REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52 100 Pula

Poslovni broj P-552/2020-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser u pravnoj stvari tužitelja NEEL CON d.o.o. Pula, Gervaisova 1, OIB: 99346170206, kojeg zastupa punomoćnica mr.sc. Sonja Bulić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika 1. HRG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vladimir Veljović, odvjetnik u Puli i 2. HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Jovin, odvjetnik u Puli, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 29. svibnja 2025. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja AR, punomoćnice tužitelja Sonje Bulić, odvjetnice u [adresa], tuženice HRG, punomoćnika Vladimira Veljovića, odvjetnika u [adresa], tuženika HR i punomoćnika Bojana Jovina, odvjetnika u [adresa], **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženoj JR da tužitelju isplati iznos od 55.351,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 27. svibnja 2020. do isplate, sve u roku o 15 dana.

2. Nalaže se tuženici JR da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate."

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima HRG i HR da tužitelju solidarno isplate iznos od 55.351,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 27. svibnja 2020. do isplate, sve u roku o 15 dana.

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate."

III. Nalaže se tužitelju NEEL CON d.o.o., OIB: 99346170206 da tuženici HRG, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 1.750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tuženice HRG za naknadu troškova postupka.

V. Nalaže se tužitelju NEEL CON d.o.o., OIB: 99346170206 da tuženiku HR, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 1.750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tuženika HR za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženicom JR sklopio Ugovor o posredovanju za prodaju nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. k. o. [katastarska općina], u naravi kuća, dvorište, sporedna zgrada, na adresi [adresa] i to suvlasnički dio: 1/8 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3) s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na I. katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaone, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 83,17 m2. Tim Ugovorom tužitelj se obvezao dovesti tuženicu u vezu s trećom osobom odnosno prodavateljem, radi zaključenja pravnog posla o prodaji nekretnine, a tuženica se obvezala u tom slučaju isplatiti tužitelju kao posredniku posredničku naknadu, odnosno proviziju u visini od 3 % ugovorene kupoprodajne cijene nekretnine pri sklapanju ugovora o kupoprodaji uvećane za PDV. Tuženica JR se potpisom tog Ugovora obvezala tuženiku kao posredniku isplatiti posredničku naknadu u slučaju da ona osobno ili član njene obitelji ili osoba u čije ime je ona razgledala nekretnine putem posrednika, zaključe ugovor o kupoprodaji. Tužena se obvezala da će tužitelju isplatiti dvostruku posredničku naknadu u slučaju da ona osobno ili član njene obitelji ili osoba u čije ime je ona razgledala nekretnine putem posrednika, zaključe kupoprodajni ugovor, a da o tome bez opravdanog razloga ne obavijesti posrednika u roku od 15 dana. Osim tog Ugovora, JR je s tužiteljem sklopila i druga tri ugovora i to onaj od 5. 2. 2020. za razgledavanje dva stana, dok je zajedno s HR sklopila dva ugovora o posredovanju s tužiteljem i to 8. 2. 2020. za razgledavanje četiri stana i 7. 2. 2020. za razgledavanje jednog stana. Sve te ugovore tužitelj je uredno izvršio. Tužena JR je 6. 2. 2020. na temelju Ugovora zaključenog s tužiteljem razgledala predmetni stan te je potom, idućeg dana, zajedno sa svojim zaručnikom HR najprije ponovo razgledala taj stan, predstavljajući se kao kupac te potom istog dana zajedno s HR sklopila ugovor s tužiteljem o posredovanju vezano za stan u [adresa]. Potom je 8. 2. 2020. zajedno s HR razgledala stan u [adresa], sklopivši istog dana zajedno s njim ugovor o posredovanju s tužiteljem. U to vrijeme JR i HR su zajedno živjeli. Dakle, HR je upravo putem JR koja je sklopila Ugovor o posredovanju s tužiteljem, došao razgledati predmetni stan 7. 2. 2020. Ujedno je tužitelj JR redovito putem Vibera obavještavao o stanovima koji se prodaju i to upravo u razdoblju nakon sklapanja ugovora o posredovanju, dakle vršio je cijeli niz radnji posredovanja. Unatoč tome, tužena JR ne samo da nije obavijestila tužitelja u roku od 15 dana o sklapanju kupoprodajnog ugovora za predmetni stan, nego je tu činjenicu i zatajila u daljnjoj komunikaciji s djelatnikom tužitelja. Uvidom u zemljišne knjige i zbirku isprava Općinskog suda u Puli-Pola, tužitelj je utvrdio da je 27. 5. 2020. između HR i VR sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine za predmetni stan te se potom HR i uknjižio kao vlasnik u zemljišne knjige. HR je osoba u čije ime je JR razgledala predmetni stan jednom sama, a jednom u njegovoj nazočnosti, dakle radi se o članu obitelji JR s kojim ona živi i s kojim je zaručena, a kako je JR Ugovorom o posredovanju preuzela obvezu isplatiti posredničku naknadu tužitelju u slučaju da član njene obitelji ili osoba u čije ime je razgledala predmetni stan sklopi ugovor o kupoprodaji te nekretnine, to je ista u obvezi, sukladno odredbi čl. 15 Zakona o posredovanju u prometu nekretnina i čl. 9 Zakona o obveznim odnosima, isplatiti posredničku naknadu tužitelju. Naime, ista se Ugovorom o posredovanju obvezala da će za slučaj da ona, član njene obitelji ili osoba u čije je ime razgledavala nekretninu sklopi ugovor o kupoprodaji te nekretnine, tužitelju isplatiti ugovorenu posredničku naknadu. Imajući u vidu da ona bez opravdanog razloga nije obavijestila tužitelja u roku od 15 dana od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora da je takav ugovor sklopljen, ona je sukladno Ugovoru o posredovanju u obvezi tužitelju isplatiti iznos dvostruke posredničke naknade. Iz Ugovora o Kupoprodaji sklopljenog između HR i VR **.**.2020. proizlazi da je kupoprodajna cijena predmetne nekretnine 97.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Imajući u vidu da je visina posredničke naknade 3% uvećano za PDV od ugovorene cijene nekretnine, to je tužena JR u obvezi isplatiti posredničku proviziju u iznosu od 27.675,50 kuna (22.140,40 kuna uvećano za PDV 5.335,10 kuna) odnosno, obzirom nije u roku od 15 dana tužitelja obavijestila o sklopljenom ugovoru, dužna je platiti iznos dvostruke posredničke naknade u iznosu od 55.351,00 kuna.

1.1. Tuženik HR je posredovanjem tužitelja sklopio Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine jer je posredovanjem tužitelja došao u situaciju da razgleda stan i stupi u kontakt s prodavateljem na način da je iskoristio činjenicu sklopljenog ugovora o posredovanju između JR i tužitelja. On je bio svjestan da je upravo posredovanjem tužitelja sklopio Ugovor o kupoprodaji, a bio je i svjestan činjenice, budući da je po zanimanju odvjetnik, da on osobno nije sklopio pisani ugovor o posredovanju s tužiteljem pa je tu činjenicu zloupotrijebio, najprije priznavši dug, a potom odbivši isplatiti tužitelju iznos posredničke naknade i to kako on osobno tako i JR koja je bila svjesna da je upravo temeljem Ugovora o posredovanju kojeg je ona sklopila, HR kupio predmetni stan pa je i ona iskoristila činjenicu nepostojanja pismenog ugovora o posredovanju između HR i tužitelja i odbila platiti posredničku naknadu. Na taj način oni su zajednički djelujući (čl. 1107 ZOO-a) nanijeli štetu tužitelju u visini posredničke naknade, odnosno u visini dvostruke posredničke naknade, imajući u vidu da posrednik nije obaviješten o sklapanju tog kupoprodajnog ugovora. JR i FR su namjerno oštetili tuženika postupajući zajedno te su i nakon što ih je tužitelj obavijestio o njihovoj obvezi, uporno odbijali platiti posredničku naknadu.

1.2. Tužitelj tijekom postupka dodatno ističe da između tuženice i tužitelja postoji ugovorni odnos jer su stranke 6. veljače 2020. sklopile Ugovor o posredovanju za prodaju nekretnine i to stana u k. č. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], što proizlazi iz sadržaja Ugovora o posredovanju koji je potpisala tužena. Iz naziva tog Ugovora jasno proizlazi da se radi o ugovoru o posredovanju, ali to proizlazi i iz njegovog sadržaja u kojem se navodi da se potpisom tog Ugovora tužena obvezuje tužitelju isplatiti posredničku naknadu u iznosu od 3 % uvećano za PDV od ugovorene kupoprodajne cijene nekretnine u slučaju da ona osobno ili član njene obitelji ili osoba u čije ime je razgledala nekretninu putem posrednika, zaključi ugovor o kupoprodaji. U tom istom Ugovoru koji ujedno predstavlja i Zapisnik o razgledavanju nekretnina navedeno je da je 6. veljače 2020. tužena uz prisustvo djelatnika tužitelja razgledala stan u [adresa]. U pisanom ugovoru tužena je potvrdila da je upoznata s Općim uvjetima poslovanja posrednika koji čine sastavni dio tog Ugovora i da je suglasna s odredbama istih. Smatra da predmetni pisani Ugovor o posredovanju sadržava sve zakonom određene elemente pa se radi o valjanom ugovoru. Sama činjenica što je u jednoj ispravi sadržan i Ugovor o posredovanju i Zapisnik o razgledavanju nekretnina, pored toga što su tako i naslovljeni u jednoj ispravi, ne dovodi u pitanje valjanost Ugovora o posredovanju. Iz ispisa poruka proizlazi da je djelatnik tužitelja 6. veljače 2020. predložio prvotuženoj razgledavanje predmetnog stana, a iz nastavka komunikacije vidljivo je da tužena traži informaciju vezano uz centralno grijanje te da dobiva traženu informaciju nakon čega tužena šalje dvije poruke. Osim što je iz navedenog razvidno da joj je tužitelj ponudio uslugu razgledavanja predmetnog stana, razvidno je i da joj daje informaciju o tom stanu. Tužena je po zanimanju diplomirani ekonomist te potpuno neuvjerljivo zvuče njeni navodi iz odgovora na tužbu da nije znala da potpisuje ugovor o posredovanju jer da joj je djelatnik tužitelja taj ugovor prezentirao kao zapisnik o razgledavanju stana te da je vjerovala da tužitelj radi kao nalogoprimac za vlasnika stana odnosno da ta isprava ima jedino značaj potvrde da je tužena bila određeni dan razgledati stan. Tužitelj želi istaknuti da je prvotužena punoljetna i poslovno sposobna osoba, pismena, visokoobrazovana te je potpuno neuvjerljiva njena tvrdnja da prilikom potpisivanja ugovora nije vidjela da velikim slovima piše „UGOVOR O POSREDOVANJU“. Nadalje, čak i da nije čitala tu ispravu prije nego što ju je potpisala (što je malo vjerojatno) nečitanje isprava prilikom potpisa ne ispričava. Konačno, tužiteljica je potpisala ugovor u kojem je izričito navedeno da se obvezuje posredniku platiti posredničku naknadu u iznosu od 3 % pa stoga nije jasno kako je ona mogla misliti, kako tvrdi u odgovoru na tužbu, da tužitelj radi samo za vlasnika stana te da ona nema nikakvih obveza prema njemu po osnovi posredovanja. Ovaj stan prvotužena razgledala je u dva navrata: prvi put 6. veljače 2020., a potom je idućeg dana (što proizlazi i iz dostavljenih poruka na WhatsAppu) taj stan razgledala zajedno s tuženikom HR. Na razgledavanje ih je odveo isti djelatnik tužitelja ARG. Da je tužitelj po nalogu prvotužene obavljao cijeli niz poslova posredovanja u prodaji nekretnine, proizlazi i iz sadržaja dva maila koja joj je dostavio 10. veljače 2020. i 6. veljače 2020. u kojima je upoznaje s nekretninama koje se prodaju. Tužitelj nije imao sklopljeni Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina a vlasnikom stana VR, niti je on posredovao za prodavatelja već je posredovao za kupce. Naime, VR je ovlastio tužitelja da nudi na prodaju njegov stan te posreduje u prodaji stana s potencijalnim kupcima radeći po nalogu kupaca. Upravo je u konkretnom slučaju tužitelj obavljao poslove posredovanja po nalogu tužene JR što proizlazi iz svih priloženih dokaza. Ugovori se trebaju poštivati – pacta sunt servanda. Stoga je prvotužena dužna ispuniti ugovorom preuzete obveze. Odredbom članka 10. Zakona o obveznim odnosima propisana je sloboda uređivanja obveznih odnosa pa tako stranke slobodno uređuju odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva (čl. 103. st. 1. ZOO-a). Odredba o dvostrukoj posredničkoj naknadi nije zabranjena ni odredbama Zakona o posredovanju u prometu nekretnina, niti prisilnim odredbama obveznog prava, koje odredbe se supsidijarno primjenjuju temeljem čl. 15. st. 4. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina. Stoga su stranke imale pravo slobodno ugovoriti plaćanje dvostruke provizije u slučaju da prodavatelj ne izvrši svoju ugovornu obvezu (nenovčanu obvezu) da izvijesti posrednika da je sklopio kupoprodajni ugovor sa osobom koju mu je doveo posrednik kao i obvezu plaćanja naknade u slučaju da druge osobe (član obitelj ili osoba u čije ime je nalogodavac razgledao nekretninu putem posrednika) zaključe ugovor o prodaji. U konkretnom slučaju, nesporno je da tužena JR tužitelja nije obavijestila da je HR sklopio kupoprodajni ugovor, a to niti sada ne želi priznati kao svoju obvezu, već suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odbija platiti posredničku naknadu tužitelju. Odredba čl. 5 Ugovora o posredovanju je jasna, lako razumljiva i uočljiva, nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Radi se o Ugovoru koji sadrži samo 7 članaka, čije su odredbe jasno i razumljivo napisane, nisu korištena sitna slova zbog čega su i lako uočljive. Temeljem čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li ugovorna odredba poštena, uzima se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe koje ugovor sadrži. U konkretnom slučaju, radi se o uobičajenom pravnom poslu, ni po čemu specifičnom, reguliranom zakonom. Tužitelj je tuženoj JR dao Ugovor o posredovanju na potpis te je ona mogla slobodno odlučiti da li će taj ugovor sklopiti ili neće. Tužena nije bila prinuđena na sklapanje Ugovora o posredovanju, već je to učinila svojom slobodnom voljom. Kod utvrđenja je li određena ugovorna odredba poštena, potrebno je uzeti u obzir, između ostalog, odnos pregovaračkih položaja strana te je li potrošač prethodno bio potaknut na zaključenje ugovora i je li dobio sve relevantne informacije. Tužitelj nije onemogućio tuženu JR da pregovora o ugovoru, u trenutku potpisivanja je tuženoj bilo sve jasno, nikakva pitanja nije imala niti postavila te nije smatrala da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužena JR je vrlo rado prihvatila predmetni Ugovor o posredovanju sa svim njegovim odredbama jer joj je bilo u interesu da što prije kupi nekretninu. Tužena JR se ne može smatrati slabijom ugovornom stranom, a posebno jer nije bila prinuđena stupiti u odnos s tužiteljem već je to bila njena slobodna volja. Tužena je kontaktirala tužitelja, a ne obrnuto. Tužitelj ističe da zakonski zastupnik tužitelja ima položen stručni ispit te je upisan u imenik agenata temeljem čega tužitelj kao trgovačko društvo, sukladno odredbi čl. 4 ZPPN-a ispunjava uvjete za posredovanje. Ugovor o posredovanju sklopljen je između tužitelja Neel con d.o.o. i prvotužene JR te je valjan. Člankom 29 ZPPN-a, na koji se poziva tuženik, propisano je da posrednik mora biti stručno osposobljen ili imati zaposlenu osobu agenta koji je stručno osposobljen (položio stručni ispit). U konkretnom slučaju posrednik je Neel con d.o.o. te njegov zakonski zastupnik udovoljava uvjetu stručne osposobljenosti čime je udovoljeno uvjetu iz čl. 29 ZPPN-a. ARG je bio ovlaštena osoba u ime tužitelja sklopiti (potpisati) Ugovor o posredovanju jer je na to ovlašten ugovorom o radu pa se njegovo ovlaštenje temelji na odredbi čl. 308 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj odobrava sve radnje koje je u njegovo ime poduzeo ARG pa i sklapanje ugovora o posredovanju, jer je on postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz ugovora o radu. Stoga tužitelj u prvom redu predlaže da sud, temeljem odredbe čl. 15, 23, 27, 28 Zakona o posredovanju u prometu nekretnina i čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, donese presudu kojom će tuženici HRG naložiti plaćanje iznosa od 55.351,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2020. do isplate odnosno ako sud takav zahtjev ne prihvati po pravilima o eventualnoj kumulaciji predlaže da sud, temeljem odredbe čl. 1045, 1049, 1107, 1089 Zakona o obveznim odnosima, naloži tuženicima HRG i HR da tužitelju solidarno isplate posredničku naknadu u iznosu od 55.351,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2020. do isplate. Tužitelj je u podnesku od 8. travnja 2021. ispravio dio tužbenog zahtjeva, a takav je ispravak sud prihvatio unatoč protivljenju tuženika.

2. Tuženica HRG u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, po osnovu i po visini. Ističe da tužena i tužitelj nisu ni u kakvom međusobnom ugovornom ili izvanugovornom odnosu pa tuženoj nije jasno što tužitelj od nje traži i po kojoj osnovi. Osporava da bi s tužiteljem sklopila nekakav „Ugovor o posredovanju za prodaju nekretnine“. Tužena nije prodavala nikakvu nekretninu pa je stoga nejasan navod iz točke I. tužbe da se nekakvim „ugovorom“ tužitelj obvezao dovesti tuženicu u vezu s trećom osobom radi zaključenja pravnog posla o prodaji nekretnine. Isprava koju tužitelj dostavlja pod nazivom „Ugovor o posredovanju zapisnik o razgledavanju nekretnina“ od 06.02.2020. nije ugovor o posredovanju za prodaju nekretnina. Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina reguliran je člancima 15. do 27. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina (u nastavku: ZPPN). Tako je čl. 15. ZPPN-a propisano da se ugovorom o posredovanju u prometu nekretnina posrednik obvezuje da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi pregovaranja i sklapanja određenoga pravnog posla o prijenosu ili osnivanju određenoga prava na nekretnini, a nalogodavac se obvezuje da će mu isplatiti određenu posredničku naknadu ako taj pravni posao bude sklopljen. Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina sklapa se u pisanome obliku i na određeno vrijeme. U ugovoru sklopljenom između posrednika i nalogodavca moraju osobito biti navedeni podaci o posredniku, nalogodavcu, vrsti i bitnome sadržaju posla za koji posrednik posreduje, o posredničkoj naknadi te o mogućim dodatnim troškovima koji nastanu kad posrednik u dogovoru s naručiteljem obavlja za njega i druge usluge u vezi s poslom koji je predmet posredovanja. Članak 21. ZPPN-a regulira obveze posrednika na način da propisuje: „Ugovorom o posredovanju u prometu nekretninama posrednik se obvezuje obavljati osobito sljedeće: 1. nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi sklapanja posredovanoga posla, 2. upoznati nalogodavca s prosječnom tržišnom cijenom slične nekretnine, 3. pribaviti i izvršiti uvid u isprave kojima se dokazuje vlasništvo ili drugo stvarno pravo na predmetnoj nekretnini, 4. obaviti potrebne radnje radi predstavljanja (prezentacije) nekretnine na tržištu, oglasiti nekretninu na odgovarajući način te izvršiti sve druge radnje dogovorene ugovorom o posredovanju u prometu nekretninama koje prelaze uobičajenu prezentaciju, a za što ima pravo na posebne, unaprijed iskazane troškove, 5. omogućiti pregled nekretnina, 6. posredovati u pregovorima i nastojati da dođe do sklapanja ugovora, ako se na to posebno obvezao, 7. čuvati osobne podatke nalogodavca te po pisanome nalogu nalogodavca čuvati kao poslovnu tajnu podatke o nekretnini za koju posreduje ili u vezi s tom nekretninom ili s poslom za koji posreduje, 8. ako je predmet sklapanja ugovora zemljište, provjeriti namjenu predmetnog zemljišta u skladu s propisima o prostornome uređenju koji se odnose na to zemljište, 9. obavijestiti nalogodavca o svim okolnostima važnim za namjeravani posao koje su mu poznate ili mu moraju biti poznate. “ Kao što to jasno proizlazi iz odredbi ZPPN-a, ugovor o posredovanju u prometu nekretnina je dvostrano obvezni i naplatni pravni posao. U dostavljenoj ispravi pod nazivom „Ugovor o posredovanju zapisnik o razgledavanju nekretnina“ od 06.02.2020. nije navedena nikakva obveza tužitelja. Ako tužitelj smatra da se radi o ugovoru o posredovanju u prometu nekretnina, tada mu zasigurno neće biti problem izričito ukazati koje odredbe navedene isprave predstavljaju obveze tužitelja. Sporna isprava naziva „Ugovor o posredovanju zapisnik o razgledavanju nekretnina“ od 06.02.2020. nema bitnih sastojaka (essentialia negotii) koje mora imati ugovor o posredovanju u prometu nekretnina. Stoga, navedena isprava ne predstavlja ugovor između stranaka, već isključivo zapisnik o razgledavanju nekretnina.

2.1. Tužena je, naime, na stranicama „njuskalo.hr“ naišla na nekretninu (stan) koji joj je bio interesantan. Kao kontakt podaci za navedeni stan bili su kontakt podaci tužitelja. Tužena se stoga javila i išla razgledati navedeni stan. Prilikom razgledavanja, tuženoj je od strane djelatnika tužitelja predana na potpis sporna isprava koja joj je prezentirana upravo kao zapisnik o razgledavanju stana, a sve radi tužiteljeve evidencije kako bi mogao pravdati oglašavanje za stvarnog vlasnika spornog stana. Tužena je stoga potpisala navedenu ispravu vjerujući da tužitelj radi kao nalogoprimac za vlasnika navedenog stana te da navedena isprava ima jedino značaj potvrde da je tužena bila određeni dan razgledati određeni stan. Tužena nije mogla niti u snu slutiti da će tužitelj na ovakav način zloupotrijebiti navedenu ispravu kako bi na ovakav način pokušao doći do određene nepripadajuće materijalne koristi. Tužena je tek kasnije saznala da tužitelj uopće nije imao sklopljen ugovor o posredovanju u prometu nekretnina s bivšim vlasnikom predmetnog stana (VR). Dakle, sasvim je jasno da tužitelj nastoji na protupravan način „kompenzirati“ vlastiti propust, na način da bez ikakve pravne i činjenične osnove traži određenu naknadu od tužene. Pravno relevantna činjenica u ovom postupku je ta da tužena nikada nije dala bilo kakav nalog tužitelju da joj pronađe stan određenih karakteristika i cijene. Tužitelj nije napravio nikakvu radnju da za tuženu pronađe stan na koji se tužitelj referira u tužbi. Tužena je (ponavljamo) sama na stanicama njuskalo.hr vidjela oglas za stan na koji se tužitelj referira u tužbi i sama se javila na taj oglas. Čak i da se teoretski uzme da postoji ugovorni odnos između tužene i tužitelja (a takav ugovorni odnos ne postoji), tužena nema svojstvo nalogodavca prema tužitelju, a što posljedično znači da tužitelju ne pripada bilo koji iznos, jer jednostavno za tuženu nije napravio nikakav posao. Tužena napominje kako iz niti jednog dokaza koji je priložen uz tužbu ne proizlazi da bi tužitelj i tužena bili u kakvom ugovornom odnosu niti da je tužena dala bilo kakav nalog tužitelju. Razlog zašto tužbi ne prilože navedeni dokazi, jest jednostavna činjenica što se ništa od toga nije dogodilo. Tužitelj nije ništa napravio po nalogu tužene, iz jednostavnog razloga što tužena nije dala nikakav nalog tužitelju. Stoga tužitelj ne može ništa potraživati od tužene. Nema radnje tužitelja zbog koje bi tužena trebala platiti bilo kakvu naknadu. Eventualna činjenica da tužitelj nije sklopio posrednički ugovor s prodavateljem (za kojega je prodavao nekretninu, odnosno čiju nekretninu je oglasio), se tužene ne tiče. To je problem tužitelja, ali je iznimno nekorektno i neprofesionalno da tužitelj svoju poslovnu pogrešku nastoji kompenzirati na štetu tužene.

2.2. Dodatno tijekom postupka tuženica HRG navodi da između nje i tužitelja nije sklopljen nikakav ugovor o posredovanju. Isprava na kojoj se temelji tužba nije ugovor jer jednostavno nema ugovorene nikakve obveze tužitelja. Nadalje, tužitelj za prvotuženu nije izvršio nikakvu uslugu, pa mu posljedično ne pripada nikakva protučinidba. Prvotužena je sama našla oglas za sporni stan na stranici „Njuškalo.hr“ što znači da je prvotužena uložila svoje osobno vrijeme i svoj osobni trud da sama nađe stan koji joj odgovara i koji bi joj bio zanimljiv. To su obično stvari koje bi uobičajeno bile obveza agencije za promet nekretnina. Uobičajeno je da kada netko želi kupiti stan, dođe u agenciju za promet nekretnina i kaže npr. „želim trosoban stan, u centru, s centralnim i balkonom“. Tada agencija za promet nekretnina angažira vrijeme, resurse, trud za nalaženje takvog stana te ga prezentira potencijalnom kupcu. Naravno, svemu tome prethodi ugovor o posredovanju kojim se agencija za promet nekretnina obvezuje za interese potencijalnog kupca obaviti navedene radnje, kao i sve one koje su propisane člankom 21 ZPPN-a. Međutim, tužitelj u pogledu konkretnog stana nije napravio ništa od navedenog. Tužitelj joj nije poslao poveznicu (link) za navedeni oglas, niti joj je na bilo koji drugi način ukazao na taj oglas. Prvotužena je zvala kontakt naznačen u oglasu, te se dogovorila s kontaktom iz oglasa za razgledavanje predmetnog stana. Nakon što je pogledala predmetni stan uručena joj je na potpis sporna isprava. Kada se pogleda navedena isprava, ista je u najmanju ruku dvojbena. Ona se sastoji suštinski od dva dijela, zapisnika o razgledavanju nekretnina i taj je dio prvotužena potpisala, a drugi dio predstavlja ugovor o posredovanju koji je unaprijed pripremljen od strane tužitelja te na taj dio tužena nikada nije dala suglasnost bilo usmeno/pisano ili prešutno/konkludentno. Prvotužena nije niti mogla dati suglasnost na taj drugi dio jer su (kao što je već navedeno), sve radnje koje bi tužitelj trebao napraviti da po nalogu prvotužene traži za nju stan, već prethodno obavljene od same prvotužene. Dakle, prvotužena je potpisom sporne isprave samo potvrdila da je razgledala stan u uvjerenju da to treba tužitelju radi njegove vlastite evidencije. To uvjerenje je prvotužena stekla jer joj je od strane predstavnika tužitelja to tako i prezentirano. To je sve jasno razvidno i iz ostalih sličnih isprava koje je tužitelj dostavio uz tužbu. Tužitelj je taj koji uz zapisnik o razgledavanu nekretnine „podvaljuje“ ugovor o posredovanju. Tužitelj je nudio stanove na prodaju u ime i račun prodavatelja, dakle radio je u interesu prodavatelja, a nije tražio stanove za ime i račun prvotužene. Prvotužena je samostalno tražila stanove po raznim oglasima na internet oglasniku „Njuskalo.hr“ pa je tako našla stan na adresi [adresa] te stan na adresi [adresa]. Oba stana je na prodaju oglasio tužitelj posredstvom internet oglasnika „Njuskalo.hr“. Prvotužena se javila na oglas za prodaju stana te joj se na poziv javio tužitelj koji je bio naznačen kao kontakt za prodaju te je prvotužena dogovorila s tužiteljem termin kada može razgledati stanove koje je ona samostalno našla, a koje je tužitelje oglasio da su na prodaju. I djelatnik tužitelja u poruci putem Viber-a potvrđuje da je oglas prvotužena sama naška kada navodi „To je stan koji ste vi imali isprintano na papiru da bi pogledali.“ H **.**.2020. u 12:20 sati prvotuženoj dolazi e-mail s raznim poveznicama na nekretnine koje tužitelj nudi za prodaju, međutim niti jedna od ponuđenih nekretnina nije stan na [adresa] ([adresa]) pa je upravo iz navedenog razvidno da u pogledu stana na adresi [adresa] nije postojao nikakav angažman tužitelja, već jedino angažman prvotužene. Slijedom navedenoga, smatra tužbene zahtjeve neosnovanim te predlaže iste odbiti uz obvezu tužitelja da tuženoj nadoknadi parnični trošak.

3. Tuženik HR u odgovoru na tužbu navodi da osporava sve navode iz tužbe i osporava tužbene zahtjeve. Ističe da nije sporno da je upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli – Pola kao vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] ZGR., KUĆA, DVORIŠTE, SPOREDNA ZGRADA, PULA, TRŠĆANSKA ULICA 6, površine 490 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to: 3. Suvlasnički dio: 1/8 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na I. katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaone, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 83,17 m2. Sporni su svi ostali navodi u tužbi, a osobito da bi „Ugovor o posredovanju zapisnik o razgledavanju nekretnina“ od 06.02.2020. predstavljao ugovor o posredovanju za prodaju nekretnina, da bi tuženik bio u obvezi isplatiti posredničku proviziju temeljem „Ugovora o posredovanju zapisnika o razgledavanju nekretnine“ od 06.02.2020. odnosno da bi isti bio u obvezi solidarno isplatiti dvostruku posredničku proviziju, da je tuženik putem I. tuženice sklopio Ugovor o posredovanju s tužiteljem za predmetnu nekretninu, da je II. tuženik poduzimao bilo koje radnje kakve se tužbom opisuju kao „zloupotreba i priznavanje duga“, da je II. tuženik sklopio uopće bilo kakav ugovor s tužiteljem. Navodi o tome da je II. tuženik u obvezi isplatiti dvostruku posredničku proviziju ne samo da su netočni i paušalno navedeni već i u suprotnosti sa samim navodima iz tužbe, ali i pravno potpuno neosnovani. Prvenstveno je potrebno istaknuti da tužba obiluje nizom netočnih navoda kojima je isključivi cilj da sud zauzme subjektivan stav prema parničnim strankama i to u najranijoj fazi parničnog postupka, a sve kako bi tužitelj u konačnici uspio u postupku. U takve navode prvenstveno se ubrajaju sintagme poput „…pa je tu činjenicu zloupotrijebio, najprije priznavši dug, a potom odbivši isplatiti tužitelju iznos posredničke naknade…“ i „dakle radi se o članu obitelji JR s kojim ona živi i s kojim je zaručena…“.

3.1. Zakon o posredovanju u prometu nekretnina (dalje: ZPPN) definira ugovor o posredovanju u prometu nekretnina kao ugovor kojim se posrednik obvezuje da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi pregovaranja i sklapanja određenoga pravnog posla o prijenosu ili osnivanju određenoga prava na nekretnini, a nalogodavac se obvezuje da će mu isplatiti određenu posredničku naknadu ako taj pravni posao bude sklopljen. Članak 21. ZPPN-a regulira obveze posrednika na način da propisuje: „Ugovorom o posredovanju u prometu nekretninama posrednik se obvezuje obavljati osobito slijedeće: 1. nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi sklapanja posredovanoga posla, 2. upoznati nalogodavca s prosječnom tržišnom cijenom slične nekretnine, 3. pribaviti i izvršiti uvid u isprave kojima se dokazuje vlasništvo ili drugo stvarno pravo na predmetnoj nekretnini, 4. obaviti potrebne radnje radi predstavljanja (prezentacije) nekretnine na tržištu, oglasiti nekretninu na odgovarajući način te izvršiti sve druge radnje dogovorene ugovorom o posredovanju u prometu nekretninama koje prelaze uobičajenu prezentaciju, a za što ima pravo na posebne, unaprijed iskazane troškove, 5. omogućiti pregled nekretnina, 6. posredovati u pregovorima i nastojati da dođe do sklapanja ugovora, ako se na to posebno obvezao, 7. čuvati osobne podatke nalogodavca te po pisanome nalogu nalogodavca čuvati kao poslovnu tajnu podatke o nekretnini za koju posreduje ili u vezi s tom nekretninom ili s poslom za koji posreduje, 8. ako je predmet sklapanja ugovora zemljište, provjeriti namjenu predmetnog zemljišta u skladu s propisima o prostornome uređenju koji se odnose na to zemljište, 9. obavijestiti nalogodavca o svim okolnostima važnim za namjeravani posao koje su mu poznate ili mu moraju biti poznate.“ Dakle, kao što to jasno proizlazi iz odredbi ZPPN-a, ugovor o posredovanju u prometu nekretnina je dvostrano obvezni i naplatni pravni posao. U dostavljenoj ispravi pod nazivom „Ugovor o posredovanju zapisnik o razgledavanju nekretnina“ od 06.02.2020. nije navedena nikakva obveza tužitelja. Sporna isprava naziva „Ugovor o posredovanju zapisnik o razgledavanju nekretnina“ od 06.02.2020. nema bitnih sastojaka (essentialia negotii) koje mora imati ugovor o posredovanju u prometu nekretnina. Uzevši u obzir da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] ZGR., KUĆA, DVORIŠTE, SPOREDNA ZGRADA, PULA, TRŠĆANSKA ULICA 6, površine 490 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to: 3. Suvlasnički dio: 1/8 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na I. katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaone, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 83,17 m2, sklopio II. tuženik, ispravu na koju se poziva tužitelj sklopila I. tuženica, a da sukladno čl. 336. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), ugovor stvara prava i obveze (samo) za ugovorne strane, II. tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. U prilog tom prigovoru govori i činjenica da II. tuženik nikada nije s tužiteljem pregovarao o sklapanju bilo kakvog „ugovora“ o posredovanju za predmetnu nekretninu, da II. tuženik nikada nije sklopio nikakav ugovor o posredovanju za predmetnu nekretninu s tužiteljem, da II. tuženik i tužitelj nikada nisu niti razgovarali niti se suglasili o bitnim sastojcima ugovora, da II. tuženik nikada nije izjavio volju za sklapanje bilo kakvog ugovora s tužiteljem ni riječima niti uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem, da I. tuženica nikada nije niti imala privolu za sklapanje bilo kakvog pravnog posla s tužiteljem u ime i za račun II. tuženika (pa slijedom toga odnos između I. tuženice i tužitelja ne obvezuje II. tuženika), nesporno je da je prigovor promašene pasivne legitimacije u potpunosti osnovan. Svega prethodno istaknutog svjestan je i sam tužitelj pa osnovu za uspjeh u sporu traži u sintagmi koja se nalazi u ugovoru o posredovanju, a glasi „…on osobno ili član njegove obitelji ili osoba u čije ime je on razgleda nekretnine…“. Važno je stoga, za potrebe utvrđivanja točnog i potpunog činjeničnog stanja, a posljedično tome i donošenja zakonite odluke u ovom postupku, istaknuti da tuženici u trenutku kada je I. tuženica potpisala zapisnik o razgledavanju nekretnine nisu bili zaručeni (u takvom su statusu od 09/2020.) pa se slijedom toga II. tuženik ne može okarakterizirati kao član obitelji I. tuženice. Tuženik smatra da je cijela odredba sadržana u tzv. „Ugovoru o posredovanju“ ništetna: „Kupac se potpisom ovog Ugovora obvezuje posredniku da će u slučaju da on osobno ili član njegove obitelji ili osoba u čije ime je on razgleda nekretnine putem posrednika zaključe ugovor o kupoprodaji ili ugovor o zamjeni po predmetu bilo koje gore navedene razgledane nekretnine isplatiti posredniku posrednički naknadu u iznosu od 3% (tri posto) uvećano za PDV od ugovorene kupoprodajne cijene nekretnine.“ Naime, zakonska definicija ugovora o posredovanju ne poznaje obvezu nalogodavca isplatiti posredničku proviziju pod uvjetom da „član njegove obitelji ili osoba u čije ime je on razgledao nekretnine putem posrednika zaključe ugovor o kupoprodaji ili ugovor o zamjeni po predmetu razgledane nekretnine“ kao što je to navedeno u predmetnoj ispravi. Riječ je, dakle, o proširenju kruga osoba koje su u obvezi isplatiti posredničku naknadu. U tom kontekstu, ZOO u čl. 296. st. 1. propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Sve da se i utvrdi da bi navedena isprava predstavljala ugovor, uzevši u obzir nesporne činjenice da se radi o formuliranom ugovoru (tipski ugovor), Opći uvjeti ugovora na kojeg se tužitelj poziva u ugovoru o posredovanju nisu objavljeni na uobičajeni način, a osobito da I. tuženici isti nisu bili poznati u vrijeme predočavanja ugovora, I. tuženica nikada nije unatoč njenom traženju dobila na uvid Opće uvjete ugovora na kojeg se tužitelj poziva, I. tuženica nije o odredbama ugovora pojedinačno pregovarala, zbog čega nije niti mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora, nesporno je kako je predmetna odredba navodnog ugovora o posredovanju ništetna. Neovisno o tome što ZOO propisuje mogućnost djelomične ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, tužitelj je mišljenja da se takvo što ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući da gore citirana odredba Ugovora o posredovanju u bitnome određuje visinu posredničke naknade, a koji sastojak je sukladno čl. 15. st. 6. ZPPN-a obvezni sastojak ugovora pa isti ugovor ne može bez takve odredbe proizvoditi pravne učinke zbog čega je ugovor o posredovanju u cijelosti ništetan. Tuženik ističe kako je još jedna odredba tzv. „ugovora o posredovanju“ ništetna: „Kupac se obvezuje da će posredniku isplatiti dvostruku posredničku naknadu u slučaju da on osobno ili članovi njegove obitelji ili osoba u čije je ime razgledao nekretnine, zaključi kupoprodajni ugovor ili ugovor o zamjeni po predmetu bilo koje gore navedene razgledane nekretnine, a da o tome bez opravdanog razloga ne obavijesti posrednika u roku od 14 dana.“ Takva ugovorna formulacija u kojoj se zbog propuštanja činjenja određene obveze druge strane ugovara dodatni namet, upućuje na ispunjenje zakonskih obilježja ugovorne kazne. To je zakonom propisano pravno sredstvo koje se kao akcesorni i sporedni sastojak ugovora, ugovara za slučaj neispunjenja glavne obveze ili za slučaj neurednog ispunjenja odnosno zakašnjenja s ispunjenjem glavne obveze. Budući da bi temeljem spomenute odredbe dužnik bio u obvezi isplatiti dvostruku posredničku naknadu, a koja je po svojim karakteristika novčano davanje, II. tuženik smatra da je takva odredba protivna zakonskoj zabrani iz čl. 350. st. 3. ZOO-a. Spomenuta odredba jasno propisuje kako ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Naime, svrha ovakve vrste zabrane jest činjenica da ZOO već propisuje sankciju za dužnika koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze i to kroz primjenu instituta zateznih kamata. Ništetnost se temelji na ustaljenom stavu sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske poput presude, posl.br. Rev 216/11-2 od 16.10.2013.: „Kako navedena ugovorna odredba o ugovornoj kazni na novčanu obvezu, shodno odredbi čl. 270. st. 3. ZOO-a nema dopuštanu osnovu (čl. 51. ZOO- a), to je ista ništetna u smislu odredbe čl. 52. ZOO-a. Navedena ugovorna obveza je ništetna, pa je neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog zakašnjenja tuženika u ispunjenju ove ugovorne obveze (čl. 262. st. 2. ZOO-a).“

3.2. Članak 29. ZPPN propisuje da posrednik mora biti stručno osposobljen za posredovanje u prometu nekretnina ili imati zaposlenu osobu agenta koji je stručno osposobljen za posredovanje u prometu nekretnina. Stručna osposobljenost se dokazuje polaganjem stručnog ispita za posredovanje u prometu nekretnina prema Programu osposobljavanja za agenta posredovanja u prometu nekretnina kojeg vodi Hrvatska gospodarska komora. U konkretnom slučaju, spornu ispravu sklopila je te u ime tužitelja obavljala sve radnje, osoba koja nema položen stručni ispit za posredovanje u prometu nekretnina. Drugim riječima, radi se o osobi agentu posredovanja u prometu nekretnina u smislu članka 2. stavka 4. ZPPN-a koja nije upisana u Imenik agenata posredovanja u prometu nekretnina. Budući da je u konkretnom slučaju ispravu potpisala osoba koja za to nema ovlaštenja jer ne ispunjava uvjete propisane ZPPN-a, smatra se da ista nije ni nastala. Činjenica da je eventualno ARG u radnom odnosu kod tužitelja ne ovlašćuje istog da može sklapati pravne poslove za koje je ZPPN-om propisano da može sklopiti samo agent koji ima položen stručni ispit. Ako to nije zapreka, onda se opravdano postavlja pitanje koja je svrha stručnog ispita za agente i zakonske odredbe ZPPN-a da se posredovanjem u prometu nekretnina mogu uz naknadu baviti samo posrednici koji ispunjavaju uvjete sukladno odredbama ZPPN-a. Argumentum a contrario, čak i Zakon o radu u čl. 8. st. 1. propisuje jedno od temeljnih načela radnog prava, a to je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu, ali i drugih zakona. Kako je drugim zakonom propisana nužnost stručnog ispita za obavljanje poslova posredovanja u prometu nekretnina, a koja je u ovom slučaju izostala, nesporno je da spomenuta osoba nije kvalificirana niti zakonom ovlaštena obavljati i sklapati pravne poslove (zasnivati prava i obveze za ugovorne strane) u ime tužitelja, smatra se da sporni ugovor o posredovanju nije ni nastao. U prilog tome govori i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u presudi, posl.br. Rev-207/10 od 24.02.2010. ističe slijedeće:„Osim toga, u odnosu na tvrdnje revidenta da je sporni ugovor ništav jer je potpisan od neovlaštene osobe, valja istaknuti da sve kad bi odnosni ugovor kojim slučajem i bio potpisan od neovlaštene osobe (što ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova), zbog tog razloga odnosni ugovor ne bi bio ništav već pravni posao ne bi ni nastao (tako i u Rev-207/10 od 24. veljače 2010.).“ Uzevši u obzir činjenicu da tužba nije konkluzivna, odnosno da tužitelj nije u tužbi činjenično supstancirao svoj zahtjev da se već iz tih navoda može izvesti zaključak o njegovoj osnovanosti te da postoji proturječnost u činjenicama navedenim u tužbi i predloženim dokazima, predlaže se sudu da nakon provedenog postupka i pažljive ocjene svih činjenica i iznesenih dokaza koje idu u korist II. tuženika donese presudu kojom se tužbeni zahtjevi u cijelosti odbijaju te da naloži tužitelju da II. tuženiku nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama koje na isti teku od donošenja prvostupanjske presude.

4. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o posredovanju i zapisnik o razgledavanju nekretnina od 6. veljače 2020., ispis Viber komunikacije između JR i JRG, izvadak iz zemljišne knjige - povijesni prikaz, Ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između HR i VR od 27. svibnja 2020.,Tabularna isprava od 27. svibnja 2020., isprave naslova "Ugovor o posredovanju i zapisnik o razgledavanju nekretnina od 6. veljače 2020.", "Ugovor o posredovanju i zapisnik o razgledavanju nekretnina od 8. veljače 2020.", "Ugovor o posredovanju i zapisnik o razgledavanju nekretnina od 7. veljače 2020.", "Ugovor o posredovanju i zapisnik o razgledavanju nekretnina od 5. veljače 2020." te druga dokumentacija dostavljena uz tužbu, sva dokumentacija dostavljena uz odgovore na tužbu, Opći uvjeti poslovanje tužitelja, Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i ARG od 30. svibnja 2019., Potvrda Hrvatske gospodarske komore od 28. siječnja 2010., oglas Neel Con d.o.o. za prodaju stana, preslik vizit karte prvotužene, ispis poruka s WhatsAppa od 06. veljače 2020., ispis SMS poruka od 4. veljače 2019., 5. veljače 2020. i **.**.2020. s RR, iskaz svjedoka HRGG, JRG, VR, iskaz zakonskog zastupnika tužitelja AR, tuženika HR i tužene HRG te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

5. Tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da je tužitelj agencija koja se bavi posredovanjem u prometu nekretnina,

- da su tuženici bili u ljubavnoj vezi te da su tijekom trajanja ovog postupka sklopili brak,

- da je tuženica HRG po prvi put stupila u kontakt s tužiteljem na način da je 5. veljače 2020. telefonski kontaktirala broj koji je bio istaknut na oglasu na web portalu "Njuškalo.hr", a za koji se ispostavilo da je broj telefona zaposlenika tužitelja JRG,

- da je tuženica HRG s JRG istog dana 5. veljače 2020. razgledala stan u [adresa] u [adresa] te nakon razgledavanja potpisala ispravu naziva "Ugovor o posredovanju, Zapisnik o razgledavanju",

- da je tuženica HRG potom s A sljedećeg dana 6. veljače 2020. razgledala stan u [adresa] u [adresa] te nakon razgledavanja tog stana potpisala ispravu naziva "Ugovor o posredovanju, Zapisnik o razgledavanju",

- da su potom HRG i HR zajedno s JRG razgledala još dvije nekretnine 7. i 8. veljače 2020. te nakon razgledavanje svake od njih potpisali isprave naziva "Ugovor o posredovanju, Zapisnik o razgledavanju",

- da je sve četiri predmetne isprave u ime tužitelja potpisao djelatnik tužitelja ARG koji u vrijeme potpisivanja nije bio upisan u imenik agenata,

- da tužitelj nije imao sklopljen ugovor o posredovanju s prodavateljem RR iako je oglašavao njegov stan na prodaju preko web portala,

- da je prodavatelj stana VR sam objavio oglas o prodaji na web portalu Indeks.hr.oglasi na kojem je oglasu bio istaknut njegov broj telefona (list 37 i 38 spisa)

- da je tuženik HR kupio stan u [adresa] sklopivši Ugovor o kupoprodaji neposredno s prodavateljem RR iz [adresa].

6.1. Osim što navedene činjenice između parničnih stranaka nisu sporne, proizlaze i iz provedenih dokaza i to osobito dostavljenih isprava.

7. Međutim, sporno je jesu li tužitelj u svojstvu posredovatelja i tuženica HRG u svojstvu kupca sklopili Ugovor o posredovanju te je li tužitelj posredovao u kupnji stana u [adresa] u [adresa] kojeg je u konačnici kupio tuženik HR, sadašnji suprug tuženice. Sporna je i valjanost isprave koje je tuženica HRG **.**.2020. potpisala s obzirom da tuženici ističu da je ista ništetna. Posljedično tome, sporno je je li tuženica u obvezi tužitelju isplatiti dvostruku posredničku naknadu s obzirom da o kupoprodaji nije izvijestila tužitelja. Sporno je i je li tuženik HR dužan isplatiti dvostruki iznos posredničke naknade po osnovi naknadi štete.

7.1. S obzirom da je predmet ovoga spora zahtjev tužitelja za isplatu dvostruke posredničke naknade (glavni tužbeni zahtjev) odnosno zahtjev za isplatu iznosa koji odgovara dvostrukoj posredničkoj naknadi po osnovi naknade štete (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev), sporno je i potrebno je utvrditi:

- jesu li tužitelj i tuženica HRG uopće sklopili ugovor o posredovanju,

- je li taj ugovor valjan,

- je li tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu odnosno je li posredovao u korist tuženika,

- jesu li tuženici svojim postupanjima tužitelju prouzročili štetu.

Isprave i dokumentacija:

8. Uvidom u ispravu naslovljenu kao "Ugovor o posredovanju, zapisnik o razgledavanju nekretnina" utvrđeno je da je predmetni dokument u svojstvu nalogodavca (kupca) potpisala JR, a u svojstvu posrednika kao nalogoprimatelja zaposlenik društva NEEL CON d.o.o. Na toj je ispravi navedeno da je 6. veljače 2020. izvršeno razgledavanje dviju nekretnina i to stana u [adresa] i u [adresa]. U donjem dijelu isprave, nešto manjim tiskanim slovima, određeno je da se kupac potpisom isprave obvezuje posredniku platiti posredničku naknadu od 3% ako on osobno ili član njegove obitelji kupe predmetnu nekretninu, odnosno dvostruki iznosa ako posrednika o tome bez opravdanog razloga ne obavijesti u roku od 15 dana. Također je navedeno da je kupac potvrdio da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja posrednika koji čine sastavni dio tog Ugovora. Ispravu istovjetnog sadržaja koja se odnosila na drugu nekretninu JR je potpisala 5. veljače 2020. (list 24 spisa) za stan u [adresa], a JR i HR zajedno 7. i 8. veljače 2020. (list 22 i 23 spisa).

8.1. Analizirajući sadržaj predmetnih isprava, ali osobito isprave naziva "Ugovor o posredovanju, zapisnik o razgledavanju nekretnina od 6. veljače 2020." (list 6 spisa) zaključuje se da je riječ o tipiziranom obrascu kojeg je unaprijed formulirao tužitelj, a u kojem je predviđeno da se nedostajući podaci i to ime nalogodavatelja odnosno kupca te podaci o razgledanoj nekretnini i vremenu razgledavanja nadopunjavaju rukom, što je u konkretnom slučaju i učinjeno nadopisivanjem kemijskom olovkom.

9. Uvidom u dokumentaciju utvrđeno je da se komunikacija između tuženice HRG i djelatnika tužitelja JRG odvijala putem platforme WhatsApp (list 55 do 56 spisa) 6. veljače 2020., putem platforme Viber (list 7 do 13 spisa) u razdoblju od 13. veljače 2020. do 27. veljače 2020. te putem maila (list 62 do 65 spisa).

9.1. Preko platforme WhatsApp dogovoren je pregled stanova 6. veljače 2020., a istog je dana ARG tuženici poslao mail s linkovima brojnih stanova, među kojima se niti jedan ne odnosi na stan kojeg je u konačnici HR kupio. Putem platforme Viber komunicirali su o stanovima i u konačnici je **.**.2020. J poslao poruku da je stan na Punti 83 m[2] za 110.00,00 eura (predmetni stan u [adresa]) prodan, na što mu je JR odgovorila "Aha, ok, hvala" te potom nakon tri dana 27. veljače 2020. napisala da su stali s gledanjem stanova zbog drugih obveza za da gleda i istražuje sama.

10. Iz Ugovora o kupoprodaji (list 16 do 20 spisa) koji je HR sklopio s RR **.**.2020. proizlazi da je HR od prodavatelja VR kupio stan u [adresa] u [adresa], a iz povijesnog prikaza zemljišne knjige (list 14 do 15 spisa) utvrđeno je da se HR kao vlasnik predmetnog stana uknjižio 29. svibnja 2020. te da je u korist OTP banke na toj nekretnini 27. svibnja 2020. upisano založno pravo na temelju Ugovora o stambenom potrošačkom kreditu.

Iskazi svjedoka i stranaka:

11. Radi utvrđenja relevantnih, a spornih činjenica u ovom predmetu sud je saslušao svjedoke HRGG, JRG i VR te parnične stranke, nakon čega je detaljnom analizom svakog iskaza posebno, a potom dovodeći ih u korelaciju s drugim iskazima i ispravama u spisu, sud utvrdio sljedeće.

11.1. Uvodno, radi boljeg razumijevanja odnosa stranaka i svjedoka, valja reći da je iz iskaza svjedoka HRGG i JRG te zakonskog zastupnika tužitelja AR utvrđeno da je AR direktor agencije za posredovanje (tužitelja), a da su HRGG i ARG zaposlenici tužitelja. HRGG je k tome i supruga zakonskog zastupnika tužitelja AR i sestra svjedoka JRG, a kod tužitelja radi na radnom mjestu tajnice direktora, dok ARG radi na radnom mjestu administrativnog referenta sukladno prijavi, a zapravo obavlja više različitih poslova, ali posebice poslove agenta za posredovanje u prometu nekretnina. Osim toga, iz iskaza HRGG utvrđeno je da otprije ona i njen suprug AR poznaju HR i HRG preko zajedničkih prijatelja pa da su znali biti u istom društvu. Iz iskaza tuženika utvrđeno je da su tuženici u vrijeme potpisivanja spornih isprava bili u ljubavnoj vezi te da su odlučili kupiti stan za zajednički život, a u međuvremenu su tijekom trajanja ovog postupka sklopili brak uslijed čega je tuženica JR promijenila prezime tako da se sada zove i preziva HRG.

11.2. Svjedoci HRGG i ARG te zakonski zastupnik tužitelja AR u svojim iskazima opisuju način rada tužitelja kao agencije za posredovanje u prometu nekretnina pa tako svo troje iskazuju o tome da tužitelj kao posredovatelj sklapa dvije vrste ugovora o posredovanju i objašnjavaju da se s prodavateljima sklapa jedna vrsta ugovora, a s kupcima druga vrsta ugovora točnije isprava naziva "zapisnik – ugovor" kakvu je potpisala i tuženica HRG. Dodatno, AR u svom iskazu navodi da su tako opisanu praksu naknadno promijenili na način da sada klijenti posebno potpisuju ugovor o posredovanju, a posebno zapisnik o razgledavanju objašnjavajući da su to učinili kako bi unaprijedili svoju poslovanje, ali i zbog promjene Općih uvjeta poslovanja tužitelja (iskaz dno lista 155 spisa). Dakle, svo troje navode da je u poslovanju tužitelja bilo uobičajeno da se s kupcima kao nalogodavcima potpisuje dokument naslova "Ugovor o posredovanju, Zapisnik" nakon obavljenog razgledavanja i to posebno za svaku nekretninu. Njihovi su iskazi vezano za navedeno sukladni i vjerodostojni.

11.3. O kontaktima tužitelja i tuženika neposredna saznanja imaju svjedok ARG i tuženica HRG, dok su saznanja ostalih svjedoka i stranaka posredna. Pa je tako iz zapravo suglasnih iskaza JRG i HRG utvrđeno da je HRG po prvi puta telefonski kontaktirala tužitelja 5. veljače 2020. pozivom na broj telefona koji je bio istaknut na oglasu koji je pronašla na web portalu Njuškalo.hr interesirajući se za stan u [adresa] u [adresa], na koji poziv joj je odgovorio ARG. Tog joj je dana ARG pokazao stan u [adresa], a nakon razgledavanja tog stana potpisala je dokument s lista 24 spisa. Nadalje, HRG i ARG u svojim iskazima sukladno navode da je ARG tom prilikom u Anjinim rukama vidio isprintan oglas stana u [adresa] uočivši logo njihove agencije i ponudio se pokazati joj ga pa su ga sljedećeg dana 6. veljače 2020. razgledali te je nakon razgledavanja HRG potpisala dokument s lista 21 spisa. S obzirom da je predmetna činjenica jedna od odlučnih činjenica u ovom predmetu, ukazuje se da je u svom iskazu svjedok ARG u više navrata izričito izjavio da je predmetni oglas pronašla sama tuženica, da je on taj oglas vidio u njenoj mapi oglasa te reagirao kada je shvatio da je to oglas tužitelja. Vezano za navedene okolnosti njihovi su iskazi suglasni i sukladni dokumentaciji u spisu.

11.3.1. Međutim, iskazi HRG i JRG razlikuju se vezano za sadržaj njihove komunikacije koja je prethodila pregledu prve nekretnine u [adresa] u [adresa] te vezano za okolnosti potpisivanja isprava naslova "Ugovor o posredovanju, Zapisnik o razgledavanju". U svom iskazu svjedok ARG navodi da je HRG već prilikom prvog razgovora obavijestio da će biti dužna platiti posredničku naknadu od 3% ako kupi stan koji joj je njihova agencija omogućila razgledati. Odgovarajući na posebna pitanja suca, svjedok ARG naveo je da je HRG objasnio sve uvjete i njene obveze, da joj je nakon pregleda prvog stana predočio tužiteljeve Opće uvjete poslovanja te da je prilikom potpisivanja spornih isprava ukazao na to da potpisuju ugovor o posredovanju kojim se uređuje posrednička naknada kao i to da ona nije niti u jednom trenutku problematizirala potpisivanje predmetne isprave. Ističe da joj Opće uvjete nije uručio jer ih nije tražila. Dodatno, svjedok navodi da su sljedećeg dana **.**.2020. HRG i HR još jednom pogledali stan, ovog puta zajedno, ali da tada zapisnik nije potpisan jer su ih doživljavali kao jednu stranku. S druge strane HRG navodi da joj nije rečeno ništa o obvezama agencije niti o eventualnim njenim obvezama te da je potpisivanje dokumenta nakon razgledavanja predstavljeno kao potpisivanje zapisnika radi evidencije izlaska. Uz to navodi da joj Opći uvjeti poslovanja tužitelja nikada nisu predočeni te da ispravu nije pročitala. S obzirom da je isprave istovjetnog sadržaja 7. i 8. veljače 2020. uz HRG potpisao i HR, valja se osvrnuti i na njegov iskaz vezano za navedeno. Tuženik HR u svom iskazu navodi da im je ARG nakon razgledavanja na ulici ispred auta dao da potpišu zapisnik prezentirajući da je riječ o evidenciji vezano za pregled stana te da ni u kojem trenutku nije bilo govora o posredničkoj naknadi, uvjetima posredovanja ili međusobnim obvezama. Ističe da nikada nije pregledao stan u [adresa] s JRG.

11.3.2. Ovaj je sud predmetni dio iskaza svjedoka JRG ocijenio neuvjerljivim i konstruiranim za probitke tužitelja (čiji je zaposlenik) u ovom postupku. Svjedok je iskazivao pripremljeno iznoseći tvrdnje koje su potrebne za probitak tužitelja, pri tom ih neobrazlažući pa su njegovi navodi šturi i nelogični. Primjerice, svjedok navodi da je tuženici predočio Opće uvjete poslovanja na ulici te da je ona pročitala cijelu ispravu 5. veljače 2020. prije potpisivanja. Uopće ne obrazlaže što podrazumijeva pod predočiti pa tako je li joj ih pročitao ili samo pokazao papir na kojem su Opći uvjeti otisnuti. Naime, nije životno logično da djelatnik agencije prilikom razgledavanja eventualnom budućem klijentu predočava opće uvjete poslovanja na ulici ispred auta, niti je logično da se ugovor o posredovanju sklapa na taj način i to nakon što je nekretnina razgledana. U svojim iskazima svjedok ARG i AR navode da je njihova praksa potpisati ugovore o posredovanju nakon razgledavanja jer ljudi obično ne žele ništa potpisati prije no što im pokažeš stan. Međutim, takvi navodi ukazuju samo na suštinsko nerazumijevanje instituta ugovora o posredovanju pri kupnji nekretnine o čemu će više riječi biti u nastavku. Navod svjedoka o tome da je i HR pogledao stan je konstruiran i nevjerodostojan, a time nedokazan. Iz svega navedenog proizlazi da je njegov iskaz kao djelatnika tuženika i šogora zakonskog zastupnika tužitelja nevjerodostojan.

11.3.3. S druge strane, tuženici su vezano za okolnosti potpisivanja predmetnih spornih isprava iskazivali vjerodostojno. Tuženica HRG sigurno je, decidirano i jasno iznijela da joj je predočeno da potpisuje zapisnik radi evidencije i u tom je dijelu njen iskaz sukladan i sadržaju isprave koji je sam svjedok ARG pred njom kemijskom olovkom nadopunjavao. Okolnosti vezane za način potpisivanja tih isprava i sadržaja istih logično rezoniraju s tvrdnjama tuženika. I iskaz HR vezano za navedeno je vjerodostojan jer je tuženik bez dvojbe, sigurno i uvjerljivo iznio da mu je prezentirano da potpisuje zapisnik o evidenciji izlazaka.

11.4. Iz iskaza svjedoka VR, HRGG i JRG utvrđeno je da tužitelj i prodavatelj predmetnog stana VR iz [adresa] nisu sklopili pisani ugovor o posredovanju, ali da je tužitelj oglašavao predmetni stan na prodaju uz usmenu suglasnost VR. Iz iskaza VR i JRG utvrđeno je da je upravo J kontaktirao prodavatelja VR nudeći mu da za njega posreduju, međutim VR odbio je sklapanje bilo kakvog pisanog ugovora niti je htio razgovarati o plaćanju posredničke provizije dok ne bude bilo ozbiljno zainteresiranog kupca. Nije vjerodostojan stoga dio iskaza svjedokinje HRGG kada navodi da su stan oglasili na zahtjev prodavatelja, s obzirom da je utvrđeno da je to bilo na inicijativu i prijedlog JRG, uz suglasnost prodavatelja.

11.5. Iz iskaza svjedoka VR utvrđeno je da je on sam neposredno objavio oglas za prodaju toga stana te da su ga u veljači 2020. kontaktirali iz [adresa], ne sjeća se je li to bio HR ili HRG, te da su dogovorili da se obrate njegovim podstanarima u tom stanu radi pregleda stana, a da su nakon pregleda stana nastavili pregovarati. Iskaz tuženika HR i iskaz svjedoka VR sukladni su u dijelu u kojem opisuju tijek njihove komunikacije i to da ga je HR prvo kontaktirao nakon što je vidio oglas na portalu Indeks.hr te da je potom pregledao stan, a da su ugovor potpisali u Zagrebu. Njihovi su iskazi sukladni dokumentaciji i to prvenstveno činjenici da je VR sam objavio oglas o prodaji svoga stana na portalu Indeks.hr s istaknutim svojim brojem telefona što proizlazi iz samog oglasa (list 37 do 38 spisa).

11.6. Neovisno o tvrdnjama tužitelja, dijelovi iskaza stranaka i svjedoka vezano za naknadnu komunikaciju stranaka i ispostavljanje računa nisu od značaja za donošenje odluke u ovom predmetu, stoga ih sud neće posebno cijeniti. Okolnost da tuženici nisu tužitelju obznanili da su vezano za kupnju predmetnog stana nastavili razgovarati direktno s prodavateljem, iako sud može razumjeti da je navedeno tužitelj doživio nekorektnim, nije niti od kojeg pravnog značaja. Nije od odlučujućeg značaja niti komunikacija koja se odvijala između AR i HR u vezi izdavanja i slanja računa. Sam tuženik HR navodi da je nakon konzultacije s kolegama, s obzirom da je po struci odvjetnik, AR iznio svoj stav o tome da smatra da niti on niti HRG nisu u obvezi platiti predmetnu naknadu, stoga ne začuđuje da prethodno nisu najavili da pregovore nastavljaju s prodavateljem neposredno. Sve navedeno, međutim, nije bitno za donošenje odluke o tome jesu li tuženici u obvezi plaćanja naknade tužitelju o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja.

Zakonodavni okvir:

12. Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina formalni je dvostranoobvezni i naplatni pravni posao, a sadržaj predmetnog ugovora i njegovo trajanje propisano je odredbama Zakona o posredovanju u prometu nekretnina (Narodne novine br. 107/2007, 144/2012, 14/2014, 32/2019, dalje ZPPN). Da je riječ o formalnom pravnom poslu proizlazi iz odredbe članka 15. stavka 2. ZPPN-a kojom je propisano da se sklapa u pisanom obliku. Na formalnost i ozbiljnost toga ugovora ukazuju i druge odredbe ZPPN-a i to odredba članka 18. stavka 4. ZPPN-a koja predviđa obvezu o poslovanju u posebnim poslovnim prostorijama te obvezu agenata o polaganju posebnog ispita i upisu u registar agenata.

12.1. Odredbom članka 15. stavka 1. ZPPN-a propisano je da se ugovorom o posredovanju u prometu nekretnina obvezuje posrednik da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi pregovaranja i sklapanja određenoga pravnog posla o prijenosu ili osnivanju određenoga prava na nekretnini, a nalogodavac se obvezuje da će mu isplatiti određenu posredničku naknadu ako taj pravni posao bude sklopljen.

12.2. Odredbom stavka 6. istog članka ZPPN-a propisano je što ugovor o posredovanju mora sadržavati pa je određeno da u ugovoru sklopljenom između posrednika i nalogodavca moraju osobito biti navedeni podaci o posredniku, nalogodavcu, vrsti i bitnome sadržaju posla za koji posrednik posreduje, o posredničkoj naknadi te o mogućim dodatnim troškovima koji nastanu kad posrednik u dogovoru s naručiteljem obavlja za njega i druge usluge u vezi s poslom koji je predmet posredovanja.

O postojanju Ugovora o posredovanju od 6. veljače 2020.:

13. Tuženici, prije svega, ističu da između tužitelja i tuženice HRG uopće nije sklopljen ugovor o posredovanju nekretnina upirući na to da nije postignuta suglasnost oko bitnih sastojaka takvog ugovora. Odredbom članka 247. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO), na primjenu kojeg upućuje odredba članka 15. stavka 4. ZPPN-a, propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Predmetnom odredbom uređeno je tzv. načelo konsenzualnosti ugovora koje predviđa da je ugovor nastao ako je postignuta suglasnost ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovorima. Odredbom članka 15. stavka 6. ZPPN-a propisano je što ugovor o posredovanju mora sadržavati.

13.1. Ovaj je sud, unatoč tome što u konkretnom slučaju postoji pisana i potpisana isprava, utvrdio da između stranaka nije postignuta suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o posredovanju, odnosno sud je utvrdio da stranke uopće nisu o sklapanju ugovora o posredovanju i onome što taj ugovor podrazumijeva pregovarale.

13.2. Analizirajući sadržaj predmetne isprave ovaj sud zaključuje da ista ne sadrži naznaku vrste posla odnosno nalog kojeg bi tuženica dala tužitelju, a nedvojbeno je da je davanje točno određenog naloga od strane nalogodavca dio definicije ove vrste ugovora. Naime, ugovor o posredovanju vrsta je ugovora o nalogu te takvim ugovorom kupac kao nalogodavac daje posredniku kao nalogoprimcu određeni nalog. Navedeno u ovoj ispravi nedostaje. Da predmetna isprava ne sadrži nalog dan tužitelju kao nalogoprimcu proizlazi i iz iskaza samog direktora tužitelja AR koji je naveo da, nakon što mu je predmetna isprava predočena, ne vidi dio u toj ispravi kojim je određen nalog, a isto nije mogao pronaći niti u općim uvjetima poslovanja (list 154 spisa). S tim u vezi valja reći da navođenjem oznake razgledane nekretnine nije definiran nalog dan posredniku. Primjera radi ističe se da bi točno određeni nalog kupca kao nalogodavca agenciji kao nalogoprimcu bio da mu pronađe nekretninu određenih karakteristika na određenoj lokaciji kakvu kupac ima želju i namjeru kupiti, a pri tom se posrednik ne bi trebao ograničavati na pronalaženje samo onih nekretnina koje istovremeno i izlaže prodaji po nalogu nekog prodavatelja. Dakle, definiranje obveza i prava ugovornih strana i konačno sklapanje ugovora trebalo bi prethoditi radnjama koje posrednik obavlja pa nije logično da se nakon pregleda nekretnina tek sklapa tzv. ugovor.

13.3. U prilog utvrđenju da se stranke nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora o posredovanju govori i niz drugih utvrđenih činjenica, a prije svega činjenica da je tuženica HRG potpisujući predmetnu ispravu smatrala da potpisuje zapisnik o razgledavanju i to iz razloga jer joj je tako predočeno od strane djelatnika tužitelja JRG, a sve druge okolnosti koje su povezane uz potpisivanje takve isprave govore u prilog predmetnom utvrđenju. Pa tako okolnost da su stranke predmetnu ispravu potpisivale na cesti nakon razgledavanja (a ne prije), a ne službenim prostorijama tužitelja, da tuženici nije dostavljena nikakva obavijest o sklapanja ugovora, da tuženici nisu predočeni niti na koji način Opći uvjeti poslovanja tužitelja, da je naziv isprave sadržavao u sebi da je riječ o zapisniku te okolnosti da je ARG na predmetnoj ispravi rukom nadopisao vrijeme kada su nekretninu pregledali. Da je tuženica HRG mislila da potpisuje ugovor o posredovanju, logično je za zaključiti da bi se o navedenom savjetovala s budućim suprugom tuženikom PR, uzimajući u obzir da niti o slanju računa nije htjela razgovarati nego je samo uputila na svog supruga. Stoga je utvrđeno da tužitelj i tuženica HRG, ne samo da se nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora, nego nisu uopće razgovarali o obvezama i uvjetima koje ugovor o posredovanju podrazumijeva. Da predmetna isprava ne predstavlja ugovor o posredovanju proizlazi i iz samog sadržaja iste, jer pored naziva ugovornih strana nedostaje uobičajena riječ "sklapaju". Također je od značaja okolnost da tužitelj tuženici nije predao primjerak predmetne isprave niti navedeno u ovom postupku tužitelj tvrdi. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, ovaj sud dijeli argumentaciju tuženika o tome da isprava naziva "Ugovor o posredovanju, Zapisnik o razgledavanju nekretnine" iz koje proizlazi da je JR **.**.2020. razgledavala stan u [adresa] u [adresa], ne predstavlja ugovor o posredovanju, sukladno odredbama članka 15. ZPPN-a jer je utvrđeno da se stranke nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora o posredovanju te da isti nije sklopljen i, sukladno odredbi članka 247. ZOO- a, ne postoji.

O valjanosti Ugovora o posredovanju od 6. veljače 2020.:

14. Navedena utvrđenja treba cijeniti u kontekstu prigovora tuženika o nevaljanosti odnosno ništetnosti predmetnog "Ugovora". U konkretnom bi slučaju Ugovor o posredovanju predstavljao potrošački ugovor u smislu odredaba tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje ZZP). Naime, tužitelj se u svojstvu posrednika smatra trgovcem sukladno odredbi članka 5. točke 26. ZZP-a kojom je određeno da je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca, dok je tuženica HRG potrošač u smislu točke 15. iste odredbe kojom je definirano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Točkom 20. istog članka propisano je da se proizvodom smatra svaka roba ili usluga, uključujući nekretnine, prava i obveze.

14.1. Stoga se na predmetni ugovorni odnos trebaju primijeniti odredbe ZZP-a. Odredbom članka 31. ZZP-a propisano je da je nepoštena poslovna praksa zabranjena, a nepoštenom praksom smatra se zavaravajuća poslovna praksa koja se može ogledati u zavaravajućim radnjama ili zavaravajućim propuštanjima trgovca. Tako je odredbom članka 34. stavka 1. ZZP-a propisano da se poslovna praksa smatra zavaravajućom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, kao i ograničenja konkretnog sredstva komunikacije, ne sadrži važne obavijesti koje su, ovisno o kontekstu, potrebne prosječnom potrošaču kako bi mogao donijeti odluku o kupnji utemeljenu na potpunoj obavijesti i time ga navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

14.2. Naime, ovaj je sud utvrdio da je tužitelj zavaravajućom poslovnom praksom i to zavaravajućim propuštanjima naveo tuženicu HRG na potpisivanje isprave koju tuženica u suprotnom da je znala što time tužitelj želi postići, ne bi potpisala. Konkretno je utvrđeno da je djelatnik tužitelja ARG namjerno predočio tuženici HRG da joj na potpis daje samo zapisnik o evidenciji izlazaka. Navedeno joj je izričito rekao, a i sve okolnosti vezane za potpisivanje govorile su u prilog tome. U prilog tome da se potpisuje samo zapisnik govorila je činjenica da se isprava potpisuje na ulici nakon razgledavanja nekretnine i to na način da djelatnik tužitelja nadopunjava rukom praznine na unaprijed formuliranom obrascu koje se odnose na vrijeme i mjesto razgledavanja. Tuženici nije bilo omogućeno da niti na koji način utječe na sadržaj ugovora, predmetna je isprava u naslovu sadržavala naznaku da je riječ o zapisniku te primjerak iste tuženici nije predan (tužitelj niti ne tvrdi drugačije). Te okolnosti vezane za potpisivanje predmetne isprave navele su tuženicu HRG da istu potpiše smatrajući da potpisuje zapisnik. Naime, sasvim je logično za očekivati da se zapisnik može potpisati na ulici i da se u zapisnik navodi vrijeme početka i završetka (u ovom slučaju razgledavanja) radnje, to je uostalom praksa i pri potpisivanju zapisnika sa sudskih radnji. Međutim, potpuno je neuobičajeno da se ugovori za koje se specijalnom zakonskom odredbom (čl.15. st.2. ZPPN-a) zahtjeva pisama forma sklapaju i potpisuju na ulici. Jasno je da tuženici nije bilo omogućeno da se upozna sa sadržajem predmetne isprave jer nije životno logično da se ugovor čita na ulici, a niti je isti sastavljen po diktatu. Zavaravajuće je djelovao na tuženicu i izgled same isprave. Naime, već se brzim pregledom da zaključiti da na istoj uopće nisu vidljivo istaknuti članci, kako to obično kod ugovora biva. Tužitelj ističe da je u ispravi sedam članaka, međutim navedeno u predmetnoj ispravi nije istaknuto niti na koji način, niti brojevima niti slovima, a prethodno je utvrđeno da sa sadržajem istih djelatnik tužitelja tuženicu nije uopće upoznao. Tekst za koji tužitelj navodi da predstavlja ugovor istaknut je manjim slovima, a pri navođenju ugovornih strana na vrhu izostaje uobičajena riječ "sklapaju".

14.3. Iako tužitelj pokušava osporiti da bi HRG bila prosječni potrošač, sasvim je jasno da okolnost da je ista završila ekonomski fakultet ne utječe na činjenicu da je tužitelj postupao zavaravajuće, a njena ekonomska sprema niti na koji način nije bila od utjecaja u konkretnoj situaciji. Tužitelj također potpuno neosnovano navodi da on nije jača ugovorna strana, s obzirom da je nedvojbeno da je nastupao u svojstvu trgovca spram tuženice što ga nedvojbeno stavlja u "jaču" poziciju, zbog čega uostalom i postoji Zakon o zaštiti potrošača. Da je tužitelj kao trgovac bio u jačoj poziciji koju je u konkretnom slučaju i iskoristio u namjeri da si osigura imovinsku korist, potvrdio je sam zakonski zastupnik tužitelja AR u svom iskazu. Naime, u svom iskazu AR izričito navodi da HRG nije bila dužna potpisati ugovor nakon razgledavanja prvog stana u [adresa], ali da joj je ugovor ponuđen na potpis kako bi tužitelja imao osnov za naplatu naknade u slučaju eventualne kupnje tog stana (list 152 i 157 spisa). Takva praksa tužitelja protivna je osnovnim načelima obveznog prava i to načelu savjesnosti i poštenja, a u svakom slučaju citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Da je toga postao svjestan i zakonski zastupnik tužitelja, ukazuje činjenica da je tužitelj tijekom ovog postupka promijenio poslovnu praksu te je odvojio obrasce ugovora od zapisnika, a promijenio je i Opće uvjete poslovanja tužitelja.

15. Tužitelj je propustio ispuniti svoju obvezu iz članka 42. ZZP-a koja predviđa obvezu trgovca da potrošača, prije nego što potrošač sklopi ugovor ili bude obvezan odgovarajućom ponudom, na jasan i razumljiv način obavijesti istog o bitnim značajkama usluge (točka 1), o uvjetima (točka 4) i o trajanju ugovora (točka 8). Sve navedeno u postupanju tužitelja je izostalo. S obzirom da je tužitelj koristeći se nepoštenom i to zavaravajućom poslovnom praksom naveo tuženicu HRG na potpisivanje sporne isprave, a odredbom članka 31. ZZP-a propisano je da je nepoštena poslovna praksa zabranjena, razvidno je da je predmetni ugovor protivan prisilnom propisu, a time sukladno odredbi članka 322. stavka 1. ZOO-a ništetan. NIštetan ugovor ne proizvodi pravne učinke između ugovornih strana.

16. Odredba o dvostrukoj posredničkoj naknadi ništetna je jer je sukladno odredbi članka 49. ZZP-a nepoštena. Odredbom članka 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. određeno je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posebno je u članku 50. ZZP-a određeno da se smatraju nepoštenim ugovorne odredbe kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete (točka 5) te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom (točka 10). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzet će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 51. ZZP-a). Dodatno je odredbom članka 53. ZZP-a određeno da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive. Zaključno, prema odredbi članka 55. ZZP-e nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16.1. Uzimajući citirane odredbe u obzir, ovaj je sud utvrdio da se o odredbi o dvostrukoj posredničkoj proviziji nije uopće pregovaralo, da u razgovoru stranaka nije niti spomenuta, da je u ispravi istaknuta vrlo malim slovima bez oznake članka te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da se njome ovlašćuje trgovac da od potrošača pribavi imovinsku korist dvostruko ugovorenog iznosa. Prema shvaćanju ovog suda, ugovaranje takvog uglavka kojim se penalizira potrošačev propust da o stjecanju nekretnine u korist neke s njom povezane osobe obavijesti trgovca, predstavlja prekomjeran teret potrošaču i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tako ugovoreni iznos znatno je veći od stvarne štete koji je u konkretnom slučaju trgovcu uopće mogao nastati (tako i Županijski sud u Splitu u presudi broj Gž-41/2021-2 od 29. studenog 2021.).

16.2. Nadalje, stav je ovoga suda da se u ovom slučaju, s obzirom da potrošač kao nalogodavac nastupa u svojstvu kupca nekretnine, predmetna odredba o obvezi plaćanja dvostruke posredničke naknade može smatrati i nedopušteno ugovorenom ugovornom kaznom. Naime, iako se pokušava predočiti da se predmetnom odredbom želi sankcionirati nalogodavac koji propusti pravovremeno izvijestiti nalogoprimca o stjecanju nekretnine, zapravo je jasno da se time želi nametnuti plaćanje novčane sankcije zbog nepravovremenog plaćanja posredničke naknade. Kupac u konkretnom slučaju ne bi, niti da je htio, uspio zatajiti činjenicu kupnje predmetnog stana i veze s osobom koja je stan kupila, jer su svi potrebni podaci trgovcu (tužitelju) bili poznati i to oznaka nekretnine koju je provjeravao te povezanost potrošača i kupca. Odredbom članka 350. stavka 3. ZOO-a propisano da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze i to iz razloga jer je odredbom članka 29. ZOO-a propisana "sankcija" za zakašnjenje dužnika s ispunjenjem novčane obveze koja se ogleda u obvezi dužnika da pored glavnice vjerovniku plati i zatezne kamate. Dakle, zakonodavac je predvidio i točno odredio na što ima pravo onaj vjerovnik kojemu dužnik ne ispuni novčanu obvezu po dospijeću. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-216/2011 od 16. listopada 2013. te Županijski sud u Splitu u presudi posl.br. Gž-1114/2023-3 od 16. veljače 2023. u kojem je upravo ovdje tužitelj bio stranka postupka. Stoga je predmetna odredba o obvezi plaćanja dvostruke novčane naknade u konkretnom slučaju protivna prisilnim propisima i time na temelju odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a ništetna. Ističe se da je sud, sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a, dužan na ništetnost paziti i po službenoj dužnosti. Kako je predmetna odredba ništetna, tužitelj na temelju iste ne može zahtijevati isplatu od tuženika.

17. Kada se raspravlja o valjanosti predmetne isprave, valja se osvrnuti i na navode tuženika o tome da ugovor nije sklopila ovlaštena osoba u ime tužitelja. Predmetnu je ispravu potpisao djelatnik tužitelja ARG koji u trenutku potpisivanja ugovora nije bio ovlašteni agent, ali je bio ovlašten u ime tužitelja kao svog poslodavca potpisivati zapisnike o razgledavanju i ugovora o posredovanju, što proizlazi iz članka 2. Ugovora o radu (list 66 spisa). Okolnost da ARG u trenutku potpisivanja predmetne isprave nije bio upisan u imenik agenata ne mijenja stvari, s obzirom da je u članku 6. stavku 1. ZPPN-a propisan kao uvjet da agencija zapošljavana barem jednu osobu koja je upisana u imenik agenata, a koji je uvjet tužitelj zadovoljio s obzirom da je sam zakonski zastupnik tužitelja bio tada upisan u imenik agenata što proizlazi iz Potvrde Hrvatske gospodarske komore od 28. siječnja 2010. (list 68 spisa). Osim toga, valja reći da se na nedostatke sklopljenog ugovora od strane neovlaštene osobe može pozivati samo neovlašteno zastupani, u konkretnom slučaju tužitelj, ali ne i ovdje tuženici, a tužitelj je takav ugovor naknadno odobrio (čl. 312. ZOO-a).

18. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da su sve odredbe isprave naziva "Ugovor o posredovanju, zapisnik o razgledavanju od 6. veljače 2020." nepoštene te da je ugovor posljedično, na temelju odredbe članka 55. ZZP-a i članka 322. stavka 1. ZOO-a, ništetan. Utvrdivši navedeno sud je sam riješio prethodno pitanje valjanosti ugovora u ovoj parnici, sukladno odredbi članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

O tome je li tužitelj posredovao u korist tuženika:

19. Međutim, i neovisno o ocjeni valjanosti predmetne isprave, stav je ovoga suda da tužitelj ne može od tuženice HRG osnovano potraživati isplatu niti jednokratne posredničke naknade jer tužitelj kao posredovatelj uopće nije posredovao za tuženike pri kupnji predmetne nekretnine. Naime, nije tužitelj bio taj koji je doveo u vezu prodavatelja VR i tuženike. HRG je sama, pretražujući internetski portal Njuškalo,hr, pronašla oglas za prodaju toga stana, a navedeno u svom iskazu izričito potvrđuje i svjedok ARG koji navodi da je HRG pri njihovom susretu imala isprintan oglas za predmetni stan (vrh lista 103 spisa i dno lista 105 spisa). Dakle, HRG je predmetni stan pronašla sama i tako pronađeni oglas isprintala. Činjenica da je taj oglas oglasio tužitelj i da je kontakt osoba bila zaposlenik tužitelja nije niti od kakvog značaja, kako to pogrešno tužitelj pokušava prikazati. Pri tom nije od značaja niti okolnost da je zaposlenik tužitelja ARG JR pokazao taj stan. Sasvim je jasno da HRG u ovoj situaciji ima ulogu treće osobe. Treća osoba je osoba koju posrednik u prometu nekretnina nastoji povezati s nalogodavcem radi pregovara o sklapanju pravnih poslova kojih je predmet određena nekretnina.

19.1. Iz iskaza svjedoka JRG i zakonskog zastupnika AR utvrđeno je da su oni zaista uvjerenja da im samo javljanje na oglas daje pravo na naplatu posredničke naknade, a kako bi osigurali navedeno tuženici su dali na potpis predmetnu ispravu. Naime, navodi tužitelja i njegovog zaposlenika o tome da smatraju da su posredovali ovoj kupnji jer su pokazali stan začuđuje ovaj sud i upućuje na zaključak o suštinskom nerazumijevanju instituta posredovanja i domašaja ugovora o posredovanju. Da je tome tako govori i tadašnja specifična poslovna praksa tužitelja kojom je tužitelj razlikovao sadržaj ugovora koje slapa s prodavateljima od onih koje sklapa s kupcima i to tako da s kupcima sklapa samo ugovore koje sadržavaju zapisnik o razgledavanju i to za svaku pregledanu nekretninu posebno. Naime, takvu razliku Zakon o posredovanju ne poznaje. Stoga je upitno kojim je razlozima tužitelj bio vođen u tom smislu jer navedeno nije u skladu s ratiom instituta posredovanju u prometu nekretnina. Navedeno je uvidio i sam tužitelj jer je tijekom ovog postupka izmijenio svoje Opće uvjete poslovanja i praksu o čemu sam zakonski zastupnik tužitelja iskazuje, navodeći da je htio unaprijediti poslovanje.

19.2. Ugovor o posredovanju je formalni dvostrano obvezni pravni posao pa je uobičajeno da se sklapa u poslovnim prostorijama posredovatelja. Upravo je iz tog razloga odredbom članka 18. stavka 4. ZPPN-a predviđeno da posrednik mora poslovati u prostoru primjerenom za uredsko poslovanje koji je u cijelosti odvojen od prostora drugih namjena (stambeni, proizvodni, skladišni i sl.) s izdvojenim prostorom za povjerljive razgovore. Dakle, uobičajeno je da prije sklapanja ugovora o posredovanju dođe do uspostavljanja kontakta između budućeg kupca i posrednika (agencije), sastanka odnosno razgovora u kojem bi budući kupac trebao iznijeti posredniku koji bi bio predmet ugovora odnosno konkretno kakvu nekretninu želi i ostale karakteristike (primjerice veličinu, lokaciju, cijenu i slično), a potom bi posrednik iznio svoje uvjete odnosno svoju cijenu te bi nakon postizanja dogovora o bitnim sastojcima ugovora uslijedilo sklapanje ugovora potpisivanjem istog s obzirom da ZZP predviđa pisani oblik ovakvog ugovora. Tada bi posrednik po nalogu kupca iz ugovora pokušao kupca dovesti u svezu s prodavateljima nekretnina karakteristika kojih kupac želi kupiti, odnosno slikovito rečeno tek bi tada posrednik za kupce počeo tražiti potencijalne nekretnine. Ovakvim slikovitim prikazom želi se dočarati zaključak da javljanje na objavljeni oglas s web portala ne predstavlja posredovanje za kupca i da su u pravu tuženici kada navode da tuženica HRG nije tužitelju dala nikakav nalog o posredovanju niti je po ikakvom nalogu tužitelj postupao.

19.3. Stoga tužitelj potpuno pogrešno smatra da je posredovao u ovoj kupoprodaji samo i isključivo iz razloga što je HRG pokazao stan. Jednostavnim rječnikom rečeno, za HRG uopće nije od značaja tko će biti kontakt osoba navedena u oglasu, hoće li to biti agent, sam prodavatelj ili neka treća osoba ovlaštena od strane prodavatelja jer tko god to bio navedeno čini u ime prodavatelja i ta okolnost ne dovodi potencijalnog kupca, u ovom slučaju HRG, u ugovorni odnos posredovanja s posrednikom. Sve i da je ugovor o posredovanju valjan (što ovaj sud smatra da nije), tužitelj nije posredovao odnosno nije bio taj koji je doveo u vezu kupca i prodavatelja pa ne bi imao pravo potraživati isplatu posredničke naknade od tuženice HRG.

20. Nakon što je utvrđeno da glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, valjalo je razmotriti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj zahtijeva od oba tuženika da solidarno isplate dvostruki iznos provizije od 55.351,00 kunu temeljeći taj zahtjev na institutu naknade štete. Tako tužitelj smatra da su tuženici tužitelju nanijeli štetu time što su iskoristili činjenicu da HR nije u ugovornom odnosu s tužiteljem pa da je on kupio stan na svoje ime. Stav je ovoga suda da je osnovan prigovor tuženika HR o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na njega.

20.1. Tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu i to postojanje subjekata odnosa, štetne radnje štetnika, štete, uzročno-posljedične veze i protupravnosti. Nije posve jasno koje postupanje (ili propuštanje) tuženika predstavlja štetnu radnju, a u odnosu na tuženika HR svakako može se govoriti jedino o tzv. izvanugovornoj odgovornosti za štetu kao posljedici građanskog delikta s obzirom da isti nije bio sudionik niti jednog pravnog posla spram tužitelja. Okolnost da tuženik HR nije bio ugovorna strana svakako ne predstavlja štetnu radnju niti štetna radnja može biti sklapanje ugovora o kupoprodaji. Niti jedno postupanje tuženika nema obilježje protupravnosti pa tako nije protupravno kontaktiranje tužitelja preko objavljenog oglasa, pregled stana u prisustvu djelatnika tužitelja, a nije niti protupravno što je HR neposredno kontaktirao prodavatelja stana VR niti je protupravno to što HRG nije obavijestila tužitelja da su uspostavili komunikaciju s prodavateljem neposredno. Okolnost da tužitelj nije ostvario pravo na naplatu posredničke naknade ne daje predmetnim radnjama svojstvo protupravnosti. Tuženici, naime, nisu tužitelju prešutjeli da su u ljubavnoj vezi, upravo suprotno. Tuženici su bili svjesni toga da tužitelj nije taj koji je njih doveo u vezu s trećom osobom i sukladno tome su i postupali pa se zbog toga nisu smatrali obveznima izvještavati tužitelja o tome da pregovaraju o kupnji direktno s prodavateljem. Oni su predmetni stan pronašli sami i to konkretno tuženica HRG s obzirom da je sama pronašla predmetni oglas na njuškalu. Dodatno je utvrđeno da je tuženik HR neposredno stupio u kontakt direktno s prodavateljem nazvavši ga na njegov broj telefona koji je bio istaknut na oglasu na drugom web portalu Indeks.hr. Navedeno je utvrđeno iz suglasnih iskaza VR i HR, a njihovi su iskazi sukladni podacima iz oglasa iz kojeg proizlazi da je prodavatelj VR sam na drugom portalu objavio svoj osobni oglas na kojem je bio istaknut njegov vlastiti broj telefona. Stoga nema protupravnosti u postupanja tuženika. Osim toga, na strani tužitelja nedostaje pretpostavka pretrpljene štete. Okolnost da tužitelj nije naplatio posredničku naknadu ne predstavlja štetu u vidu izmakle koristi jer je utvrđeno da tužitelj na takvu naknadu u ovom slučaju ne bi niti imao pravo.

21. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani, stoga je odlučio kao u točki I i II izreke na način da su i "glavni" i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja odbijeni.

22. Preostali dokazni prijedlozi stranaka odbijeni su kao nepotrebni. Ostale dokaze sud nije posebno cijenio jer isti nisu bili potrebni za utvrđenje relevantnih, a spornih činjenica u ovom predmetu (preslike kaznenih spisa).

23. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa), s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

24. Tuženica HRG zastupana je po punomoćniku odvjetniku pa joj se priznaje po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr.7.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 3. ožujka 2021., 8. lipnja 2021., 22. studenog 2021., 20. travnja 2023., 24. rujna 2024. i 29. svibnja 2025. Time je tuženici HRG ukupno priznato 700 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife), iznosi 1.750,00 eura te je naloženo tužitelju da tuženici HRG naknadi predmetni trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja presude do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

24.1. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tuženice HRG za naknadu troškova kao neosnovan. Tuženici tako nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 24. veljače 2021., 25. svibnja 2021. i 19. travnja 2023. Naime, sva tri podneska dostavljena su nepravovremeno uzimajući u obzir zakazana ročišta pa jedan podnesak nije niti otpremljen prije ročišta suprotnoj strani. Osim toga, u podnesku od 25. svibnja 2021. tuženica polemizira o ovlaštenju za potpisivanje isprave koji su prigovori otklonjeni pa stoga isti nije bio potreban u ovom postupku. Tuženici se ne priznaje nagrada za zastupanje na ročištu 27. listopada 2022. s obzirom da je isto odgođeno jer upravo tuženica, koja je trebala biti saslušana, nije na to ročište pristupila. Tuženici nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer na isto nije pristupila. Tuženica do sada nije bila u obvezi platiti sudsku pristojbu niti na jednu radnju niti će biti u obvezi platiti pristojbu na odgovor na tužbu s obzirom na to da je tužitelj izgubio parnicu.

25. Tuženik HR zastupan je po punomoćniku odvjetniku pa mu se priznaje po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr.7.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 3. ožujka 2021., 8. lipnja 2021., 22. studenog 2021., 20. travnja 2023., 24. rujna 2024. i 29. svibnja 2025. Time je tuženiku HR ukupno priznato 700 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife), iznosi 1.750,00 eura te je naloženo tužitelju da tuženiku HR naknadi predmetni trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja presude do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

25.1. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tuženika HR za naknadu troškova kao neosnovan. Tuženiku tako nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 3. lipnja 2021. i 19. travnja 2023. jer su oba podneska dostavljena netom pred zakazana ročišta, dakle nepravovremena su, iz čega se zaključuje da je predmetne navode tuženik mogao istaknuti i na ročištima koja su uslijedila. Tuženiku nije priznata nagrada za pristup na ročište 27. listopada 2022. jer je predmetno ročište odgođeno zbog toga što tuženica nije na isto pristupila, a o prethodnom nije sud izvijestila. Tuženiku nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer na isto nije pristupio. Tuženik do sada nije bio u obvezi platiti sudsku pristojbu na niti jednu radnju niti će biti u obvezi platiti pristojbu na odgovor na tužbu s obzirom na to da je tužitelj izgubio parnicu.

26. Posljedično predmetnoj odluci o trošku, zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka odbijen je u cijelosti (u sklopu točke I i II izreke presude).

U Puli 8. listopada 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. uz R/pristojba na presudu (uz točku II.)

2. Tuženici HRG po pun.

3. Tuženiku HR po pun.