- 1 -

                                  Broj: Ppž-12222/2021

 

 

                               

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                                                                     

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj,  članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. K.D., kojeg brani I.S., odvjetnik u Z., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, od 18. listopada 2021., broj: 54. Pp J-123/2020-17, u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. K.D. te u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci na način da se postupanje okr. K.D. činjenično opisano u izreci pobijane presude pravno označava kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) za koji je isti proglašen krivim te u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okr. K.D. na temelju tog zakonskog propisa izriče novčana kazna 90 (devedeset) eura/678,11 kune[1] (šestosedamdesetosam kuna i jedanaest lipa), koju je okr. K.D. dužan platiti u roku 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko okrivljenik u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

II. U ostalom dijelu se odbija kao neosnovana žalba okr. K.D. te prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. K.D. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 50 (pedeset) eura/ 376,73 kune (tristo sedamdeset šest kuna i sedamdeset tri lipe), u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. K.D. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 762,00 kune (protuvrijednost 200 DEM) koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne te je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka 300,00 kuna.

 

2. Protiv te presude okr. K.D. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, a podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti.

 

5. Prije svega, neosnovano okrivljenik u žalbi pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno, zbog  proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama te proturječnosti istih s izrekom, budući da je ovaj sud utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naime, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud nakon iznošenja dokaznog materijala, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika onako kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude (odlomci 9. i 10. obrazloženja).

 

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome ponavlja svoju obranu, poričući prekršaj te ističući da je odluka o krivnji utemeljena na iskazu svjedoka A.B., oštećenika s kojim je okrivljenik u lošim odnosima, a i pokrenuo je postupak naknade štete, što je i sud naveo pa je svakako imao razloga neosnovano teretiti okrivljenika, a suprotno zaključku prvostupanjskog suda. Ističe i da je njegov iskaz pred sudom u kojem je iskazao da ga je okrivljenik napao u toaletu nakon međusobne prepirke, kontradiktoran iskazu danom u policijskoj postaji u kojem je naveo da je u trenutku dok je završio malu nuždu krenuo od pisoara kada mu je s leđa prišao okrivljenik i bez ikakvog povoda mu zadao dva udarca stisnutom šakom u bradu i glavu te je odustao od daljnjeg napada po ulasku D.B. u prostor toaleta. U žalbi dalje ističe i nevjerodostojnost iskaza svjedoka D.B., prijatelja oštećenika, zbog nedosljednosti između njegovog iskaza pred sudom gdje je iskazao da nije mogao ući u toalet zbog dvojice mladića kao zaštitara na ulazu, a kada je ipak uspio ući, vidio je da je A.B. rukama držao okrivljenika za majicu, a da ga je okrivljenik uspio nekako udariti jer je u tom trenutku glava A.B. trznula unazad, nakon čega bi tog svjedoka zaštitari odvlačili u stranu pa je došlo do prepirke između njih, dok iz policijskog zapisnika proizlazi da bi nakon otvaranja vrata toaleta vidio kako okrivljenik udara A.B. koji se pokušavao izvući no da okrivljenik nije posustajao nakon čega bi se A.B. izvukao iz okrivljenikovog zahvata i otišao van toaleta, a da se on nije stigao umiješati jer se sve dogodilo jako brzo. Okrivljenik u žalbi iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, ističući da je pogrešno prvostupanjski sud na kontradiktornim iskazima svjedoka ocijenivši ih u bitnome suglasnima te medicinskoj dokumentaciji utvrdio krivnju okrivljenika, iako je utvrdio da se „okrivljenik sukobio s A.B.“, a ne da bi okrivljenik „fizički napao A.B.“ kako to navodi u izreci i dalje u obrazloženju pobijane presude. Nejasno je i utvrđenje suda da je A.B. „zadobio tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma nosa i usnice, o čemu postoji medicinska dokumentacije u spisu“, a u izreci navodi da bi A.B. „zadobio vidljive tjelesne ozljede u vidu dviju abrazija i jednog hematoma“ dok se u Dokumentacijskom listu pregleda u ambulanti od 26.1.2020. navodi kontuzija vjeđe i periokularnog područja, odnosno dvije manje abrazije lijevo mentalno i hematom u nastanku lijevo zigomatično. Navodi i da prvostupanjski sud nije dao razloge iz kojih bi smatrao da okrivljenik ne bi postupao u nužnoj obrani prilikom predmetnog događaja pokušavajući od sebe otkloniti protupravni napad A.B., a osobito nije cijenio u vezi s tim iskaze N.K. i N.J. iz kojih proizlazi da je A.B. više puta prijetio okrivljeniku i da je okrivljenik predmetne zgode zadobio vidljive ozljede nanesene od strane A.B..

 

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, osnovano je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka A.B., oštećenika i D.B. iz kojih jasno proizlazi da je okrivljenik udario A.B. u sanitarnom čvoru ugostiteljskog objekta, a koje je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, u kojima nije bilo nelogičnosti niti bitnih kontradiktornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da  je okrivljenik remetio javni red i mir, ostvarivši time zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

6.2. Po stavu ovog suda, okrivljenik žalbenim navodima bezuspješno pokušava dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedoka. Naime, iz Zapisnika o ispitivanju svjedoka A.B. danog u policijskoj postaji na koji se poziva okrivljenik u žalbi, vidljivo je da se gotovo u cijelosti podudara s njegovim iskazom danim pred sudom te se u nebitnim detaljima razlikuje od tog iskaza i to u odnosu na dinamiku događaja te detalje oko toga u kojem položaju se nalazio kada ga je okrivljenik udario te je li tome prethodio razgovor između njih ili ga je okrivljenik iznenada udario dok se okretao nakon što je obavio nuždu. Dakle, u ključnoj činjenici udaranja u glavu od strane okrivljenika, iskaz svjedoka je dosljedan i decidiran pa ti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

6.3. U odnosu na žalbene navode kojima okrivljenik ističe kontradiktornost u iskazu svjedoka D.B. danog pred sudom i na Zapisnik o ispitivanju tog svjedoka u policijskoj postaji, ističe se da ih ovaj sud nije mogao razmatrati, odnosno, uspoređivati te iskaze budući da Zapisnik u policijskoj postaji o ispitivanju tog svjedoka nije zakonit dokaz jer nije sastavljen sukladno čl., 158. st. 7. PZ-a (svjedok nije upozoren na prava i dužnosti). Stoga, ocjenjujući razloge koje je prvostupanjski sud iznio prihvaćajući iskaz tog svjedoka danog pred sudom, ovaj sud smatra da su žalbeni navodi u pogledu pogrešne ocjene vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka bez osnove, budući da i po ocjeni ovog suda iz iskaza tog svjedoka jasno proizlazi da je okrivljenik udario A.B. („..Karlo je uspio nekako udariti A. jer je u tom trenutku A. glava trznula unazad..“), a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud u t. 10. obrazloženja pobijane presude. Zbog toga okolnost što je prvostupanjski sud u t. 9. između ostaloga naveo i da se okrivljenik „sukobio“ s A.B., a što je očito po stavu prvostupanjskog suda prethodilo udaranju okrivljenika A.B., ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja odlučne činjenice fizičkog napada okrivljenika na oštećenika.

 

6.4. Navodi žalbe koji se odnose na nelogičnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju ozljede A.B., uz izostanak utvrđenja ozljede samog okrivljenika, nisu relevantni iz razloga što eventualno nastupanje ozljede okrivljenika (i oštećenika) prilikom remećenja javnog reda i mira okrivljenika, nije bitno obilježje prekršaja čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pa ju nije niti potrebno utvrđivati, budući da je djelo iscrpljeno u samom fizičkom napadu okrivljenika na oštećenika.

 

6.5. Nadalje, u odnosu na navod žalbe da je prvostupanjski sud propustio utvrđivati činjenicu je li okrivljenik postupao u nužnoj obrani, ističe se da se radi o zakašnjelo iznesenoj činjenici koju okrivljenik nije iznosio tijekom postupka, a ne radi se o činjenici koja je nova, odnosno, koja nije postojala i u vrijeme prvostupanjskog postupka ili za koju okrivljenik ne bi znao u to vrijeme, zbog čega se ne može s uspjehom isticati niti u žalbi, a u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a.

 

6.6. Slijedom iznesenog, po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okr. K.D.. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Iako prvostupanjski sud nije posebno cijenio iskaze ispitanih svjedokinja N.K., okrivljenikove vanbračne partnerice koja nije bila prisutna događaju niti je imala neposrednih saznanja o istome te N.J., policijske službenice koja je prilikom obrade predmeta vidjela crvenilo na tijelu okrivljenika na mjestu bubrega (ozljede nisu bitno obilježje predmetnog prekršaja), jasno je da se radi o svjedocima koji ne raspolažu činjenicama relevantnim za utvrđenje prekršaja te zbog toga nije dovedena u sumnju potpunost i pravilnost činjeničnog utvrđenja na temelju iskaza neposrednih očevidaca (D.B. i A.B.).

 

6.7. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika.

 

7. Nadalje, iz sadržaja žalbe, vidljivo je da okrivljenik u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

8. Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Međutim, imajući u vidu da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja novčane kazne težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a, utvrdio postojanje otegotne okolnosti zbog ranije prekršajne kažnjavanosti okrivljenika za istovrsni prekršaj, ovaj sud je uvidom u prekršajnu evidenciju (str. 38 spisa) utvrdio da je do trenutka rješavanja u ovom žalbenom postupku, računajući od dana pravomoćnosti presude (Općinski sud u Bjelovaru, broj: Pp J-125/2019 od 10. travnja 2019.) navedene u potvrdi o prekršajnoj evidenciji okrivljenika, proteklo više od tri godine te je nastupila rehabilitacija. Budući da rehabilitacija po sili zakona nastupa protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju, o čemu sva državna tijela vode računa po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 77. st. 2. i čl. 250. st. 2. PZ-a, to okrivljenik u konkretnom predmetu ne može imati pravne posljedice zbog navedene pravomoćne odluka.

 

8.1. Stoga, ispravno ocjenjujući sve navedene olakotne okolnosti utvrđene u prvostupanjskom postupku te uvažavajući žalbene navode, uz činjenicu da nije utvrđena ni jedna otegotna okolnost, ovaj sud smatra da je novčana kazna 90 eura za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. PZ-a. Iz tog razloga je djelomično prihvaćena žalba okrivljenika te preinačena pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni kao pod t. I. izreke ove presude, koju novčanu kaznu je okrivljenik dužan platiti u roku 30 dana, a sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, okrivljeniku je ukazano na pogodnost koju ima ukoliko uplati dvije trećine izrečene novčane kazne u tom roku, računajući od dana primitka ove presude, u kojem slučaju će se novčana kazna smatrat plaćenom u cjelini.

 

8.2. Potrebno je istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.) uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, koji za predmetni prekršaj iz čl. 13. propisuje blažu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (20 do 100 eura, a što prema fiksnom tečaju konverzije - 7.53450, iznosi 150,69 do 1.280,87 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto višu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (50 do 200 dem što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 do 1.319,50 kuna). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

 

8.3. Stoga je ovaj sud u konkretnom predmetu, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je pravilno pravno označio postupanje okrivljenika činjenično opisano u izreci pobijane presude kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) te istome izrekao novčanu kaznu propisanu za taj prekršaj novim, blažim propisom, dakle, novčanu kaznu 90 eura, a iz razloga navedenih u t. 8. i 8.1. ove presude.

 

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos 50 eura (u protuvrijednosti u kunama prema fiksnom tečaju konverzije), predstavlja iznos troška postupka blizu donje granice paušalnog iznosa te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

 

              10. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. (t. II. izreke) i čl. 207. (t. I. izreke) PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 20. rujna 2023.

 

 

Zapisničarka:                                                                                  Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                 Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.