Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-57/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj tužitelja KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku AN, protiv tuženika Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku FN uz sudjelovanje umješača na strani tuženika EUROHERC osiguranje - dioničko društvo za osiguranje imovine i osoba i druge poslove osiguranja, OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku EN, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika te umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem:Pr-7687/2020-40 od 18. prosinca 2024.,u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i umješača na strani tuženika te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem:Pr- 7687/2020-40 od 18. prosinca 2024. u pobijanom dijelu u točki I. izreke kojim je tužitelju dosuđeni iznos od 4.050,74 EUR na ime naknade štete te u odluci o troškovima postupka ( točka III., V. i VI. izreke).

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i umješača na strani tuženika te preinačava pobijana presuda u dijelu točke I. izreke, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 2.406,42 EUR-a za razdoblje od 23. rujna 2020 do 24. ožujka 2021. te na dosuđeni iznos imovinske štete u visini od 250,74 EUR-a za razdoblje od 8. studenoga 2023. do 14. studenog 2024. i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 4.050,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom čl. 29. ZOO-a, tekućom na iznos od 3.800 eura od 23. rujna 2020.g. , a na iznos od 250,74 eura tekućim od 8. studenoga 2023.g. i to od dospijeća do dana 31.12.2022. godine u visini stope koja je bila određena člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) prema kojoj se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. do 29.12.2023.g. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022,) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavneoperacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. izreke za više traženi iznos preko dosuđenog iznosa iz toč. I. izreke presude 4.050,74 euro do preostalog zatraženog iznosa 4.298,23 euro tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan

1.2. Ujedno u točki III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.373,31 euro sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024.g. do isplate, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

1.3. U točki IV. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 1.373,31 euro kao neosnovan, a u odluci pod točkom V. tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova, kao i zahtjev umješača za naknadom parnični troškova.

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka, žali se tuženik, kao i umješač na strani tuženika pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pobijanom dijelu shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

2.1. Tužitelj je odgovorio na žalbe tuženika i umješača na strani tuženika te osporio žalbene navode i predložio žalbu odbiti kao neosnovanu.

2.3. Žalbe su djelomično osnovane.

3. Neosnovanu žalitelji ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP osporavajući ocjenu dokaza prvostupanjskog suda. Upravo suprotno tvrdnji žalitelja, postupak je proveden te je ocjena izvedenih dokaza iznesena u skladu s odredbom članka 8. ZPP, a takva ocjena dokaza u svojoj ukupnosti nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima. Naime, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali je bit slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive i razborite razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza. U okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud je upravo tako i postupili cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti te dajući za svoju ocjenu jasne, uvjerljive, ozbiljne, logične i razborite razloge.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio kao posljedicu ozljeđivanja na radu dana 27. svibnja 2019., a koju naknadu štete potražuje od tuženika kao svog poslodavca

5. U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužitelj obavljajući poslove medicinskog tehničara odnosne prigode pretrpio ozljedu na radu, prilikom pomaganja u tuširanju pacijenta koji nije samostalan u obavljanju osobne higijene.

5.1. Naime, tužitelju je rješenjem HZZO Klasa UP/I-502-03/19-02/5033, ur.br. 338- 21-02-02-20-04 od 15.1.2020.g. ozljeda izražena šifro S83.2. prema MKB-10 klasifikaciji priznata dopunskom dijagnozom kao ozljede na radu nastale 27. svibnja 2019. izražene šifrom S83.4. prema MKB-10 klasifikaciji priznate pod evidencijskim brojem "OR"8859270519 9/2019.

6 Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je sud prvog stupnja smatrao utvrđenim da rezultati provedenog dokaznog postupka ukazuju na postojanje tuženikove objektivne odgovornosti, odnosno izostanak postojanje doprinosa na strani tužitelja u nastalom štetnom događaju. Tako iz suglasnih iskaza tužitelja i tijekom postupka saslušanih radnika tuženika proizlazi da je pomoć pri obavljanju higijene pacijentima uobičajeni radni zadatak medicinskih tehničara te da je tuš kabine u kojoj se obavlja kupanje pacijenata neodgovarajući jer se nije mogao smanjiti dotok vode, a pacijenti, koji nisu samostalni u obavljanju higijene zbog raznih dijagnoza su pri tome vrlo nemirni i pošpricaju pod, koji zbog toga postaje klizav. Stoga ovaj sud smatra da rad u takvoj kupaoni i s takvim pacijentima i koji nisu samostalni predstavlja opasnu djelatnost jer je pod mokar, a medicinski tehničari ne mogu i ne smiju zavezati pacijente u namjeri da spriječe njihovo špricanje.

6.1. Pri tome sud prvog stupnja dodatno navodi da i u situaciji kada se djelatnost tužitelja u datim okolnostima ne bi smatrala opasnom djelatnošću, tuženik bi opet bio odgovoran tužitelju za štetu, jer u tužiteljevom ponašanju nije bilo nikakve niti krivnje, niti nepažnje, koja utvrđenja žalitelji žalbeni navodima ne dovode u pitanje.

7. U svezi pitanja odgovornosti za naknadu te nastalu štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku, sud prvog stupnja se pravilno pozvao na odredbu članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18, dalje u tekstu: ZZR), kojom je propisano da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom pak stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

8. Naime, poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

8.1. Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Iz sadržaja odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Poslodavac se neće moći pozivati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe. Naime, ovdje je za napomenuti da budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis, pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa, a tek podredno, zbog primjene načela lex specialis derogat legi generali, primjenjivati će se odredbe članka 1067. ZOO-a kao opći propis.

8.2. Dakle, teret postojanje esklupacijskih razloga leži isključivo na tuženiku kao poslodavcu, što je u konkretnom slučaju izostalo.

9. Da je tužitelj odnosne prigode zadobio ozljedu na radu na način kako je to utvrđeno u postupku, svjedoči prijava ozljede na radu od stane tuženika, ali i potvrda nadležnog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 15. siječnja 20., koja prileži spisu i koja potvrda ima dokaznu snagu javne isprave u smislu priznanja kvalifikacije ozljede sukladno odredbi članka 230. ZPP-a.

10. Opseg, pak, nastale štete u svezi s predmetnim štetnim događajem sud prvog stupnja utvrdio je osnovom valjanog provedenog medicinskog vještačenja kako to nalaže odredba članka 260. ZPP-a, po liječniku vještaku dr. Tomislav Trajbar, koji u svojem nalazu i mišljenju utvrđuje da je tužitelj u štetnom događaju zadobio tjelesnu ozljedu uganuća lijevog koljena i puknuća vanjskog meniska lijevog koljena.

11. Kao posljedica ozljeđivanja kod tužitelja su nakon operativnog ortopedskog liječenja i fizikalne terapije zaostale trajne posljedice u vidu bolova i smanjene pokretljivosti lijevog koljena lakšeg stupnja, a između nastanka ozljeda i trajnih posljedica postoji direktna uzročno posljedična veza. Duševne boli zbog smanjena općih životnih i radnih sposobnosti ocjenjuje sa 5% te će on u tom opsegu morati ulagati pojačane napore u svom budućem životu i radu pri čemu primarnog straha nije bilo dok je sekundarni strah zbog brige za zdravlje i ishod liječenja jakog intenziteta trajao 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, slabijeg intenziteta još 6 tjedana uz prisutnost fizičke boli jakog intenziteta u trajanju od 7 dana, srednjeg intenziteta 14 dana, a slabijeg intenziteta još 6 tjedana.

12. Stoga je ovaj sud, sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a u vezi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO- a ,a imajući na umu Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednicama Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku: VSRH) održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., prihvatio kao pravilnu ocjenu suda prvog stupnja o visini dosuđene naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prema utvrđenim kvalifikatornim kriterijima pretrpljenih fizičkih bolova, kojima svakako doprinosi sam tijek liječenja provođenjem operativnog zahvata te zaostalo umanjenje životnih aktivnosti uz prisutni osjećaj straha.

13. Naime, suprotno navodima žalba tuženika i umješača na strani tuženika sud prvog stupnja je procjenu visini pripadajuće naknade neimovinske štete iznio nakon usmenog izjašnjenja na njihove prigovore, prema kojem je daljnje ortopedsko liječenje uz kliničku obradu objektivizirano MR - om koji ukazuje na zaostalu ozljeda vanjskog meniska lijevog koljena.

13.1. Klinički nalaz ortopeda o blažoj smanjenoj pokretljivosti koljena pa i izostanak bolnosti pri pregledu fizijatra u siječnju 2020., ne otklanja, međutim. uzročno posljedični slijed između konačnog utvrđenih posljedica u vidu smanjene pokretljivosti ozlijeđenog koljenja, iskustveno procijenjen prema navodima vještaka sukladno dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji ali i kliničkoj praksi u omjeru od 5 %.

13.2. Pri tome je za ukazati kako neslaganja s nalazom i mišljenjem vještaka ne znači automatizmom potrebu provedbe novog vještačenja, ukoliko iznesena argumentacija vještaka kao stručne i nepristrane osobe, izabrane sa liste stalnih sudskih vještaka, sadrži dostatne, obrazložene i logične razloge, potkrijepljene medicinskom dokumentacijom ali i iskustvenom analizom posljedica zadobivenih ozljeda.

14. Slijedom toga, uzimajući u obzir intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha i smanjena životne aktivnosti prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je priznao tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime mu je nastala neimovinska šteta sukladno čl. 19. st. 2. ZOO-a u vezi čl. 1100. i 1046. ZOO- a u iznosu od 3.800,00 EUR-a, uz pripadajuće pravo na naknadu imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO-a, prema procjeni vještaka dr. Tomislava Trajbera u vidu nemedicinska tuđa pomoć i njega, sukladno neprijepornoj cijeni sata od 1,99 EUR-a u iznosu od 250,74 EUR-a.

15. U odnosu pak na tijek zateznih kamata za odgovoriti je kako je tužitelj prvotno postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od ukupno 10.500,00 kuna, da bi tijekom postupka preinačio tužbu podneskom od 24. ožujka 2021. na iznos od 65.000,00 kuna, postavljajući konačni tužbeni zahtjev, ,usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka za isplatu iznos od ukupno 32.385,00 kuna, naknadno usklađen s promjenom nacionalne valute u visini od 4.050,74 EUR.

15.1. Utoliko je u ovom dijelu valjalo uvažiti žalbu temeljem članka 373. točka 3. ZPP- a te tužitelju priznati zatraženu zateznu kamatu u odnosu na dosuđeni iznos neimovinske štete po preinačenom i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tekućom od dana preinake tj. od 24. ožujka 2021. pa do isplate, prema odredbi članka 1103. u vezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, sukladno pravnom stavu izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Rev-499/2024-2. S druge strane s pravom žalitelj ukazuje na pogrešnu odluku suda prvog stupnja u odnosu na tijek priznate zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete prema cijenama u vrijeme presuđenja, odnosno u vrijeme zaključenja glavne rasprave kako je to razvidno iz žalbenih navoda, te u uostalom i iz obrazloženja pobijane odluke, pa je i u ovom dijelu pravilnom primjenom odredbe članka 1089. st.2. ZOO-a,u vezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, od tada tužitelju valjalo priznati tijek zatezne kamate,

15.1. Kako su u preostalom dijelu neosnovani navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odlučeno je kao u točki I. izreke.

15.2. Potvrđena je i odluka o troškovima budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavak 5. ZPP-a budući da tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na visinu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Pri tome žaliteljima, nije priznat trošak sastava žalbe budući isti nisu uspjeli u odnosu na glavno potraživanje.

15.3. U odnosu, pak, na navode žalbe umješača i pravo na naknadu troškova za slučaj djelomičnog povlačenja tužbe i računanja vrijednosti predmeta spora prema trenutku poduzimanja radnji pravilno je sud odlučio kada istom nije priznati zatraženi trošak pa je žalitelja za uputiti na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 516/2022-2 od 24. siječnja 2023. prema kojem u slučaju kao što je konkretni, kada je do djelomičnog povlačenja tužbe došlo samo kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, za to povlačenje tužbe tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer je i nakon tog smanjenja tužbenog zahtjeva riječ o primjeni istog tarifnog broja iz Tbr. 7. podst. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

16. Slijedom naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 8. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica