeti dodatno izvršujuće (razrađujuće) rješenje i/ili poduzeti pojedine upravne radnje, tuženik će to učiniti u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude. Pri tome tuženik nije ovlašten preispitivati odluku o meritumu ove upravne stvari, sadržanu u izreci ove presude (čl. 151. ZUS-a).
21. Završno, Sud ukazuje na sljedeće. Po prirodi stvari, neposredna primjena ustavnih i konvencijskih odredaba prilikom rješavanja predmeta je rijetka. U većini predmeta svih vrsta, uključujući privremeni boravak stranca, dovoljna je uobičajena interpretacija mjerodavnih zakonskih odredbi. Posebnosti ove upravne stvari upućuju, međutim, na nužnost spomenute neposredne primjene (zbog prethodno iznesenih razloga), što, ujedno, omogućuje da stvar bude valjano riješena već na nacionalnoj razini.
22. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18 i 51/23).
23. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25), u okviru troškovnika podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (1.000,00 eura), te pristup na jedno ročište za raspravu (1.000,00 eura), tj. sveukupno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. U prvoj tužbi je saslušanje tužitelja kao stranke predloženo u pogledu prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe, dok je u pogledu merituma spora to učinjeno tek na prvom ročištu za raspravu, pa je tužitelj time doveo do toga da je bilo potrebno održati još jedno ročište za raspravu. Zbog toga troškovnik tužitelja vezan uz zastupanje po opunomoćeniku odvjetniku nije prihvaćen u odnosu na pristup na drugo ročište za raspravu (članak 144. stavak 1. ZUS-a, vezano uz članak 39. stavak 1. točka 8., članak 51. stavak 1. i članak 147. stavak 4. toga Zakona), uz odbijanje preostalog dijela zahtjeva tužitelja za naknadu troškova spora.
U Rijeci 8. listopada 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetniku Andreju Bašoviću, Rijeka, Trg sv. Barbare 5
- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, Sektoru za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službi za državljanstvo i strance, Rijeka, Žrtava fašizma 3
